»Obiteljski razgovori o samoubojstvu«, Lijahona, srpanj 2024.
Obiteljski razgovori o samoubojstvu
Kao roditelji, želimo pripremiti svoju djecu za bilo koju od potencijalnih opasnosti s kojima bi se mogla suočiti. Iako bi moglo biti neugodno razgovarati o tome, samoubojstvo je jedna od tih opasnosti.
Obiteljski je život poput rječarenja. Dok obitelji odijevaju prsluke za spašavanje i kacige, roditelji su poput vodiča na rijeci koji su ranije prošli tim putem. Djeca nas trebaju da ih upozorimo na snažne struje ili stijene pred njima. Kad bi niže niz rijeku bio razorni vodopad, bismo li upozorili svoju djecu na njega? Bismo li ih podučili kako veslati i gdje se usmjeriti kako bi promijenili svoju rutu ili bismo pričekali da ih upozorimo tek nakon što počnu visjeti s litice?
Kao roditeljima, moglo bi nam biti neugodno raspravljati o neugodnoj temi kao što je samoubojstvo, no možemo pomoći zaštititi i pripremiti svoju djecu prije nego što dobiju opasne misli.
Roditelji mogu pomoći djeci naučiti da postanu emocionalno otporna i znati gdje se mogu okrenuti kada trebaju emocionalnu pomoć. Reyna I. Aburto, bivša druga savjetnica u općem predsjedništvu Potpornog društva, podučila je da »to može uključivati to da postanemo informiran[i] o emocionalnim bolestima, pronalazimo resurse koji mogu pomoći u rješavanju ovih poteškoća i naposljetku da dovedemo sebe i druge Kristu, koji je Veliki iscjelitelj«.
Važno pitanje o kojem treba razgovarati
Neka samoubojstva dogode se bez očitog upozorenja. Za neka postoje samo suptilni znakovi ili su ponekad znakovi nepogrešivi. Ne možemo zasigurno znati o čemu naša djeca misle, stoga ih trebamo pripremiti dok su mladi – u slučaju da im se usade misli o samoubojstvu.
Sestra je Aburto potvrdila: »Važno je razgovarati o ovim problemima s našom djecom, obiteljima i prijateljima kod kuće, u našim odjelima i zajednicama.«
Starješina Dale G. Renlund iz Zbora dvanaestorice apostola podučio je: »Svatko od nas ima članove obitelji, drage prijatelje ili poznanike koji su imali samoubilačke misli, pokušali počiniti samoubojstvo ili su si oduzeli život… Mnogi odjeli i kolčići [i obitelji] razmatraju to da održe raspravu o sprječavanju samoubojstva nakon što si je netko oduzeo život. Moje je pitanje – zašto čekati? Zašto to ne učinimo sada? Zato što netko u odjelu ili kolčiću ima samoubilačke misli.«
Prije nekoliko sam se godina sjela sa svojom djecom nakon lokalne tragedije. Osjetila sam se primoranom iznijeti im da kroz Isusa Krista uvijek postoji put naprijed. Ne postoji ništa što bi oni mogli učiniti ili ne učiniti zbog čega bi samoubojstvo bilo rješenje. Nisam imala razloga misliti da su u opasnosti u svojoj nježnoj dobi, no znala sam kako postoji više toga što bih mogla činiti da bih pripremila svoju djecu za nošenje s opasnim, potencijalno samoubilačkim mislima.
Razgovor o samoubojstvu sprečava samoubojstva
U crkvenome vodiču za sprječavanje samoubojstva obavještava se: »Razgovaranje o samoubojstvu neće učiniti vjerojatnijim da netko pokuša počiniti samoubojstvo. Zapravo, otvoreni razgovor o samoubojstvu učinkovit je način da se pokuša spriječiti samoubojstvo.«
Prema dr. sc. Johnu Ackermanu, upravitelju odjela za prevenciju samoubojstva u dječjoj bolnici Nationwide Children’s Hospital: »Stvaranje sigurnog prostora za razgovor o samoubojstvu može spasiti djetetov život.« Zapravo, dodaje: »Ako se dijete muči s mislima o samoubojstvu, znanje da je zabrinuta odrasla osoba voljna voditi otvoren razgovor često je olakšanje.«
»Razgovor o samoubojstvu, na prikladan način, zapravo pomaže spriječiti samoubojstvo, umjesto da ga potiče«, podučila je sestra Aburto. Njezin se otac ubio. Mnogo je godina izbjegavala razgovarati sa svojom obitelji o njegovoj smrti. Međutim, od tada je spoznala vrijednost u iskrenom i jasnom razgovoru o tome. »Sada sam otvoreno razgovarala sa svojom djecom o smrti mojega oca te sam svjedočila o iscjeljenju koje Spasitelj može pružiti s obje strane vela.«
Otvoreni razgovori o samoubojstvu mogu osnažiti djecu da dođu svojim roditeljima i drugim odraslim osobama od povjerenja umjesto da nastoje sama navigirati samoubilačkim mislima ako se one ikada jave.
