22. poglavlje
Posezati s ljubavi prema novim obraćenicima i manje aktivnim članovima
»Moramo stalno biti svjesni ogromne obveze da se družimo… s onima koji dolaze u Crkvu kao obraćenici te da posežemo s ljubavi prema onima koji… zakoračuju u sjene neaktivnosti.«
Iz života Gordona B. Hickleyja
Jedna tema koju je predsjednik Hinckley naglašavao tijekom svoje službe kao predsjednik Crkve bila je važnost posezanja prema novim obraćenicima i onima koji nisu aktivni u Crkvi. Iznio je mnoga iskustva svojih osobnih nastojanja po tom pitanju od kojih je jedno dirljivo opisano kao »jedan on mojih neuspjeha«. Objasnio je:
»Dok smo služili kao misionari na britanskim otocima, moj suradnik i ja podučavali smo mladića i imao sam čast krstiti ga. Bio je dobro obrazovan. Bio je uglađen. Bio je vrlo marljiv. Bio sam toliko ponosan na ovog darovitog mladića koji je došao u Crkvu. Osjećao sam da ima svu stručnost da bi jednoga dana bio vođa među našim narodom.
Nalazio se na tijeku velike promjene iz obraćenika u člana. Bila mi je povlastica biti njegov prijatelj tijekom kratkog razdoblja prije nego što sam razriješen. Zatim sam razriješen da se vratim kući. Njemu je dana mala odgovornost u ogranku u Londonu. Ništa nije znao o tome što se očekuje od njega. Pogriješio je. Glava organizacije gdje je služio bio je čovjek kojeg najbolje mogu opisati kao osobu kojoj nedostaje ljubavi, a snažna je u kritiziranju. Na poprilično nemilosrdan način, napao je mojeg prijatelja koji je počinio jednostavnu pogrešku.
Mladić je te noći napustio našu unajmljenu dvoranu uzrujan i povrijeđen… Rekao si je: ‘Ako su oni takva vrsta ljudi, onda se ja ne vraćam.’
Otpao je u neaktivnost. Godine su prolazile… Kada sam [ponovno] bio u Engleskoj, očajno sam ga pokušao pronaći… Vratio sam se kući, i nakon duge potrage, naposljetku sam ga uspio pronaći.
Pisao sam mu. Odgovorio je, no bez ikakvog spominjanja evanđelja.
Kada sam sljedeći put bio u Londonu, ponovno sam ga potražio. Pronašao sam ga na dan kada sam trebao otići. Nazvao sam ga i sastali smo se na stanici u podzemnoj željeznici. On je zagrlio mene i ja njega. Imao sam vrlo malo vremena za stići na avion, no kratko smo razgovarali i to vjerujem s iskrenim osjećajima jedan prema drugome. Još me jednom zagrlio prije nego sam otišao. Odlučio sam da nikada ponovno neću izgubiti kontakt s njim…
Godine su prolazile. Ostario sam kao i on. On se umirovio i preselio u Švicarsku. Jednom prilikom kada sam bio u Švicarskoj potrudio sam se pronaći selo u kojem je živio. Veći dio dana proveli smo zajedno – on, njegova supruga i ja. Sjajno smo se proveli, no bilo je očito da se vatra vjere koju je imao odavno ugasila. Pokušao sam na svaki mogući način, no nisam je mogao ponovno upaliti. Nastavio sam svoje dopisivanje. Slao sam mu knjige, časopise, snimke zbora Tabernacle Choir i druge stvari za koje je izrazio zahvalnost.
Preminuo je prije nekoliko mjeseci. Njegova mi je supruga pisala da bi me obavijestila o tome. Rekla je: ‘Bio si najbolji prijatelj kojeg je ikada imao.’
Suze su tekle niz moje obraze dok sam čitao to pismo. Znao sam da nisam uspio. Možda bi mu život bio drugačiji da sam bio tamo kako bih ga podignuo kada je prvi put oboren. Mislim da bih mu tada mogao pomoći. Mislim da sam mogao previti ranu koja mu je nanijeta. Tješi me samo jedno: Pokušao sam. Žalim samo zbog jednog: Nisam uspio.
