Hramski brak kao prioritet
Vitaly i Ekaterina (Katya) Shmakov rođeni su u Omsku u Rusiji i u Yekaterinburgu u Rusiji. Oboje su se priključili Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana kao tinejdžeri, oboje su služili misije – Vitaly u misiji Češka Prag, a Katya u misiji Rusija Novosibirsk. Kažu da su im njihova obraćenja otvorila um prema mogućnostima sretnog, sigurnog i ispunjenog života, a njihove su im misije usadile želju da stvore dom usmjeren na evanđelje, počevši s hramskim brakom. Ovo je njihova priča.
Vitaly: Kad sam bio kući nakon misije tek nekoliko mjeseci, bio sam zamoljen da budem savjetnik na mjesnom saboru mladih. Steven C. Smith, predsjednik misije Rusija Novosibirsk, pozvao me je u svoj ured. Pretpostavljao sam da se radi o novom pozivu ili nekom službenom razgovoru. Umjesto toga, predsjednik Smith mi je rekao kako želi da upoznam nekoga – djevojku koja se nedavno vratila s misije kući u drugi dio Rusije, ali koja će biti prisutna na saboru.
Nisam vidio Katyju nikada prije, ali kad sam stigao na sabor, predstavio sam se, i neobavezno smo pričali nekoliko minuta. Kasnije te večeri zamolio sam Katyju za ples. Sljedećeg dana pitao sam je još jednom.
Katya: Dok sam odrastala, nisam poznavala mnogo mladih samaca obnašatelja svećeništva, ali uvijek sam se nadala da će Gospodin pribaviti mladića za mene s kojim se mogu vjenčati. Nisam znala kada ili kako ćemo se sresti, ali imala sam povjerenja u Gospodina i njegova obećanja.
Nakon moje misije bila sam pozvana da pomognem kao pratnja na saboru mladih. Kad sam ugledala Vitalyja na saboru, odmah sam bila zainteresirana da ga upoznam. Proveli smo tri predivna i nezaboravna dana zajedno na saboru.
Veoma sam rano osjećala snažan poticaj da je Vitaly čovjek s kojim ću se vjenčati. Naravno, neće svatko iskusiti ovakav osjećaj tako rano tijekom udvaranja. Stoga kako znamo da se krećemo u pravom smjeru? Naučila sam na svojoj misiji prepoznati Duha i slijediti njegovo vodstvo bez sumnje. Stoga kad sam osjetila poticaje da trebam upoznati Vitalyja, odlučila sam ih slijediti.
Znam da će Duh voditi svakoga od nas budemo li tražili njegovo društvo. Važno je da ne uspoređujemo svoj put s putem drugih – Duh možda neće voditi svakoga od nas na isti način – ali budemo li slijedili Duha, možemo imati pouzdanje da je naš put ispravan za nas.
Prevladavanje prepreka
Vitaly: Tijekom ta tri dana shvatio sam da sam pronašao nekoga posebnog. Bio sam razočaran kad je sabor završio i ja i Katya morali smo se rastati. Na sreću, sljedećeg se mjeseca održavao sabor mladih odraslih samaca. Odmah sam se počeo radovati tome.
Taj je sabor bio divan kao što sam se nadao. Katya i ja smo proveli mnogo vremena istinski se upoznavajući. Kad se događaj završio, izmijenili smo telefonske brojeve i vratili se u svoje gradove.
Tijekom sljedećih tjedana ostali smo u kontaktu većinom preko telefonskih poziva i tekstovnih poruka. (Mislim da sam za manje od mjesec dana naučio pisati poruke na svojem mobitelu brže nego što većina ljudi piše na svom računalu!)
Katya je živjela u Yekaterinburgu, koji je udaljen 11 sati vlakom od grada u kojem sam ja živio, Omska u Sibiru. Ipak, oboje smo očajnički željeli vidjeti ponovno onoga drugoga. Počeli smo redovno putovati vikendom. Ja bih otišao vidjeti je jedan vikend, i poslije nekoliko tjedana ona bi došla posjetiti mene. Kad sam posjećivao Katyju, boravio sam kod zajedničkih prijatelja u njezinom gradu, a kad je ona posjećivala mene, boravila je kod zajedničkih prijatelja koji su živjeli u mojem gradu. Često smo provodili vrijeme s ovim prijateljima iz crkve tijekom naših posjeta.
Katya: Jedanaest sati može se činiti dugim putovanjem, ali za Rusiju je to kratka šetnja! Zbog udaljenosti naši izlasci nisu bili tako česti kako bismo željeli. Mogli smo se sastajati jednom svakih nekoliko tjedana i provesti dva ili tri dana zajedno prije nego što smo se morali vratiti kući. Često se činilo da trebamo mnogo više vremena od toga i rastanak je uvijek bio težak. Ali zato što smo se morali toliko potruditi da bismo se vidjeli, cijenili smo svaki trenutak proveden zajedno. Kako je naša veza napredovala, počeli smo se radovati vremenu kada se nećemo morati opraštati.
Naši su izlasci bili veoma zanimljivi i raznoliki: vozili smo se na biciklima i jahali konje, posjećivali smo muzeje, čitali Sveta pisma, kuhali, šetali parkovima (čak smo i plesali u jednom od njih), i odlazili smo u sirotište služiti i igrati se s djecom.
Svaki put kad bismo se susreli radili bismo nešto novo, tako da nam je bilo veoma zabavno. Cijenila sam koliko je Vitaly bio domišljat u planiranju naših izlazaka. Aktivnosti koje je planirao pomogle su nam zaista upoznati jedan drugoga.
