Primjer pojedinca
Naslov nedavno primljenog e-maila donio mi je tužnu vijest: »Pogreb Wendy Knaupp.« Dok sam brisao suze, prisjetio sam se dana prije više od 40 godina kad smo moj suradnik na misiji i ja sreli Wendy i Paula Knauppa u blizini cvjećarnice unutar željezničke stanice u Frankfurtu. Mladi američki par u Njemačkoj po vojnoj dužnosti, bili su daleko od kuće, čekajući svoje prvo dijete. Budući da nas je naš predsjednik upravo potaknuo da budemo »misionari u svakom trenutku«, započeli smo razgovor s njima.
Dok smo ih podučavali misionarskim lekcijama, bio sam impresioniran svjetlom u Wendyinim očima. Bila je vesela, vedra i duhovno vrlo živa. Osjetila je značenje Obnove nepokolebljivim instinktima. Bila je povlastica biti dovoljno blizu i promatrati kako njezino svjedočanstvo raste i kako se ta svjetlost na njezinom licu povećava.
Više od 30 godina kasnije, Wendy se prisjetila svog prvog sastanka s nama: »Uvijek ću se sjećati osjećaja kojeg sam imala kad sam prvi put čula priču Josepha Smitha! Mogu se prisjetiti našeg malog stana u Njemačkoj koji je bio veličine naše današnje spavaće sobe, kako smo sjedili na rubu kreveta/kauča [nasuprot misionara]. Sjećam se osjećaja čuđenja i olakšanja. Uvijek sam osjećala da nešto takvo mora postojati negdje. Nije mi imalo smisla da će nas Bog ostaviti da slijepo lutamo naokolo kao što smo mi očito činili. … Činilo se ispravno i povjerovala sam.«
Međutim, uskoro nakon odluke da se krste, Wendy i Paul su čuli člana obitelji koji je kritizirao crkveni propis o tome tko može primiti svećeništvo. Bili su zbunjeni i obeshrabreni. Rekli su da ih više ne posjećujemo – osim da se oprostimo. Nismo znali kako odgovoriti na njihovo pitanje, no znali smo da smo imali posljednju priliku. Dok smo razgovarali, osjetio sam poticaj da s njima pročitam stih koji sam nedavno primijetio u mom osobnom proučavanju, priču o Petru i Korneliju u Djelima 10–11. Te noći shvatio sam ispunjenje Gospodinovog obećanja misionarima: »Bit će vam, naime, dano onog trena, da u taj čas, što vam je govoriti… [i] izlit će se Duh Sveti svjedočeći svima o svemu što kažete« (NiS 100:6, 8). Svi smo osjetili duha mira dok smo se zajedno molili.
Godinama kasnije, Wendy je rekla o tom istom iskustvu: »Ne sjećam se što su nam rekli ili o čemu smo razgovarali, no ta svjetlost… Duh… vratio se natrag i znala sam da je to istinito, i da iako nisam sve potpuno razumjela, poruka je i dalje bila istinita i mi smo je trebali prihvatiti, te da ćemo u neko buduće vrijeme doći do razumijevanja.«
Paul i Wendy bili su kršteni. Uskoro su bili zapečaćeni u hramu. Usred uobičajenih iskušenja obiteljskog života, oni su odgojili petero djece koja su naposljetku postala aktivna u Crkvi. Neki su služili misije. Paul je bio učitelj. Paul i Wendy pjevali su prekrasne duete zajedno u crkvi. Wendy je godinama vodila zbor u odjelu. Voljeli su hram i spoznali su za sebe »radost svetaca« (Enoš 1:3).
Jednom, dok smo išli u crkvu u Londonu, moja supruga Marie i ja susreli smo ženu po imenu Libby Casas iz Mainea. Budući da su Knauppovi bili jedini ljudi iz Mainea koje smo tada poznavali, pitali smo je da li ih poznaje. Njezino se lice ozarilo: »Da li ih poznajem? Wendy je moja draga prijateljica. Ona me je upoznala s evanđeljem!« Wendy je upoznala Libby u praonici rublja – dvije majke koje su prale obiteljsko rublje – i podijelila je evanđelje s Libby kao što smo mi to učinili s Wendy na željezničkoj stranici. Ono što je prvo impresioniralo Libby o Crkvi bila je snaga Wendyinog osobnog primjera – kao majka, supruga i ljudsko biće. Za Libby, barem na početku, sama Wendy bila je poruka Obnove.
Knauppovi su kasnije živjeli u Oregonu. Zatim smo prošle godine, nakon što smo čuli da je Wendy oboljela od raka, bili blagoslovljeni saznati da su posjetili Utah tijekom općeg sabora. Wendyin muž, njihov sin koji je bio misionar povratnik i ja dali smo joj blagoslov. Prepričali smo naša iskustva u posljednja četiri desetljeća. Bilo je jasno da im je evanđelje značilo apsolutno sve. Ono je bilo središte i svrha njihovih života i života njihove djece. Paul i Wendy su žarko željeli biti zdravi kako bi ispunili svoj san da zajedno služe misiju.
Nedugo prije što je preminula, Wendy mi je napisala pismo: »Zaista osjećam da sam u rukama Gospodnjim. On može učiniti sve što poželi i ja sam pod njegovom skrbi.« Iskazala je zahvalnost za evanđelje i svoju obitelj, a zatim je napisala: »Nije li Gospodin predivan!«
Sada više nema Wendy, a njezinoj obitelji strahovito nedostaje. Kad nam je njezin sin javio o njezinoj smrti, rekao je: »Hvala vam što ste doveli mamu na svjetlo evanđelja. Živjela je poslušno zapovijedima.« Rekao je da mu je njegova majka jednom napisala: »Volim Gospodina i vječno sam [mu] zahvalna što je unio dragocjeno evanđelje u moj život. Želim biti vjerna više od bilo čega i zaista se trudim to postići.«
Budući da je evanđelje bilo sve za Wendy i njezinu obitelj, oni među nama koji smo bili njezini misionari razumijemo »kolika li će biti radost vaša« (NiS 18:15) s njom u kraljevstvu našeg Oca. Evanđelje joj je bilo sve, stoga moje misionarsko iskustvo s njom znači sve meni. Nije ni čudo što je Gospodin rekao da će obavljanje misionarskog rada »najvrjednije… tebi biti« (NiS 15:6; naglasak dodan).
Predsjednik Gordon B. Hinckley je rekao: »Želim zamoliti svece da učine sve što mogu kako bi preporučili ljude koje će [misionari] podučavati. … Svatko koga vidite da je došao u Crkvu zbog vašeg truda donijet će sreću u vaš život. To obećajem svakome od vas« (»Inspirational Thoughts«, Liahona, listopad 2003., 3).
Iz prve sam ruke okusio što to obećanje znači. Ja također molim svakoga od vas da barem jednoj osobi predstavite Crkvu ove godine – i da ne odustanete kad naiđu na protivljenje. Ako se potrudite da vas prilika ne mimoiđe, reći ćete zajedno s Wendy: »Nije li Gospodin predivan!«