Danas je izazov veći nego što je ikada bio jer je broj obraćenika veći nego što smo ikada prije imali… Svaki je obraćenik dragocjen. Svaki je obraćenik Božji sin ili kćer. Svaki je obraćenik velika i ozbiljna odgovornost.«1
Briga predsjednika Hinckleyja za nove obraćenike i manje aktivne članove bila je rezultat njegovog iskustva u gledanju kako evanđelje blagoslivlja živote. Dopisnik ga je jednom prilikom pitao: »Što vam donosi najveće zadovoljstvo dok gledate djelo Crkve danas?« Predsjednik Hinckley je odgovorio:
»Iskustvo koje me najviše ispunjava je vidjeti što evanđelje čini za ljude. Daje im novi pogled na život. Daje im perspektivu koju nikada prije nisu osjetili. Podiže im pogled na ono što je plemenito i božansko. Nešto im se dogodi što je čudesno za vidjeti. Gledaju prema Kristu i ožive.«2
»Gospodin je ostavio devedeset i devet kako bi pronašao jednu izgubljenu ovcu.«
Naučavanja Gordona B. Hinckleyja
1
Imamo veliku odgovornost posluživati pojedincu.
Moramo paziti na pojedinca. Krist je uvijek govorio o pojedincima. Iscjeljivao je bolesne, pojedinačno. U svojim je usporedbama govorio o pojedincima. Ova se Crkva brine za pojedince, bez obzira na naše brojke. Bilo da nas je 6 ili 10 ili 12 ili 50 milijuna, nikada ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je pojedinac najvažniji.3
Postajemo veliko globalno društvo. No naše zanimanje i briga uvijek moraju biti na pojedincu. Svaki član Crkve je zaseban muškarac ili žena, dječak ili djevojčica. Naša je velika odgovornost pobrinuti se da se svakoga »sjeća[] i hrani[]… blagom riječju Božjom« (Moroni 6:4), kako bi svatko imao priliku za rast, izražavanje i obuku o Gospodinovom djelu i putovima, da nikome ne nedostaju osnovne životne potrebe, da se ispunjavaju potrebe siromašnih, da svaki član može imati poticaj, obuku i priliku kretati se naprijed na putu prema besmrtnosti i vječnom životu…
Ovo je djelo vezano za ljude, svakog Božjeg sina i kćer. U ostvarivanju postignuća u djelu govorimo u okvirima brojki, no svi naši napori trebaju biti posvećeni razvijanju pojedinca.4
Želim naglasiti kako postoji vrlo pozitivan i predivan rast mreže u Crkvi… Imamo svaki razlog osjećati se potaknuti. No svaki obraćenik čija vjera ohladi je tragedija. Svaki član koji padne u neaktivnost izaziva ozbiljnu zabrinutost. Gospodin je ostavio devedeset i devet kako bi pronašao jednu izgubljenu ovcu. Njegova briga za [jednu] bila je tako velika da je to učinio temom jedne od svojih velikih lekcija [vidi Luka 15:1–7]. Ne možemo popustiti. Moramo stalno držati dužnosnike i članstvo Crkve svjesne ogromne obveze da se družimo na vrlo stvaran, srdačan i predivan način s onima koji dolaze u Crkvu kao obraćenici te da posežemo s ljubavi prema onima koji iz ovog ili onog razloga zakoračuju u sjene neaktivnosti. Postoji jednostavan dokaz da se to može napraviti gdje postoji volja da se to čini.5
2
Svaki obraćenik je velika i ozbiljna odgovornost.
