Život i službeništvo Gordona B. Hinckleyja
Dana 6. veljače 1998., oko 6.700 svetaca posljednjih dana okupilo su na trgu Independence u gradu Accra, Gana. Došli su izraziti dobrodošlicu svojem proroku, predsjedniku Gordonu B. Hinckleyju.1 Stao je pred njih, sa smiješkom na licu i najavio dugo očekivane vijesti da će hram biti izgrađen u njihovoj domovini. Starješina Jeffrey R. Holland iz Zbora dvanaestorice apostola rekao je da kada je predsjednik Hinckley izrekao ovu najavu, ljudi su »ustali i klicali, plakali i plesali, držali jedni druge i plakali.«2 Godinama kasnije, nakon što je hram izgrađen i posvećen, žena koja je tog dana bila prisutna prisjećala se osjećaja svoje radosti i izrazila kako je hram blagoslovio nju:
»Još mi je uvijek u mislima zoran prizor posjeta proroka Gordona B. Hinckleja Gani i njegova najava hrama u našoj domovini. Uzbuđenje na licima sviju, sreća, poklici radosti još su uvijek jasni u mojem umu…
Danas, zbog hrama u našoj zemlji, udana sam i zapečaćena za svojeg supruga za vrijeme i cijelu vječnost. Blagoslov života s mojom obitelji nakon ove smrtnosti daje mi veliku nadu dok nastojim činiti sve što mogu kako bih zauvijek bila sa svojom obitelji.«3
Predsjednik Hinckley je diljem svijeta pomagao ljudima pronaći ovu »veliku nadu« u nastojanju da žive po evanđelju Isusa Krista. Kako je prikazano događajem u Gani, često je istovremeno posluživao tisućama. Pomagao je i pojedincima. Starješina Adney Y. Komatsu iz Sedamdesetorice govorio je o svojim osjećajima kao predsjednika misije kada je predsjednik Hinckley posjetio njegovu misiju:
»Nikada me u moje tri godine niti jednom nije kritizirao, unatoč mojim slabostima… A to me poticalo da nastavljam… Svaki put kada bi izlazio iz aviona zgrabio bi mi ruku kao da pumpa vodu iz bunara s velikim entuzijazmom. ‘Pa, predsjedniče Komatsu, kako napredujete?… Radite sjajan posao.’ Tako me je poticao… a kada je odlazio osjećao sam se kao da trebam davati 105 posto, a ne samo 100 posto.«4
Ljudi su osjećali ohrabrenje od predsjednika Hinckleyja ne samo zbog njegovih nadahnjujućih riječi, već i zbog načina na koji je živio. Predsjednik Russell M. Nelson iz Zbora dvanaestorice apostola se prisjećao:
»Dok su [predsjednik i sestra Hinckley] išli iz kapele prema zrakoplovnoj luci u Središnjoj Americi, njihovo je vozilo sudjelovalo u nezgodi. Sestra Nelson i ja putovali smo iza njih i vidjeli smo kako se to odvija. Kamion [koji je bio] natovaren do vrha s neosiguranim metalnim šipkama približio im se na križanju. Kako bi izbjegao sudar, njegov je vozač naglo zaustavio kamion, izbacujući te šipke poput kopalja koja su probila automobil predsjednika Hinckleja. Prozori su bili razbijeni; odbojnici i vrata udubljeni. Nezgoda je mogla biti ozbiljna. Dok su uklanjali slomljeno staklo sa svoje odjeće, predsjednik Hinckley je rekao: ‘Hvala Gospodinu na njegovom blagoslovu; sada nastavimo u drugom automobilu’.«5
Ova rečenica, spontano izgovorena u trenutku krize, predstavljala je život i službeništvo predsjednika Hinckleyja kao učenika Isusa Krista. Kao što je starješina Holland primijetio, on je bio »uvijek ispunjen vjerom u Boga i budućnost«.6
Obiteljska baština – temelj vjere i ustrajnosti
Kada je Gordon B. Hinckley rođen 23. lipnja 1910., bio je prvo dijete svojoj majci, no osmero mu je starije braće i sestara izrazilo dobrodošlicu u obitelj. Gordonov se otac, Bryant Stringham Hinckley oženio Adom Bitner nakon smrti svoje prve supruge, Christine. Ada i Bryant imali su još četvero djece nakon Gordona, a svoju su veliku obitelj odgojili s ljubavlju – i bez razlika poput polubraće i polusestara. Gordon je od svojih prvih dana naučio cijeniti svoju obitelj.
Gordonovo prezime i srednje ime bili su podsjetnik na njegovu plemenitu baštinu. Njegovi su pretci, Hinckleyjevi, bili prvi hodočasnici u zemlju koja će postati Sjedinjene Američke Države. Neki su bili prognani u tu zemlju tijekom 17. stoljeća zbog svojih kršćanskih uvjerenja. Drugi su 1620. godine bili putnici na Mayfloweru, jednom od prvih brodova koji je prevozio emigrante iz Europe u Sjevernu Ameriku. Više od dva stoljeća kasnije, Gordonov je pradjed s očeve strane, Ira Hathaniel Hinckley, bio jedan od prvih pionira svetaca posljednjih dana. Ira se 1843. godine, kao četrnaestogodišnjak koji je tek postao siroče, pridružio Crkvi u Nauvoou, Illinois, nakon što je čuo propovijedanje Josepha i Hyruma Smitha. Gordonova je praprabaka Anna Barr Musser Bitner Starr također bila pionir. Njezin sin Breneman Bar Bitner, Gordonov djed s majčine strane, kasnije se prisjećao njihovog putovanja do doline Salt Lake 1849. godine: »Ja sam [u dobi od 11 godina] upravljao s dva upregnuta vola i teško natovarenim kolima kroz žegu i hladnoću, preko pustinja, rijeka i planina do ove doline.«7
Bryant Hinckley često je podsjećao svoju djecu i unuke na njihovu bogatu baštinu. Govoreći o opasnom putovanju hodočasnika na Mayfloweru i o dugoj, oštroj zimi s kojom su se suočili kada su stigli na svoje odredište, jednom je prilikom rekao: »Kada je Mayflower bio spreman za polazak u proljeće samo je 49 osoba [od 102] preživjelo. Nitko se nije vratio u [Englesku]. Ovaj se duh rodio u vama dečki – duh neodustajanja.«8 Kako je Gordon ostao odan ovom načelu, primio je prilike da uči, služi i svjedoči koje nikada nije mogao niti zamisliti.
Djetinjstvo – učiti biti optimističan, marljiv i vjeran
Gordon Hinckley kao dijete nije bio energična, ustrajna osoba kakvu su ljudi upoznali u njegovim kasnijim godinama. Bio je »mršav, krhak dječak« podložan bolestima.9 Kada je dvogodišnji Gordon »ozbiljno obolio od hripavca… liječnik je Adi rekao da je jedini lijek čisti, seoski zrak. Bryant je reagirao kupivši farmu od dva hektara zemlje… i izgradivši mali ljetnikovac.«10 Farma je, smještena u dolini Salt Lakea i zvana East Mill Creek, bila blagoslov za cijelu obitelj, nudeći djeci mjesto na kojem će moći lutati, igrati se i učiti vrijedne lekcije dok su zajedno radili.
Ada i Bryant Hinckley bili su vrlo optimistični, marljivi roditelji koji su stvarali prilike za svoju djecu da rastu i uspijevaju. Održavali su kućne obiteljske večeri čim je program predstavljen 1915. godine. Pričali su priče za laku noć, često iz Svetih pisama. Dio su sobe u svojoj kući odredili kao knjižnicu gdje bi djeca mogla čitati dobre knjige. Pobuđivali su stegu u svojoj djeci potičući ih i očekujući najbolje od njih.
Kako je Gordon odrastao, njegova je vjera rasla, njegovana stalnim utjecajem vjere njegovih roditelja. Onda je jednoga dana imao iskustvo koje mu je pomoglo utemeljiti njegovo svjedočanstvo o proroku Josephu Smithu:
»Kad sam bio dječak od 12 godina, moj otac me odveo na svećenički sastanak okola u kojem smo živjeli. Sjedio sam odostraga dok je on, kao predsjednik okola, sjeo iza govornice. Na otvaranju tog sastanka, prvom takvom kojem sam ikada prisustvovao, 300 ili 400 muškaraca je stajalo. Imali su razne pozadine i zanimanja, no svaki je u svom srcu imao isto uvjerenje, iz kojeg su zajedno pjevali ove velike riječi:
Čovjeku slava što s Jahvom drugova!
Isusov pomazan vidjelac, gle,
Posljednju rasporedbu blažen zasnova.
Kralji će častit’ ga i ljudstvo sve.’
Nešto se u meni dogodilo kad sam čuo te vjerne muškarce kako pjevaju. U moje dječačko srce došlo je znanje, koje je tamo postavio Sveti Duh, da je Joseph Smith uistinu bio prorok Svemogućeg.«11
Gordon B. Hinckley kao mladić
Stalno obrazovanje i vremena kušnji
Gordon u svojem ranom djetinjstvu nije uživao u školi, cijeneći više otvoreni prostor od zidova i klupa učionice. Međutim, kako je sazrijevao, naučio je cijeniti knjige, škole i knjižnicu kod kuće kao i polja na kojima je bosonog trčao kao dječak. Dovršio je srednju školu s maturom 1928. godine i te je iste godine započeo studirati na Sveučilištu Utah.
