Pjesma
Kada sam bila dijete, našla sam pjesmu na stranici koja je bila istrgana s letka kojeg je netko razderao i razbacao po pločniku. Odrasla sam u socijalnim stanovima i bila sam samotnjak, no imala sam tri načina bijega od toga: knjige, filmove Elvisa Presleyja i poeziju. Voljela sam poeziju. Ona je govorila dijelu mene koji nisam mogla prepoznati. Činilo se da nema riječi koje bi to opisale. Zainteresirana za pjesmu, podignula sam stranicu i odnijela je kući.
U godinama koje su slijedile čitala sam tu pjesmu svaki dan, ponekad i nekoliko puta dnevno. Sjedeći u razredu, šećući hodnicima sa nastave i na nastavu, sjedeći sama tijekom odmora, otkrila sam kako dijelovi te pjesme naviru u moje misli. Nikada prije nisam naučila na pamet pjesmu, no ova je bila drugačija. Bilo je nešto u njoj što mi se obraćalo te me dotaknulo.
Često pak u meni nešto
šapće: »Ti si stranac tu«;
Osjećam tad da na zemlju
Sa nebesa dolutah.
Uvijek sam se osjećala drugačije od ostale djece. S vremena na vrijeme osjećala sam da postoji drugi dom negdje i ako bih se samo uistinu potrudila mogla bih se sjetiti. Pjesma je poticala te osjećaje. S vremena na vrijeme izvadila bih je iz ladice i čitala je. Pitala sam se koliko je ljudi poput mene u svijetu i hoću li ikada sresti ijednog od njih.
Tu na zemlju ti si mene
S mudrim ciljem poslao,
Sjećanje na prijatelje
I dom davni uzeo.
Zamislite moje iznenađenje kada sam mnogo godina kasnije sjedila kao istraživač na svojem prvom sakramentalnom sastanku i otvorila crkvenu pjesmaricu te ugledala pjesmu koju sam pronašla prije toliko puno godina. Aranžman je bio drugačiji od onog kojega sam pjevala na glas sebi kada nisam mogla spavati ili kada bih se usred noći probudila plačući, no prepoznala sam čak i note koje su odzvanjale s klavira.
Oče moj što u nebeskom
Svetom stanu prebivaš,
kad ću opet uz te biti
tvoje lice gledati.
Dok su svi drugi pjevali »Oče moj« (Crkvena pjesmarica, br. 55), mogla sam samo sjediti i plakati znajući kako je Bog postavio tu pjesmu na moj put dok sam bila dijete.
U tvom svetom boravištu
Ne bje l’ nekoć duh moj već,
U djetinjstvu praiskonskom
Zar ne stasah kraj tebe?
Dok sam sjedila na tom sakramentalnom sastanku, slušajući kako kongregacija pjeva moju pjesmu, znala sam da sam na pravom putu. Znala sam da je ono što me misionari podučavaju istina. Znala sam da je Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana jedina istinita Božja crkva na zemlji. Kada sam kleknula i upitala Boga da li je ispravno pred njim da budem krštena i potvrđena u Crkvu, nisam bila iznenađena kada je odgovor bio potvrdan.
Nakon tri tjedna lekcija starješina Walkera i Whittakera, starješina Walker me je spustio u vode krštenja. Bila sam očišćena, čišća nego što sam se ikada osjećala i nego što sam mogla zamisliti da ću biti. Zajedno s tim starješinama u krugu obnašatelja svećeništva koji su sudjelovali u mojem potvrđivanju za člana bio je i biskup, čovjek koji se javio na telefon onaj dan kada sam nazvala tražeći da me misionari dođu posjetiti.
Mogla sam čuti riječi svoje voljene pjesme kako lebde poput slatkog pripjeva iznad nas i prepliću se oko svake osobe koju sam upoznala i svakog čina koji me doveo u Crkvu – riječi koje su dotakle bolno srce koje je žudjelo da još jednom spozna svojeg Vječnog Oca.
Tebe ja da zovem Ocem
Duh me višnji poduči,
Shvatih zašto tek kad cijela
Spoznaja se obnovi.