Druga prilika

Kaylee Baldwin, Arizona, SAD

Prvi put kad sam ga susrela, držala sam svoju violinu.

Vukao se blizu mene dok sam išla u kantinu, a torba za violinu udarala je o moju nogu.

»Violina«, rekao je dok se približavao.

»Da«, rekla sam.

Nikad nisam razgovarala s nekim tko je bio invalid i nisam znala što bih drugo rekla. Pratio me do mog stola i sjeo pored mene, pokazujući na moju torbu za violinu.

»Violina«, rekao je opet.

Otvorila sam svoju torbu i oči su mu se zasjajile. Prebirao je po žicama, ali pregrubo. Srce mi je je počelo lupati kad sam zamislila kako mi žica na violini puca pa sam lagano zatvorila torbu. Zagrlio me prije nego što je otišao.

Često sam ga viđala poslije toga.

Kad god bi me vidio, stavio bi svoje ruke oko mojih ramena dok me je ljubio u čelo.

Sve vrijeme u srednjoj školi pokušavala sam ga izbjeći kad bih ga vidjela kako dolazi. Kad bi me pronašao i gušio svojim zagrljajima i vlažnim poljupcima, podnosila bih to nekoliko sekundi s usiljenim osmijehom, a onda bih brzo otišla bez izgovorene riječi.

»Oh, ne«, promrmljala sam kad sam ga vidjela na svojem posljednjem koncertu za orkestar u srednjoj školi. Poslije koncerta, vrludao je prema mjestu gdje sam stajala s prijateljima ispred dvorane.

Moji su prijatelji ustuknuli kad mi je prišao s velikim osmijehom na licu, raširenih ruku koje čekaju zagrljaj.

»William!«

Okrenula sam se i vidjela ženu kako trči prema nama.

»Oprosti«, rekla je, uhvativši ga za ruku. »William voli violinu. Preklinjao me da ga povedem na večerašnji koncert. Hajdemo, dušo.«

Do tog trenutka nisam bila svjesna da uopće nisam znala njegovo ime. Upoznala sam Williama dvije godine prije toga, ali sam provela toliko vremena izbjegavajući ga da se nikad nisam potrudila zaista ga upoznati. Dok sam promatrala Williama i njegovu mamu kako odlaze, valovi srama su me preplavili.

Godinama kasnije, nakon što sam se udala, rodila sam prekrasnog sinčića s Downovim sindromom kojeg smo nazvali Spencer. Često sam se prisjećala Williama kad bih gledala svojeg sina i pitala sam se hoće li Spencer imati slična iskustva. Hoće li ga ljudi izbjegavati jer se previše ljubi ili presnažno grli? Hoće li njegovim vršnjacima biti neugodno zbog njegovih ograničenosti?

Kad je Spencer imao četiri mjeseca, odvela sam ga u mjesnu bolnicu na pregled. Dok sam ga izvlačila iz auta, vidjela sam dvoje ljudi kako izlaze iz bolnice. U nevjerici, shvatila sam da je to William i njegova majka.

»Williame!«, zazvala sam ga dok smo se približavali, a srce mi je lupalo.

»Bok!«, dogegao se preko parkirališta sa širokim osmijehom koji je krasio njegovo lice. Naglo je ispružio ruku i zgrabio moju te se oduševljeno rukovao.

»Kako si?«, upitala sam ga.

»Violina«, rekao je, s uzbuđenjem u očima.

Violina. I on se mene sjećao. »Da«, osmjehnula sam se dok mi se grlo stezalo, »svirala sam violinu«.

Dok smo razgovarali, moje se srce uzdizalo u molitvi za nježna milosrđa Oca na Nebu koji je znao koliko sam žarko željela opet vidjeti Williama. Zahvalna sam što me je Bog vidio – mladu majku koja se muči i koja je shrvana zbog zdravstvenih problema svoga sina i koja je zabrinuta za njegovu budućnost – i dao mi iskustvo koje me podsjetilo da misli na nas.