Počeo sam osjećati da je najveća tragedija u Crkvi gubitak onih koji se priključe Crkvi, a zatim otpadnu. Uz tek nekoliko iznimaka to se ne treba događati. Uvjeren sam da su gotovo svi koje su misionari krstili bili dovoljno podučeni kako bi primili dovoljnu spoznaju i svjedočanstvo koje bi opravdalo njegovo krštenje. No, nije jednostavno ostvariti prijelaz vezan za pridruživanje Crkvi. To znači prerezati stare veze. To znači ostaviti prijatelje. To bi moglo značiti staviti po strani draga uvjerenja. To bi moglo zahtijevati promjenu navika i zatomljivanje apetita. U toliko puno slučajeva to znači samoću pa čak i strah od nepoznatog. Mora postojati njegovanje i osnaživanje tijekom ovog teškog razdoblja obraćenikovog života. Ogromna cijena plaćena je za njegovu ili njezinu nazočnost u Crkvi. Dugoročni misionarski napori i trošak njihovog služenja, odvajanje od starih veza i trauma vezana uza sve to čini nužnim da ove dragocjene duše budu toplo dočekane, ohrabrene, potpomognute u njihovim trenucima slabosti, da im bude dana odgovornost pod kojom će se snažiti, poticati te za koju će primiti pohvalu za sve što čine.6
»Pozivam svakog člana da u prijateljstvu i ljubavi posegne prema onima koji dolaze u Crkvu kao obraćenici.«
Nema baš nikakvog smisla u vršenju misionarskog rada ako nećemo zadržavati plodove tog napora. To dvoje mora biti neodvojivo. Ovi su obraćenici dragocjeni… Svaki obraćenik je velika i ozbiljna odgovornost. U potpunosti je neophodno da pazimo na one koji su postali dio nas…
Neki dan sam primio vrlo zanimljivo pismo. Napisala ga je žena koja se priključila Crkvi prije godinu dana. Napisala je:
»Moj put prema Crkvi bio je jedinstven i prilično izazovan. Prošla godina bila je najteža godina koju sam iskusila u svom životu. Također je bila i najispunjenija. Kao novoj članici, izazovi se nastavljaju svaki dan.«…
Ona izjavljuje da »članovi Crkve ne znaju kako je biti novi član Crkve. Stoga im je gotovo nemoguće znati kako nas podržati.«
Dajem vam izazov, moja braćo i sestre, da, ako ne znate kako je to, pokušate zamisliti. To može biti strašno osamljujuće. Može biti razočaravajuće. Može biti zastrašujuće. Mi smo u ovoj Crkvi mnogo drugačiji od svijeta nego što smo skloni misliti. Ona je nastavila:
»Kad mi kao istraživači postanemo članovi Crkve, iznenađeni smo kad vidimo da smo ušli u potpuno strani svijet, svijet koji ima svoje tradicije, kulturu i jezik. Otkrivamo da ne postoji ni jedna osoba ili mjesto kojima se možemo obratiti za vodstvo na našem putu u taj novi svijet. Ispočetka je put uzbudljiv, naše pogreške čak i zabavne, zatim postaje frustrirajuće i naposljetku, frustracija se pretvara u ljutnju. A u tom stadiju frustracije i ljutnje mi odlazimo. Vraćamo se u svijet iz kojeg smo došli, gdje znamo tko smo, gdje doprinosimo i čiji jezik govorimo.«7
Neki su pojedinci samo kršteni, no s njima se nije družilo pa su nakon dva ili tri mjeseca rekli doviđenja. Moja braćo i sestre, toliko je važno vidjeti da su [novokršteni članovi] obraćeni, da u svojem srcu imaju uvjerenje vezano za ovo veliko djelo. Nije to samo pitanje glave. To je pitanje srca i pitanje da ih Sveti Duh dotakne dok ne spoznaju da je ovo djelo istinito, da je Joseph Smith doista bio Božji prorok, da Bog živi i da Isus Krist živi te da su se ukazali dječaku Josephu Smithu, da je Mormonova knjiga istinita i da je svećeništvo ovdje sa svim svojim darovima i blagoslovima. Jednostavno ne mogu ovo dovoljno snažno naglasiti.8
3.
