4. poglavlje

Pionirska baština vjere i žrtve

»Bilo da imate pretke pionire ili ste u Crkvu došli tek jučer, vi ste dio ove cijele veličanstvene slike o kojoj su ovi muškarci i žene sanjali… Oni su položili temelj. Naša je dužnost graditi na njemu.«

Iz života Gordona B. Hinckleyja

Predsjednik Gordon B. Hinckley je prilikom posvećenja hrama Columbus Ohio govorio o svojim precima pionirima. Kasnije se prisjetio:

»Dok sam sjedio u celestijalnoj sobi, razmišljao sam o svojem pradjedu… Nedavno sam posjetio njegovo mjesto ukopa u Kanadi, nešto sjevernije od granice New Yorka… On je umro u dobi od 38 godina.«

Kada je pradjed predsjednika Hinckleyja preminuo, njegov sin Ira, koji će postati djed predsjednika Hinckleyja, nije imao niti tri godine. Irina majka ubrzo se ponovno udala i unutar nekoliko godina preselila se u Ohio, a zatim u Illinois. Preminula je 1842. godine, a Ira je postao siroče u dobi od 13 godina. Nastavljajući s ovom pričom, predsjednik Hinckley je rekao:

»Moj je djed [Ira Hinckley] kršten u Nauvoou i… nakon toga je prešao ravnice tijekom selidbe [pionira]. Tijekom tog putovanja 1850. godine, Irina »mlada žena i njegov [polubrat] preminuli su istog dana. Napravio je neobrađene lijesove, pokopao ih te uzeo svoju novorođenu kćer i odnio je u dolinu [Salt Lakea].

Na zahtjev Brighama Younga izgradio je Cove Fort, bio je prvi predsjednik okola u Fillmoreu [u Uti] te je učinio tisuće drugih stvari kako bi unaprijedio ovo djelo.

Onda se rodio moj otac… On je postao predsjednik najvećeg okola u Crkvi s više od 15.000 članova.«

Misli predsjednik Hinckleyja uskoro su se usmjerile s njegovih predaka na njegovo potomstvo. Nastavio je:

»Razmišljajući o životima ove trojice muškaraca dok sam sjedio u hramu, pogledao sam prema svojoj kćeri, njezinoj kćeri, koja je moja unuka, i prema njezinoj djeci, mojim praunucima. Odjednom sam shvatio da stojim usred ovih sedam naraštaja – tri prije mene i tri nakon mene.

Tamo, u tom svetom i posvećenom domu kroz misli mi je prošao osjećaj moje ogromne obveze da sve što sam primio kao nasljedstvo od svojih predaka prenesem na naraštaje koji su sada došli nakon mene.«¹

Uz izražavanje zahvalnosti za svoje pretke pionire i baštinu prvih pionira svetaca posljednjih dana, predsjednik Hinckley je često naglašavao da su članovi Crkve diljem svijeta pioniri danas. Godine 1997. svecima u Gvatemali je rekao: »Ove godine slavimo 150. godišnjicu dolaska mormonskih pionira u dolinu Salt Lakea. Prešli su dugi put u kolima i s ručnim kolicima. Oni su bili pioniri. No, djelo pionira nastavlja se i danas. Diljem cijelog svijeta imamo pionire, a vi se nalazite među njima.«² Svecima u Tajlandu je izjavio: »Vi ste pioniri u pronošenju djela Gospodnjeg u ovom velikom narodu.«³ Dok je bio u posjeti Ukrajini 2002. godine, izgovorio je slične riječi: »Crkva je imala svoje pionire tijekom svojih početaka, a vi ste pioniri u ovo doba.«⁴

Kada je predsjednik Hinckley govorio o prvim pionirima, njegova je svrha bila puno veća od jednostavne usredotočenosti na one koji su živjeli u prošlosti. Pogledao je u budućnost, nadajući se da će vjera i žrtve tih svetaca »postati dojmljiva motivacija za sve nas jer je svatko od nas pionir u vlastitom životu, često u vlastitoj obitelji«.⁵

pioniri napuštaju Nauvoo — »Moć koja je pokretala naše pretke u evanđelju bila je moć vjere u Boga.«

Naučavanja Gordona B. Hinckleyja

Prvi su pioniri sveci posljednjih dana ostvarili svoju vjeru s vizijom, radom i pouzdanjem u Božju moć koja je radila kroz njih.

