2007.
Sakrament – i žrtva
Travanj 2007


Klasici evanđelja

Sakrament – i žrtva

David B. Haight rođen je 2. rujna 1906. u Oakleyju, Idaho, od roditelja Hectora C. i Clare Tuttle Haight. Oženio se s Ruby Olson u hramu Salt Lake 4. rujna 1930. Prije njegovog poziva za vrhovnog autoriteta, imao je uspješnu karijeru u trgovini na malo. Osim toga, služio je kao gradonačelnik grada Palo Alto u Kaliforniji i predsjedavao misijom u Škotskoj. Zaređen je za apostola 8. siječnja 1976. Preminuo je 31. srpnja 2004. u 97. godini života.

Prije šest mjeseci bio sam oslobođen držanja govora na Općem saboru u travnju budući da sam se oporavljao nakon teške operacije. Život mi je bio pošteđen, pa sada imam ugodnu mogućnost primati blagoslove, utjehu i spremnu pomoć moje braće u Prvom predsjedništvu i Zboru dvanaestorice apostola te ostalih prekrasnih poznanika i prijatelja kojima dugujem tako puno i koji su obasuli moju dragu suprugu Ruby i moju obitelj svojim vremenom, pažnjom i molitvama. …

Te večeri kada sam imao zdravstvenu krizu znao sam da mi se nešto vrlo ozbiljno dogodilo. Događaji su tekli tako brzo – bol koja je snažno udarila, moja draga Ruby koja telefonira liječniku i našoj obitelji i ja na koljenima sagnut nad kadom tražeći podršku, utjehu i nadu da će bol nestati. Molio sam Nebeskog Oca da poštedi moj život još neko vrijeme kako bih imao više vremena izvršavati njegovo djelo, ako je to njegova volja.

Dok sam se molio, počeo sam gubiti svijest. Sirena vozila hitne pomoći bila je zadnje čega se sjećam prije nego što sam se onesvijestio, a to je stanje trajalo tijekom sljedećih nekoliko dana.

Užasna bol i metež ljudi su nestali. Sada sam bio u spokojnom, mirnom okruženju; sve je bilo bezbrižno i tiho. Bio sam svjestan dviju osoba u daljini na brdu, jedan stojeći na malo višoj razini nego drugi. Njihova detaljna obilježja nisu se mogla razabrati. Osoba na višoj razini pokazivala je nešto što nisam mogao vidjeti.

Nisam čuo glasove, no bio sam svjestan da sam u svetoj nazočnosti i ozračju. Tijekom sati i dana koji su slijedili, opetovano mi je dolazila pomisao o vječnom poslanju i uzvišenom položaju Sina čovječjeg. Svjedočim vam da je on Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj svih, Otkupitelj čovječanstva, Darovatelj beskrajne ljubavi, milosti i oprosta, Svijetlo i Život svijeta. Znao sam tu istinu i prije – nikada nisam sumnjao ili se propitivao. No sada, zbog utisaka Duha u mojem srcu i duši, tu božansku istinu znam na sasvim neobičan način.

Pokazan mi je panoramski pogled na njegovo zemaljsko poslanje: njegovo krštenje, podučavanje, iscjeljivanje bolesnih i hromih, ruglo od njegovog suđenja, njegovo raspeće, uskrsnuće i uzašašće. Scene iz njegovog zemaljskog poslanja redale su se u mojim mislima nevjerojatnom jasnoćom, potvrđujući priče biblijskih očevidaca. Božji me je Sveti Duh podučio i otvorio mi oči mojeg razumijevana tako da sam vidio mnoge stvari.

