Jedinica 30: Dan 4

Pioniri s ručnim kolicima,1856.–1860.

Uvod

Sveci koji su stigli u dolinu Salt Lakea 1847. krenuli su raditi na razvoju poljoprivrednih i drugih resursa za buduće doseljenike. U rujnu 1851., predsjednik Brigham Young i njegovi savjetnici u Prvom predsjedništvu ponovili su poziv svecima koji su živjeli u Iowi i diljem svijeta da se okupe u dolini Salt Lakea. Mnogi su sveci posljednjih dana s velikom žrtvom odgovorili na poziv predsjednika Younga. Članovi Zbora dvanaestorice apostola poslani su kako bi nadgledali preseljenje, a 1852. više je svetaca putovalo putem prema dolini Salt Lake nego u ijednoj drugoj godini. Uz to, mnogi su sveci putovali prema dolini Salt Lakea u skupinama s ručnim kolicima između 1856. i 1860.

Sveci slušaju savjet da se okupe u dolini Salt Lakea

Zamislite da ste i vi zamoljeni da pješice proputujete oko 2090 kilometara dok vučete kolica, a da vam je dopušteno ponijeti samo oko 7,7 kilograma osobne imovine. Biste li se dobrovoljno javili za to putovanje?

Između 1856. i 1860. gotovo 3000 svetaca je odlučilo putovati na zapad preko ravnica Sjedinjenih država do Ute, vukući svoju imovinu u ručnim kolicima. Većina skupina s ručnim kolicima natovarila je namirnice, osobne stvari i ponešto hrane, te je hodala iz Iowa Cityja, Iowa, do Salt Lake Cityja, Utah. Posljednje su tri skupine započele svoje putovanje u Florenceu, Nebraska.

Ako je moguće, sakupite neke predmete iz kuće koje biste htjeli ponijeti sa sobom da ste vi bili jedan od pionira s ručnim kolicima. Izvažite predmete kako biste stekli dojam o tome koliko biste mogli ponijeti s ograničenjem težine od oko 7,7 kilograma.

Dok proučavate ovu lekciju, razmotrite sljedeće pitanje: Što mislite zašto su sveci bili voljni toliko puno žrtvovati kako bi došli do Ute?

Većina članova Crkve, uključujući i one koji su živjeli izvan Sjedinjenih Država, htjela se okupiti sa svecima u Uti. Međutim, mnogi nisu imali dovoljno novaca ili potrepština kako bi stigli do tamo. Iz tog je razloga predsjednik Brigham Young 1849. uspostavio trajni fond za selidbu. Fond je iseljenicima davao pozajmicu kako bi im pomogao otplatiti put i namirnice. Zbog raznih financijskih problema, fond je iscrpljen do 1855., a predsjednik Young je bio zabrinut da neće biti dovoljno kako bi se pomoglo svecima koji će se htjeti doseliti tijekom 1856. Predložio je da iseljenici kojima je potrebna pomoć iz fonda trebaju putovati koristeći ručna kolica umjesto kočija. Ručna su kolica bila puno jeftinija i omogućila bi preseljenje većem broju svetaca.

Iako je putovanje bilo teško, 8 od 10 skupina s ručnim kolicima uspješno je dovršilo putovanja između 1856. i 1860. sa stopom smrtnosti od oko 3 posto, što je usporedivo s onom uobičajenom skupinom s kočijama. No, 1856. godine, četvrta i peta skupina krenule su kasno tijekom sezone i proživjele ozbiljna iskušenja. To su bile Willijeva skupina s ručnim kolicima, koju je vodio James G. Willie, te Martinova skupina s ručnim kolicima, koju je vodio Edward Martin. Nakon što su proputovali oko 1600 kilometara na zapad od Iowe, zalihe hrane i potrepština skupine bile su opasno niske. Također, obje je skupine zahvatila zimska oluja koja je zaustavila njihov napredak. Sveci su strašno patili u uvjetima iznimne hladnoće i snijega.

Dana 19. listopada 1856. članovi Martinove skupine s ručnim kolicima trebali su prijeći preko široke rijeke tijekom zimske oluje. Mnogi su članovi skupine, uključujući Aarona Jacksona, bili slabi i bolesni pa je prelazak rijeke uzeo strašan danak od njih. Elizabeth Jackson je opisala što se dogodilo s njenim suprugom nekoliko dana kasnije.