S vjerom se mala skupina prvih obraćenika [u istočnim Sjedinjenim Državama] selila u svojoj potrazi za mirom i slobodom iz New Yorka u Ohio pa iz Ohija u Missouri te iz Missourija u Illinois, kako bi prema glasu savjesti štovala Boga.

Kroz oči vjere vidjeli su grad predivan [Nauvoo] kada su prvi put kročili močvarama Commercea u Illinoisu. S uvjerenjem da je vjera bez djela mrtva, isušili su močvarno područje, osmislili grad, izgradili dostatne domove te kuće za bogoštovlje i obrazovanje i, kao krunu svega toga, veličanstveni hram koji je tada bio najljepše zdanje u cijelom Illinoisu…

[Uskoro su uslijedili] progoni svjetovnih i ubojitih rulja. Njihov je prorok ubijen. Njihovi su snovi razoreni. Ponovno su se u vjeri okupili prema obrascu koji je on ranije uspostavio i organizirali se za još jedan egzodus.

Sa suzama i bolom u srcu napustili su svoje udobne domove i radionice. Osvrnuli su se na svoj hram, a zatim s vjerom uprli svoje oči prema zapadu, prema nepoznatom i neistraženom, i dok su snjegovi zime padali po njima, oni su te veljače 1846. prešli [rijeku] Mississippi i preorali svoj blatnjavi put preko prerije Iowe.

S vjerom su uspostavili Winter Quarters na [rijeci] Missouri. Stotine su umrle kada su ih pošast, dizenterija i difterija pokosile. No, vjera je održavala one koji su preživjeli. Pokopali su svoje voljene tamo na strmoj obali iznad rijeke i u proljeće 1847. krenuli… prema planinama zapada.

Vjerom je Brigham Young pogledao dolinu [Salt Lakea], tada vruću i jalovu te izjavio: »Ovo je mjesto«. Ponovno je vjerom, četiri godine kasnije, zabio svoj štap u zemlju… i rekao: »Ovdje ćemo izgraditi hram našega Boga«. Veličanstven i svet [hram Salt Lake] svjedočanstvo je vjere, ne samo vjere onih koji su ga gradili, već i onih koji ga sada koriste u velikom, nesebičnom djelu ljubavi.

Pavao je napisao Hebrejima: »Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo« (Heb 11:1). Sva velika postignuća o kojima sam govorio nekoć su bila »ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti koje ne vidimo«. No, s vizijom, radom i pouzdanjem u Božju moć koja je radila kroz njih, oni su svoju vjeru učinili stvarnošću.⁶

Moć koja je pokretala naše pretke u evanđelju bila je moć vjere u Boga. Bila je to ista moć koja je omogućila izlazak iz Egipta, prolazak kroz Crveno more, dugo putovanje kroz pustinju i uspostavljanje Izraela u obećanoj zemlji…

Silno trebamo snažan plamen ove vjere u živoga Boga i njegovog živog, uskrslog Sina jer je takva bila velika, dirljiva vjera naših predaka u evanđelju.

Njihova je vizija bila transcendentna i nadvladavala je sve druge čimbenike. Kada su došli na zapad bili su 1.600 kilometara, 1.600 zamornih kilometara od najbližih naselja na istoku i 1.300 kilometara od onih na zapadu. Osobno i zasebno priznavanje Boga, njihovog Vječnog Oca, na kojeg su se mogli ugledati u vjeri, bilo je sama srž njihove snage. Vjerovali su u taj veliki svetopisamski nalog: »Na Boga [se] osvrtati i živjeti« (Alma 37:47). S vjerom su nastojali činiti njegovu volju. S vjerom su čitali i prihvaćali božansko naučavanje. S vjerom su radili dok nisu popadali, uvijek s uvjerenjem da će podnositi izvještaj njemu koji je naš Otac i naš Bog.⁷

Iza nas je slavna povijest. Bliješti od heroizma, ustrajnosti u načelu i nepopustljive vjernosti. Proizvod je vjere. Pred nama je velika budućnost. Ona započinje danas. Ne možemo zastati. Ne možemo usporiti. Ne možemo usporiti svoj ritam ili skratiti svoje napredovanje.⁸

Prvi pioniri sveci posljednjih dana gledali su u budućnost s veličanstvenom snom o Sionu.

