Starješina Ronald A. Rasband: Nadareni vođa, predani otac
starješina M. Russell Ballard
iz Zbora dvanaestorice apostola
Fotografije dobivene ljubaznošću obitelji Rasband, osim navedenih
Ron Rasband nikada nije sumnjao da će služiti cjelodnevnu misiju. Jedino pitanje koje je kao 19-godišnjak imao dok je otvarao svoj poziv za misiju bilo je gdje će služiti.
»Moj je otac išao na misiju u Njemačku. Moj je stariji brat išao na misiju u Njemačku. Moj je budući šurjak išao na misiju u Njemačku«, prisjeća se. »Mislio sam da ću i ja ići u Njemačku.«
Ali Gospodin je imao druge planove. Ron je, za razliku od njih, bio pozvan u misiju u istočnim državama SAD-a, sa sjedištem u New Yorku, SAD. Razočaran, odnio je svoj poziv u sobu, kleknuo pokraj kreveta, pomolio se, nasumično otvorio Sveta pisma i počeo čitati:
»Evo, gle, mnogo ljudi imam na ovomu mjestu u krajevima okolnim. A široka će se vrata otvoriti u krajevima okolnim u tim istočnim zemljama.
Stoga ja, Gospod, dopustih da dođete na mjesto ovo jer tako bijaše po mome potrebno za spas duša« (NiS 100:3–4; kurziv dodan).
Duh Sveti je odmah dao potvrdu Ronu kako njegov poziv u istočne države SAD-a nije nikakva pogreška.
»Prvo sam bio razočaran, a onda sam doživio prvi od mnogo poticaja iz Svetih pisama da je ovo mjesto kamo Gospodin želi da idem«, prisjeća se. »To je bilo ključno duhovno iskustvo za mene.«
Njegova misija u istočne države bio je prvi od mnogih crkvenih poziva koji su ga odveli na mjesta za koja nikad nije očekivao da će posjetiti. I sa svakim pozivom – kao učitelj, biskup, viši savjetnik, predsjednik misije, član Sedamdesetorice, stariji predsjednik Sedamdesetorice i apostol Gospodina Isusa Krista – starješina Ronald A. Rasband prihvatio je Gospodinovu volju i nastavio se uzdati u njegov Duh dok služi Božjoj djeci.
Rođen u dobroj obitelji
U svom prvom obraćanju kao apostol Isusa Krista, starješina Rasband izrazio je iskrenu zahvalnost za svoje pretke. »Rođen sam u dobroj obitelji koja je živjela po evanđelju«, rekao je, »i tako unazad šest generacija.«1
Njegova majka, Verda Anderson Rasband bila je obožavani vođa, koja je usadila i njegovala u mladom Ronu ljubav prema evanđelju. Njegov otac, Rulon Hawkins Rasband, bio je vjerni obnašatelj svećeništva koji je bio primjer osobe predane radu.
Rođen 06. veljače 1951. u Salt Lake Cityju, Utah, SAD, Ronald A. (Anderson) Rasband bio je jedino dijete svojih roditelja. Oboje su bili vjenčani prije i razvedeni, a Ron je odrastao uz dvoje starije braće i stariju sestru koji su se također brinuli o njemu.
»On je bio kombinacija naših roditelja pa smo ga svi voljeli«, rekla je njegova sestra, Nancy Schindler. »Ron nikada nije dozvoljavao da mama i tata stoje jedno kraj drugog ili da sjede zajedno, a da on nije između njih.«
Ron je uglavnom bio dobar dječak, ali priznaje da je imao vragolastu stranu.
»Više je puta moja učiteljica [iz Male škole] odlazila mojoj majci, predsjednici okola Male škole i govorila: »Vaš Ronnie Rasband je teško dijete«, govori on. »Ali nisu nikad odustali od mene. Odnosili su se prema meni s puno ljubavi i uvijek su me pozivali da se vratim na nastavu.«2
U središtu Ronova djetinjstva bila je Crkva – sastanci, večere i zabave odjela, i sportski timovi odjela. Kad nije imao posla u sastajalištu prvog odjela Cottonwood, obavljao je razne poslove, bio je član izviđača i provodio je vrijeme s prijateljima. Kod kuće, obiteljsko je vrijeme provodio uz Sveta pisma, igre te u obavljanju kućanskih poslova.
»Otac me je svojim primjerom naučio što je rad«, kaže. »Majka me učila o radu tako što mi je zadavala poslove.«
Ronov otac vozio je kamion za dostavu kruha, ustajući svaki dan u 4 ujutro i vraćajući se kući kasno svake večeri. Njegova je majka bila kod kuće kako bi se brinula o djeci, pridonoseći obiteljskom prihodu izrađujući i prodavajući porculanske lutke od čipke.
