Ustave nebeske
Prvi pravi posao dobio sam kad sam imao 13 godina. Bio sam dostavljač novina. Još uvijek se sjećam kako sam vozio svoj bicikl po svom susjedstvu u Salt Lake Cityju svake večeri, bacajući novine na trjemove mojih susjeda. Nisam puno zarađivao na taj način, no svaki mjesec bih primio svoju plaću nije bilo pitanja oko toga hoću li platiti desetinu. Moji su roditelji postavili primjer za plaćanje desetine, i znao sam da je to zapovijed od Gospodina (vidi NiS 119:3–4).
Sjećam se odlaska na zaključenje desetine dok sam bio dječak s mojom majkom i ocem. Bilo mi je potpuno prirodno sastati se s biskupom i deklarirati se kao platitelj pune desetine. Čak i kad sam odrastao i počeo zarađivati više novaca, uvijek sam prvo platio desetinu.
Kad sam postao roditelj, bilo mi je važno da se svako od moje djece zasebno sastane s biskupom na zaključenju desetine. Moja žena i ja podučavali smo ih od najranijih dana da plate desetinu na malo džeparca koji smo im dali kako bi kad odrastu to bilo nešto za što su već vidjeli blagoslove i kako bi znali što trebaju učiniti.
Blagoslovi će doći
Kad smo se sestra Richards i ja vjenčali, išli smo u školu i imali smo mali prihod kako bismo pokrili naše troškove. Plaćanje naše desetine bilo je velika žrtva. No sestra Richards nije nikada pomišljala upotrijebiti naš novac za desetinu za druge stvari koje smo zaista trebali, poput hrane ili stanarine. Ona je inzistirala da prvo platimo desetinu i to smo uvijek činili. Ponekad nam je ostao samo jedan peni nakon što smo podmirili sve naše obveze, no uvijek se činilo da imamo dovoljno da ih podmirimo. Bio je to blagoslov vjere u plaćanje desetine.
Jedan blagoslov za kojeg vjerujem da je došao zbog plaćanja desetine je da tijekom moje karijere nikada nisam bio dugo bez posla. U jednom trenutku rano u mojoj karijeri bio sam otpušten s posla, i u roku od dva tjedna našao sam drugi posao na kojem sam zarađivao više nego na prethodnom. Tijekom 25 godina u jednoj kompaniji, prošao sam mnoga razdoblja kad su zaposlenici posvuda oko mene dobivali otkaze, no ja nisam. Vjerujem da me je Gospodin blagoslovio zbog plaćanja desetine.
Moja mlada braćo i sestre, ako ćete koristiti vjeru potrebnu za plaćanje desetine, dajem vam obećanje da ćete biti blagoslovljeni. Bez obzira kako se malen vaš doprinos može činiti, platite ga bez oklijevanja. Neka to bude prva stvar koju činite kad zaradite neki novac. Razvit ćete vjeru da učinite stvari za koje biste u protivnom mislili da ih ne možete postići. Bit ćete mudriji u načinu na koji upravljate svojim novcem i steći ćete čvrsto uvjerenje koje dolazi od spoznaje da činite ono što Gospodin traži od vas. To će biti izvor snage i vi ćete iz toga moći crpiti snagu u budućnosti.
Ja znam da smo sestra Richards i ja primili mnoge blagoslove kao rezultat plaćanja desetine. Također sam se osvjedočio o obilju blagoslova koji dolaze vjernim svecima posljednjih dana u udaljenim dijelovima svijeta jer su bili voljni platiti desetinu.
Crkva u Indiji
Jedan me se slučaj naročito dojmio. Godine 2002. imao sam priliku pohađati ceremoniju polaganja kamena temeljca prvog sastajališta svetaca posljednjih dana koje će biti izgrađeno od temelja u Indiji. Lokacija za tu kapelu bila je u Rajahmundryju, gradu blizu istočne obale te zemlje. To je relativno mali grad za Indiju, iako tamo živi oko tri milijuna ljudi.
