Lijahona
Zakopati naša oružja pobune
studeni 2024.


13:12

Zakopati naša oružja pobune

Zakopajmo – vrlo, vrlo duboko – svaki element pobune protiv Boga u našem životu i zamijenimo ga voljnim srcem i voljnim umom.

U Mormonovoj knjizi zabilježeno je da su otprilike 90 godina prije Kristova rođenja sinovi kralja Mosije započeli ono što će biti 14-godišnja misija Lamancima. Tijekom mnogih naraštaja neuspješni su napori bili uloženi kako bi se privelo lamanski narod vjerovanju u Kristov nauk. Ovaj je put, međutim, po čudesnoj intervenciji Duha Svetoga, tisuće Lamanaca bilo obraćeno i postalo učenicima Isusa Krista.

Čitamo: »I koliko je sigurno da Gospod živi, toliko je sigurno da svi koji god povjerovaše, odnosno svi koji bijahu privedeni k spoznaji istine propovijedanjem Amona i braće njegove, u skladu s duhom objave i proroštva, i moću Božjom koja činjaše čudesa kroz njih – da, kažem vam, živoga mi Gospoda, koji god od Lamanaca povjerovaše u propovijedanje njihovo i obratiše se ka Gospodu, nikada ne otpadoše.«

Ključ trajnog obraćenja tog naroda iznesen je u sljedećem stihu: »Naime, oni postadoše pravedan narod; položiše oružje pobune svoje, te se više ne borahu protiv Boga, niti protiv ikoga od braće svoje.«

Ovo upućivanje na »oružje pobune« bilo je i doslovno i simbolično. Značilo je njihove mačeve i ostalo ratno oružje, ali također i njihovu neposlušnost Bogu i njegovim zapovijedima.

Kralj tih obraćenih Lamanaca izrazio je to na ovaj način: »A sad gle, braćo moja… ovo bijaše sve što mogasmo učiniti… da se pokajemo za sve grijehe svoje i mnoga umorstva koja počinismo, i postignemo od Boga da ih skine sa srdaca naših, jer to bijaše sve što mogasmo učiniti da se pokajemo dostatno pred Bogom, tako da bi on skinuo mrlju našu

Primijetite kraljeve riječi – nije samo njihovo iskreno pokajanje dovelo do oproštenja njihovih grijeha, već je Bog i skinuo mrlju tih grijeha, čak i želju da griješe, iz njihova srca. Kao što znate, ne želeći riskirati bilo koju mogućnost povratka u svoje prijašnje stanje pobune protiv Boga, oni su zakopali svoje mačeve. I kad su zakopali svoje fizičko oružje, s promijenjenim srcem, oni su također zakopali svoju sklonost grijehu.

Možemo se zapitati što možemo učiniti kako bismo slijedili taj uzorak da »položi[mo] oružje pobune svoje« koje god ono bilo i postanemo tako »obra[ćeni] ka Gospodinu« kako bi mrlja grijeha i želja za grijehom bile skinute iz našeg srca, te da nikada ne otpadnemo.

Pobuna može biti aktivna ili pasivna. Klasičan je primjer svjesne pobune Lucifer koji se, u predsmrtničkom svijetu, suprotstavio Očevu naumu otkupljenja i okupio druge da mu se također suprotstave, »i, u taj dan, mnogi pođoše za njim«. Nije teško razlučiti utjecaj njegove neprekidne pobune u našem vlastitom dobu.

Nesveti trio antikrista iz Mormonove knjige – Šerem, Nehor i Korihor – pruža klasično proučavanje aktivne pobune protiv Boga. Sveobuhvatna teza Nehora i Korihora bila je da ne postoji grijeh; stoga, nema potrebe za pokajanjem i nema Spasitelja. »Svaki čovjek napreduje u skladu s nadarenošću svojom, te… svaki čovjek pobjeđuje u skladu sa snagom svojom; i što god čovjek [čini] nije zločin.« Antikristi odbacuju vjersku ovlast, karakterizirajući uredbe i saveze kao nastupe »koje propisaše drevni svećenici, kako bi prisvojili moć i vlast«.