Prva scena bila je sa Spasiteljem i njegovim apostolima u gornjoj sobi uoči njegove izdaje. Nakon pashalne večere, podučio je svoje najdraže prijatelje i pripremio im sakrament Gospodnje večere kao sjećanje na njegovu žrtvu koja je slijedila. Slika mi je bila tako impresivno prikazana – sveobuhvatna ljubav Spasitelja za svakoga. Svjedočio sam njegovom brižljivom razmišljanju o značajnim detaljima – pranje prašnjavih nogu svakog apostola, lomljenje i blagoslivljanje tamnog kruha i blagoslivljanje vina, a zatim njegovo strašno otkriće da će ga jedan izdati.

Objasnio je Judin odlazak i rekao drugima što će se uskoro dogoditi.

Zatim je slijedio svečani govor Spasitelja kada je rekao jedanaestorici: »Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!« (Ivan 16:33).

Naš se Spasitelj molio svom Ocu i priznao Oca kao izvor svoje ovlasti i moći – čak i moći davanja vječnog života svima koji su dostojni.

Molio se: »A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.«

Isus je zatim sa štovanjem dodao:

»Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.

A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet« (Ivan 17:3–5).

Molio je ne samo za učenike pozvane iz svijeta koji su bili odani svojem svjedočanstvu o njemu, »nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me« (Ivan 17:20).

Nakon što su otpjevali pjesmu, Isus i jedanaestorica su otišli na Maslinsku goru. Tamo je, u vrtu, na način čovjeku nerazumljiv, Spasitelj na sebe preuzeo breme grijeha čovječanstva od Adama do kraja svijeta. Njegova agonija u vrtu, Luka nam kaže, bila je tako snažna da »znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju« (Luka 22:44). Prošao je kroz patnju i primio teret kojeg ni jedna ljudska osoba ne bi bila sposobna podnijeti. U tom satu muke naš je Spasitelj svladao svu moć Sotone.

Proslavljeni je Gospodin otkrio Josephu Smithu ovaj savjet za sve ljude:

»Zapovijedam vam, dakle, da se obratite…

Jer… ja, Bog, pretrpjeh to za sve da ne bi trpjeli oni koji se obrate.

»To trpljenje prouzroči da ja, kao Bog, najveći od svih uzdrhtim od bola, i da krvarim iz svake pore…

Stoga zapovijedam vam opet da se obratite, da vas ponizio ne bih svemogućom moću svojom, te da ispovijedate grijehe svoje, da ne biste trpjeli te kazne o kojima govorah« (NiS 19:15–16, 18, 20).

Tijekom tih dana nesvjestice, dobio sam darom i moću Duha Svetoga savršeniju spoznaju o njegovom poslanju. Stekao sam i potpunije razumijevanje o tome što znači u njegovo ime primjenjivati ovlast otključavanja otajstava nebeskog kraljevstva za spasenje svih vjernih. Moja je duša opetovano bila podučena o događajima oko njegove izdaje, o ruglu od njegovog suđenja, o bičevanju tijela jednog od Božanstva. Svjedočio sam njegovom napornom usponu po brdu dok je tako oslabljen nosio križ te njegovom razapinjanju na njemu dok je ležao na tlu, a zatim ukucavanju grubih čavala u njegove dlanove i stopala drvenim maljem kako bi njegovo tijelo bilo pričvršćeno na križu i izloženo javnosti.

Raspeće – strašna i bolna smrt koju je pretrpio – bilo je odabrano od početka. Tom je mučnom smrću on sišao ispod svih stvari, kao što je i zapisano, da bi se preko svoga uskrsnuća uzdigao iznad svih stvari (vidi NiS 88:6).