Putovao sam u Rajahmundry s mojom suprugom, predsjednikom misije, Ebenezerom Solomonom i njegovom ženom. Kad smo stigli na prenapučenu željezničku stanicu u Rajahmundryju, moje je srce posegnulo prema mnogim ljudima koje sam vidio kako žive u ekstremnom siromaštvu. Mnogi su ljudi spavali na tvrdom tlu gdje god je bilo slobodnog mjesta. Kad smo došli do mjesta polaganja kamena temeljca, primijetio sam veliki kontrast između jada koji sam uočio i radosti koju sam vidio u licima članova okupljenih da nas pozdrave. Oni su zračili i mahali dok smo prilazili. Bili su sretni i ushićeni. Iako su i oni živjeli u siromašnim uvjetima prema nekim mjerilima, nije bilo znakova očaja ili praznine.
Odmah sam shvatio zašto je ova lokacija odabrana za kapelu. Priznajem da sam bio pomalo nesiguran zašto su crkveni resursi bili fokusirani na ovu lokaciju koja je bila malo postrani. No nakon što sam se kratko sastao sa svecima u Rajahmundryju, sva moja pitanja bila su odgovorena. Ovi sveci posljednjih dana bili su toliko vjerni i ushićeni što će imati vlastito sastajalište.
Udovičin novčić
Nakon ceremonije polaganja kamena temeljca, predsjednik Solomon me je predstavio četirima udovicama koje su bile krštene prije nekoliko godina. Sve su imale iznad 70 godina. Predsjednik Solomon me je obavijestio da su sve te žene plaćale punu desetinu od njihovog krštenja. Bio sam impresioniran da u području s tolikim potrebama te vjerne sestre nikada nisu propustile priliku platiti svoju desetinu, iako sam uvjeren da je to za njih bila velika žrtva.
Pitao sam predsjednika Solomona o tome koliko je svaka sestra platila desetine svaki mjesec. Naveo je iznos u rupijama, valuti koja se koristi u Indiji. Nisam razumio iznos, pa sam ga upitao da mi kaže koliko su plaćale u vrijednosti američkih dolara. Nikada neću zaboraviti njegov odgovor: »Plaćale bi između jednog i pol i dva penija.« Ponovo sam se podsjetio da plaćanje desetine nije pitanje novca, već zahtijeva vjeru! Bilo je to ponizno iskustvo shvatiti da su blagoslovi kapele došli tim svecima zbog njihove voljnosti da se žrtvuju plaćanjem desetine – iako je to samo nekoliko penija. Siguran sam da Gospodin mora pretvoriti te penije u milijune dolara.
Desetina nije monetarna zapovijed – ona je načelo vjere. Gospodin traži 10 posto naših prihoda i čeka da vidi hoćemo li vjerovati u njega i učiniti tu žrtvu. Sveci u Rajahmundryju imali su tu vjeru.
Bio sam impresioniran kad smo došli do lokacije na kojoj će biti zgrada gdje smo vidjeli crveni tepih koji se prostire od ceste do nadstrešnice pod kojom su sveci bili okupljeni. Bio je dug oko 30 metara. Ispod nadstrešnice bile su stolice od crvenog baršuna. Bile su velike i impresivne. Tepih i stolice bili su istrošeni, no to je bilo najbolje što su ti sveci imali za ponuditi. Nisu htjeli dati manje od najboljeg što su imali. To je za mene bilo ponizno iskustvo. Ti sveci u Rajahmundryju postavili su primjer vjernog davanja Gospodinu, bez obzira da li se radi o plaćanju njihove desetine ili pružanju njihovog najboljeg smještaja za crkvene vođe u posjeti.
Može vam se činiti da 10 posto vašeg prihoda, malog ili velikog, ne može učiniti puno dobra ili nije toliko važno. Dajem vam obećanje da je važno. Važno je da živite zakon desetine sada jer će osnažiti vašu vjeru i pripremiti vas za kasnije kušnje.
Gospodin nam je dao obećanje da je on, ako ćemo slušati njegove zapovijedi, obvezan dati nam obećane blagoslove (vidi NiS 82:10; 130:21). Bio sam svjedok tog blagoslova u životima svetaca u Rajahmundryju, a vi možete biti svjedoci tog blagoslova u vašem životu ako ćete biti vjerni u plaćanju vaše desetine.