»Otišla sam na spavanje oko 9 sati… Činilo mi se da sam spavala otprilike do ponoći. Bilo mi je iznimno hladno. Vrijeme je bilo nemilo. Osluškivala sam da čujem diše li moj suprug – jako je mirno ležao. Nisam ga mogla čuti. Uspaničila sam se. Stavila sam svoju ruku na njegovo tijelo kada sam na svoj užas otkrila da su se moji najgori strahovi ostvarili. Moj je suprug bio mrtav… Zazvala sam pomoć od drugih osoba u šatoru. Nisu mi mogli pomoći… Kada je svanulo, neki su muški članovi skupine pripremili tijelo za ukop… Omotali su ga u deku i položili ga na hrpu od trinaestero drugih koji su preminuli, a zatim su ih prekrili sa snijegom. Tlo je bilo toliko smrznuto da nisu mogli iskopati grob« (Leaves from the Life of Elizabeth Horrocks Jackson Kingsford [1908.], 6–7; vidi i history.lds.org).

1. Da ste mogli napisati pismo koje bi Elizabeth Jackson mogla pročitati tijekom ovog teškog razdoblja, što biste joj rekli i ohrabrili ju da ne odustane? Napišite kratko pismo Elizabeth u svoj dnevnik proučavanja Svetih pisama.

Potražite dokaz Elizabethine vjere u ostatku njezinog zapisa:

»Ostavljen je tamo kako bi počivao u miru dok se Gospodinova trublja ne začuje i dok se mrtvi u Kristu ne probude i izađu u jutru prvog uskrsnuća. Tada ćemo ponovno ujediniti svoja srca i živote, a to će nam osigurati život u vječnosti.

Neću ni pokušati opisati svoje osjećaje u trenutku u kojemu sam postala udovica s troje djece pod tako nepodnošljivim okolnostima. Ne mogu to učiniti. No, vjerujem da je anđeo zapisničar sve upisao u višnji arhiv i da će moje patnje zbog evanđelja biti posvećene meni za moje dobro« (Leaves, 7; vidi i history.lds.org).

2. Odgovorite na sljedeća pitanja u svojem dnevniku proučavanja Svetih pisama:

   1. Iz Elizabethinog zapisa, koja je jedna od svrha naših patnji i žrtve za evanđelje?

   2. Izraz »posvećene meni za moje dobro« znači da će Elizabethina patnja biti učinjena svetom za njenu dobrobit. Iako vi vjerojatno nećete patiti poput nje, na koje biste načine vi mogli patiti zbog evanđelja? Kako biste mogli biti blagoslovljeni kroz ta iskustva?

Tijekom narednih nekoliko dana nakon što je Aaron Jackson preminuo, Martinova skupina se probila naprijed oko 16 kilometara. Mnogo je ljudi preminulo tijekom tog vremena. Jedne noći, tijekom ovog dijela putovanja, nitko nije imao dovoljno snage za podizanje šatora. Elizabeth Jackson je sjedila na stijeni s jednim djetetom u krilu i s po jednim djetetom s njezine svake strane. U tom je položaju ostala do jutra. Elizabeth je postala obeshrabrena. Zatim je, u noći 27. listopada, proživjela iskustvo koje joj je dalo nadu u spas:

»Bit će brzo primijećeno kako sam pod tako nepovoljnim uvjetima postala razočarana. Bila sam oko 9.500 ili 11.000 kilometara daleko od svoje domovine u divljoj, stjenovitoj, planinskoj zemlji, u bijednim okolnostima: tlo je bilo prekriveno snijegom, voda prekrivena ledom i s troje djece bez oca, a nisam imala ništa da ih zaštitim od nemilosrdnih oluja. Kada sam se povukla na spavanje te noći, 27. listopada, imala sam zapanjujuću objavu. U mojem je snu moj suprug stao kraj mene i rekao: ‘Razveseli se, Elizabeth, izbavljenje je blizu’« (Leaves, 8; vidi i history.lds.org).

Elizabethin se san ostvario. Prvi od spasitelja iz Salt Lake Cityja stigli su do Martinove skupine s ručnim kolicima idućeg dana.

Dana 4. listopada 1856., tjednima prije nego je zimska oluja pogodila skupine s ručnim kolicima, putnici su izvijestili predsjednika Brighama Younga da su skupine pionira još uvijek na ravnicama i stotine kilometara daleko. Idućeg je dana, tijekom nedjeljne službe, Brigham Young govorio o spašavanju tih pionira s ručnim kolicima:

»Mnogo naše braće i sestara je na ravnicama s ručnim kolicima, a mnogi su sada vjerojatno 1100 kilometara od ovog mjesta i moramo ih dovesti ovdje, moramo im poslati pomoć…

To je moja vjera; to je uputa Duha Svetoga koju imam, da spasim te ljude… To je spasenje koje sada tražim da spasimo svoju braću koja bi mogla izginuti ili strašno patiti ako im ne pošaljemo pomoć.