Ronova urođena sposobnost vođenja, dodjeljivanja i izvršavanja obveza – karakteristike koje će mu dobro poslužiti u njegovim profesionalnim i svećeničkim odgovornostima – rano su se pokazale korisnima.
»Ron je bio zadužen za košnju trave«, prisjeća se njegova sestra. Ali Ron bi kao Tom Sawyer Marka Twaina, s lakoćom nagovorio svoje prijatelje da mu pomognu.
»Pogledala bih van i vidjela njegovog najboljeg prijatelja kako kosi travu za njega«, kaže Nancy. »Sljedeći bi tjedan kosio neki drugi njegov prijatelj. On bi samo sjedio na trijemu, smijao se i šalio s njima dok bi oni obavljali njegov posao.«
Ronovi roditelji imali su financijskih poteškoća, ali obitelj je imala evanđelje. »Nikad nismo imali puno novca«, prisjeća se Ron, »ali to nikada nije utjecalo na moju sreću.«
Pouzdani prijatelji i vođe
Dok je Ron odrastao, bio je blagoslovljen dobrim prijateljima i pouzdanim svećeničkim vođama, uključujući Jamesa E. Fausta (1920.–2007.), koji je služio kao predsjednik okola tijekom 14 godina dok je Ron odrastao, a onda je služio u Zboru dvanaestorice apostola i u Prvom predsjedništvu. Ronova obitelj bila je usko povezana s predsjednikom Faustom i njegovom obitelji. »Uvijek mi se obraćao kao jednom od svojih cottonwoodskih dječaka jer me i on odgajao«, kaže.
Ron nije imao vremena za sport kad je došao u srednju školu jer je uvijek radio, ali pronalazio je vremena za vjerna prijateljstva koja su trajala cijeli život.
»Uvijek sam se divio Ronu zbog toga kakav jest, no nije bio savršen«, kaže prijatelj iz djetinjstva Kraig McCleary. Uz osmijeh, dodaje: »Rekao sam mu da ako on dospije u raj, i ja ću, jer smo činili iste stvari dok smo odrastali.«
Ron je otišao na misiju početkom 1970. godine, a Kraig je razmišljao o odgađanju misionarske službe poslije završetka jesenske sezone lova. Tada ga je Ron nazvao iz svoje misije.
»Ne znam kako je dobio dozvolu za poziv, no grdio me jer nisam bio uzbuđeniji da odmah odem na svoju misiju«, kaže brat McCleary. »Naravno, nisam je odgodio.«
Ron svoju misiju naziva »fantastičnim« iskustvom. »Gospodin me blagoslovio mnogim čudesnim iskustvima, koja osnažuju vjeru«, kaže. »Moja misija bila je vrlo značajna za moj duhovni život.«
Ron je proveo dio svoje misije na Bermudskim otocima. Njegov predsjednik misije, Harold Nephi Wilkinson, slao je onamo samo »prave misionare« jer ih je mogao posjećivati samo povremeno.
»Bili smo potpuno prepušteni sami sebi, no predsjednik se nije morao brinuti za nas«, prisjeća se Ron. »Obavili smo posao koji smo imali.«
»Djevojka iz snova« iz bratstva Delta Phi
Po završetku svoje misije 1972. godine, Ron je pronašao posao, upisao se na Sveučilište Utah te jeseni i pridružio Delta Phi Kappi, bratstvu za misionare povratnike. Na društvenim aktivnostima bratstva, za oko mu je zapela privlačna mlada žena Melanie Twitchell. Melanie je bila jedna od Delta Phijevih odabranih »djevojaka iz snova«, koja je pomagala u društvenim aktivnostima bratstva.
Poput Rona, Melanie je došla iz aktivne obitelji svetaca posljednjih dana. Njezin otac, vojni časnik s karijerom, i njezina majka nikad nisu dopustili da česte selidbe obitelji budu izgovor za odsutnost iz crkve.
Melanie je bila zadivljena Ronovom dobrotom, ljubaznošću i poznavanjem evanđelja. »Rekla sam sama sebi: ‘On je tako izuzetan čovjek da nije važno ako nikad ne izađem s njim. Samo želim biti njegova najbolja prijateljica.’«
Kako se njihova veza razvijala, Duh je potvrdio njezine dojmove o Ronu i njegovoj predanosti Gospodinu. Uskoro je njihovo prijateljstvo preraslo u ono što Melanie zove »pripovijetkom, romantičnom bajkom«.