Mlada djeca, čak u dobi od šest ili sedam godina, prijavila su samoubilačke misli. »Prije… terapeuti, istraživači i roditelji nisu vjerovali da djeca mlađa od 10 ili 11 godina uopće imaju misli o samoubojstvu«, rekao je dr. Ackerman. »Znamo da to zapravo nije istina.« On ukazuje na to da čak i mala djeca mogu povezivati ideje o samoubojstvu s osjećajima poput opterećenosti, emocionalnom boli ili osjećanjem beznađa.
Sestra je Aburto utješila: »Znati kako prepoznati znakove i simptome na sebi i drugima može biti korisno. Također možemo naučiti otkriti netočne ili nezdrave obrasce razmišljanja i kako ih zamijeniti s točnijima ili zdravijima.«
Samoubojstvo je češće nego što bismo mislili
Globalno, gotovo jedna smrt samoubojstvom događa se svakih 40 sekundi, a to je drugi vodeći uzrok smrti u svijetu za ljude u dobi od 15 do 24 godine. U nedavnoj studiji koja je provedena među tisućama tinejdžera u Uti u SAD-u istraživači sa Sveučilišta Brighama Younga otkrili su da je otprilike 12 posto mladih svetaca posljednjih dana ozbiljno razmatralo samoubojstvo, a 4 posto pokušalo je ubiti se.
Za kontekst, u skupini od 25 tinejdžera, statistički govoreći, troje ih je ozbiljno razmotrilo samoubojstvo, a jedan se pokušao ubiti.
Možemo li pomoći svojoj djeci pronaći podršku koja im je potrebna prije nego što dođu do krizne situacije – kada se ideja pretvori u plan – možda ćemo im moći pomoći da promijene smjer prije nego što bude prekasno.
Gdje početi
Djeca mogu početi poimati osjećaje u vrlo mladoj dobi, no možemo im omogućiti nazive kojima ispravno mogu opisivati svoje osjećaje. Prvi korak može biti pomaganje djetetu da izgradi svoj emocionalni vokabular. Možemo podučavati djecu da razumiju razlike između ljutnje, tuge, frustracije i tako dalje. Ako dijete može objasniti što osjeća, zajedno možemo raditi dalje. Na način prikladan za dob, s djecom koja imaju tek šest godina možemo raspravljati o njihovim snažnim osjećajima te im pomoći prepoznati te osjećaje i reagirati na njih.
Ti prvi razgovori također će pomoći roditeljima da se upoznaju s uobičajenim rasponom osjećaja svoje djece. Većina djece prolazi kroz uspone i padove u emocionalnoj dobrobiti. To je normalno. Rano i često vođenje razgovora s mladom djecom može roditeljima dati emocionalni termometar za razlučivanje razlika između tipičnih uspona i padova u djetinjstvu i opasnih ideja.
Preventivni su razgovori o samoubojstvu poput drugih preventivnih obuka koje roditelji pružaju. Možemo pripremiti djecu i mlade za mogućnost doživljavanja ideja o samoubojstvu na isti način na koji bismo ih mogli pripremiti za to kako voziti auto i što činiti u slučaju nesreće. »Želimo pripremiti svoju djecu da razumiju što se može dogoditi emocionalno i što mogu vidjeti kod svojih prijatelja«, kaže dr. Ackerman.