Njegove su mu četiri godine na sveučilištu predstavile gotovo nadmoćne izazove. Godine 1929. srušilo se tržište dionicama u Sjedinjenim Državama i Velika depresija zavladala je diljem zemlje i svijeta. Nezaposlenost u Salt Lake Cityju porasla je za oko 35 posto, no Gordon je bio dovoljno sretan da je imao posao kao radnik na održavanju s plaćom za školarinu i školske potrepštine. Bryant, koji je radio kao upravitelj u crkvenoj dvorani Deseret Gym, srezao je svoju plaću kako bi drugi zaposlenici mogli zadržati svoje poslove.12
Ono što je zasjenilo ove financijske pritiske bilo je otkriće da je Gordonova majka imala rak. Preminula je 1930. u dobi od 50 godina kada je Gordon imao 20 godina. Gordon je rekao da su rane koje su došle smrću njegove majke »bile duboke i bolne«.13 Ova ga je osobna kušnja, zajedno s utjecajem svjetovnih filozofija i cinizma toga vremena, dovela do teških pitanja. »Bilo je to vrijeme strašne obeshrabrenosti«, prisjećao se Gordon, »i snažno se osjećala na kampusu. I ja sam je ponešto osjećao. Počeo sam propitkivati neke stvari, uključujući vjerojatno i u maloj mjeri vjeru svojih roditelja. To nije neobično za sveučilišne studente, no ozračje je bilo posebice istančano u to vrijeme.«14
Pitanja koja su se javljala Gordonu, iako su bila uznemirujuća, nisu potresla njegovu vjeru. »Za mene je postojao osnovan temelj ljubavi koji je došao od sjajnih roditelja i dobre obitelji, predivnog biskupa, predanih i odanih učitelja te Svetih pisama za čitanje i promišljanje o njima«, prisjećao se. Govoreći o izazovima toga vremena za njega i druge njegove dobi, rekao je: »Iako smo u svojoj mladosti imali problem s razumijevanjem mnogih stvari, u našem je srcu bilo ponešto ljubavi za Boga i njegovo veliko djelo koje nas je uzdizalo iznad svake sumnje i straha. Voljeli smo Gospodina i voljeli smo dobre i časne prijatelje. Izvlačili smo snagu iz takve ljubavi.«15
Misionarska služba i osobno obraćenje
Gordon je diplomirao na Sveučilištu Utah u lipnju 1932., gdje mu je glavni predmet bio engleski jezik, a sporedni drevni jezici. Godinu dana kasnije našao se na raskrsnici. Radovao se nastavku svojeg obrazovanja kako bi mogao postati novinar. Čak i usred Depresije, sakupio je skromnu ušteđevinu na štednom računu kako bi potpomogao svoje obrazovanje. Također je razmišljao o braku. On i Marjorie Pay, djevojka koja je živjela preko puta, postajali su sve privrženiji jedan drugome.
Tada se Gordon, netom prije svojeg 23. rođendana, sastao sa svojim biskupom Johnom C. Duncanom koji ga je upitao je li razmišljao o služenju misije. Ovo je Gordonu bio »šokantan prijedlog«,16 jer je samo nekolicina mladića bila pozvana na misije tijekom Depresije. Obitelji jednostavno nisu imale dovoljno novaca da ih podržavaju.
Gordon je rekao Duncanu da će služiti, no brinuo se o tome kako će se njegova obitelj snaći financijski. Njegova je zabrinutost porasla kada je saznao da je banka u kojoj je imao svoju ušteđevinu propala. »Ipak«, rekao je, »sjećam se što je moj otac rekao: ‘Učinit ćemo sve što možemo kako bismo se pobrinuli da su ti potrebe zadovoljene’, a on i moj brat obvezali su se pobrinuti se za mene tijekom moje misije. U to smo vrijeme otkrili mali štedni račun koji je moja majka ostavila – novčići ušteđeni od njezinih kupnji u trgovini i drugih kupnji. S tom malom naknadom nadodanom, činilo se da sam mogao ići na svoju misiju.« Novčiće svoje majke smatrao je svetima. »Časno sam ih čuvao«, rekao je.17 Pozvan je služiti u europskoj misiji.
Osjećajući da se njegov sin i dalje osjećao zabrinuto, Bryant Hinckley je pripremio jednostavan podsjetnik istinskog izvora snage. »Kada sam odlazi na misiju«, Gordon je kasnije rekao, »moj mi je dobri otac dao karticu na kojoj je bilo zapisano pet riječi…: ‘Ne boj se! Samo vjeruj!’ (Marko 5:36).«18 Te će riječi nadahnuti starješinu Gordona B. Hinckleyja da služi vjernu, časnu misiju, posebice kada su bile uparene sa šest dodatnih riječi iz pera njegovog oca nekoliko tjedana kasnije.
Dodatnih je šest riječi došlo u vrijeme ozbiljnog obeshrabrenja za starješinu Hinckleyja koje je započelo 29. lipnja 1933., prvog dana u Prestonu u Engleskoj. Kada je stigao u svoj stan, njegov mu je suradnik rekao da će te večeri govoriti na gradskom trgu. »Imaš krivu osobu da ide s tobom«, odgovorio je starješina Hinckley samo da bi se našao kako pjeva i govori s govornice nekoliko sati kasnije, suočen s gomilom nezainteresiranih promatrača.19
Starješina Hinckley je otkrio da mnogi ljudi nisu bili voljni slušati poruku obnovljenog evanđelja. Siromaštvo koje je stvoreno globalnom financijskom depresijom činilo se da prodire u duše ljudi koji su se gurali s njim u tramvajima pa nije našao mnogo toga što ga je privlačilo kod njih. Uz to se osjećao fizički jadno. Prisjećao se: »Trava se u Engleskoj oprašuje i sjemenke nastaju krajem lipnja i početkom srpnja, a to je točno vrijeme kada sam stigao.«20 Ovo je potaknulo njegove alergije od kojih se sve činilo gorim. Nedostajala mu je njegova obitelj. Nedostajala mu je Marjorie. Nedostajala mu je njegova zemlja s kojom je bio upoznat. Djelo ga je osujećivalo. On i njegovi misionari suradnici imali su vrlo malo prilika za podučavanje istraživača, iako su svake nedjelje govorili i podučavali u malim ograncima.
Osjećajući se kao da je trošio svoje vrijeme i novac svoje obitelji, starješina Hinckley je napisao pismo svojem ocu objašnjavajući svoju nesretnu situaciju. Bryant Hinckley je odgovorio sa savjetom koji će pratiti njegovog sina ostatak njegovog života. »Dragi Gordone«, napisao je, »primio sam tvoje zadnje pismo. Imam samo jedan prijedlog.« A zatim tih šest riječi koje su nadodale značajnost onim pet ranije napisanima: »Zaboravi sebe i idi na posao.«21 Ovaj je savjet bio odjek svetopisamskog odlomka koji je starješina Hinckley pročitao sa svojim suradnikom ranije toga dana: »Tko, naime, hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga. A tko izgubi život svoj radi mene i Radosne vijesti, spasit će ga« (Marko 8:35).
S pismom svojeg oca u ruci, mladi je starješina Hinckley kleknuo na koljena i zavjetovao se da će se predati Gospodinu. Učinak je bio gotovo neposredan. »Cijeli se svijet promijenio«, rekao je. »Magla se uzdigla. Sunce je počelo sjati u mom životu. Imao sam novu motivaciju. Vidio sam ljepotu ove zemlje. Vidio sam veličinu ovog naroda. Počeo sam se osjećati kao kod kuće u ovoj prekrasnoj zemlji.«22
Starješina Gordon B. Hinckley kao cjelodnevni misionar, propovijeda u londonskom Hyde parku
Prisjećajući se tih dana, Gordon je objasnio da je primio pomoć i od svoje majke. Osjetio je njezinu utješnu nazočnost, posebice tijekom mračnih i obeshrabrujućih trenutaka. »Tada sam pokušao, kao što sam pokušavao od tada, živjeti svoj život i izvršavati svoje dužnosti kako bih donio čast njezinom imenu«, rekao je. »Pomisao da živim ispod očekivanja moje majke bila je bolna i pružila mi je stegu koja bi mi inače nedostajala.«23
Postao je misionar sa svrhom i žarom. Zapisi iz prvih osam mjeseci njegove misije pokazuju da iako nije krstio nikoga, razdijelio je 8.785 letaka, proveo više od 440 sati s članovima, prisustvovao na 191 sastanku, imao 220 razgovora o evanđelju i potvrdio jednu osobu.24
U ožujku 1934., starješina Hinckley je prebačen iz Prestona u London kako bi radio kao pomoćnik starješini Josephu F. Merrillu iz Zbora dvanaestorice apostola koji je predsjedavao nad britanskim i europskim misijama.25 Proveo je ostatak svoje misije tamo, radeći u uredu tijekom dana i naučavajući evanđelje tijekom noći. Krštenja obraćenika bilo je tek nekoliko, no u srcu sina Bryanta i Ade Hinckley iskra obraćenja postala je trajan plamen.
Nova prilika za služiti Gospodinu
Kada se Gordon vratio sa svoje misije rekao je: »Više nikada ne želim putovati. Putovao sam onoliko daleko koliko sam htio«.26 On i dvojica misionarskih suradnika proputovala su Europu i Sjedinjene Države na svojem putu kući, uobičajeni običaj tih dana, pa je bio umoran. Kada je njegova obitelj otišla na godišnji odmor nakon njegovog povratka, on je ostao kod kuće. Unatoč svojoj iscrpljenosti, uživao je u osjećaju zadovoljstva dok se prisjećao svojih putovanja: osjetio je da je vidio ispunjenje dijela svojeg patrijarhalnog blagoslova. Mnogo je godina kasnije rekao:
»Kao dječak sam primio patrijarhalni blagoslov. U tom mi je blagoslovu rečeno da ću uzdići svoj glas kao svjedočanstvo istine u narodima zemlje. Dugo sam radio u Londonu i tamo sam puno puta iznio svoje svjedočanstvo. Mi smo [otišli u Amsterdam] i na sastanku sam imao priliku reći nekoliko riječi i iznijeti svoje svjedočanstvo. Zatim smo otišli u Berlin, gdje sam imao istu priliku. Zatim smo otišli u Pariz, gdje sam imao istu priliku. Zatim smo otišli u Sjedinjene Države, do Washington D.C.-a i u nedjelju mi je tamo pružena ista prilika. Kada sam stigao kući bio sam umoran… Rekao sam… ‘Ispunio sam [ovaj] dio svojeg blagoslova. Uzdignuo sam svoj glas u velikim glavnim gradovima svijeta…’ I doista sam se tako osjećao.«27
Prije nego što je Gordon mogao smatrati svoju misiju gotovom, morao je izvršiti još jedno zaduženje. Starješina Joseph F. Merill zatražio ga je da se sastane s Prvim predsjedništvom Crkve i izvijesti o potrebama britanskih i europskih misija. U jutro 30. kolovoza 1935., manje od mjesec dana nakon povratka kući, Gordon je uveden u sobu za sastanke u upravnoj zgradi Crkve. Rukujući se sa svakim članom Prvog predsjedništva – predsjednicima Heberom J. Grantom, J. Reubenom Clarkom ml. i Davidom O. McKayjem – iznenada je bio prevladan zadatkom koji mu je dan. Predsjednik Grant je rekao: »Brate Hinckley, dajemo ti petnaest minuta da nam kažeš što starješina Merril želi da čujemo«.28
U narednih je 15 minuta ovaj misionar koji se nedavno vratio kući predstavio problem starješine Merrila – da misionari trebaju bolje tiskane materijale koji bi im pomogli u njihovom djelu. Kao odgovor na to, predsjednik Grant i njegovi savjetnici postavljali su pitanje za pitanjem, i sastanak se protegnuo za sat vremena duže od planiranog.