Svaki obraćenik treba prijateljstvo, odgovornost i njegovanje Božjom riječju.
Sa sve većim brojem obraćenika, mi moramo uložiti sve veći napor kako bismo im pomogli dok traže svoj put. Svaki od njih treba tri stvari: prijatelja, odgovornost i njegovanje »blagom riječju Božjom« (Moro 6:4). Naša je dužnost i prilika da pribavimo te stvari.9
Prijateljstvo
[Obraćenici] dolaze u Crkvu s entuzijazmom za ono što su pronašli. Moramo odmah graditi na tom entuzijazmu… Slušajte ih, vodite ih, odgovorite na njihova pitanja i budite tu kako biste im pomogli u svim okolnostima i uvjetima… Pozivam svakog člana da u prijateljstvu i ljubavi posegne prema onima koji dolaze u Crkvu kao obraćenici.10
Imamo takvu obvezu prema onima koji su kršteni u Crkvu. Ne možemo ih zanemariti. Ne možemo ih ostaviti da stoje sami. Njima je potrebna pomoć dok se privikavaju putovima i kulturi ove Crkve. A naš je najveći blagoslov i prilika ponuditi tu pomoć… Srdačan osmijeh, prijateljski stisak ruke i ohrabrujuća riječ učinit će čuda.11
Posegnimo prema tim ljudima! Budimo im prijatelji! Budimo prijazni prema njima! Potičimo ih! Nadodajmo njihovoj vjeri i njihovom znanju ovog, Gospodinovog djela.12
Preklinjem vas… da stavite svoje ruke oko onih koji dolaze u ovu Crkvu, budete im prijatelji, pomognete im da se osjećaju dobrodošlo i utješite ih pa ćemo vidjeti predivne rezultate. Gospodin će vas blagosloviti kako biste pomogli u tom velikom postupku zadržavanja obraćenika.13
Odgovornost
Ova Crkva očekuje nešto od ljudi. Ima visoka mjerila. Ima snažan nauk. Od ljudi očekuje veliku službu. Oni tu nisu besposleni. Očekujemo da djeluju. Ljudi se odazivaju na to. Pozdravljaju priliku da budu od koristi, a dok jesu, rastu u svojoj sposobnosti, razumijevanju i osposobljenosti da djeluju i da djeluju dobro.14
Dajte [novim obraćenicima] nešto za raditi. Neće rasti snažni u vjeri bez vježbanja. Vjera i svjedočanstvo su poput mišića moje ruke. Koristim li te mišiće i pazim li na njih, oni će se osnažiti. Stavim li svoju ruku u povez, ona postaje slaba i neučinkovita, a tako je i sa svjedočanstvima.
Dalje, neki od vas kažu da niste spremni za preuzimanje odgovornosti. No nitko od nas nije bio spreman kada je poziv došao. Ja to mogu reći za sebe. Mislite li da sam bio spreman za ovaj veliki i sveti poziv? Osjećao sam se preplavljeno. Osjećao sam se nepodobno. Još uvijek se osjećam preplavljeno. Još uvijek se osjećam nepodobno. No, nastojim ići naprijed, tražeći Gospodinove blagoslove i pokušavajući činiti njegovu volju te se nadajući i moleći da će mu naša služba biti prihvatljiva. Prva odgovornost koju sam imao u ovoj Crkvi bila je savjetnik predsjedniku zbora kada sam imao dvanaest godina. Nisam se osjećao podobno. Osjećao sam se preplavljeno. No, pokušao sam, kao i vi, a nakon toga su došle druge odgovornosti. Nikada osjećaj podobnosti, no uvijek osjećaj zahvalnosti i voljnosti da se pokuša.15
Svaki obraćenik koji dođe u ovu Crkvu trebao bi odmah primiti odgovornost. Mogla bi biti jako mala, no uzrokovat će razliku u njegovom životu.16
Naravno da novi obraćenik neće sve znati. Vjerojatno će raditi pogreške. Pa što? Svi radimo pogreške. Važan je rast koji će doći iz aktivnosti.17
Predsjednik Hinckley je naučavao da novi obraćenici trebaju primiti prilike da služe u Crkvi.