Nastavljanje vođenja razgovora
Kako djeca odrastaju, razgovori koje vodimo s njima također će sazrijevati. Možemo postavljati otvorena pitanja i zatim omogućavati djeci da iskreno odgovaraju. Potičite djecu da budu iskrena sa svojim teškim osjećajima. Istraživanje pokazuje da nošenje s teškim emocijama može smanjiti njihov intenzitet i trajanje.
Kroz otvorenu komunikaciju o depresiji, samoubojstvu ili osjećajima obeshrabrenja, djeca uče da mogu iznositi svoje iskrene misli i da su emocionalno sigurna s nama. »Ona također zadobiju nedvosmislenu poruku da vam je duboko stalo do njih te njihove sreće i dobrobiti«, kaže jedan savjetnik za mentalno zdravlje.
Naša ljubav prema našoj djeci i podrška njima mogu slijediti uzorak ljubavi koju Nebeski Otac ima za svakoga od nas. »Vaš vas Nebeski Otac voli – svakoga od vas«, podučio je predsjednik Thomas S. Monson (1927. – 2018.). »Ta se ljubav nikada ne mijenja… Ona je tu za vas kad ste tužni ili sretni, obeshrabreni ili ispunjeni nadom. Božja je ljubav tu za vas osjećate li da zaslužujete ljubav ili ne. Jednostavno je uvijek tu.«
Odmah nakon što sam raspravljala o samoubojstvu sa svojom djecom, moj me je devetogodišnji sin upitao može li privatno razgovarati sa mnom. Ispričao mi je o trenutcima kada je zamišljao da si oduzima život i to upotpunio s načinima na koje bi to učinio. Nikada mi nije palo ni na pamet da bi mogao imati te misli. Zagrlila sam ga, zahvalila mu na njegovoj hrabrosti u tome što mi se obratio i rekla mu da je dragocjen i potreban u našoj obitelji bez obzira što ikada učinio ili pomislio. Obvezala sam se da ću ga pratiti radi daljnjih znakova ideja o samoubojstvu ili mentalnih bolesti.
Samoubojstvo nije rješenje
Neki se mladi mogu plašiti da je samoubojstvo njihov jedini izlaz iz njihova beznađa. Predsjednik Jeffrey R. Holland, vršitelj dužnosti predsjednika Zbora dvanaestorice apostola, uvjerava: »Bez obzira koliko mislite da ste zakasnili, bez obzira koliko prilika mislite da ste propustili, bez obzira koliko pogrešaka mislite da ste napravili… ili udaljenost između doma, obitelji i Boga koju mislite da ste proputovali, svjedočim vam da niste otputovali izvan dosega božanske ljubavi. Nije moguće da potonete ispod beskonačnog svjetla Kristova Pomirenja.«
Uz razgovor s našom malom djecom, možemo razgovarati s mladima slijedeći model koji je dao predsjednik Holland: »Svim našim mladima koji se muče, koje god bile vaše brige ili teškoće, smrt samoubojstvom očito nije odgovor. To neće ublažiti bol koju osjećate ili za koju mislite da je uzrokujete. U svijetu koji tako očajnički treba cijelo svjetlo koje može dobiti, molim vas nemojte umanjiti vječno svjetlo koje je Bog stavio u vašu dušu prije nego što je ovaj svijet bio stvoren. (…) Nemojte uništiti život za koji je Krist dao svoj život kako bi ga sačuvao. Možete podnijeti borbe ovoga smrtnog života jer ćemo vam pomoći nositi ih. Snažniji ste nego što mislite. Pomoć je dostupna, od drugih i posebice od Boga. Voljeni ste, cijenjeni i potrebni. Trebamo vas!«
Vi i vaš bračni drug možete raspraviti o tome kada je dobro vrijeme da počnete govoriti o toj temi – puno prije nego što kriza dođe, ako koja dođe. Uz molitvu možete tražiti Duha da vam pomogne i s odabirom trenutka i s riječima tijekom razgovora s vašom djecom.
Nikada nismo odgovorni za nečiji odabir da okonča život, no postoji ono što možemo učiniti kako bismo pomogli spriječiti to. Kao što je predsjednik Holland podučio:
»Jedinorođeni Sin Božji došao je dati nam život pobjeđujući smrt.
Moramo se potpuno obvezati tom daru života i pritjecati u pomoć onima koji su u opasnosti da će odustati od ovoga svetog dara.«