Vitaly: Pošto sam bio student, nisam si mogao priuštiti mnogo zabavnih stvari. Trošio sam veći dio svojeg novca na putovanje da bih vidio Katyju i na plaćanje telefonskog računa. Ali ograničena količina novca nije značila da su naši izlasci trebali biti nezanimljivi ili neproduktivni. Zapravo, neki od naših najboljih izlazaka nisu koštali nimalo novca.
Možda će zvučati luckasto, ali želio sam vidjeti kako će se Katya ponašati s djecom, pa smo otišli u sirotište. Tako je bilo s mnogima od naših izlazaka; doista smo nastojali naučiti što više možemo jedan o drugome.
Živjeti na Gospodinov način
Vitaly: U Rusiji, kao i na mnogim mjestima, normalno je za ljude da žive zajedno prije vjenčanja. Nakon što sam zaprosio Katyju, neki su me prijatelji upitali kako se mogu vjenčati s njom ne znajući unaprijed možemo li se složiti. Pokušali su me uvjeriti, kao što su mnogi činili s Katyjom, da je jedini način kako mogu saznati je li ona prava za mene da živim s njom duže vrijeme.
Rekao sam im da nije potrebno živjeti s osobom da bih je upoznao. Također sam pokušao objasniti svojim prijateljima tako da bi oni mogli razumjeti da sam se pomolio i dobio odgovor da se trebam oženiti Katyjom. Pošto sam se molio o svojoj odluci, nisam se bojao bračnog života. Bio sam uzbuđen i osjećao sam kako se sasvim novi život otvara preda mnom. Nitko se nije protivio ili me kritizirao što sam zauzeo takav stav. Zapravo, podržali su me u mojoj odluci.
Katya: Kada me je Vitaly zaprosio, moji su me roditelji pokušali odgovoriti od braka. Mislili su kako je prerano da se zaručimo, te da trebam upoznati Vitalyja bolje nego što sam ga poznavala. Moj šef na poslu rekao mi je to isto i dodao: »Morate živjeti zajedno prije donošenja takve odluke.«
Tužna sam što ljudi razmišljaju na takav način o braku i obitelji. Mislim da ne razumiju koliko sretni parovi mogu biti kad se vjenčaju i zapečate u hramu. Velika ljubav i sreća koju smo Vitaly i ja osjećali zbog svojeg braka postali su još snažniji zbog spoznaje da smo zapečaćeni za vječnost.
Vitaly: Katya i ja smo se vjenčali u Omsku 25. veljače 2006. godine. (Zakoni u Rusiji zahtijevaju građanski brak prije hramskog pečaćenja, kao u mnogim zemljama.) Sljedećeg smo dana krenuli na put u hram Stockholm u Švedskoj. Krenuli smo zrakoplovom iz Omska i letjeli smo tri sata do Moskve, gdje smo proveli ostatak dana. Tad smo krenuli dalje noćnim vlakom do Saint Petersburga. Kad smo stigli tamo, ušli smo u autobus s ostalim svecima posljednjih dana i putovali smo osam sati do Helsinkija u Finskoj. Posljednji dio našeg putovanja bio je 11-satno putovanje trajektom do Stockholma.
Napokon smo stigli do hrama.
Nekima se tako dugo putovanje može činiti izazovom, ali na mnogo je načina ovo putovanje Europom bilo divan medeni mjesec.
Dan našeg pečaćenja, 1. ožujka 2006. bio je divan dan – dan mira i sigurnosti. Znao sam da je osoba koju sam držao za ruku osoba s kojom ću podijeliti vječnost. Samo ta misao ispunila me je velikom radošću i zahvalnošću Nebeskom Ocu što mi je povjerio svoju kćer za ženu. Osjetio sam se bliži njemu nego ikada prije.
Traženje kristolikih osobina
Katya: Sada Vitaly i ja imamo malu kćer. Ona je divna. Želim da se vjenča u hramu jednoga dana, a najbolja podrška koju joj možemo pružiti jest da budemo brižni partneri i roditelji.
Nadam se da će uspjeti naći dostojnog obnašatelja svećeništva koji ima mnoge kristolike osobine. Vidjela sam takve osobine u Vitalyju koje su mi pomogle znati da se mogu udati za njega.
Što me je privuklo Vitalyju? Naravno, on je zgodan i pametan, i zna kako se udvarati ženi. Ali to nisu bili glavni uvjeti. Imao je ono što nazivam »očima Kristova sljedbenika«. Osjetila sam svjetlo u njemu. On je pravedan obnašatelj svećeništva.
Vitaly: Naravno, divno je biti oženjen nekim tko te privlači. Ali ako se usmjerimo samo na fizičke odlike, neizbježno ćemo propustiti najvažnije odlike – osobnost, duhovnost, te druge karakteristike koje su zaista važne u trajnom braku.
Znam da može biti izazov za neke mlade odrasle osobe da nađu supružnika u Crkvi samo zato što nema mnogo svetaca posljednjih dana tamo gdje oni žive. Suosjećam s njima. Ipak, znam da u kakvim smo god prilikama, učinimo li mi svoj dio i pripremimo li se za to da budemo zapečaćeni u hramu, Nebeski Otac će to omogućiti.
Lijevo: Bračni par Shmakov na dan njihovog pečaćenja 2006. godine; njihovo putovanje u hram Stockholm Švedska trajalo je oko 30 sati.
Desno: Danas Shmakovi imaju malu kćer. Katya kaže: »Želim da se vjenča u hramu jednoga dana, a najbolja podrška koju joj možemo pružiti jest da budemo brižni partneri i roditelji.«
Obiteljske fotografije, ljubaznošću obitelji Shmakov