Njegovanje blagom riječju Božjom
Vjerujem… da ovi obraćenici imaju svjedočanstvo o evanđelju. Vjerujem da imaju vjeru u Gospodina Isusa Krista i spoznaju njegovu božansku stvarnost. Vjerujem da su se doista pokajali za svoje grijehe i da imaju odlučnost služiti Gospodinu.
Moroni [kaže] vezano za njih nakon što su kršteni: »I pošto bijahu primljeni na krštenje, i moću Duha Svetoga obuzeti i pročišćeni, pribrojili bi ih narodu crkve Kristove. I uzeta su im imena njihova da bi ih se sjećali i hranili ih blagom riječju Božjom kako bi se održali na pravomu putu, kako bi ih trajno čuvali budnima za molitvu oslanjajući se jedino na zasluge Krista, začetnika i dovršitelja vjere njihove« (Moro 6:4).
Danas, kao i tada, obraćenici se »pribroj[e]… narodu crkve Kristove… da bi ih se sjećali i hranili ih blagom riječju Božjom kako bi se održali na pravomu putu, kako bi ih trajno čuvali budnima za molitvu«… Pomognimo im dok poduzimaju prve korake kao članovi.18
Iznimno je važno da se [svaki novi obraćenik] poveže sa svećeničkim zborom ili Potpornim društvom, Djevojkama, Mladićima, Nedjeljnom školom ili Malom školom. Treba ih potaknuti da dođu na sakramentalni sastanak kako bi blagovali od sakramenta, obnovili saveze koje su sklopili pri krštenju.19
4
Sve se može dobiti, a ništa izgubiti vraćanjem u aktivnost u Crkvi.
Tisuće su diljem svijeta… koji su članovi Crkve po imenu, no koji su otišli i koji sada u svojem srcu žude vratiti se, no ne znaju kako i previše su plahi da bi pokušali…
Moja braćo i sestre, koji ste uzeli svoju duhovnu baštinu i otišli, a sada osjećate prazninu u svojem životu, vama je otvoren put za vaš povratak… Napravite li prvi bojažljivi korak za povratak, pronaći ćete otvorene ruke koje će vas pozdraviti i srdačne prijatelje koji će vam izraziti dobrodošlicu.
Mislim da znam zašto su neki od vas otišli. Uvrijedila vas je nepromišljena osoba koja vas je povrijedila te ste pogrešno shvatili njezine radnje kao predstavnika Crkve. Ili ste se preselili iz područja u kojem ste bili poznati u područje u kojem ste uglavnom sami, a tamo ste odrasli s malo znanja o Crkvi.
Ili ste privučeni drugoj skupini ili navici za koju ste osjetili da nije spojiva s povezanošću s Crkvom. Ili ste se možda osjetili mudrijima u mudrosti svijeta od onih koji su vaši prijatelji u Crkvi pa ste se s malo prezira udaljili od njihovog društva.
Nisam ovdje da bih boravio na razlozima. Nadam se da ni vi nećete. Stavite prošlost iza sebe… Imate sve za steći, a ništa za izgubiti. Vratite se, prijatelji moji. Više je mira koji se može naći u Crkvi nego što ste ga dugo poznavali. Mnogo je prijateljstava u kojima ćete uživati.20
Moja voljena braćo i sestre koji ste možda… odlutali, Crkva vas treba i vi trebate Crkvu. Pronaći ćete mnoge uši koje će slušati s razumijevanjem. Bit će mnogo ruku koje će vam pomoći pronaći vaš put natrag. Bit će srdaca koje će ugrijati vaše. Bit će suza, ne zbog gorčine, već iz radovanja.21
5
Sveci posljednjih dana koji se vrate u aktivnost u Crkvi osjećat će se dobro što su ponovno kod kuće.