Starješina kaže da mu je ona bila savršen par. »Melanie mi je u svakom smislu bila ravnopravna u predanosti i nasljeđu evanđelja. Postali smo najbolji prijatelji i tada sam je zaprosio.«
Vjenčali su se 04. rujna 1973. godine u hramu Salt Lake. Otada, kaže, njegova »nesebična vječna suputnica… pomogla je oblikovati me poput lončarske gline u još uglađenijeg učenika Isusa Krista. Podržavaju me njezina ljubav i potpora, kao i ljubav naših 5 djece, njihovih supružnika i naših 24 unučadi.«3
»Idemo«
Dok je služio kao predsjednik zbora starješina u odjelu za vjenčane studente, Ron se upoznao s Jonom Huntsmanom st., savjetnikom velikog vijeća odjela. Jon je odmah bio zadivljen time kako je Ron upravljao zborom.
»Imao je izvanredne vještine vodstva i organizacije«, prisjeća se starješina Huntsman, koji je služio kao član Sedamdesetorice područja od 1996. do 2011. godine. »Bilo mi je neobično da tako mladi dečko, koji je još uvijek studirao, može upravljati zborom na takav način.«
Za nekoliko mjeseci, Jon je gledao kako Ron ideje pretvara u djela dok je obavljao svoje svećeničke dužnosti. Kada se otvorila viša marketinška pozicija u Jonovoj tvrtki – koja će postati Huntsman Chemical Corporation – zaključio je da Ron ima vještine koje je želio te mu je ponudio posao. Posao je počinjao naredni tjedan u Ohiju, SAD.
»Rekao sam Melanie: ‘Neću odustati od školovanja i preseliti se’«, prisjeća se Ron. »Cijeli sam život radio kako bih imao diplomu fakulteta i napokon sam nadomak svog cilja.«
Melanie je podsjetila Rona da je pronalaženje dobrog posla bio razlog njegovog studiranja.
»Što te zabrinjava?«, upitala je. »Znam kako se spakirati i preseliti. Činila sam to cijeli svoj život. Dat ću ti da zoveš svoju majku svaku večer. Idemo.«
Jonovo povjerenje u Rona pokazalo se ispravnim. Pod Jonovim mentorstvom, Ron je brzo napredovao u rastućoj tvrtki, postavši predsjednik i glavni operativni direktor 1986. godine. Intenzivno je putovao za tvrtku – i unutar države i izvan nje. Unatoč svom prezaposlenom rasporedu, Ron se trudio biti doma vikendom. A kad je putovao, povremeno je vodio članove obitelji sa sobom.
»Kad je bio doma, djeca su se uz njega osjećala posebno i voljeno«, kaže Melanie. Nazočio je njihovim aktivnostima i sportskim događajima kad god je bilo moguće. Jenessa MacPherson, jedna od njihovih četiriju kćeri, kaže da su oca njegove nedjeljne svećeničke dužnosti često sprječavale da sjedi s obitelji tijekom crkvenih sastanaka.
»Borili smo se tko će sjediti kraj njega u crkvi jer je prava rijetkost bila sjediti pored njega u tim prilikama«, kaže. »Sjećam se da bih stavila svoju ruku u njegovu i razmišljala u sebi: ‘Kad bih barem mogla naučiti biti poput njega, bila bih na pravom putu i postala više poput Spasitelja.’ Uvijek je bio moj heroj.«
Njihov sin, Christian, prisjeća se toplih uspomena sebe i oca iz svog djetinjstva. Prijatelji su dolazili i odlazili zbog toga što se obitelj često selila, kaže, »ali otac mi je uvijek bio najbolji prijatelj«, iako je bio natjecateljski nastrojen.
Bilo da je igrao košarku s Christianom, društvenu igru s kćerima ili pecao s obitelji i prijateljima, Ron je volio pobjeđivati.
»Dok smo odrastali, nikad nije puštao nekome da pobijedi«, kaže Christian. »Morali smo to zaslužiti, no to nas je činilo boljima. A tradicija se nastavlja s njegovim voljenim unucima.«
Tijekom godina, Ronova je obitelj primijetila kako posluživanje u vodstvu Crkve uvećava njegovu sposobnost da pokaže ljubav i suosjećanje, iskaže osjećaje Duha te nadahne druge da daju sve od sebe. Nakon rođenja Ronova i Melaniena unuka Paxtona, obitelj se jako oslanjala na Ronovu duhovnu snagu i potporu.
