Blagoslovljen Mamom Taamino

Victor D. Cave, Crkveni časopisi

Kad sam susreo Taumatagi Taamino, bio sam mladi misionar koji je radio u svojoj zemlji. Starija udovica, sestra Taamino bila je blago pogrbljena zbog dobi i napornog rada, ali je uvijek pružala ruke kako bi pozdravila mene i mojeg suradnika i poljubila nas u oba obraza, kao što je običaj u Francuskoj Polineziji.

Sestra Taamino bila je krhka, a njezin je hod bio spor i oprezan, ali ona se brinula o svima. Čak bi se pobrinula za to da ja i moj suradnik uvijek imamo čistu, ispeglanu odjeću. Djeca su voljela biti u njezinoj blizini jer im je izražavala dobrodošlicu i slušala što govore. Živjela je jednostavnim životom u kući s dvije prostorije okruženoj pijeskom, palmama, obitelji i prijateljima. Iz poštovanja, svi su je zvali »Mama Taamino«.

Predsjednik misije Tahiti Papeete zadužio je mojeg suradnika, starješinu Tchan Fata, i mene da pomognemo pripremiti grupu od 80 svetaca posljednjih dana da prime svoje podarivanje i budu zapečaćeni kao obitelji u najbližem hramu – hramu Hamilton Novi Zeland, udaljenom pet sati zrakoplovom. Mama Taamino putovala je u hram svake godine tijekom šest godina, a ove je godine trebala ići ponovno. Pitao sam se kako može priuštiti tako skupa putovanja kad su joj životni uvjeti tako oskudni. Šest godina kasnije otkrio sam odgovor.

Godine 1976, kao predsjednik okola Papeete Tahiti, redovito sam pregledavao sastajališta u okolu. Jednoga dana u podne došao su u kapelu u Tipaeruiju. U to smo vrijeme imali plaćene nadstojnike, i našao sam Mamu Taamino, sada u kasnim šezdesetima, kako radi kao nadstojnica kako bi pomogla uzdržavati svoju veliku obitelj. Pozdravila me je svojim uobičajenim »Dođi i jedi«, ali ja sam odgovorio: »Mama Taamino, više nisi mlada, a za ručak imaš samo mali komad kruha, sitnu limenku sardina i bočicu soka? Zar ne zarađuješ dovoljno da bi imala više hrane od ovoga?«

Odgovorila je: »Štedim da bih mogla ponovno ići u hram.« Moje se srce topilo od zahvalnosti za njen primjer ljubavi i žrtve. Mama Taamino je putovala u hram na Novom Zelandu gotovo 15 puta – svake godine sve dok hram Papeete Tahiti nije bio posvećen u listopadu 1983. Na posvećenju je zračila radošću.

Godine 1995. ovaj put kao predsjednik misije, ponovno sam vidio Mamu Taamino. Doselila se natrag na atol Makemo, nedaleko od njezinog rodnog mjesta. Sada u svojim osamdesetima, nije mogla više hodati, ali bore na njezinom licu izražavale su mir, strpljivost i duboko razumijevanje života i evanđelja. Još uvijek je imala prekrasan osmjeh, a njezine su oči pokazivale čistu ljubav.

Rano sljedećeg jutra našao sam je kako sjedi u jednom cvjetnjaku sastajališta, čupajući korov i čisteći. Jedan od njezinih sinova ju je donio ondje. Nakon što bi dovršila s jednim dijelom, koristila je svoje ruke i noge kako bi se premjestila u sljedeći dio. Ovo je bio njezin način kako nastaviti služiti Gospodinu.

Kasno poslijepodne kad sam održavao razgovore za hramsku preporuku, Mama Taamino je bila dovedena do mjesta gdje sam sjedio u sjeni stabla blizu kapele. Htjela je imati mogućnost odgovoriti na svako pitanje koje se traži za hramsku preporuku.

»Predsjedniče, ne mogu više ići u hram«, rekla je. »Sve sam starija i bolesnija, ali želim uvijek imati važeću hramsku preporuku kod sebe.«

Mogao sam vidjeti koliko se želi vratiti u hram, i znao sam da je njezina čežnja prihvatljiva Bogu. Nedugo nakon toga napustila je zemaljski šator i pridružila se onima kojima je vjerno služila u domu Gospodnjem. Ponijela je sa sobom samo svoju vjeru, svjedočanstvo, dobrotu, ljubav i spremnost da služi.

Mama Taamino je bila pravi polinezijski pionir čiji je primjer blagoslovio mnoge od njezine braće i sestara – uključujući mene.

Čak i svojim osamdesetima, sestra Taamino je radila u cvjetnjacima sastajališta, čupajući korov i čisteći. Ovo je bio njezin način kako nastaviti služiti Gospodinu.