Jedne sam se nedjelje našao u gradu u Kaliforniji na saboru okola. Moje su ime i slike bili u mjesnim novinama. Telefon je zvonio u centru okola dok smo predsjednik okola i ja ulazili u zgradu toga jutra. Poziv je bio za mene i pozivatelj se predstavio. Želio me je vidjeti. Ispričao sam se sa sastanka koji sam trebao održati rano toga jutra i zadužio sam predsjednika okola da ga održi. Imao sam nešto važnije za učiniti.
On je došao, ovaj moj prijatelj, plaho i pomalo bojažljivo. Nije ga bilo već jako dugo. Zagrlili smo se poput dugo odvojene braće. Razgovor je u početku bio nezgrapan, no ubrzo je postao srdačan dok smo zajedno raspravljali o danima provedenim u Engleskoj prije mnogo godina. U očima ovog snažnog čovjeka pojavile su se suze dok je govorio o Crkvi čiji je nekoć bio aktivan dio, a zatim je govorio o dugim, ispraznim godinama koje su uslijedile. Zadržao se na njima poput čovjeka koji govori o noćnim morama. Kada smo opisali ove potraćene godine, pričali smo o njegovom povratku. Mislio je da će biti teško, da će biti sramotno, no pristao je pokušati.
Ne tako davno, [primio] sam njegovo pismo. Rekao je: »Vratio sam se. Vratio sam se i kako je predivno ponovno biti kod kuće.«
Tako kažem i vama, prijatelji moji, koji poput njega žudite vratiti se, ali ste neskloni poduzeti prvi korak, pokušajte. Dopustite nam da se nađemo s vama tamo gdje sada stojite, uzmemo vas za ruku i pomognemo vam. Obećavam vam da ćete se dobro osjećati ponovno kod kuće.22
Prijedlozi za proučavanje i podučavanje
Pitanja
-
Zašto »naše zanimanje i briga uvijek moraju biti na pojedincu«, čak i u crkvi rasprostranjenoj diljem svijeta? (Vidi 1. odsjek.) Kada vas je blagoslovio netko tko se zanimao za vas osobno? Koji su neki od načina na koje možemo biti osjetljiviji u tome da pazimo jedni na druge ponaosob?
-
Što možemo naučiti iz pisma koje predsjednik Hinckley navodi u 2. odsjeku i kako to možemo primijeniti? Promislite što možete učiniti kako biste osnažili one koji rade na izgradnji svoje vjere.
-
Zašto svaki obraćenik treba prijateljstvo, odgovornost i njegovanje Božjom riječju? (Vidi 3. odsjek.) Koji su neki od načina na koje možemo biti prijatelji novim obraćenicima? Kako možemo podržati nove obraćenike u njihovim crkvenim odgovornostima? Kako možemo pomoći novim obraćenicima da budu »hranjeni Božjom riječju«?
-
Zašto je ponekad teško za članove vratiti se u crkvenu aktivnost? (Vidi 4. odsjek.) Kako možemo pomoći ljudima da se vrate? Kada ste iskusili radost koja prati povratak u crkvenu aktivnost ili joj svjedočili?
-
Što učite iz događaja koji je predsjednik Hinckley naveo u 5. odsjeku? Razmotrite kako biste mogli posegnuti u pomoći nekome tko nije aktivan u Crkvi da »ponovno dođe kući«.
Povezani stihovi iz Svetih pisama
Luka 15; Ivan 10:1–16, 26–28; 13:34–35; Mosija 18:8–10; Helaman 6:3; 3. Nefi 18:32; Moroni 6:4–6; NiS 38:24
Pomoć pri proučavanju
»Mnogi smatraju da je najbolje vrijeme za proučavanje ujutro nakon prospavane noći… Drugi radije proučavaju u mirnim satima nakon što posao i dnevne brige prođu… Možda je od vremena u danu važnije odrediti redovito vrijeme za proučavanje« (Howard W. Hunter, »Reading the Scriptures«, Ensign, studeni 1979., 64.).