Paxton, rođen s rijetkim genetskim poremećajem, patio je od čitavog niza lepeze zdravstvenih problema koji su iskušavali obitelj fizički, emocionalno i duhovno. Starješina Rasband nazvao je putovanje koje je slijedilo nakon Paxtonova rođenja »teškom kušnjom za učenje posebnih lekcija vezanih za vječnost«.4
Tijekom Paxtonove tri kratke godine na zemlji – kad je pitanja bilo mnogo, a odgovora malo – starješina Rasband bio je kao duhovni stup, vodeći svoju obitelj prema moći Pomirenja Isusa Krista.
Objavivši svoj novi poziv, nekoliko članova obitelji i prijatelja nije bilo iznenađeno. »Mi koji ga najbolje poznajemo«, kaže Christian, »najviše smo podigli ruke kad je bio podržan kao apostol«.
»Idem služiti«
Godine 1996., u dobi od 45 godina, Ron je bio usred uspješne karijere kad je došao poziv da služi kao predsjednik misije New York, New York sjever. Kao apostoli iz davnine, on je »istoga časa ostavio [svoje] mreže« (Matej 4:20).
»Trebala je samo mikrosekunda da pristanem na poziv«, kaže starješina Rasband. Rekao je Gospodinu: »Ako želiš da služim, idem služiti«.
Ron je sa sobom ponio važnu lekciju koju je naučio iz svog profesionalnog iskustva: »Ljudi su važniji od bilo čega«.5 S tim znanjem i sa svojim izbrušenim vještinama vođenja, bio je spreman započeti cjelodnevnu službu u Gospodinovom kraljevstvu.
Za Rona i Melanie misionarski rad u New York Cityju bio je i izazovan i osnažujući. Ron je bio brz u dodjeljivanju odgovornosti misionarima – nadahnjujući njihovu odanost te učeći ih, izgrađujući i uzdižući u tom procesu.
Godine 2000., nedugih osam mjeseci nakon što su Ron i Melanie završili svoju misiju, Ron je pozvan u Sedamdesetoricu, gdje su njegova spremnost, iskustvo i mnogi talenti blagoslovili Crkvu. Kao član Sedamdesetorice, služio je kao savjetnik predsjedništva područja Središnja Europa, pomažući u nadgledanju aktivnosti u 39 zemalja. Iako je napustio fakultet prije više od 40 godina, ostao je ozbiljan student, pa je i dalje svesrdno prihvaćao savjetovanje svoje starije braće dok je nadgledao područja Sjeverna Amerika Zapad, Sjeverozapad i tri područja u Uti, služio kao izvršni direktor Hramskog odjela i služio u predsjedništvu Sedamdesetorice, usko surađujući s Dvanaestoricom.
Nedavno je starješina Rasband govorio: »Kakva je velika čast i povlastica za mene biti među Dvanaestoricom i učiti od njih na svaki način i u svakoj prilici.«6
»Što su oni znali, ja znam«
U gornjem lijevom uglu: FOTOGRAFIJA WENDY KEELER, desno: Mormonski propovjednici, prvi misionari u Danskoj, Arnold Friberg (temeljeno na slici Christena Dalsgaarda 1856.), Dan Jones budi Wales, Clark Kelley Price
Dvije slike krase zidove ureda starješine Rasbanda. Na jednoj su mormonski misionari koji podučavaju obitelj u Danskoj u 1850-ima. Na drugoj je rani misionar Dan Jones kako propovijeda stojeći na bunaru na Britanskim otocima. Slike (gornji desni ugao) podsjećaju starješinu Rasbanda na njegove pretke.
»Ovi rani pioniri dali su sve evanđelju Isusa Krista i ostavili nasljeđe koje njihovi potomci trebaju slijediti«, svjedočio je.7 Ono što je guralo pretke starješine Rasbanda prema naprijed, usred nevolja i progona, jest ono što ga je najviše osposobilo za njegov novi poziv: spoznaja i sigurno svjedočanstvo Gospodina i njegovog djela.
»Imam toliko toga naučiti u svom novom pozivu«, rekao je. »Osjećam se vrlo ponizno zbog toga. No ima jedna strana mog poziva koju mogu činiti. Mogu svjedočiti ‘za ime Kristovo po svem svijetu’ (NiS 107:23). On živi!«8
Kao pra-praunuk pionira, dodaje: »Što su oni osjećali, ja osjećam. Što su oni znali, ja znam.«9
I ono čemu su se nadali za svoje potomstvo, utjelovljeno je u životu, podučavanju i služenju starješine Ronalda A. Rasbanda, koji slijedi njihov primjer i poštuje njihovo nasljeđe dok korača naprijed kao jedan od Gospodinovih naročitih svjedoka.