»Ja sam«
Kristova dobrotvornost – očita u potpunoj odanosti božanskoj volji – ustrajala je i nastavlja ustrajati.
Šabatni je dan i okupili smo se kako bismo razgovarali o Kristu, i to razapetom. Otkupitelj moj živi, znam.
Razmotrite ovaj prizor iz posljednjeg tjedna Isusova smrtnog života. Mnoštvo se okupilo, uključujući rimske vojnike naoružane toljagama i mačevima. Predvođena časnicima glavara svećeničkih koji su imali baklje u rukama, ova ozbiljna družina nije krenula osvojiti grad. Te su večeri tražili samo jednog čovjeka, čovjeka za kojeg se znalo da ne nosi oružje, polazi vojnu obuku ili sudjeluje u fizičkoj borbi u bilo kojem trenutku cijelog svojeg života.
Dok su se vojnici približavali, Isus je, u nastojanju da zaštiti svoje učenike, istupio i rekao: »Koga tražite?« Odgovorili su: »Isusa Nazarećanina.« Isus je rekao: »Ja sam. (…) Kako im… reče: ‛Ja sam!’, [oni] uzmaknuše unatrag i padoše na zemlju.«
Za mene je to jedna od najsnažnijih rečenica u svim Svetim pismima. Između ostalog, izravno mi govori da je samo prisustvo u nazočnosti Sina Božjega – velikog Jahve Starog zavjeta i Dobrog Pastira Novoga, koji ne nosi nikakvo oružje – samo slušanje glasa ovoga Skrovišta od pljuska, ovoga Kneza mironosnog, dovoljno da natjera neprijatelje posrćući u povlačenje, dok padaju jedan preko drugog, i dok ta cijela skupina ne poželi da im je te večeri bila dodijeljena kuhinjska dužnost.
Samo nekoliko dana ranije, kada je slavodobitno ušao u grad, »uskomeša[o] se sav grad«, piše u Svetim pismima, pitajući se: »Tko je to?« Mogu samo zamisliti da je »Tko je to?« pitanje koje su ti zbrkani vojnici tada postavljali!
Odgovor na to pitanje nije mogao biti u njegovu izgledu jer je Izaija prorokovao nekih sedam stoljeća ranije da »ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali«. Zasigurno nije bio u njegovoj dotjeranoj garderobi ili njegovu velikom osobnom bogatstvu, kojih nije imao. Nije mogao doći od ikakvog stručnog usavršavanja u mjesnim sinagogama jer nemamo dokaza da je on ikada učio u bilo kojoj od njih, iako je čak i u svojoj mladosti mogao zbuniti vrhunski pripremljene pisare i zakonoznance, zaprepašćujući ih svojim naukom »kao onaj koji ima ovlast«.
Od tog podučavanja u hramu do njegova pobjedonosnog ulaska u Jeruzalem i ovog posljednjeg, neopravdanog uhićenja, Isus je bio rutinski postavljan u teške, često podmukle situacije u kojima je uvijek trijumfirao – pobjede za koje nemamo objašnjenja osim božanske DNK.
Ipak, tijekom povijesti mnogi su pojednostavili, čak i trivijalizirali našu sliku o njemu i njegovu svjedočanstvu o tome tko je on bio. Njegovu pravednost sveli su na puku razboritost, njegovu pravdu na puku ljutnju, njegovo milosrđe na puku popustljivost. Ne smijemo biti krivi za takve pojednostavljene verzije Isusa koje prigodno zanemaruju naučavanja koja su nam neugodna. Ovo »zaglupljivanje« bilo je istinito čak i po pitanju njegove krajnje određujuće vrline, njegove ljubavi.
Tijekom svoga smrtničkog poslanja Isus je podučio da postoje dvije velike zapovijedi. Bile su podučavane na ovom saboru i uvijek će biti podučavane: »Ljubi Gospodina Boga svoga [i] ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.« Ako želimo vjerno slijediti Spasitelja u ova dva ključna i neraskidivo povezana pravila, trebamo se čvrsto držati onoga što je on zapravo rekao. A ono što je zapravo rekao bilo je: »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.« Te je iste večeri rekao da trebamo »ljubit[i] jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas«.
U tim stihovima, ti izrazi koji definiraju istinitu, kristoliku ljubav – koju ponekad nazivamo dobrotvornošću – apsolutno su ključni.
Što oni definiraju? Kako je Isus ljubio?
Prvo, ljubio je »svim [svojim] srcem, moću, umom i snagom svojom«, što mu je dalo sposobnost da iscijeli najdublju bol i obznani najtežu stvarnost. Ukratko, on je taj koji može istovremeno posluživati milost i inzistirati na istini. Kao što je Lehi rekao u svojem blagoslovu svojeg sina Jakova: »Otkupljenje dolazi kroz Svetoga Mesiju i u njemu; jer je pun milosti i istine.« Njegova ljubav omogućuje ohrabrujući zagrljaj kada je potreban i gorku čašu kada je treba ispiti. Stoga nastojimo voljeti – svim svojim srcem, moću, umom i snagom – jer je to način na koji nas on voli.