Prikladno je da zastanem kako bismo odali uljudno poštovanje onima koji su položili temelj ovog velikog djela… Njihov je veliki cilj bio Sion [vidi NiS 97:21; Mojsije 7:18]. Pjevali su o njemu. Sanjali su o njemu. On je bio njihova velika nada. Njihovo epsko putovanje zauvijek mora stajati kao neusporediv poduhvat. Kretanje desetaka tisuća na zapad bilo je natovareno svakom zamislivom opasnošću, uključujući smrt, čija je tmurna stvarnost bila poznata svakoj povorci s kolima i svakoj skupini s ručnim kolicima.

Ispunjen sam poštovanjem prema Brighamu Youngu. On je imao viđenje doline Salt Lakea davno prije nego ju je vidio svojim naravnim očima. Inače sumnjam da bi se on ikada zaustavio ovdje. Bilo je zelenijih tala u Kaliforniji i Oregonu. Bilo je dubljih i bogatijih tala na drugim mjestima. Bilo je velikih polja stabala na drugim mjestima, puno više vode i klime puno uravnoteženije i ugodnije.

Istina je da je ovdje bilo planinskih potoka, no niti jedan od njih nije bio velik. Tlo je bilo u potpunosti neprokušano. Nijedan plug nikada nije probio njezinu isprženu površinu. Divim se, jednostavno divim što je predsjednik Young vodio veliku skupinu… na mjesto na kojem se nikada ranije nije sadilo niti želo…

Ovi su pioniri bili izmoreni od putovanja. Trebalo je 111 dana da ih se dovede od Winter Quartersa do doline Salt Lakea. Bili su umorni. Njihova je odjeća bila iznošena. Njihove su životinje postale iscrpljene. Vrijeme je bilo vruće i suho – vruće vrijeme srpnja. No, bili su tu, gledali niz godine i sanjali tisućljetni san, veliki san o Sionu.⁹

Neki sam dan stajao na starim dokovima Liverpoola u Engleskoj. Kada smo bili tamo u petak ujutro nije bilo gotovo nikakve aktivnosti. No, nekoć je to bila doista prava košnica. Tijekom 19. stoljeća deseci tisuća naših ljudi kročili su preko istih kamenih popločenja kojima su oni kročili. Došli su s raznih dijelova Britanskoga otočja i iz zemalja Europe – obraćenici u Crkvu. Došli su sa svjedočanstvom na svojim usnama i vjerom u svojim srcima. Je li bilo teško napustiti svoje domove i zakoračiti u nepoznato novog svijeta? Naravno da je bilo. No učinili su to s optimizmom i entuzijazmom. Ukrcali su se na jedrenjake. Znali su da je prelazak bio u najmanju ruku opasan. Uskoro su saznali da je većim dijelom bio bijedan. Tjedan za tjednom živjeli su u skučenim nastambama. Pretrpjeli su oluje, bolesti, mučnine. Mnogi su umrli na putu i pokopani su na moru. Bilo je to mukotrpno i strahovito putovanje. Da, imali su svoje sumnje. No njihova se vjera izdigla iznad tih sumnji. Njihov se optimizam izdignuo iznad njihovih strahova. Imali su svoj san o Sionu i bili su na svojem putu da ga ostvare.¹⁰

Spašavanje pionira iz skupina s ručnim kolicima Willie i Martin govori o samoj suštini evanđelja Isusa Krista.

Vodim vas natrag u… listopad 1856. U subotu [4. listopada] Franklin D. Richards i šačica suradnika stigli su u dolinu [Salt Lakea]. Putovali su od Winter Quartersa sa snažnim životinjama za vuču i laganim kolima i mogli su postići dobro vrijeme. Brat Richards odmah je potražio predsjednika Younga. Izvijestio je da su stotine muškaraca, žena i djece raštrkani dugim putem… prema dolini [Salt Lakea]. Većina je njih vukla ručna kolica… Pred njima je ležao put koji je bio strmi uspon cijelim putem do kontinentalne razdjelnice s mnogim miljama nakon toga. Bili su u očajnoj nevolji… Svi bi oni umrli da nisu bili spašeni.