Isus Krist je umro u doslovnom smislu kako ćemo svi mi umrijeti. Njegovo tijelo leži u grobu. Besmrtni duh Isusa, odabranog kao Spasitelja čovječanstva, otišao je bezbrojnim duhovima koji su smrtni svijet napustili s različitim stupnjevima pravednosti prema Božjem zakonu. Rekao im je »slavne blagovijesti o otkupljenju od ropstva smrti te o mogućem spasenju… [koje je] dio prorečene i jedinstvene službe [našeg] Spasitelja ljudskoj obitelji«.1

Ne mogu niti izreći dubinu utjecaja koje su ove scene ostavile na moju dušu. Osjećam njihovo vječno značenje i shvaćam da se »ništa u cijelom naumu spasenja ne može ni na koji način po važnosti usporediti s tim najuzvišenijim od svih događaja, pomirbenom žrtvom našeg Gospodina. To je najvažnija zasebna stvar koja se ikada dogodila u cjelokupnoj povijesti stvorenih stvari. To je kamen temeljac na kojem evanđelje i sve druge stvari leže«,2 kako je izjavljeno.

Otac Lehi je podučavao svoga sina Jakova, a i nas danas:

»Otkupljenje, dakle, dolazi u Svetomu Mesiji, i po njemu, jer on je pun milosti i istine.

Gle, on sebe prinosi kao žrtvu za grijeh da odgovori ciljevima zakona, za sve one koji imaju srce skršeno i duh raskajan. I ciljevi zakona ne mogu biti dostupni nikomu drugomu.

Stoga, kolike li važnosti s time upoznati stanovnike zemlje, te oni spoznaju kako nitko živ ne može prebivati u nazočnosti Božjoj, ako li ne po zaslugama, milosrđu i milosti Svetoga Mesije, koji život svoj polaže gledom na tijelo, i opet ga uzima snagom Duha, da bi ostvario uskrsnuće od mrtvih, kao prvi koji ima ustati.

Stoga je on prvijenac Bogu, jer on zagovara za sve sinove ljudske. A bit će spašeni oni koji u nj vjeruju« (2. Nefi 2:6–9).

Naše najvrednije iskustvo sa štovanjem na sakramentalnom sastanku je sveta uredba sakramenta, jer ona daje mogućnost da usredotočimo svoje misli i srca na Spasitelja i njegovu žrtvu.

Apostol Pavao je upozorio rane svece protiv uzimanja tog kruha i pijenja iz te čaše Gospodina na nedostojan način (vidi 1. Korinćanima 11:27–30).

Naš je Spasitelj osobno podučio Nefijce: »Jer tko god nedostojno jede tijelo moje i pije krv moju, sud duši svojoj jede i pije« (3. Nefi 18:29).

Oni koji dostojno blaguju od sakramenta u skladu su s Gospodinom i ulaze u savez s njim obećavajući da će se uvijek sjećati njegove žrtve za grijehe svijeta, da će na sebe preuzeti Kristovo ime i da će ga se uvijek sjećati i obdržavati njegove zapovijedi. Spasitelj je dao zavjet da ćemo mi koji to činimo imati njegovog Duha uz nas i da ćemo, ako do kraja ostanemo vjerni, naslijediti vječni život.

Naš je Gospodin otkrio Josephu Smithu da »većega dara nema od dara spasenja« (NiS 6:13), što jasno uključuje uredbu sakramenta kao stalan podsjetnik na Spasiteljevu pomirbenu žrtvu. On je podučio: »Potrebno je da se crkva često sastaje na blagovanje kruha i vina na spomen Gospodina Isusa« (NiS 20:75).

Besmrtnost dolazi svima kao slobodan dar milošću Boga, bez djela pravednosti. Vječni je život, međutim, nagrada za poslušnost zakonima i uredbama njegovog evanđelja.

Svjedočim svima vama da naš Nebeski Otac odgovara na naše pravedne molitve. Dodatna spoznaja koju sam dobio imala je veliki utjecaj na moj život. Dar Duha Svetoga je dragocjen i otvara vrata našoj stalnoj spoznaji Boga i vječne radosti.

Iz obraćanja na Općem saboru u listopadu 1989.; pravopis osuvremenjen.

Bilješke

  1. James E. Talmage, Jesus the Christ, 6. izdanje (1922.), 671.

  2. Bruce R. McConkie, Mormon Doctrine, 2. izdanje (1966.), 60.