Šok, tuga i Božji naum
Autorica živi u Albaniji.
U to najpotresnije vrijeme u mom životu, osjetila sam da je Nebeski Otac uz mene tijekom cijeloga mojeg putovanja.
Ilustracija Davida Curtisa
Bilo je to jedno rano jutro u 2008. kad me majka probudila da idem u školu. Tog sam jutra bila jako sretna, ali nisam znala da će se pretvoriti u najgori dan mojega života ili posljednji put kad ću biti s njom. Nisam odslušala sve sate u školi tog dana jer me prijatelj naše obitelji morao pokupiti ranije i reći mi da mi se majka ubila. Imala sam samo 12 godina.
Razmišljala sam: »Kako mogu živjeti bez svoje majke?« Bila mi je najbolja prijateljica.
Mjesecima sam plakala. Nisam voljela ići u školu jer su se ostala djeca ponašala prema meni drugačije i sažalijevala me. Nisam imala pojma što trebam učiniti; jedino što sam znala jest da moram biti jaka za sve ostale.
Jednog dana, pet ili šest mjeseci nakon majčine smrti, bila sam sama u sobi pokraj prozora i plakala, pokušavajući shvatiti zbog čega sam ovdje. Odjednom sam čula glas u svojoj glavi: »Ti si moja kći; neću dopustiti da patiš.« Znala sam da je to Bog. Ali to me iznenadilo jer više nisam vjerovala u njega, pogotovo jer sam mislila da mi je upravo on uzeo majku. Iako nisam znala što je s tim htio reći, osjećala sam se sigurno.
Tri godine kasnije otputovala sam u Rim, Italiju, kako bih posjetila svojeg ujaka. Stalno mi je govorio o nekoj crkvi u koju je išao. Jedne me je nedjelje poveo sa sobom. Nikad neću zaboraviti taj prvi put kad sam prilazila crkvenim vratima i osjetila ljubav Nebeskog Oca kad sam ušla unutra. Osjećala sam se kao kod kuće.
Počela sam ići u crkvu svake nedjelje i pohađati svako zbivanje tijekom tjedna. Voljela sam biti s mladeži Crkve. Usrećivali su me. Razmišljali su na isti način kao ja i vjerovali u isto što i ja. Onda su nakon tri mjeseca moji ljetni praznici završili i morala sam se vratiti u Albaniju.
Kad sam se vratila kući, ispričala sam tati o osjećajima koje sam doživjela i koliko sam sretna bila cijelo to vrijeme. To mu se nije svidjelo. Rekao mi je da mi neće dozvoliti da nastavim ići u crkvu ili da saznam više o tome. Tako da ću se morati strpjeti sljedeće tri godine dok ne navršim 18 godina. Onda ću moći odlučivati za sebe i krstiti se.
U to sam vrijeme bila blagoslovljena mnogim ljudima koji su mi govorili što su naučili odlazeći svake nedjelje u crkvu. Jedna od njih bila je Stephanie. Živjela je u Italiji kad se moj ujak pridružio Crkvi, ali vratila se kući u Sjedinjene Države. Ujak je mislio da će nam dobro doći da se Stephanie i ja dopisujemo pa sam je dodala kao prijateljicu na Facebooku.
Iako je nikad osobno nisam upoznala, uvijek ću joj biti zahvalna na tome što mi je pomogla izgraditi vjeru i naučiti više o evanđelju Isusa Krista. Pisala mi je gotovo svake nedjelje i pričala o svemu što je naučila u crkvi, a onda bi odgovarala na moja pitanja. Bila mi je odlična prijateljica.
Napokon, nakon više godina strpljenja, krstila sam se samo dva dana nakon mog 18. rođendana. I uskoro ću sreću koju sam osjetila tog dana podijeliti s majkom, jer ću biti krštena za nju. Znam da će biti ponosna na život koji sam odabrala.
Osjećam da me je Nebeski Otac blagoslovio jer je bio sa mnom tijekom cijelog mojeg putovanja na toliko mnogo načina. Samo sam morala čekati i biti strpljiva jer je imao naum za mene. On je taj koji mi je dao snagu da prođem kroz izazove s kojima sam se suočavala. On je uvijek bio tu, pomažući mi da budem sretnija.