Mislim da predsjednik Young nije spavao te noći. Mislim da su slike tih siromašnih… ljudi proganjale njegov um.

Idućeg je jutra… rekao narodu:

»Sada ću ovom narodu dati temu i tekst za starješine koji mogu govoriti… Ovakva je… Mnogo naše braće i sestara je na ravnicama s ručnim kolicima, a mnogi su sada vjerojatno 1100 kilometara od ovog mjesta i moramo ih dovesti ovdje, moramo im poslati pomoć. Tekst će biti: ‘Dovesti ih ovamo.’

To je moja vjera; to je uputa Duha Svetoga kojeg imam. Ona je da ljude treba spasiti.

Pozvat ću biskupe danas. Neću čekati do sutra, niti do sljedećeg dana, na 60 dobrih mula i 12 ili 15 kola. Ne želim poslati volove. Želim dobre konje i mule. Oni su u ovom području i moramo ih imati. Također 12 tona brašna i 40 dobrih vozača kola pored onih koji već tjeraju životinje.

Kažem vam da sva vaša vjera, religija i pronošenje religije nikada neće spasiti nijednu vašu dušu u celestijalnom kraljevstvu Božjem osim ako ne budete primijenili upravo ova načela koja vas sada podučavam. Pođite i dovedite ovamo one ljude koji su sada na ravnicama « (LeRoy R. Hafen i Ann W. Hafen, Handcarts to Zion [1960.] 120–121).

To su poslijepodne žene sakupile hranu, posteljinu i odjeću u velikim količinama.

Sljedećeg jutra konji su bili potkovani i kola popravljena i natovarena.

Sljedećeg jutra, u utorak, 16 timova s mulama je krenulo i uputilo se prema istoku. Do kraja listopada 250 timova bilo je na putu da pruži pomoć.¹¹

Kad su spasitelji stigli do iscrpljenih svetaca, bili su kao anđeli s neba. Ljudima su tekle suze zahvalnosti. Ljudi su s ručnih kolica prebačeni na kola tako da bi mogli brže doputovati u zajednicu Salt Lakea.

Oko dvije stotine je umrlo, ali tisuće su spašene.¹²

spašavanje skupine s ručnim kolicima — »Kad su spasitelji stigli do iscrpljenih svetaca, bili su kao anđeli s neba.«

Priče o [tim] iscrpljenim svecima te njihovoj patnji i smrti ponavljat će se opet… Priče o njihovom spašavanju trebaju biti opetovano ponavljane. One govore o samoj suštini evanđelja Isusa Krista…

Zahvalan sam što nemamo braću i sestre koji su zaglavili u snijegu, smrzavaju se i umiru nastojeći stići do… svog Siona u planinama. Ali postoje ljudi, nemali broj, čiji su uvjeti očajni i koji vape za pomoći i potporom.

Puno je onih koji su gladni i u oskudici diljem ovog svijeta kojima je potrebna pomoć. Zahvalan sam što mogu reći da pomažemo mnogima koji nisu naše vjere, ali čije su potrebe ozbiljne, a za koje imamo izvore za pomoć. No, ne trebamo ići tako daleko van. Neki od naših vape u boli, patnji, usamljenosti i strahu. Naša je velika i svečana dužnost pružiti ruku i pomoći im, uzdignuti ih, nahraniti ih ako su gladni, njegovati njihov duh ako žeđaju za istinom i pravednošću.

Ima toliko mnogo mladih ljudi koji lutaju bez cilja i hodaju tragičnim putem droga, uličnih bandi, nemorala i cijelog legla zla koji prate ove stvari. Postoje udovice koje čeznu za prijateljskim glasovima i onim duhom uzbuđene brige koji govori o ljubavi. Postoje oni koji su jednom bili topli u vjeri, ali čija se vjera ohladila. Mnogi od njih žele se vratiti, ali ne znaju točno kako to učiniti. Oni trebaju prijateljsku ruku koja će se pružiti prema njima. S malo napora mnogi od njih mogu biti dovedeni natrag da se ponovo goste za stolom Gospodnjim.

Moja braćo i sestre, nadam se, molim se da će svatko od nas… odlučiti potražiti one koji trebaju pomoć, koji su u očajnim i teškim uvjetima, i uzdići ih u duhu ljubavi u zagrljaj Crkve, gdje će ih snažne ruke i srca puna ljubavi zagrijati, utješiti, podržati i staviti na put sretnog i produktivnog života.¹³

Svatko je od nas pionir.

Dobro je gledati u prošlost kako bi se cijenila sadašnjost i stekao pravi pogled na budućnost. Dobro je promatrati vrline onih koji su već otišli, kako bi se stekla snaga za sve što predstoji. Dobro je razmišljati o djelu onih koji su radili tako naporno i stekli tako malo u ovom svijetu, ali iz tih snova i ranih planova, tako dobro njegovanih, izašla je velika žetva koje smo mi korisnici. Njihov ogroman primjer može postati dojmljiva motivacija za sve nas jer je svatko od nas pionir u svojem životu, često u svojoj obitelji, a mnogi od nas svakodnevno poduzimaju pionirske korake u nastojanju uspostavljanja evanđeoskog uporišta u udaljenim dijelovima svijeta.¹⁴

I dalje nastavljamo djelo pionira. Nikada nismo prestali s djelom pionira od vremena… kada je naš narod napustio Nauvoo i došao… naposljetku u dolinu Velikog slanog jezera. U tom je bila avantura. No, svrha toga bila je pronaći mjesto gdje će se oni moći uspostaviti i štovati Boga prema glasu savjesti…

Sada i dalje posežemo diljem svijeta na mjesta na koja se [nekoć] činilo jedva mogućim pristupiti… Osobno sam svjedočio rastu Crkve u Filipinima. Bila je moja povlastica pokrenuti misionarski rad tamo 1961. godine kada smo uspjeli pronaći jednog filipinskog mještanina člana Crkve na sastanku koji je održan u svibnju 1961. [Godine 1996.] bili smo u Manili i imali kongregaciju… od nekih 35.000 u velikoj areni Araneta Coliseum… Za mene je bilo čudo [od] kada smo pokrenuli djelo u toj velikoj zemlji, Filipinima [za više o tom iskustvu vidi stranice 29–30].

Dopiremo do svih posvuda, a za to je potrebno djelo pionira. Naši misionari ne žive u najboljim okolnostima kada idu u neka od tih područja, no idu naprijed i vrše svoje djelo, a ono donosi plodove. Nedugo nakon toga imamo šačicu članova, zatim stotine članova, onda pet stotina članova, a onda tisuće članova.¹⁵

Dani djela pionira u Crkvi još uvijek su s nama; nisu završili s pokrivenim kolima i ručnim kolicima… Pioniri se nalaze među misionarima koji naučavaju evanđelje i među obraćenicima koji dolaze u Crkvu. Obično je teško za svakog od njih. To stalno uključuje žrtvu. Može uključivati progone. No to su troškovi koje smo voljni podnijeti, a cijena koja je plaćena stvarna je kako što je bila cijena onih koji su prešli ravnice u velikom pionirskom naporu prije više od stoljeća.¹⁶

Bilo da imate pretke pionire ili ste u Crkvu došli tek jučer, vi ste dio ove cijele veličanstvene slike o kojoj su ovi muškarci i žene sanjali. Njihov je poduhvat bio ogroman. Naša je velika odgovornost stalna. Oni su položili temelj. Naša je dužnost graditi na njemu.

Oni su označili put i vodili. Naša je obveza povećati, proširiti i osnažiti put dok ne obuhvati cijeli svijet… Vjera je bila vodeće načelo u tim teškim danima. Vjera je vodeće načelo koje moramo slijediti danas.¹⁷

predsjednik Hinckley s afričkim ženama, djecom — »Bilo da imate pretke pionire ili ste u Crkvu došli tek jučer, vi ste dio ove cijele veličanstvene slike.«

Poštujemo žrtve i baštinu pionira time što slijedimo njihov primjer i gradimo na njihovom temelju.

Moja braćo i sestre, kako li je čudesno imati tako veliku baštinu. Kako li je sjajno znati da su prije nas postojali oni koji su prošli i položili put kojim trebamo kročiti, naučavajući velika, vječna načela koja moraju biti zvijezde vodilje našeg života i života onih koji će doći nakon nas. Danas možemo slijediti njihov primjer. Pioniri su bili narod velike vjere, ogromne odanosti, nezamislive marljivosti te u potpunosti čvrstog i odlučnog integriteta.¹⁸

Danas stojimo kao primatelji velikih napora [pionira]. Nadam se da smo zahvalni. Nadam se da u svojem srcu možemo nositi dubok osjećaj zahvalnosti za sve što su oni učinili za nas…

Kao što su se velike stvari očekivale od njih, očekuju se i od nas. Mi bilježimo što su učinili s onim što su imali. Mi imamo toliko više, s velikim izazovom da nastavimo i gradimo kraljevstvo Božje. Mnogo toga treba učiniti. Mi još uvijek nismo pronijeli evanđelje svakoj narodu, plemenu, jeziku i puku. Imamo zaduženje naučavati i krstiti u ime Gospodina Isusa Krista. Uskrsli je Spasitelj rekao: »Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju« [Marko 16:15]…

Naši su preci položili čvrst i čudesan temelj. Sada je naša velika prilika graditi nadstrukturu, cijelu dolično uokvirenu s Kristom kao glavnim ugaonim kamenom.¹⁹

Vi ste plod planiranja [pionira] i svih njihovih napora… Kako li su divni ljudi bili. U cijeloj povijesti nema ničega poput njihovog velikog napora… Neka Bog blagoslovi njihovu uspomenu za naše dobro. Kada se put učini teškim, kada smo obeshrabreni misleći da je sve izgubljeno, možemo im se okrenuti i vidjeti koliko je njihovo stanje bilo lošije. Kada se pitamo o budućnosti, možemo se ugledati u njih i njihov veliki primjer vjere…

Moramo hrliti naprijed s tako velikim nasljeđem. Nikada ne smijemo posustati. Moramo visoko dignuti glavu. Moramo kročiti s integritetom. Moramo »čini[ti] dobro što god da nas snađe« (»Činimo dobro«, Crkvena pjesmarica, br. 45).²⁰

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Zašto je vjera bila ključna za pionire koji su se htjeli okupiti u dolini Salt Lakea? (Vidi 1. odsjek.) Kako su stavili svoju vjeru u djelo? Kako mi možemo staviti našu vjeru u djelo da bismo pomogli ostvariti »veliku budućnost« pred nama?
Predsjednik Hinckley je naučavao da su prvi pioniri gledali na budućnost sa Sionom kao na svojim »veliki cilj«, »veliku nadu« i »san« (2. odsjek). Što mislite zašto je to bila tako snažna motivirajuća vjera za prve pionire? Koje nas slične nade motiviraju danas?
Što vas se dojmilo u priči predsjednika Hinckleyja o spašavanju pionira iz skupina s ručnim kolicima Willie i Martin? (Vidi 3. odsjek.) Kako poziv Brighama Younga na spašavanje pokazuje njegovo proročko nadahnuće? Što možemo naučiti od onih koji su se odazvali njegovom pozivu? Što mi možemo učiniti kako bismo spasili i uzdigli potrebite danas?
Kako vam gledanje u prošlost pomaže »cijeniti sadašnjost i steći pravi pogled na budućnost«? (Vidi 4. odsjek.) Na koje je načine svatko od nas pionir?
Zašto je za nas dobro odavati počast prvim pionirima? (Vidi 5. odsjek.) Na koji su način svi članovi Crkve blagoslovljeni vjerom i žrtvama tih pionira? Kako nam primjer prvih pionira pomaže suočiti se s izazovima?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Matej 25:40; Eter 12:6–9; NiS 64:33–34; 81:5; 97:8–9; 98:1–3

Pomoć pri podučavanju

»Smislene rasprave temeljne su u većini podučavanja evanđelja… Pomoću dobro vođenih rasprava, zanimanje i pozornost učenika se povećava. Svaku se prisutnu osobu može potaknuti da se aktivnije uključi u proces učenja… Postavljajte pitanja koja potiču promišljene komentare i pomažu pojedincima da istinski razmišljaju o evanđelju« (Podučavanje, nema većeg poziva [1999.], 63).