Kako znam
Očev zagrljaj
Izgubio sam oca kada mi je bilo sedam godina. Sumnje koje su uslijedile gotovo su me spriječile da se pouzdam u svog Nebeskog Oca.
Moja je obitelj htjela otići sa zabave, ali ja sam još želio otići na vožnju rolericama. Moj me otac zagrlio i upitao želim li ostati tako da me može odvesti na vožnju rolericama.
»Ne!« Odgovorio sam ljutito.
»Možeš se pouzdati u mene«, rekao je.
Drugi su htjeli otići, pa smo ušli u auto. Deset minuta kasnije doživjeli smo prometnu nesreću. Ja sam čudesno preživio, ali moj je otac poginuo. Taj »ne!« bilo je posljednje što sam mu rekao, i on je bio posljednja osoba koju sam zagrlio godinama nakon toga.
Sljedećih 11 godina moj je život išao nizbrdo. Izgubio sam povjerenje u sebe i prestao sam vjerovati ikome. Moj je život bio tako nesretan da sam se jednoga dana, kad mi je bilo 18 godina, našao kako se mučim u strašnom beznađu, preklinjući Boga da mi pokaže put u sretan život.
Tjedan dana kasnije prišla su mi dva misionara. Pokazali su mi knjigu i rekli da se trebam moliti za svjedočanstvo o njezinoj istinitosti. Ono što su tražili izgledalo je neznatno, ali rane koje su nastale smrću mog oca bile su duboke, i smatrao sam svoj susret s misionarima slučajnošću, a ne odgovorom od Boga koji me voli.
Ipak, čitao sam Mormonovu knjigu i pomolio sam se da primim odgovor – iako ne s pravom nakanom. Ipak je to značilo da se trebam pouzdati u Boga, te prihvatiti njega i njegov odgovor. Bilo je lakše prihvatiti dostupne kritike Crkve. Također sam otkrio da su mnoge velike povjesne ličnosti o kojima sam saznao u školi imale mane. Što ako je Joseph Smith bio baš kao i oni?
Međutim, na kraju sam se krstio i primio potvrdu. Znao sam da trebam usmjerenje u svom životu, i sviđala mi se Crkva i njezini članovi. Ali sad shvaćam da sam se priključio bez pravog svjedočanstva, onoga što gori u srcu. Uvjerenje koje sam imao došlo je iz spoznaje da su argumenti koje su iznosili klevetnici Crkve površni. Još uvijek pun nepovjerenja, došao sam do točke gdje se zadržavanje tog uvjerenja činilo preteškim. Moje upoznavanje Crkve započelo je zbog mog nedostatka povjerenja i sreće, i polako sam ponovno dolazio do tog stanja.
Stoga sam donio ključnu odluku: Pomolit ću se, ali ovog ću puta učiniti to upravo kako je Moroni poticao, »imajući vjeru u Krista«, »s pravom nakanom« i »iskrena srca« (Moroni 10:4). Toga dana kad sam to odabrao, postio sam i molio se za vodstvo. Proveo sam dan pomno razmišljajući o svemu što se dogodilo.
Te sam večeri kleknuo pored kreveta. Pognuvši glavu, upitao sam Nebeskog Oca o istinitosti Mormonove knjige. Moj se um počeo prisjećati svih mojih sumnji. Zatvorio sam oči, čvršće skupio ruke, i upitao ponovno – iskreno, s nakanom i s vjerom u našeg Spasitelja.
Izgledalo je da je svijet zastao. Osjećao sam se toplo, i obuzet svjetlom. Tijekom 11 dugih godina čeznuo sam za tim, i napokon sam ponovno bio u zagrljaju oca – Nebeskog Oca. Napokon sam našao nekoga komu mogu vjerovati. »Da«, rekao sam sa suzama u očima, »Imam pouzdanja u tebe«.
Ilustracija: Doug Fakkel