William W. Phelps

Primjer svjesne pobune u posljednjim danima sa sretnijim završetkom jest priča o Williamu W. Phelpsu. Phelps se priključio Crkvi 1831. i bio je imenovan crkvenim tiskarom. Uređivao je nekoliko ranijih crkvenih publikacija, napisao brojne crkvene pjesme i služio kao pisar Josephu Smithu. Nažalost, okrenuo se protiv Crkve i proroka, čak do točke lažnog svjedočenja protiv Josepha Smitha na sudu u Missouriju koje je pridonijelo prorokovom utamničenju tamo.

Kasnije, Phelps je pisao Josephu tražeći oprost. »Poznajem svoju situaciju, ti je poznaješ i Bog je poznaje i želim biti spašen ako će mi moji prijatelji pomoći.«

U svojem odgovoru prorok je izjavio: »Istina je da smo pretrpjeli mnogo kao posljedica tvojeg ponašanja. (…) Međutim, šalica je ispijena, volja je našeg Oca izvršena, a mi smo još živi. (…) Dođi dragi brate, jer je rat prošao, jer prijatelji iz početka, prijatelji su ponovno na kraju.«

S iskrenim pokajanjem William Phelps zakopao je svoje »oružje pobune« i bio ponovno primljen u puno zajedništvo, da nikada više ne otpadne.

Međutim, možda je podmukliji oblik pobune protiv Boga pasivna verzija – ignoriranje njegove volje u našem životu. Mnogi koji nikada ne bi razmatrali aktivnu pobunu mogu se još suprotstaviti volji i riječi Božjoj slijedeći svoj vlastiti put bez obzira na božansko usmjerenje. Podsjeća me na pjesmu koja je bila poznata prije mnogo godina, a pjevao ju je Frank Sinatra, s presudnom rečenicom, »I did it my way« [Učinio sam to na svoj način]. Zasigurno će u životu biti pregršt mjesta za osobnu sklonost i pojedinačan izbor, ali kada je riječ o spasenju i vječnome životu naša glavna pjesma trebala bi biti »Učinio sam to na Božji način« jer doista nema drugog načina.

Uzmite, primjerice, Spasiteljev primjer u vezi s krštenjem. Podložio se krštenju kao prikaz odanosti Ocu i za primjer nama:

»On pokazuje djeci ljudskoj da po tijelu ponizuje sebe pred Ocem, i svjedoči Ocu da će mu biti poslušan u obdržavanju zapovijedi njegovih. (…)

I on reče djeci ljudskoj: Slijedi me. Stoga, ljubljena braćo moja, možemo li slijediti Isusa, a da ne budemo voljni obdržavati zapovijedi Očeve?«

Ne postoji »moj način« ako želimo slijediti Kristov primjer. Pokušavati naći drugačiji smjer do nebesa jest poput uzaludnosti rada na Kuli Babilonskoj radije nego osloniti se na Krista i njegovo spasenje.

Mačevi i ostala oružja koja su obraćeni Lamanci zakopali bila su oružja pobune zbog načina na koji su ih koristili. Ta ista oružja u rukama njihovih sinova, korištena u obranu obitelji i domova, nisu uopće bila oružja pobune protiv Boga. To isto vrijedi i za takva oružja u rukama Nefijaca: »Ne borahu [se] za kraljevstvo ni za moć, već se borahu za domove svoje i sloboštine svoje, žene svoje i djecu svoju, i sve svoje, da, za bogoštovne obrede svoje i crkvu svoju.«

Na isti način, postoje stvari u našem životu koje bi mogle biti neutralne ili čak inherentno dobre, ali ako ih se koristi na krivi način, postaju »oružje pobune«. Naš govor, na primjer, može poučavati ili ponižavati. Kao što je Jakov rekao:

»Ali jezika nitko od ljudi ne može konačno ukrotiti. On je zlo koje ne poznaje mira. Pun je smrtonosnog otrova.

Njim blagoslivljamo Gospodina i Oca, i njim proklinjemo ljude koji su stvoreni ‘na sliku Božju’.

Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. To ne smije, braćo moja, tako biti.«

Danas postoji mnogo toga u javnoj i osobnoj raspravi što je zlonamjerno i zlobno. Postoje mnogi razgovori koji su vulgarni i prosti, čak i među mladima. Takva je vrsta govora »oružje pobune« protiv Boga »pun[o] smrtonosnog otrova«.

Razmotrite drugi primjer nečega što je u biti dobro ali se može okrenuti protiv božanskog usmjerenja – nečija karijera. Netko može naći stvarno zadovoljstvo u zanimanju, zvanju ili službi i svi mi imamo koristi od onoga što su postigli i stvorili predani i nadareni ljudi u mnogim poljima nastojanja.

Ipak, moguće je da ta predanost karijeri može postati najvažnija usredotočenost nečijeg života. Tada sve ostalo postaje sporedno, uključujući i bilo koje Spasiteljevo traženje nečijega vremena ili talenta. Za muškarce, a i za žene, odustajanje od legitimnih prilika za brak, neuspjeh prianjanja uz bračnog druga i njegovog podizanja, neuspjeh njegovanja svoje djece ili čak namjerno izbjegavanje blagoslova i odgovornosti odgoja djece isključivo radi napredovanja u karijeri mogu pretvoriti hvalevrijedno postignuće u oblik pobune.

Drugi primjer tiče se našega fizičkog bića. Pavao nas podsjeća kako trebamo veličati Boga i u tijelu i u duhu te da je ovo tijelo hram Duha Svetoga »koji vam je dan od Boga…, [i] ne pripadate sami sebi.« I tako, imamo opravdanu korist provesti vrijeme brinući se za svoja tijela najbolje što možemo. Nekolicina nas doseći će vrhunac izvedbe koji smo vidjeli nedavno u postignućima olimpijskih i paraolimpijskih sportaša, a neki od nas proživljavaju učinke starosti ili ono što je predsjednik M. Russell Ballard nazivao »zakovice koje popuštaju«.

Ipak, vjerujem da našem Stvoritelju godi kada činimo najbolje što možemo kako bismo se brinuli za njegov divan dar fizičkog tijela. Bio bi znak pobune nagrditi ili oskvrnuti svoje tijelo, ili ga zlostavljati, ili ne uspjeti učiniti što možemo kako bismo održali zdrav način života. Istovremeno, taština i obuzetost svojom tjelesnom građom, pojavom ili opravom može biti oblik pobune u drugoj krajnosti, vodeći nekoga da štuje Božji dar umjesto Boga.

Na kraju, zakapanje našeg oružja pobune protiv Boga jednostavno znači prepustiti se poticajima Duha Svetoga, odlažući naravnog čovjeka, te postajući »svetac kroz pomirenje Krista Gospodina«. To znači staviti prvu zapovijed na prvo mjesto u svojem životu. To znači pustiti da Bog prevlada. Ako naša ljubav za Boga i naša odlučnost služiti mu svom moću, umom i snagom postanu mjerilo kojim sudimo sve stvari i donosimo sve odluke, mi ćemo zakopati naše oružje pobune. Milošću Kristovom Bog će oprostiti naše grijehe i pobune iz prošlosti te će skinuti mrlju tih grijeha i pobuna iz naše duše. S vremenom, on će skinuti bilo koju želju za zlom kao što je to učinio s tim obraćenicima Lamanaca u prošlosti. Nakon toga ni mi »nikada [nećemo] otpa[sti]«.

Zakapanje našeg oružja pobune vodi jedinstvenoj radosti. Sa svima koji su se ikada obratili Gospodu, dovedeni smo »pjevati [pjesmu] otkupljujuć[e] ljubav[i]«. Naš Nebeski Otac i njegov Sin, naš Otkupitelj, potvrdili su svoju beskrajnu predanost našoj krajnjoj sreći kroz najdublju ljubav i žrtvu. Mi doživljavamo njihovu ljubav svakodnevno. Sigurno im možemo uzvratiti svojom vlastitom ljubavlju i odanošću. Zakopajmo – vrlo, vrlo duboko – svaki element pobune protiv Boga u našem životu i zamijenimo ga voljnim srcem i voljnim umom. U ime Isusa Krista. Amen.