Druga osobina Isusove božanske dobrotvornosti bila je njegova poslušnost svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih, u čemu je uvijek usklađivao svoju volju i ponašanje s voljom svoga Nebeskog Oca.
Kada je stigao na zapadnu polutku nakon svog Uskrsnuća, Krist je rekao Nefijcima: »Gle, ja sam Isus Krist. (…) Ja popih iz one gorke čaše koju mi Otac dade… u čemu podnesoh volju Očevu… od početka.«
Od bezbroj načina na koje se mogao predstaviti, Isus je to učinio izjavljujući svoju poslušnost Očevoj volji, bez obzira što je nedugo prije toga, u trenutku svoje najveće potrebe, ovaj Jedinorođeni Sin Božji osjećao da ga je njegov Otac potpuno napustio. Kristova dobrotvornost – očita u potpunoj odanosti božanskoj volji – ustrajala je i nastavlja ustrajati, ne samo tijekom lakih i ugodnih dana, već i tijekom najmračnijih i najtežih.
Isus je bio »čovjek boli«, kako piše u Svetim pismima. Doživio je tugu, umor, razočaranje i mučnu usamljenost. U tim, ali i u svim vremenima, Isusova ljubav ne podbacuje, kao ni ljubav njegova Oca. S takvom zrelom ljubavlju – onom koja oprimjeruje, osnažuje i daje – ni naša neće podbaciti.
Dakle, ako se ponekad čini da postaje sve teže što se više trudite; ako, baš dok nastojite raditi na svojim ograničenjima i nedostatcima, naiđete na nekoga ili nešto što je odlučno izazvati vašu vjeru; ako, dok predano radite, i dalje osjećate da vas obuzimaju trenutci straha, upamtite da je tako bilo za neke najvjernije i najčudesnije ljude u svakom razdoblju. Također zapamtite da u svemiru postoji sila odlučna suprotstaviti se svakoj dobroj stvari koju pokušate učiniti.
Dakle, kroz obilje, kao i siromaštvo, kroz privatne pohvale, kao i javne kritike, kroz božanske elemente Obnove, kao i ljudske slabosti koje će neminovno biti dio nje, ostajemo na kursu s istinitom Kristovom Crkvom. Zašto? Jer smo se, kao i naš Otkupitelj, prijavili za cijeli semestar – ne završavajući s prvim kratkim uvodnim testom, već sve do završnog ispita. Radost u tome jest što nam je Upravitelj dao sve odgovore prije početka tečaja. Nadalje, imamo mnoštvo tutora koji nas podsjećaju na te odgovore na redovitim stajalištima na putu. Ali, naravno, ništa od toga ne djeluje nastavimo li markirati s nastave.
»Koga tražite?« Svim svojim srcem odgovaramo: »Isusa Nazarećanina«. Kad on kaže: »Ja sam«, mi savijamo svoje koljeno i jezikom priznajemo da je on živući Krist, da je on jedini pomirio za naše grijehe, da nas je nosio čak i kada smo mislili da nas je napustio. Kad budemo stajali pred njim i gledali ožiljke na njegovim rukama i nogama, počet ćemo shvaćati što je za njega značilo podnijeti naše grijehe te biti upoznat s tugom, biti potpuno poslušan volji svojeg Oca – sve iz čiste ljubavi za nas. Predstaviti drugima vjeru, pokajanje, krštenje, dar Duha Svetoga i primanje naših blagoslova u domu Gospodnjem – to su temeljna »načela i uredbe« koje naposljetku otkrivaju našu ljubav prema Bogu i bližnjima te radosno opisuju istinsku Kristovu Crkvu.
Braćo i sestre, svjedočim da je Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana vozilo koje je Bog omogućio za naše uzvišenje. Evanđelje koje podučava istinito je, a svećeništvo koje ga ozakonjuje nije ljudska tvorevina. Svjedočim da Russell M. Nelson jest prorok našeg Boga, kao što su bili njegovi prethodnici i kao što će biti njegovi nasljednici. I jednog dana to proročko vodstvo vodit će naraštaj da vidi kako se naš Glasnik spasenja spušta poput »munj[e]… s istoka« i uzviknut ćemo: »Isus Nazarećanin«. S vječno ispruženim rukama i nehinjenom ljubavlju, on će odgovoriti: »Ja sam«. To obećavam s apostolskom moću i ovlašću njegova svetog imena, Isusa Krista. Amen.