Na svojem putu kući Gordon nije mogao ni pretpostaviti kako će tih 75 minuta utjecati na njegov život. Dva je dana kasnije primio poziv od predsjednika McKayja koji mu je ponudio posao izvršnog tajnika u novo uspostavljenom odboru radija, promidžbe i misijske literature Crkve. Ovaj je odbor, koji se sastojao od šest članova Zbora dvanaestorice, radio na rješavanju problema koje je Gordon naveo na svojem sastanku s Prvim predsjedništvom.29
Gordon B. Hinckley kao zaposlenik u odboru radija, promidžbe i misijske literature Crkve
Ponovno je Gordon odgodio svoje planove da diplomira i ostvari karijeru kao novinar. Krenuo je raditi na razvijanju tekstova za radio programe i filmove, pišući letke za misionare, razvijajući profesionalne odnose s pionirima medija te istražujući i zapisujući povijest Crkve. Dao je doprinos porukama osmišljenim za izgradnju vjere članova Crkve i povezivanju s ljudima izvan Crkve. Prijatelj mu je jednom poslao poruku hvaleći ga za radijski tekst i pitajući ga kako je razvio takav dar za pisanje i govorenje. Gordon je odgovorio:
»Imam li ikakvog talenta za govorenje ili pisanje, iznimno sam zahvalan svojem Ocu na Nebu. Mislim da to nije prirodna sposobnost; već, svaka moć koju bih mogao imati došla je kroz prilike koje su mi bile omogućene.«30
Gordonov je rad s odborom izbrusio njegove vještine kao pisca. Također, ponudio mu je vrijednu priliku da uči od apostola i proroka. Dok je Gordon gledao šestoricu članova Dvanaestorice kako premišljaju o odlukama i međusobno se podučavaju, bolje je razumio sveti poziv ovih različitih muškaraca i postupak objave koji se događao kada su se zajedno savjetovali.
Starješina Stephen L. Richards, koji je kasnije služio kao prvi savjetnik u Prvom predsjedništvu, bio je predsjedatelj odbora. Gordon ga je opisao kao »promišljenog, hotimičnog, pažljivog i mudrog. Nikada nije ishitreno djelovao, već je pažljivo gledao prije nego je nastavio. Naučio sam da je najbolje pažljivo ići u ovom djelu, jer koju god odluku donijeli, ona će imati dalekosežne posljedice i učinke na živote mnogih ljudi.«31
Preostala petorica članova odbora bili su starješine Melvin J. Ballard, John A. Widtsoe, Charles A. Callis, Alonzo A. Hinckley (Gordonov stric) i Albert E. Bowen. Gordon je vezano za njih rekao:
»Predivno se slažem s ovim ljudima koji su vrlo ljubazni prema meni. No, naučio sam da su oni ljudi. Imali su slabosti i probleme, no to me nije smetalo. Zapravo, to je osnažilo moje mišljenje o njima jer sam vidio kako se iznad njihove smrtnosti uzdiže čimbenik božanskog, ili barem čimbenik razmatranja ogromnog cilja koji im je bio prvi u njihovom životu. Vidio sam nadahnuće koje je djelovalo u njihovom životu. Nisam nimalo sumnjao u njihove proročke pozive ili u činjenicu da je Gospodin govorio i djelovao kroz njih. Vidio sam njihovu ljudsku stranu, njihove slabosti – a svi su ih oni imali nekoliko. No, također sam vidio veliku, prevladavajuću snagu njihove vjere i ljubavi za Gospodina i njihovu potpunu odanost djelu i povjerenju koje im je ukazano.«32
Brak, obitelj i crkvena služba
Naravno, Gordon nije razmišljao samo o radu. Njegovo se udvaranje Marjorie Pay nastavilo kada se vratio iz Engleske. Njegov je odlazak bio jednako težak za Marjorie kao što je bio za njega. »Koliko sam revno htjela da on služi misiju«, kasnije je Marjorie rekla, »nikada neću zaboraviti osjećaj praznine i usamljenosti koji sam osjetila kada je vlak napustio stanicu.«33
U jesen 1929., četiri godine nakon što je Gordon otišao za Englesku, Marjorie se prijavila za predavanja na Sveučilištu Utah, samo da bi otkrila kako je njezin otac izgubio posao zbog Velike depresije. Odmah je odustala od svojih satova i pronašla posao kao tajnica kako bi pomogla uzdržavati svoje roditelje i svojih petero mlađih braće i sestara – napor koji se nastavio nakon što se Gordon vratio sa svoje misije 1935. Nikada više nije dobila priliku zadobiti formalno obrazovanje, no bila je odlučna nastaviti učiti pa se obrazovala čitajući.
Marjorina radosna sklonost, radna etika i duboka predanost evanđelju učinila ju je dragom Gordonu, a nju se dojmila njegova dobrota i vjera. »Kako smo se približavali braku«, rekla je, »osjećala sam se potpuno uvjereno da me Gordon voli. No nekako sam znala i da mu nikada neću biti na prvom mjestu. Znala sam da ću biti na drugom mjestu u njegovom životu, a da će Gospodin biti prvi. I to je bilo u redu.« Nastavila je: »Činilo mi se da ako razumijete evanđelje i svrhu zbog koje smo ovdje, htjeli biste supruga koji postavlja Gospodina na prvo mjesto. Osjećala sam se sigurno spoznajom da je on takav čovjek.«34
Gordon i Marjorie vjenčali su se u hramu Salt Lake 29. travnja 1937. i preselili se u ljetnikovac Hinckleyjevih u East Mill Creeku. Ugradili su peć, napravili dodatna poboljšanja za cjelogodišnji život u njoj, pobrinuli se za voćnjake i vinograde te počeli graditi vlastitu kuću na susjednom komadu zemljišta. I tako je seosko područje koje je Godron volio tijekom ljeta svojeg djetinjstva postalo mjesto koje će on i Marjorie učiniti svojim domom i na kojem će odgajati svoju djecu – Kathleen, Richarda, Virginiju, Clarka i Jane.
Marjorie Pay
Gordon i Marjorie su uspostavili dom ljubavi, obostranog poštovanja, marljivog rada i življenja evanđelja. Svakodnevna obiteljska molitva ponudila je djeci prozor kroz koji će moći vidjeti vjeru i ljubav svojih roditelja. Dok se obitelj zajedno molila, djeca su također osjetila bliskost njihovog Oca na Nebu.
Dom Hinckleyjevih bio je mjesto s nekoliko pravila, ali s velikim očekivanjima. Marjorie je govorila o onome oko čega se nije imalo smisla svađati. Opisujući roditeljski pristup koji joj je bio zajednički s njezinim mužem, rekla je: »Naučila sam da trebam vjerovati svojoj djeci, pa sam pokušavala ne reći ne ako sam ikako mogla reći da. Kada smo podizali obitelj, bilo je to pitanje svakodnevnog preživljavanja i usput da se malo zabavimo. Kako sam mogla vidjeti da ionako neću moći donijeti svaku odluku za svoju djecu, nastojala sam se ne brinuti za svaku sitnicu.«35 Djeca su se kao rezultat povjerenja njihovih roditelja osjećala poštovano te su stekla iskustvo i pouzdanje. No, kada je odgovor bio ne, djeca su razumjela da to nije bilo proizvoljno ograničenje.
Dom je Hinckleyjevih uvijek bio pun smijeha. Marjorie je jednom rekla: »Jedini način da prođete kroz život jest da se smijete tijekom cijelog života. Trebate se ili smijati ili plakati. Ja se više volim smijati. Od plakanja dobijem glavobolju.«36 S roditeljima koji su se mogli smijati sami sebi i pronaći humor u svakodnevnom životu, djeca su svoj dom vidjela kao ugodno utočište.
Crkvena služba je uvijek bila dio života za Gordona i Marjorie. Gordon je služio kao nadstojnik Nedjeljne škole u okolu, a zatim je pozvan u vrhovni odbor Nedjeljne škole, gdje je služio devet godina. Kasnije je služio kao savjetnik u predsjedništvu okola i kao predsjednik okola, dok je Marjorie služila u Maloj školi, Djevojkama i Potpornom društvu. Njihova su djeca svjedočila crkvenoj službi kao radosnoj povlastici – model koji je svatko od njih slijedio u odrasloj dobi.