Pozvat ću biskupe danas, neću čekati do sutra, ni do sljedećeg dana, za 60 dobrih timova s mazgama i 12 ili 15 kola… [kao i] 12 tona brašna i 40 dobrih vozača kola pored onih koji već tjeraju životinje…

Kažem vam da sva vaša vjera, religija i pronošenje religije nikada neće spasiti nijednu vašu dušu u Nebeskom kraljevstvu Božjem osim ako ne budete primijenili upravo ova načela koja vas sada podučavam. Idite i dovedite te ljude koji su sada na ravnicama« (»Remarks«, Deseret News, 15. listopada 1856., 252).

Koje je jedno od načela kojemu je predsjednik Brigham Young podučavao svece?

Mnogi su muškarci i žene odgovorili na prorokov poziv da pomognu svecima koji pate. Unutar dva dana od propovijedi predsjednika Younga, ljudi su otišli pronaći doseljenike, vozeći kočije napunjene namirnicama.

3. Odgovorite na sljedeća pitanja u svoj dnevnik proučavanja Svetih pisama:

   1. Kako je ovaj napor spašavanja mogao biti žrtva za svece iz doline Salt Lake?

   2. Koje su neke od žrtava koje možemo učiniti kako bismo pomogli onima s tjelesnim potrebama?

   3. Koje su neke od žrtava koje možemo učiniti kako bismo pomogli onima s duhovnim potrebama?

Dana 21. listopada 1856. prve su kočije za pomoć stigle do Willijeve skupine s ručnim kolicima. Neke od tih kočija ostale su tamo, no većina njih je nastavila dalje kako bi pomogli Martinovoj skupini s ručnim kolicima. Dana 23. listopada, Willijeva skupina je proputovala 24 kilometra tijekom mećave. Prvih 5 kilometara je uključivalo 180 metara uspona uz brdo koje se zove Rocky Ridge.

Predsjednik James E. Fasut iz Prvog predsjedništva opisao je hrabrost mlade djece pionira u Willijevoj skupini:

»Trinaest članova Willijeve skupine koji su izginuli od hladnoće. iscrpljenosti i gladi pokopano je u zajedničkom grobu kod Rock Creek Hollowa… Dvoje od tih koji su pokopani kod Rock Creek Hollowa bili su herojska djeca u mladoj dobi: Bodil [Mortensen] u dobi od [jedanaest godina] iz Danske i James Kirkwood u dobi od jedanaest godine iz Škotske.

Bodil je, čini se, bila zadužena da se brine za nekoliko male djece dok su prelazili Rocky Ridge. Kada su stigli u kamp, mora da je bila poslana prikupiti drvo za ogrjev. Pronađena je smrznuta, naslonjena na kotač ručnih kolica, držeći američku komoljiku.

Dopustite mi da vam kažem o Jamesu Kirkwoodu. James je bio iz Glasdowa, Škotska. Na putovanju na zapad Jamesa je pratila njegova obudovljena majka i troje braće, od kojih je jedan, Thomas, imao devetnaest godina, bio je invalid i morao se voziti u ručnim kolicima. Jamesova osnovna odgovornost tijekom putovanja bila je da se brine o svojem malom, četverogodišnjem bratu, dok su njegova majka i najstariji brat, Robert, vukli kolica. Snijeg je padao dok su se penjali uz Rocky Ridge i puhao je vrlo hladan vjetar. Cijeloj je skupini trebalo [dvadeset] sati da proputuju 24 kilometra. Kada je mali Joseph postao preslab da bi hodao, James, stariji brat, nije imao izbora nego nositi ga. Zaostali iza glavne grupe, James i Joseph polako su došli do tabora. Kad su njih dvojica napokon stigli do ognjišta, James se ‘nakon što je tako vjerno izvršio svoj zadatak, srušio i umro od prevelike izloženosti elementima i prevelikog napora’« (»A Priceless Heritage,« Ensign, studeni 1992., 84–85).

Predsjednik Thomas S. Monson je objasnio kako možemo živjeti po načelu pomaganja potrebitima danas. Dok čitate ono što je on naučavao, potražite dodatne načine na koje možemo pomoći drugima danas.

