Nefijeva priča, moja priča

Ime uskraćeno

Jakeov telefonski poziv ostavio me je slomljena srca, ali našla sam nadu u primjeru drevnog proroka.

Nekoliko godina nakon što sam završila fakultet našla sam se kako sjedim na kućnoj obiteljskoj večeri s drugim mladim odraslim samcima iz mojeg odjela. Bili smo pozvani u dom savjetnika u predsjedništvu našeg okola, i njegova je žena iznosila lekciju.

Čitali smo priču o tome kako su Nefi i njegova braća išli tražiti mjedene ploče od Labana (vidi 1. Nefi 3–5). Naša je učiteljica govorila o hrabrosti i ustrajnosti koje je Nefi pokazao. Tad je pogledala našu malu grupu. Njezin je pogled bio prodirući.

»Nefi i njegova braća dobili su težak zadatak«, istaknula je. »Trebalo je nekoliko pokušaja, i nijedan nije bio lagan. Ali to je vrijedilo ustrajnog truda. Kao rezultat toga što su imali Sveta pisma, Nefi je mogao spriječiti da njegova obitelj ʻiščezne i propadne u nevjeriʼ (1. Nefi 4:13).

Postojat će ʻpločeʼ u vašem životu«, nastavila je. »Možda ćete morati pokazati upornost u stjecanju obrazovanja. Možda ćete morati pokazati hrabrost kad izlazite s drugima. Kakve god bile žrtve, prepreke, zastoji, boli – što je god potrebno da očuvate svoju buduću obitelj i ne dozvolite da propadne u nevjeru – vratite se i uzmite ploče.«

To je zgodna usporedba, pomislila sam. Spremila sam je u svoje pamćenje za kasnije korištenje. U tom trenutku nisam osjećala da moj život ima mnogo prepreka. Završila sam školu, uživala sam u svom poslu, izlazila sam s divnim momkom – dugogodišnjim prijateljem s kojim su stvari postale ozbiljnije – prije četiri mjeseca. Nisam mogla biti sretnija zbog toga kako se moj život odvijao.

Nekoliko mjeseci kasnije moja veza sa Jakeom (ime je promijenjeno) uvelike je napredovala. Ali Jakeovi su se roditelji razveli prije mnogo godina i njihova je rastava još uvijek duboko utjecala na njega. Bojao se da će, ako se vjenčamo, sve za nas završiti kao što je završilo za njegove roditelje.

Rekla sam mu da sam mu spremna dati vremena – dosta vremena ako je potrebno – da razriješi to u svom umu i srcu. Razgovarali smo o donošenju odluka temeljenih na vjeri umjesto na strahu. Razgovarali smo o ulozi opredjeljivanja i činjenici kako ne treba smatrati da će put njegovih roditelja automatski biti i njegova sudbina. I razgovarali smo o Pomirenju Isusa Krista i Spasiteljevoj sposobnosti da iscijeli naša srca.

Izgledalo je da su naši razgovori donekle pomogli ublažiti njegovu tjeskobu, i naša se veza nastavila kao i obično. Stoga kad me je nazvao jedne subote poslijepodne da bi raskinuo, to me je više nego iznenadilo. Rekao mi je da ne može vidjeti sebe vjenčanim sa mnom – ili s bilo kim. Jednostavno nije više vjerovao u brak.

Sljedećih sat vremena ponavljali smo ono o čemu smo već raspravljali, ali ga nisam mogla uvjeriti. Šapnuo je: »Zaista mi je žao«, i poklopio. Sjedila sam tiho na svom krevetu, suze su mi tekle niz lice, i bila sam potpuno zapanjena.

Malo kasnije moja sustanarka je pokucala na vrata moje spavaće sobe. »Ideš li na sabor okola?« upitala je. Nije mi se dalo nigdje ići niti išta raditi, ali odjenula sam haljinu i ušla u njezin automobil.

Kad smo stigli prva osoba koju sam ugledala bila je žena koja je održala lekciju na kućnoj obiteljskoj večeri prije nekoliko mjeseci. Nijedna od nas nije ništa rekla, ali pogledi su nam se susreli, i u svom sam umu začula glas koji me pozvao po imenu i rekao: »Vrati se i uzmi ploče.«

Nekako sam znala sve što je poticaj značio. Nije se radilo samo o drevnom proroku koji se vraćao po svete zapise. Radilo se i o meni. Značilo je da iako Jake ne vjeruje u brak, ja još uvijek mogu. Mogu se nadati tome, moliti se za to i raditi na tome – ne na čeznutljiv, melankoličan način, već na vjeran, aktivan način, način po kojem se pripremam svaki dan zato što je ovo Božji naum za njegovu djecu. To nije značilo da se trebam vratiti Jakeu i biti s njim sve dok ga ne »izmorim« tako da dođe do ideje o braku, niti je značilo da trebam početi izlaziti s nekim drugim odmah. Bilo je u redu da imam vremena za tugu i iscjeljenje.

Ali tijekom tog vremena mogu izbjeći prepuštati se samosažaljenju. Mogu se oduprijeti iskušenju da budem podmukla u odnosu na Jakea – ili muškarce općenito. Mogu tražiti prijatelje koji vjeruju u brak i raduju mu se. I mogu, poput Nefija, imati povjerenja u Nebeskog Oca koji ne daje zapovijed – bilo da se radi o zadobivanju drevnih Svetih pisama ili vjenčanju i stvaranju obitelji – a da ne pripremi put da je možemo ispuniti.

Još uvijek pokušavam to ispuniti, nisam još uvijek uspjela. Nisam još udana, ali osjećam zahvalnost za dobra iskustva u izlascima koja sam imala – iskustva obogaćena boljim razumijevanjem uloge koju upornost igra u pravednim ciljevima.

Također osjećam utjehu i pouzdanje u tome što znam što je starješina Richard G. Scott iz Zbora dvanaestorice apostola podučavao o Nefijevom modelu ustrajnosti. On je rekao:

»Nakon dva neuspjela pokušaja Nefi je zadržao pouzdanje. Ušuljao se u grad prema kući Labanovoj bez svih odgovora. Izjavio je: ʻI Duh me vođaše te ne znadoh unaprijed što mi je činitiʼ, te je značajno dodao ‘Ipak pođoh dolje.’ (1. Nefi 4:6–7; kurziv dodan)

Nefi je bio spreman uvijek iznova pokušati, ulažući sav svoj trud. Izrazio je vjeru da će primiti pomoć. Odbio je postati obeshrabren. Ali zato što je djelovao, imao pouzdanja u Gospodina, bio poslušan, i ispravno koristio svoje opredjeljivanje, primio je vodstvo. Korak po korak bio je nadahnut do uspjeha, i prema riječima njegove majke Gospodin mu je dao ʻsnage kako bi izvrši[o] ono što [mu] Gospod zapovjedi.ʼ (1. Nefi 5:8; kurziv dodan)«¹

Ovo načelo ustrajnosti naravno nije ograničeno samo za izlaske. Također važi za one koji su kronično bolesni i nisu sigurni da se mogu radosno suočiti s još jednim danom punim boli; za par koji nastoji prebroditi izazove u svom braku; za roditelje koji se godinama mole za dijete koje je zastranilo; za tinejdžera koji se suočava s neprijateljstvom u školi zbog svojih uvjerenja; za misionare koji su danima radili a da nisu nikoga podučili. Na neki način svakome je od nas zapovjeđeno da se vratimo i uzmemo ploče.

I kao Nefi, mi to možemo. S hrabrošću, ustrajnošću i vjerom možemo ostvariti sve što nam je Gospodin zapovjedio.

Ilustracije: Michael Parker