Priprema kroz profesionalne poduhvate
Prvih šest godina braka Marjorie i Gordona, Gordon je nastavio raditi u odboru radija, promidžbe i misijske literature Crkve. Bio je predan svojem poslu, a projekti i vremenski rokovi često su ga dovodili do ruba njegovih sposobnosti i iskustva – ali i preko njega. U pismu je prijatelju napisao:
»Mnogo toga za raditi. Rad ovog odbora s dugim imenom raste i postaje kompliciraniji, ali i zanimljiviji…
Razni oblici radija, filmova i literature… služe kako bi me potaknuli na molitvu, poniznost, zaposlenost i rad kroz duge sate… Sve je to služilo kako bi me učinilo malo više ovisnim o naočalama… s malo više zaobljenim leđima, malo više smirenijeg i malo više začuđenijeg s time kamo sve to vodi.«37
Početkom 1940-ih, Drugi je svjetski rat donio promjenu u zaposlenju za Gordona. Cjelodnevni je misionarski rad gotovo u potpunosti obustavljen zbog rata pa je njegov posao u pribavljanju misionarskih materijala postao manje potreban. Osjećajući dužnost da pomogne s ratnim naporima, prijavio se u školu kandidata časnika u mornarici Sjedinjenih Država. Međutim, njegova ga je povijest s alergijama diskvalificirala. »Bio sam deprimiran zbog odbijanja«, priznao je kasnije. »Rat je trajao i svi su činili nešto kako bi pomogli. Ja sam osjećao da bih trebao sudjelovati na neki način.«38 Ova ga je želja odvela do toga da se prijavi za posao pomoćnika pročelnika željeznice Denver and Rio Grande Railroad. Zato što su vlakovi bili ključni u premještanju trupa i namirnica za rat, Gordon je osjećao da će mu ovaj posao pomoći služiti njegovoj zemlji. Kompanija ga je zaposlila 1943. i on je radio u njihovom skladištu u Salt Lake Cityju dok on i njegova obitelj 1944. nisu premješteni u Denver, Colorado.
Nadglednike u željeznici dojmio se Gordonov rad i kada je 1945. rat završio, ponudili su mu trajno zaposlenje s naizgled svijetlom profesionalnom budućnošću. U istom je trenutku starješina Stephen L. Richards nazvao Gordona i zatražio ga da se vrati u stalan radni odnos u Crkvi. Iako je željeznica mogla ponuditi značajno višu plaću od Crkve, Gordon je slijedio svoje srce i vratio se u Salt Lake City.39
Gordon B. Hinckley, 1951.
Gordonovo zaposlenje u sjedištu Crkve ubrzo se povećalo u odnosu na njegove ranije dužnosti. Godine 1951. postavljen je za izvršnog tajnika u općem misionarskom odboru Crkve te je zadužen da nadgleda svakodnevne postupke novouspostavljenog Misionarskog odjela. Ovaj je odjel nadgledao sve što je bilo povezano sa širenjem evanđelja, uključujući proizvodnju, prevođenje i distribuciju materijala koje su koristili misionari; obuke za misionare i misijske predsjednike te medije za odnose s javnošću koji su se koristili za izgradnju mostova i rastjerivanje mitova o Crkvi.40
U jesen 1953. predsjednik David O. Mckay je pozvao Gordona u svoj ured i zatražio ga da razmotri pitanje koje nije izravno povezano s dužnostima u Misionarskom odjelu. »Brate Hinckley«, započeo je, »kao što znate, gradimo hram u Švicarskoj i taj će biti drugačiji od ostalih hramova u tome što mora služiti članovima koji govore na mnogim jezicima. Želim da pronađete način na koji predstavljati hramske upute na raznim jezicima Europe koristeći minimalni broj hramskih radnika.«41
Predsjednik McKay je osigurao Gordonu mjesto na kojem će moći tražiti nadahnuće i pobjeći zahtjevima svojeg obujma posla u Misionarskom odjelu. Tijekom večeri preko vikenda – subotama, a i nekim nedjeljama – Gordon je radio u maloj sobi na petom katu hrama u Salt Lakeu. Tijekom brojnih nedjelja ujutro, predsjednik McKay bi mu se pridružio kako bi razmjenjivali ideje, pažljivo promatrali prezentaciju podarivanja i molili se za usmjerenje.
Nakon promišljanja, molitve i traženja objave, Gordon je preporučio da se prezentiranje podarivanja ekranizira kroz film, s riječima i svetim uputama sinkroniziranim na nekoliko jezika. Predsjednik McKay i drugi odobrili su njegovu preporuku i zadužili ga za produkciju filma. Gordon je radio s timom talentiranih i vjernih profesionalaca koji su dovršili projekt do rujna 1955. Onda je osobno odnio filmove u hram u Švicarskoj i nadgledao tehničku pripremu za prve sesije podarivanja.42
Gordona je dirnulo kada je vidio da njegovo djelo donosi radost svecima u Europi: »Dok sam gledao te ljude okupljene iz deset naroda kako sudjeluju u hramskim uredbama, dok sam gledao starije ljude s druge strane Željezne zavjese koji su izgubili svoje obitelji u ratovima koji su ih preplavili, i dok sam svjedočio izričajima radosti i suzama radosnicama koje su dolazile iz njihovog srca kao rezultat prilika koje su im dane; dok sam gledao mlade muževe i žene s njihovim obiteljima – njihovu radosnu i prelijepu djecu – i vidio te obitelji ujedinjene u vječne odnose, sa sigurnošću sam znao, povrh onoga što sam znao od prije, da je Gospodin nadahnuo i usmjerio [predsjednika McKayja] da donese ove dragocjene blagoslove u život ovih muškaraca i žena vjere okupljenih iz naroda Europe.«43
Prošlo je dvadeset godina od kada se Gordon vratio kući sa svoje misije i nije ostvario svoj san da stekne diplomu višeg stupnja i postane novinar. Umjesto toga, naučio je koristiti novu tehnologiju za širenje Božje riječi, razvio je pozitivne odnose s ljudima druge vjere, proučavao je povijest Crkve i zapisao je te je pomogao pripremiti put kojim su tisuće svetaca posljednjih dana primile blagoslove hrama. Ova će iskustva služiti kao temelj za službu koju će pružati ostatak svojeg života.
Služba kao pomoćnika Dvanaestorici
U subotu 5. travnja 1958., Richard, sin Gordona i Marjorie, se javio na telefonski poziv. Pozivatelj se nije predstavio, no Richard je prepoznao glas predsjednika Davida O. McKayja te se požurio obavijestiti svojeg oca. Nakon što je kratko porazgovarao s predsjednikom McKayjem, Gordon se brzo istuširao, promijenio svoju odjeću i odvezao se do ureda predsjednika Crkve. Budući da je i ranije primao zaduženja od predsjednika Mckayja, očekivao je da će biti zatražen da pomogne s nečime u pripremi za zasjedanje općeg sabora idućeg dana. Bio je šokiran kada je saznao da je predsjednik McKay imao nešto drugo na umu. Nakon prijateljskog pozdrava, predsjednik McKay je upitao Gordona da služi kao pomoćnik Dvanaestorici. Braća koja su služila na tom položaju, koji je ukinut 1976., bili su vrhovni autoriteti Crkve. Gordon je služio kao predsjednik okola East Mill Creek kada mu je predsjednik McKay uputio ovaj poziv.
Idućeg je dana starješina Gordon B. Hinckley podržan na općem saboru. Iako je tijekom svojeg prvog govora na općem saboru priznao da je »prevladan osjećajem nedoraslosti«, prihvatio je svoju novu odgovornost sa svojstvenom vjerom i snagom.44
Jedna velika dužnost koja je došla starješini Hinckleyju kao pomoćniku Dvanaestorici bila je nadgledati rad Crkve u cijeloj Aziji. Malo je znao o ljudima tamo i nije govorio nijedan od njihovih jezika, no brzo ih je zavolio i oni su zavoljeli njega. Kenji Tanaka, japanski svetac posljednjih dana, rekao je o prvom sastanku starješine Hinckleyja u Japanu: »Ushićenje starješine Hinckleyja moglo se vidjeti u njegovim blistavim očima. Njegova je prva riječ nama bila Subarashii! [‘Predivno!’] Ozračje na tom sastanku promijenilo se iz usiljenog i formalnog u prijateljstvo i bliskost s njime te je prevladao topao osjećaj.«45
To je bio osjećaj koji je širio svugdje gdje je išao u Aziji. Pomogao je ljudima vidjeti da s vjerom u Gospodina mogu ostvariti velike stvari i pomoći Crkvi da raste u njihovim domovinama. Također je ostao blizak cjelodnevnim misionarima, znajući da će njihova marljivost imati izravan utjecaj na ljude kojima su služili.
Naročiti svjedok Kristovog imena
Još jedan telefonski poziv koji mu je promijenio život došao je u subotu 30. rujna 1961. Ovog je puta Marjorie čula poznati glas predsjednika McKayja preko telefona. Ponovno se Gordon B. Hinckley požurio u ured predsjednika Crkve. Ponovno je iznenađen i prevladan kada je saznao za razlog njegovog dolaska. Kada je stigao, predsjednik McKay mu je rekao: »Osjetio sam da te imenujem za popunjavanje upražnjenog mjesta u Zboru dvanaestorice apostola i htjeli bismo te podržati danas na saboru.«46 Ponovno je starješina Hinckley krenuo naprijed s vjerom i entuzijazmom unatoč osjećajima nedoraslosti.
Starješina Hinckley je kao apostol primio dodatne dužnosti. Povremeno se sastajao s vođama u vladi i drugim dužnosnicima. Često se od njega tražilo da javno govori za Crkvu kao odgovor na prigovaranja i kulturne nemire u Sjedinjenim Državama. Bio je na vodećem položaju u naporima osnaživanja crkvenih mogućnosti emitiranja te korištenja tehnologije za širenje evanđelja diljem svijeta. Čak i s ovim proširenim ulogama, nikada nije izgubio iz vida svoje odgovornosti da osnažuje vjeru pojedinaca i obitelji. Bilo da je razgovarao s jednom osobom ili se obraćao deset tisuća ljudi, njegov je dodir bio osoban, onaj koji je postao značajkom njegovog službeništva: dovesti ljude Kristu, jednu po jednu osobu.
Starješina Hinckley je nastavio nadgledati rad u Aziji tijekom narednih sedam godina i radovao se kada je vidio rast svojih prijatelja tamo. Primijetio je: »To je nadahnjujuće iskustvo… svjedočiti načinu na koji Gospodin tka tapiseriju svojeg velikog nauma u tim… dijelovima svijeta.«47
Kako su se zaduženja mijenjala unutar Zbora dvanaestorice, starješina Hinckley je imao priliku služiti u drugim dijelovima svijeta. Gdje god je išao, iskazivao je brigu za pojedince. Kada je nadgledao rad Crkve u Južnoj Americi 1970. godine, otputovao je u Čile nakon predsjedavanja saborom okola u Peruu. Dva dana nakon što je stigao u Čile, saznao je da je razoran potres pogodio Peru i da su četvorica misionara nestala. Odmah je isplanirao vratiti se u Peru iako će to odgoditi njegov povratak kući. »Ne mogu se mirne savjesti vratiti kući dok ima misionara koji su nestali«, rekao je.48
Sljedećeg je jutra stigao u Limu, Peru. Kada su nestali misionari pronašli radio amatera, uspjeli su nazvati Limu i razgovarali su sa starješinom Hinckleyjem. Misionari su bili u maloj sobi punoj drugih preživjelih osoba, a njihov je razgovor emitiran preko zvučnika. »Kada se preko zvučnika začuo glas starješine Hinckleyja u sobi prepunoj ljudi koji su bučili da dođu do radija, sobu je ispunila tišina. Iako je on govorio na engleskom jeziku, a ovi su ljudi govorili španjolskim jezikom, svi su počeli šaptati međusobno i pitati: ‘Tko je taj čovjek?’ Čak i posred kaosa, prevladao je osjećaj da taj glas nije pripadao običnom čovjeku.«49
Tijekom njegove prve dvije godine nadgledanja Crkve u Južnoj Americi, starješina Hinckley je posjetio svaku misiju; uspostavio nove misije u Kolumbiji i Ekvadoru; pomogao uspostaviti nove okole u Limi, Peru i São Paulu, Brazil; te je pomogao riješiti blokiranje viza za misionare koji su pozvani služiti u Argentini. Nalazio se usred posla kojim bi napravio i više, kada je u svibnju 1971. zadužen da nadgleda osam misija u Europi.50
Starješina Hinckley je često osjećao umor zbog svojeg neumoljivog rasporeda. Uvijek je bio sretan vratiti se kući i provesti malo vremena s Marjorie i djecom. Međutim, Marjorie je mogla vidjeti da je postao nemiran kada je bio previše udaljen od posla. Njegov poziv kao apostola – osoba koja je »naročiti svjedo[k] za ime Kristovo po svem svijetu« (NiS 107:23) – nikada nije bio daleko od njegovog uma.
Teške dužnosti kao savjetnika u Prvom predsjedništvu
Dana 15. srpnja 1981., nakon što je služio u Zboru dvanaestorice gotovo 20 godina, starješina Hinckley je primio još jedan iznenađujući poziv. Predsjednik Spencer W. Kimball, tadašnji predsjednik Crkve, zatražio ga je da služi kao savjetnik u Prvom predsjedništvu uz predsjednike N. Eldona Tannera i Mariona G. Romneyja. Bilo je to neuobičajeno odstupanje od obrasca s dvojicom savjetnika, ali ne i bez presedana. Predsjednik Kimball i njegovi savjetnici nisu se tjelesno dobro osjećali i bila im je potrebna dodatna podrška u predsjedništvu.51
Prilikom svojeg prvog govora u ovom novom svojstvu, predsjednik Hinckley je opazio: »Moja je jedina želja odano služiti gdje god sam pozvan… Ovaj me sveti poziv učinio svjesnim mojih slabosti. Ukoliko sam u bilo kojem trenutku uvrijedio, ispričavam se i nadam da ćete mi oprostiti. Bude li ovo zaduženje poduže ili kraće, jamčim svoje najbolje napore koji će biti pruženi s ljubavlju i vjerom.«52
Njegov je najbolji napor bio potreban kako je zdravlje predsjednika Kimballa, Tannera i Romneyja kopnilo. Većina svakodnevnog rada u Prvom predsjedništvu pala je na predsjednika Hinckleyja. On je na svoja leđa stavio i odgovornost većih napora, poput posvećenja hrama Jordan River Utah. Uz to, suočio se s nekim javnim prigovaranjem Crkvi i njezinim vođama, iz prošlosti i sadašnjosti. Na općem je saboru u travnju 1982. savjetovao:
»Živimo u društvu koje se hrani prigovaranjem… Potičem vas da sagledate veću sliku i prestanete se brinuti oko malog okaljavanja… To je tek sporedno uz golemost službe [crkvenih vođa] i veličinu njihovog doprinosa.«53
Predsjednik Tanner je preminuo 27. studenog 1982., a zdravlje predsjednika Kimballa i Romneyja narušeno je do te mjere da je na općem saboru u travnju 1983. predsjednik Hinckley, koji je do tada već pozvan kao drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu, sjedio uz prazne stolice za govornicom. Na duboko je osoban način osjećao ono što je jednom prilikom nazvao »usamljenost vodstva«.54
Predsjednik Gordon B. Hinckley na općem saboru u trenutku kada je bio jedini član Prvog predsjedništva dovoljno zdrav da prisustvuje
Predsjednik Hinckley je pažljivo nastavio uz molitvu, ne želeći prekoračiti ovlast proroka. Pozvao je u pomoć starije članove Dvanaestorice – posebice starješinu Ezru Tafta Bensona – u vođenju svakodnevnih poslova Crkve. Predsjednik Hinckley je radio ruku pod ruku sa Zborom dvanaestorice, uvijek vođen savjetom predsjednika Kimballa. Ipak, osjećao je veliki teret.
Iako su odgovornosti u Prvom predsjedništvu držale predsjednika Hinckleyja u Salt Lake Cityju većinu vremena, on je povremeno putovao kako bi posluživao članovima i misionarima u drugim dijelovima svijeta. Godine 1984. vratio se u Filipine. Osamnaest je godina ranije posvetio prvu kapelu tamo, a sada će posvetiti prvi hram. U molitvi posvećenja je rekao:
»Ovaj narod Filipina je narod mnogih otoka čiji ljudi vole slobodu i istinu, čija su srca osjetljiva na svjedočanstvo tvojih slugu i koji su pristupačni poruci vječnog evanđelja. Zahvaljujemo ti na njihovoj vjeri. Zahvaljujemo ti na njihovom duhu žrtve. Zahvaljujemo ti na čudu napretka tvojeg djela u ovoj zemlji.«55
Stalan napredak Crkve bio je očit u lipnju 1984. kada je predsjednik Hinckley, u ime Prvog predsjedništva, najavio poziv predsjedništava područja – članova Sedamdesetorice koji bi živjeli diljem svijeta i nadgledali rad Crkve u dodijeljenom zemljopisnom području. Radeći pod vodstvom Prvog predsjedništva i Zbora dvanaestorice, ova bi braća pružila većinu vodstva i obuke potrebne u njihovim područjima. »Ne možemo svaku odluku donositi u Salt Lake Cityju«, rekao je. »Moramo učiniti nešto po pitanju decentralizacije ovlasti.«56 Oko godinu dana kasnije, govoreći vođama Crkve iz cijelog svijeta, predsjednik Hinckley je rekao: »Uvjeren sam da je to nadahnuti i veliki korak unaprijed koji smo poduzeli u proteklih nekoliko mjeseci. Uvjeren sam da vam učestala nazočnost ovih dobrih ljudi među vama pruža veliko ohrabrenje. Ova braća zapravo povezuju cijelo tijelo Crkve.«57
Nakon što je vodio Crkvu tijekom 12 godina nevjerojatnog rasta, predsjednik Spencer W. Kimball je preminuo 5. studenoga 1985. Kao stariji apostol, Ezra Taft Benson je odijeljen kao predsjednik Crkve. Zatražio je Gordona B. Hinckleyja da služi kao prvi savjetnik u Prvom predsjedništvu, a Thomasa S. Monsona da služi kao drugi savjetnik. S trojicom zdravih članova Prvog predsjedništva, predsjednik Hinckley je osjetio olakšanje svojih bremena pa je imao više prilika posjećivati svece diljem svijeta.
Predsjednik Ezra Taft Benson (u sredini) sa svojim savjetnicima, predsjednikom Gordonom B. Hinckleyjem (lijevo) i predsjednikom Thomasom S. Monsonom (desno), na općem saboru
Zdravlje predsjednika Bensona počelo je propadati unutar nekoliko godina pa su svakodnevni poslovi vođenja Crkve ponovno spali na predsjednika Hinckleyja. Međutim, ovoga puta nije bio sam u Prvom predsjedništvu. Predsjednici Hinckley i Monson su s vitalnošću i energijom održavali Crkvu na ustaljenom putu, uvijek poštujući poziv predsjednika Bensona kao proroka, vidioca i objavitelja. Razvili su snažno, trajno prijateljstvo i suradništvo.
Predsjednik Benson je preminuo 30. svibnja 1994., a predsjednik Howard W. Hunter je postao predsjednik Crkve. Ponovno su predsjednici Hinckley i Monson služili kao savjetnici. Predsjednik i sestra Hinckley su u lipnju pratili predsjednika Huntera i njegovu suprugu Inis te starješinu M. Russella Ballarda i njegovu suprugu, Barbaru, u Nauvoo, Illinois, radi proslave 150. obljetnice mučeništva Josepha i Hyruma Smitha. Ovo je bilo jedino putovanje na kojem su predsjednik Hunter i predsjednik Hinckley bili zajedno. Predsjednik Hunter se godinama mučio sa zdravstvenim problemima i njegovo je zdravlje ubrzano propadalo nakon ovog putovanja. Dana 27. veljače 1995., zatražio je svećenički blagoslov od predsjednika Hinckleyja. Predsjednik Hinckley je u tom blagoslovu molio za život predsjednika Huntera, no također je rekao da je on u Gospodinovim rukama.58 Nekoliko dana kasnije, 3. ožujka 1995., predsjednik Hunter je preminuo.
Prorok, vidjelac, objavitelj i predsjednik Crkve
Smrt predsjednika Huntera, iako ih nije iznenadila, postavila je težak teret na Hinckleyjeve. Kao stariji apostol, predsjednik Hinckley je bio idući po redu da postane predsjednik Crkve. Sestra Hinckley se prisjeća trenutka kada su primili vijest o smrti predsjednika Huntera: »Predsjednik Hunter je preminuo, a mi smo ostali kako bismo nastavili. Osjećala sam se tako tužno, tako usamljeno. A tako i Gordon. On je zanijemio. I osjećao se vrlo, vrlo usamljeno. Više nije bilo nikoga tko je mogao razumjeti kroz što prolazi.«59
Nakon pokopa predsjednika Huntera, predsjednik Hinckley je pronalazio utjehu u hramu. Sam u sobi za sastanke Prvog predsjedništva i Zbora dvanaestorice u hramu Salt Lake, pažljivo je čitao Sveta pisma i meditirao nad onim što je čitao. Razmišljao je o životu, poslanju i Pomirenju Isusa Krista. Zatim je proučavao portrete na zidu na kojima su bili naslikani predsjednici Crkve od Josepha Smitha do Howarda W. Huntera. U svoj je dnevnik zabilježio sljedeće iskustvo:
»Hodao sam uokolo pred ovim portretima i gledao u oči ljudi koji su na njima bili predstavljeni. Osjećao sam se gotovo kao da mogu razgovarati s njima. Osjećao sam se gotovo kao da oni razgovaraju sa mnom i ohrabruju me… Sjeo sam u stolicu u kojoj sam sjedio kao prvi savjetnik predsjedniku. Puno sam vremena proveo promatrajući te portrete. Činilo se kao da su gotovo svi oživjeli. Njihove su oči bile na meni. Osjetio sam da me ohrabruju i jamče mi svoju podršku. Činilo mi se kao da mi govore da su me zagovarali na vijeću održanom na nebu i da se ne trebam bojati, da ću biti blagoslovljen u svojem poslanju.
Kleknuo sam na koljena i zavjetovao se Gospodinu. Poduže sam razgovarao s njim u molitvi… Uvjeren sam da sam moću Duha čuo Gospodinovu riječ, ne glasovno, već kao toplinu unutar svojeg srca vezano uz pitanja koja sam postavio u molitvi.«60
Nakon ovog je iskustva ponovno zabilježio svoje misli: »Osjećam se bolje i imam puno čvršće uvjerenje u svojem srcu da Gospodin ostvaruje svoju volju po pitanju svojeg cilja i kraljevstva, da ću biti podržan kao predsjednik Crkve i kao prorok, vidjelac i objavitelj te da ću služiti onoliko vremena koliko to Gospodin želi. S potvrdom Duha u svojem srcu sada sam spreman ići naprijed činiti djelo najbolje što ga znam činiti. Teško mi je povjerovati da Gospodin postavlja mene na ovu najvišu i najsvetiju dužnost… Nadam se da me je Gospodin obučio da činim ono što on očekuje od mene. Predat ću mu potpunu odanost i zasigurno ću tražiti njegovo vodstvo.«61
Predsjednik Gordon B. Hinckley je odijeljen kao predsjednik Crkve 12. ožujka 1995., a idućeg je dana govorio na tiskovnoj konferenciji i odgovarao na pitanja izvjestitelja. Starješina Jeffrey R. Holland je izvijestio da »pred kraj srdačnog, često duhovitog, no uvijek simpatičnog razgovora s opsežnim brojem pitanja koja su postavljena tijekom konferencije, izvjestitelj je upitao predsjednika Hinckleyja: ‘Na što ćete se vi usredotočiti? Koja će biti tema vašeg upravljanja?’
Odgovorio je: ‘Nastaviti. Da. Naša tema bit će nastaviti velebno djelo koje su unaprijedili naši prethodnici.’«62
Predsjednik Hinckley je bio odan toj obvezi. S poštovanjem prema prorocima koji su došli prije njega, on je nastavio djelo koje su oni učinili. I s vjerom u Boga Oca i Isusa Krista on je slijedio objavu da vrši djelo na nove načine.
Predsjednik Gordon B. Hinckley za govornicom na općem saboru
Izvoditi Crkvu »iz skrovitosti« (NiS 1:30)
Starješina Neal A. Maxwell iz Zbora dvanaestorice je na početku službeništva predsjednika Hinckleyja primijetio: »Predsjednik Hinckley pomaže voditi Crkvu iz skrovitosti. Crkva ne može napredovati kao što bi trebala ako je skrivamo pod varićak. Netko treba istupiti, a predsjednik Hinckley je to voljan učiniti. On je čovjek povijesti i suvremenosti u isto vrijeme, a ima čudesne darove izražavanja koji mu omogućuju da predstavi našu poruku na način koji je primamljiv ljudima posvuda.«63
Opsežna povijest predsjednika Hinckleyja u medijima i emitiranju pomogla je pripremiti ga za ovaj napor. Novinari iz cijelog svijeta često su ga intervjuirali kao predsjednika Crkve, a on je odgovarao na njihova pitanja o crkvenom nauku i pravilima te iznosio svoje svjedočanstvo o Spasitelju i obnovljenom evanđelju. Svakog je puta raslo razumijevanje i razvijala se prijateljstva.
Posebno je zanimljiv bio intervju 1996. godine s iskusnim izvjestiteljem Mikeom Wallaceom s televizijskog programa 60 Minutes. G. Wallace je bio poznat kao nemilosrdan voditelj intervjua, a predsjednik Hinckley je priznao početnu suzdržanost prije emitiranja emisije na nacionalnoj televiziji u Sjedinjenim Državama. »Pokaže li se povoljnim, bit ću zahvalan«, rekao je. »Inače se zavjetujem da se nikada više neću uvaliti u takvu stupicu.«64
Intervju je bio povoljan, pokazujući mnoge pozitivne strane Crkve. Još je jedan rezultat toga bio što su Mike Wallace i predsjednik Hinckley postali prijatelji.
Salt Lake City je 2002. godine bio domaćin Zimskih olimpijskih igara, što je postavilo Crkvu u međunarodno središte zanimanja. Predsjednik Hinckley i njegovi savjetnici savjetovani su po pitanju jednog dijela planiranja. »Donijeli smo promišljenu odluku da ovo nećemo koristiti kao vrijeme ili mjesto za propovijedanje«, rekao je, »no bili smo sigurni da će iz ovog značajnog događaja proizaći predivna stvar za Crkvu.«65 Bio je u pravu. Deseci tisuća ljudi posjetili su dolinu Salt Lakea, a dočekali su ih dražesni domaćini – sveci posljednjih dana i drugi koji su zajedno radili na stvaranju uspješnih Olimpijskih igara. Ovi su posjetitelji hodali po Hramskom trgu, slušali zbor Tabernacle Choir i posjetili Knjižnicu obiteljskog rodoslovlja. Milijarde ljudi su vidjele hram Salt Lake na televiziji i čule izvjestitelje kako povoljno predstavljaju Crkvu. Kao što je predsjednik Hinckley rekao, bila je to »predivna stvar za Crkvu«.
Uz korištenje davno uspostavljenih načina komunikacije, predsjednik Hinckley je prihvatio inovacije. Na primjer, vidio je internet kao sredstvo približavanja Crkve njezinim članovima i iznošenja obnovljenog evanđelja onima drugih vjera. Tijekom njegovog je upravljanja Crkva pokrenula stranice LDS.org, FamilySearch.org i Mormon.org.
Dana 23. lipnja 2004., dodijeljena mu je Predsjednička medalja slobode, najviša civilna nagrada koja se dodjeljuje u Sjedinjenim Državama. Zauzvrat je rekao: »Duboko sam počašćen primanjem ove prestižne nagrade od predsjednika Sjedinjenih Država. Duboko sam zahvalan. Ona u većem smislu odaje priznanje i poštovanje Crkvi koja mi je pružila toliko prilika i čijim sam interesima ja nastojao služiti.«66 Ovu je nagradu vidio kao simbol rastućeg pozitivnog ugleda Crkve i dokaz da ju se doista izvodi iz skrovitosti.
Putovanje među svecima posljednjih dana
Predsjednik Hinckley nije volio nepopustljivost putovanja, no njegova je želja da služi među svecima posljednjih dana bila snažnija od želje da ostane kod kuće. Rekao je da je htio »ići među ljude kako bi im izrazio zahvalnost i potaknuo ih te da bi iznosio svjedočanstvo o božanstvenosti Gospodinovog djela.«67 Na početku svojeg upravništva komentirao je: »Odlučan sam izlaziti među ljude kod kuće i u inozemstvu sve dok imam snage… Kanim se nastaviti energično kretati dokle god mogu. Želim se družiti s ljudima koje volim.«68
Tijekom njegove službe kao predsjednika Crkve opsežno je putovao diljem Sjedinjenih Država, a više od 90 puta je posjetio zemlje izvan Sjedinjenih Država. Sve u svemu, proputovao je više od 1,6 milijuna kilometara kao predsjednik Crkve, sastajući se sa svecima iz cijelog svijeta.69
Predsjednik Hinckley je volio »izlaziti među ljude kod kuće i u inozemstvu«.
U nekim su se područjima ljudi morali potruditi više da bi vidjeli njega nego što se on morao potruditi da bi vidio njih. Na primjer, 1996. godine on i sestra Hinckley su posjetili Filipine gdje je članstvo Crkve poraslo na više od 375.000. Predsjednik i sestra Hinckley su jedne večeri po rasporedu trebali govoriti na sastanku u dvorani Araneta Coliseum u Manili. Do sredine podneva toga dana, koloseum je bio »pun i više od kapaciteta. Redovi su se počeli stvarati od 7 sati za sastanak koji je po rasporedu trebao početi za dvanaest sati. Službeno je prebrojavanje kasnije ukazivalo na to da se nekih 35.000 ljudi naguralo u koloseum ispunivši 25.000 sjedala kao i redove i hodnike. Mnogi su sveci putovali dvadeset sati brodom i autobusom da bi došli do Manile. Nekima je trošak putovanja iznosio vrijednost od nekoliko mjesečnih plaća…
Kada je glas došao do predsjednika Hinckleyja da je koloseum pun i da se upravitelj objekta pitao postoji li ikakav način da sastanak počne ranije, odmah je rekao: ‘Idemo’. On i sestra Hinckley ušli su u ogromnu arenu… Kao na znak, kongregacija je spontano ustala, zapljeskala, a zatim su počeli pjevati emocionalnu izvedbu pjesme ‘Hvala ti Bože na proroku’.«70
Znajući da on i njegova braća nisu mogli ići svugdje gdje su htjeli ići, predsjednik Hinckley je bio pobornik korištenja tehnologije za podučavanje vođa diljem svijeta. Koristeći satelitsku tehnologiju, predsjedavao je globalnim prijenosom obuke vodstva, a prva je održana u siječnju 2003.
Promicati važnosti učenja i naučavanja duhovnih i sekularnih istina
Predsjednik Hinckley je izjavio: »Nitko od nas… ne zna dovoljno. Proces učenja je beskrajan. Moramo čitati, moramo promatrati, moramo usvajati i moramo razmišljati o onome čemu izlažemo svoj um.«71 Također je rekao: »Učinkovito podučavanje sama je bit vodstva u Crkvi. Vječni život doći će samo ako muškarci i žene budu podučavani dovoljno učinkovito da promijene i discipliniraju svoj život. Ne može ih se prisiliti na pravednost ili na nebo. Mora ih se voditi, a to znači podučavanje.«72
Predsjednik Hinckley je želio pružiti duhovniju njegu svecima posljednjih dana diljem svijeta. Godine 1995., entuzijastično je odobrio plan objavljivanja nove zbirke knjiga koje će članovima Crkve popuniti evanđeosku knjižnicu. Uskoro je Crkva počela s objavljivanjem ove zbirke pod naslovom Naučavanja predsjednika Crkve, a ova je knjiga dio nje.
Sekularno je obrazovanje bilo važno predsjedniku Hinckleyju. Bio je zabrinut zbog članova Crkve u siromašnim područjima svijeta koji si nisu mogli priuštiti visoko obrazovanje ili strukovnu obuku. Bez takvog obrazovanja ili obuke, većina bi njih ostala u siromaštvu. Predsjednik Hinckley je na svećeničkom zasjedanju općeg sabora u travnju 2001. godine rekao:
»Kao napor u rješenju ove situacije, predlažemo plan – plan za koji vjerujemo da ga je Gospodin nadahnuo. Crkva uspostavlja fond uglavnom iz doprinosa vjernih svetaca posljednjih dana koji jesu ili će doprinijeti ovoj svrsi. Duboko smo im zahvalni… Nazvat ćemo ga Trajni obrazovni fond.«73
Predsjednik Hinckley je objasnio kako će onima koji će pogodovati iz ovog programa biti pružane pozajmice, uzete iz sredstava koja su donirali članovi Crkve, za školovanje i strukovne obuke. Od njih će se očekivati da nakon dovršetka svojeg obrazovanja ili obuke otplate svoje pozajmice kako bi se sredstva mogla iskoristiti za pomoć drugima. Predsjednik Hinckley je također objasnio da će Trajni obrazovni fond biti »temeljen na sličnim načelima kao oni koji su bili temelj Trajnom emigracijskom fondu«, koji je Crkva uspostavila tijekom 19. stoljeća kako bi pomogla potrebitim svecima s preseljenjem u Sion.74
Sveci posljednjih dana su unutar šest mjeseci donirali milijune dolara u Trajni obrazovni fond.75 Godinu dana nakon predstavljanja plana, predsjednik Hinckley je najavio: »Ovaj je poduhvat sada na čvrstim temeljima… Mladići i djevojke u nedovoljno razvijenim dijelovima svijeta, mladići i djevojke koji su većinom misionari povratnici, bit će u mogućnosti dobiti dobro obrazovanje koje će ih uzdignuti iz kaljuže siromaštva u kojoj su se njihovi preci mučili naraštajima.«76 Ovaj program nastavlja blagoslivljati svece posljednjih dana, i primatelje i pružatelje.
Svjedočiti o svetosti braka i obitelji
Na općem sastanku Potpornog društva održanom u rujnu 1995. predsjednik Hinckley je izjavio:
»S toliko izvrnutih činjenica koje se prenose kao istina, s toliko obmana koje se odnose na mjerila i vrijednosti, s toliko vabljenja i primamljivanja za ljagu svijeta, osjetili smo da moramo upozoriti i opomenuti. Kao podršku tome, mi iz Prvog predsjedništva i Zbora dvanaestorice apostola sada izdajemo proglas Crkvi i cijelom svijetu kao izjavu i potvrdu mjerila, nauka i običaja u odnosu na obitelj koje su proroci, vidioci i objavitelji ove Crkve uvijek iznova navodili tijekom njezine povijesti«.77
S ovim je uvodom predsjednik Hinckley po prvi put javno pročitao »Obitelj: Proglas svijetu«.
»Savjetujemo roditeljima i djeci da pridodaju najveće prvenstvo obiteljskoj molitvi, kućnoj obiteljskoj večeri, proučavanju i podučavanju evanđelja te korisnim obiteljskim aktivnostima.«
Svetost braka i obitelji bila je stalna tema u naučavanjima predsjednika Hinckleyja. On je osudio bilo kakav oblik zlostavljanja te je potaknuo roditelje i djecu da budu strpljivi jedni s drugima, međusobno se vole, podučavaju se i služe si. U pismu datiranom na 11. veljače 1999., on i njegovi savjetnici u Prvom predsjedništvu su rekli:
»Pozivamo roditelje da posvete svoje napore podučavanju i odgajanju svoje djece po evanđeoskim načelima koja će ih zadržati blizu Crkve. Dom je temelj pravednog života i nikakvo drugo posredništvo ne može zauzeti njegovo mjesto niti ispuniti njegove osnovne funkcije u izvršavanju ove bogomdane odgovornosti.
Savjetujemo roditeljima i djeci da pridodaju najveće prvenstvo obiteljskoj molitvi, kućnoj obiteljskoj večeri, proučavanju i podučavanju evanđelja te ispunjujućim obiteljskim aktivnostima. Koliko god da su drugi zadaci i aktivnosti dobri i primjereni, ne smije im se dozvoliti da ometu božanski dodijeljene dužnosti koje samo roditelji i obitelji mogu dobro ispuniti.«78
Posezati prema novim obraćenicima
Predsjednik Hinckley je volio vidjeti kako veliki broj ljudi pristupa u Crkvu, no bio je zabrinut zbog pojedinaca koji su bili predstavljeni u tim brojevima. Početkom je svojeg upravništva rekao:
»Sa sve većim brojem obraćenika, mi moramo uložiti sve veći napor kako bismo im pomogli dok traže svoj put. Poput svih novih članova oni trebaju prijatelja, odgovornost i njegovanje ‘blagom riječju Božjom’ (Moroni 6:4). Naša je dužnost i prilika pribaviti te tri stvari.«79
Osnaživanje novih obraćenika bila je stalna tema za predsjednika Hinckleyja. Starješina Jeffrey R. Holland je iznio sljedeći događaj o njegovom naglašavanju te teme: »Sa svjetlucanjem u svojem oku i udaranjem ruke po stolu ispred njega nedavno je rekao Dvanaestorici: ‘Braćo, kada mi život svrši i dovrši se pogrebna služba, ustat ću iz lijesa, pogledati svakog od vas u oči i reći: »Kako napredujemo sa zadržavanjem članova?«’«80
Izgradnja hramova
Predsjednik Hinckley nanosi žbuku tijekom svečanosti postavljanja zaglavnog kamena prije posvećenja hrama Nauvoo Illinois 2002. godine.
Godine 1910. kada je Gordon B. Hinckley rođen u svijetu su postojala samo 4 hrama i svi su bili u Uti. Do 1961. kada je zaređen kao apostol, broj se povećao na 12. Ovaj je napredak bio značajan, no starješina Hinckley je često izražavao brigu što su mnogi ljudi diljem svijeta imali ograničen pristup hramskim blagoslovima. Godine 1973., dok je služio kao predsjedatelj odbora Crkve za hramove, napisao je u svoj dnevnik: »Crkva je mogla izgraditi [mnogo manjih] hramova za cijenu hrama Washington [koji je tada bio u izgradnji]. To bi dovelo hramove ljudima umjesto da ljudi moraju putovati velike udaljenosti da dođu do njih.«81
Kada je on 1995. podržan kao predsjednik Crkve, broj aktivnih hramova narastao je na 47, no njegova je želja za više hramova i dalje bila snažna. Rekao je: »Moja je žarka želja bila da imamo hram gdje god je to potrebno kako bi naši ljudi, gdje god bili, mogli bez prevelike žrtve doći u Dom Gospodnji po vlastite uredbe i po priliku vršenja zastupničkog djela za mrtve.«82
Na općem saboru u listopadu 1997. predsjednik Hinckley je iznio povijesnu najavu: Crkva će početi graditi manje hramove diljem svijeta.83 Kasnije je rekao: »Vjerujem da je ideja o manjim hramovima došla kao objava«.84 Godine 1998. najavio je 30 novih manjih hramova, zajedno s drugim hramovima koji su već bili planirani ili u izgradnji, a to bi bilo »ukupno 47 novih hramova uz 51 trenutno aktivan«. Na oduševljenje svih koji su slušali, predsjednik Hinckley je tada nadodao: »Mislim da bi bilo najbolje nadodati još 2 pa da ih bude ravno 100 do kraja stoljeća, s obzirom da će biti 2.000 godina ‘nakon dolaska Gospodina i Spasitelja našega, Isusa Krista, u tijelu’ (NiS 20:1).« Zatim je obećao: »Još će ih doći«.85
Predsjednik Hinckley je 1. listopada 2000. posvetio hram Boston Massachusetts, 100. aktivni hram. Do kraja je 2000. godine posvetio još dva hrama. Kada je preminuo 2008. godine Crkva je imala 124 aktivna hrama, s još 13 najavljenih. Predsjednik Hinckley je bio uključen u planiranje i izgradnju većine njih, a osobno je posvetio njih 85 te ponovno posvetio 13 (8 ponovnih posvećenja bili su hramovi koji su bili ranije posvećeni).
Konferencijski centar
Konferencijski centar koji je predsjednik Hinckley posvetio tijekom općeg sabora u listopadu 2000. godine
Predsjednik Hinckley je na općem saboru u listopadu 2000. dao naslutiti ideju koja mu je bila na umu. Govoreći iz Tabernakla na Hramskom trgu, rekao je: »Čini se da ovaj sjajan Tabernakul postaje sve manji svake godine. Sada se sastajemo s puno većim skupinama pod jednim krovom na regionalnim saborima.«86 Na općem saboru u travnju 1996., predsjednik Hinckley je rekao više o svojoj ideji:
»Žao mi je što mnogi koji su se htjeli sastati s nama u Tabernaklu ovoga jutra nisu mogli ući. Mnogo ih je vani na zemljištu. Ova jedinstvena i izuzetna dvorana koju su izgradili naši pionirski preci i posvetili ju za štovanje Gospodina može udobno smjestiti oko 6.000. Neki od vas koji 2 sata sjede na ovim tvrdim klupama mogli bi dovesti u pitanje riječ udobno.
Moje srce poseže prema onima koji žele ući, a nismo ih mogli smjestiti. Prije oko godinu dana predložio sam braći da je vjerojatno došlo vrijeme kada bismo trebali proučiti izvedivost izgradnje još jednog posvećenog mjesta bogoštovlja na puno većoj razini u koji bi se moglo smjestiti tri ili četiri puta veći broj od onoga koji sada sjedi u ovoj zgradi.«87
Dana 24. srpnja 1997., na dan 150. godišnjice dolaska pionira u dolinu Salt Lakea, započela je gradnja nove građevine – koja će biti zvana Konferencijski centar – na bloku odmah sjeverno od Hramskog trga. Manje od tri godine kasnije, u travnju 2000. tamo su održana prva zasjedanja općeg sabora, iako zgrada nije bila u potpunosti gotova. Predsjednik Hinckley je posvetio Konferencijski centar na općem saboru u listopadu 2000. godine. Prije nego je iznio molitvu posvećenja, stao je za govornicu koja je bila izrađena od stabla crnog oraha koji je sam posadio u svojem dvorištu, i rekao:
»Danas ćemo ju posvetiti kao kuću u kojoj ćemo štovati Boga, Vječnoga Oca, i njegovog Jedinorođenog Sina, Gospodina Isusa Krista. Nadamo se i molimo da će s ove govornice nastaviti slati u svijet izjave svjedočanstva i nauka, vjere u živoga Boga i zahvalnosti za veliku pomirbenu žrtvu našeg Otkupitelja.«88
Svjedočanstvo o Isusu Kristu
Dana 1. siječnja 2000., predsjednik Hinckley, njegovi savjetnici iz Prvog predsjedništva i Zbor dvanaestorice apostola objavili su proglas pod naslovom »Živući Krist: Svjedočanstvo apostola«. O Spasitelju su izjavili: »Nitko drugi nije imao tako snažan utjecaj na sve one koji su živjeli i koji će tek živjeti na zemlji«.89
I nitko drugi nije imao tako dubok utjecaj na život predsjednika Gordona B. Hinckleyja. Više od 46 godina je služio kao naročiti svjedok imenu Isusa Krista. Nekoliko mjeseci nakon što su on i njegova braća objavili proglas »Živući Krist«, predsjednik Hinckley je stao pred svece posljednjih dana i rekao: »Od svega za što osjećam zahvalnost ovoga jutra, jedna stvar prevladava. To je živuće svjedočanstvo o Isusu Kristu, Sinu svemogućeg Boga, Knezu mironosnom, Svecu«.90
Kušnje i nada
Predsjednik Hinckley je na kraju općeg sabora u travnju 2004. godine rekao: »U ovom si trenutku nevoljko želim osobno udovoljiti. Neki su od vas primijetili odsutnost sestre Hinckley. Ona po prvi put u 46 godina od kako sam postao vrhovni autoritet nije prisustvovala općem saboru… Bili smo na putu kući [iz Afrike u siječnju] kada se srušila od umora. Bilo joj je teško od tada… Pretpostavljam da sat postupno slabi i ne znamo kako ga opet naviti.
Ovo je sumorno vrijeme za mene. Ovog će mjeseca biti 67 godina od kako smo se vjenčali. Ona je majka naše petero darovite i sposobne djece, baka 25 unučadi i rastućeg broja praunučadi. Kročili smo jedno uz drugog kroz sve ove godine, jednaki kao suradnici kroz oluju i sunčev sjaj. Nadaleko je govorila svjedočeći o ovom djelu, nudeći ljubav, ohrabrenje i vjeru gdje god je išla.«91
Dva dana kasnije, 6. travnja, Marjorie Pay Hinckley je preminula. Milijuni ljudi koji su je voljeli zbog njezinog brižnog srca, brze domišljatosti i postojane vjere oplakivali su je s predsjednikom Hinckleyjem. Bio je zahvalan na pismima podrške i ljubavi koja su se slila iz cijelog svijeta. Ovi su izrazi, rekao je, »ponudili auru utjehe u našem trenutku tuge«.92 Mnogi su ljudi dali donacije u Trajni obrazovni fond u ime sestre Hinckley.
Koliko mu je god bolan bio gubitak Marjorie, predsjednik Hinckley je nastavio s radom Crkve, iako je i njegovo zdravlje pomalo propadalo. Počeo je nositi štap. Nekada bi ga koristio kako bi se podržao, no često ga je koristio da bi mahao članovima Crkve. Predsjednik Thomas S. Monson se prisjetio razgovora s liječnikom predsjednika Hinckleyja koji je bio zabrinut zbog načina na koji je predsjednik Hinckley koristio – i nije koristio – svoj štap. Liječnik je rekao: »Posljednja stvar koju želimo je da opadne i slomi kuk ili nešto gore. Umjesto toga on maše naokolo s njime i ne koristi ga dok hoda. Recite mu da mu je liječnik pripisao štap i treba ga koristiti kako je namijenjen za koristiti.« Predsjednik Monson je odgovorio: »Doktore, ja sam savjetnik predsjednika Hinckleyja. Vi ste mu liječnik. Vi mu recite!«93
Početkom 2006. godine, u dobi od 95 godina, predsjedniku Hinckleyju je dijagnosticiran rak. Na općem saboru u listopadu je rekao: »Gospodin mi je dozvolio da živim, ne znam još koliko. Ali koliko god to bilo, nastavit ću najbolje što mogu obavljati svoje dužnosti… Osjećam se dobro, moje je zdravlje razmjerno dobro. No kada dođe vrijeme nasljednika, prijelaz će biti bez problema i u skladu s voljom onoga čija je ovo Crkva.«94
Godinu je dana kasnije, u listopadu 2007., predsjednik Hinckley je završio svoj posljednji opći sabor rekavši: »Radujemo se što ćemo vas vidjeti opet sljedećeg travnja. Imam 97 godina, no nadam se da ću uspjeti. Neka blagoslovi nebesa budu na vama u međuvremenu, moja je ponizna i iskrena molitva u ime našeg Otkupitelja, Isusa Krista. Amen.«95
Virginia, kći predsjednika i sestre Hinckley, opisala je četiri godine nakon smrti sestre Hinckley kao »godine zaglavnog kamena« života predsjednika Hinckleyja. Zatim se osvrnula na molitvu koju je on prinio 20. siječnja 2008., tjedan dana prije svoje smrti, kada je posvećivao obnovljenu kapelu u Salt Lake Cityju.
»U toj je molitvi, na vrlo neuobičajen način, molio Gospodina za sebe kao proroka. Sa zahvalnošću je rekao da ‘od dana Josepha Smitha do danas ti si birao i određivao proroka ovom narodu. Zahvaljujemo ti se i molimo te da ga utješiš, podržiš i blagosloviš prema njegovim potrebama i tvojim velikim ciljevima’.«96
U četvrtak 24. siječnja 2008. predsjednik Hinckley se po prvi puta nije osjećao sposobnim sudjelovati sa svojom braćom u njihovom tjednom sastanku u hramu. Sljedeće nedjelje, 27. siječnja, predsjednik Monson mu je dao svećenički blagoslov uz pomoć predsjednika Henryja B. Eyringa i Boyda K. Packera. Kasnije toga dana, predsjednik Gordon B. Hinckley je tiho preminuo u svojem domu, okružen sa svoje petero djece i njihovim bračnim drugovima.
Nekoliko dana kasnije, tisuće su odale priznanje dok su prolazile pokraj lijesa predsjednika Hinckleyja koji je bio izložen u Dvorani proroka u Konferencijskom centru. Vođe drugih crkvi, kao i vođe iz vlade i poslovnog svijeta izrazile su svoju sućut, izražavajući zahvalnost na utjecaju i naučavanjima predsjednika Hinckleyja.
Služba sahrane održana je u Konferencijskom centru i emitirana u zgradama Crkve diljem svijeta. Zbor Tabernacle Choir otpjevao je novu crkvenu pjesmu kao dio ovog sastanka pod naslovom: »What Is This Thing That Men Call Death?« [Što je to što ljudi nazivaju smrt?]. Riječi ove crkvene pjesme napisao je predsjednik Hinckley – njegovo posljednje svjedočanstvo o Isusu Kristu njegovim prijateljima koji su ga gledali kao proroka:
Što je to što ljudi nazivaju smrt,
taj tihi odlazak u noć?
Kraj to nije, već postanak
boljih svjetova i većeg svjetla.
O Bože, dodirni mi bolno srce,
i utišaj moje strahove što uznemiruju i progone.
Nek’ nada i vjera, nadmašujuća i čista,
daju snagu i mir povrh mojih suza.
Ne postoji smrt, već samo promjena
s naknadom za ostvarenu pobjedu;
dar onoga koji je ljubio sve ljude,
Sveca, Sina Božjega.97