»Tijekom godina koje sam proveo kao vrhovni autoritet, naglašavao sam potrebu za ‘spašavanjem’ naše braće i sestara iz mnogih različitih situacija koje bi ih mogle lišiti svih blagoslova koje evanđelje može ponuditi. Otkako sam postao predsjednik Crkve, osjetio sam povećanu nuždu da budemo uključeni u napore njihovog spašavanja. Kada su vjerni članovi Crkve posegnuli s ljubavlju i razumijevanjem, mnogi su se vratili u punu aktivnost te uživaju nadodane blagoslove u svojim životima. Još je mnogo toga za učiniti po tom pitanju pa potičem sve da nastavimo posezati za pomoći. Gospodin je rekao: ’Kad se jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću’ (Luka 22:32)« (»Reach Out to Rescue«; LDS.org).

4. U svoj dnevnik proučavanja Svetih pisama zapišite o trenutku kada ste vidjeli nekoga da pomaže onima u duhovnoj i tjelesnoj potrebi. Kako je ta osoba pomogla? Na koje je načine služenje blagoslovilo i osobu i one koji su služili?

Odvojite trenutak da razmotrite tko bi oko vas mogao trebati duhovnu ili tjelesnu pomoć. Kako im možete pomoći?

Sljedeći vam zapis može pomoći prepoznati neke od blagoslova koje su ovi sveci primili jer su vjerno izdržali svoje patnje:

Godine 1856. Francis i Betsy Webster imali su dovoljno novaca kako bi kočijom otputovali do Ute, no svoj su novac donirali u Trajni fond za selidbu. Njihova je donacija omogućila da dodatnih devet osoba putuje s ručnim kolicima. Brat i sestra Webster, koji su očekivali bebu, putovali su do Salt Lake Cityja s Martinovom skupinom s ručnim kolicima i patili su s ostatkom skupine.

Godinama kasnije, dok je brat Webster sjedio na satu Nedjeljne škole, slušao je neke članove Crkve kako kritiziraju vođe Crkve zbog tragedije s ručnim kolicima. U nemogućnosti da se obuzda, ustao je i posvjedočio o blagoslovima koje je primio jer je pripadao Martinovoj skupini s ručnim kolicima:

»Molim vas da prestanete s ovom kritikom jer razgovarate o stvarima o kojima ništa ne znate. Hladne povijesne činjenice ovdje ništa ne znače jer ne daju ispravnu interpretaciju o pitanjima o kojima govorimo. Bila je pogreška poslati skupinu s ručnim kolicima tako kasno u godini? Da. No, ja sam bio u toj skupini, kao i moja žena… Patili smo više nego što možete zamisliti i mnogi su umrli zbog izloženosti lošem vremenu i gladi. No jeste li ikada čuli nekoga iz te skupine tko je preživio da je izgovorio takvu kritiku? … Svatko od nas je stigao s apsolutnom spoznajom da Bog živi, jer smo ga upoznali u našoj krajnosti [krajnjoj nuždi].

Vukao sam kolica kad sam bio toliko slab i umoran zbog bolesti i nedostatka hrane da sam jedva mogao staviti jednu nogu pred drugu. Gledao sam naprijed i vidio nakupinu pijeska ili obronak brda i rekao sam da mogu hodati samo toliko i onda odustati jer ne mogu provući teret kroz to. Hodao sam do tog pijeska i kad sam stigao, kola su me počela gurati. Pogledao sam unatrag mnogo puta da vidim tko gura moja kola, ali moje oči nisu vidjele nikoga. Tada sam znao da su anđeli Božji bili tu.

Je li mi bilo žao što sam došao s ručnim kolicima? Nije. Ne. Niti tada niti u ijednom trenutku mojeg života od tada. Bila je povlastica platiti cijenu koju smo platili da bismo se upoznali s Bogom i ja sam zahvalan što sam imao povlasticu doći u Sion u Martinovoj skupini s ručnim kolicima« (William R. Palmer, »Pioneers of Southern Utah«, The Instructor, svibanj 1944., 217–218).

Jedno načelo koje možemo naučiti iz svjedočanstva Francisa Webstera jest da ako vjerno izdržimo patnje, možemo postati upoznati s Bogom.

5. Odgovorite na sljedeća pitanja u svoj dnevnik proučavanja Svetih pisama:

   1. Koje stavove ili ponašanja ste vidjeli kod onih koji su vjerno izdržali patnje?

   2. Na koje ste načine vi postali upoznati s Bogom tijekom kušnji s kojima ste se suočili?

6. Napišite sljedeće na dnu današnjih zaduženja u svoj dnevnik proučavanja Svetih pisama:

   Proučio sam lekciju »Pioniri s ručnim kolicima, 1856.–1860.« i dovršio je (datum).

   Dodatna pitanja, misli i uvidi koje bih želio iznijeti svojem učitelju: