11. poglavlje

»Ne tražim svoju volju, nego volju [Oca]«

»Trebali bismo podložiti našu volju Očevoj i nadahnuto reći: Koja je volja našeg Oca zbog koga smo ovdje na svijetu da mu služimo? Tada će svaki čin koji obavimo biti uspješan.«

Iz života Lorenza Snowa

Dana 31. ožujka 1899. godine predsjednik Lorenzo Snow putovao je na Akademiju Brighama Younga (sada sveučilište Brigham Young), gdje se okupila velika skupina svetaca posljednjih dana radi odavanja počasti za njegov 85. rođendan. Ujutro je održao nadahnjujući govor muškarcima u publici. U isto vrijeme, žene su imale sličan sastanak, koji su vodile žene članova Prvog predsjedništva i Zbora dvanaestorice apostola. Poslije podne, svi su se okupili.

Kao dio poslijepodnevnog sastanka, 23 djece »umarširalo je na propovjedaonicu i okrenuti prema predsjedniku Snowu otpjevalo dvije pjesme…, nakon čega je svako dijete predsjedniku poklonilo buket cvijeća«. Predsjednik Snow iskazao je svoju zahvalnost djeci i blagoslovio ih. Zatim je osmero studenata s akademije Brigham Young došlo za govornicu, jedan po jedan. Svaki je, predstavljajući organizaciju u školi, odao pažljivo pripremljenu počast njihovom proroku. Kao odgovor na te riječi pažnje i poštovanja, predsjednik je Snow rekao:

»Braćo i sestre, ne znam što da kažem na sve ovo. Volio bih poći kući i razmisliti o tome, no pretpostavljam da se očekuje nekoliko riječi, i da bih trebao nešto reći, ali stvarno ne znam što da kažem. Međutim, evo ipak nešto. Vrlo jasno razumijem da ne odajete ovu počast meni kao Lorenzu Snowu, već zbog djela koje zastupam zajedno s mojom braćom, mojim savjetnicima i članovima Zbora dvanaestorice… Osjećam da što god sam postigao to nije bio Lorenzo Snow, te događaji koji su me doveli na ovaj položaj predsjednika Crkve – to nije Lorenzo Snow, već je Gospodin to učinio. Kada je Isus bio na zemlji, iznio je ovu čudesnu izjavu; razmišljao sam o tome i ona je stalno preda mnom u svemu što radim: ‘Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti. Kako čujem, sudim, i moj je sud pravedan.’ Zašto je rekao da je njegov sud pravedan? Rekao je, jer ‘ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao’. [Vidi Ivan 5:30.] To je načelo, moja braćo i sestre, po kojem sam težio djelovati sve od kada mi je objavljeno da moj Otac na nebu, i vaš Otac na nebu, postoji. Težio sam vršiti njegovu volju…

Kada odajete počast meni, mojim savjetnicima i Zboru dvanaestorice, vi odajete počast Gospodinu. Davno smo otkrili, svaki od nas, da sami od sebe ne možemo učiniti ništa. Samo onoliko koliko smo slijedili ono načelo koje je slijedio Isus kada je bio u svijetu, imali smo uspjeha; i tako će biti s vama.« ¹

Naučavanja Lorenza Snowa

Kada tražimo Božju volju, slijedimo put na kojem neće biti neuspjeha.

Postoji put koji muškarci i žene mogu slijediti na kojem neće biti neuspjeha. Bez obzira kakva se razočaranja mogu dogoditi ili prividni neuspjesi proizaći, općenito govoreći neće biti neuspjeha… Bilo je trenutaka kada se činilo kao da se krećemo natraške; barem onima koji nisu bili potpuno prosvijetljeni u odnosu na um i volju Božju. Crkva je prošla kroz vrlo neobična iskustva, a ljudi su se uvelike žrtvovali… No nadvladali smo kroz te žrtve i kao narod nismo imali neuspjeha. Zašto nije bilo neuspjeha? Zato što narod, kao cjelina, ima svoje umove usredotočene na istinita načela života i prilagodili su se svojoj dužnosti… Ljudi su općenito govoreći imali Duha Gospodnjega i slijedili su ga. Zbog toga nije bilo neuspjeha. Tako može biti i s pojedincima. Postoji put za koju svaka osoba treba slijediti na kojem neće biti neuspjeha. Odnosit će se na vremenita, kao i na duhovna pitanja. Gospodin nam je dao ključnu riječ u ovim stihovima koje sam pročitao iz knjige Nauk i savezi:

»A bude li vaše oko uprto jedino na slavu moju, cijelo će vam tijelo biti svjetlošću ispunjeno, i nikakve tame u vama neće biti. A tijelo koje je ispunjeno svjetlošću, sve shvaća. Stoga, posvećujte se da bi vaše misli bile jedino na Boga.« [NiS 88:67–68.]

To je ključ po kojem bi osoba uvijek mogla biti uspješna. Pavao je rekao:

»Trčim prema cilju da postignem nagradu – nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu Isusu.« [Filipljanima 3:14.]

To je velebni cilj koji bi svaki [svetac] posljednjih dana trebao stalno imati pred sobom. Koja je nagrada?… »Stoga će mu se dati sve što ima Otac moj.« [NiS 84:38.]

Spasitelj je jednom prilikom dao izuzetnu izjavu. Nalazi se u 5. poglavlju Ivana, i glasi:

»Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti.« [Ivan 5:30.]

Čudesno je da bi Bog koji je stvorio svjetove, koji se spustio ovamo odjeven u meso, izvršio moćna čudesa i žrtvovao svoj život na Kalvariji za spasenje ljudske obitelji – da bi on rekao: »Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti.« I nastavlja govoreći:

»Kako čujem, sudim, i moj je sud pravedan, jer ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao.« [Ivan 5:30.]

To je predivna poruka i u njoj se nalazi mnogo toga. Ono što mi želimo je da imamo taj duh u svakom činu naših života i u svakom pothvatu, vremenitom ili duhovnom, i ne misliti na sebe. Trebali bismo pokušati ustanoviti kako koristiti novac i znanje koje nam je Bog dao. Odgovor je jednostavan – za slavu Božju. Naše oko trebalo bi biti uprto jedino na slavu Božju. To je ono zbog čega smo napustili onaj život i [došli] na ovaj. Trebali bismo težiti promicati interese Svevišnjega Boga, i razmišljati poput Isusa: »Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti.« Ukoliko djelujemo danas i sutra, ovaj tjedan i sljedeći, u Božjem interesu, i upremo naše oko jedino na slavu Božju, ne može doći do neuspjeha.² [Vidi 1. prijedlog na 147. stranici.]

Dok slušamo Božju volju, on nam daje moć da uspijemo u njegovom djelu.

Sami od sebe ne možemo ništa činiti. Kao što je Isus rekao: »Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac. Što ovaj čini, to jednako čini i Sin.« [Ivan 5:19.] Došao je na ovaj svijet vršiti volju svog Oca, a ne svoju. Naša želja i odlučnost trebaju biti iste. Kada se pojave stvari koje zahtijevaju naš napor, trebali bismo podložiti našu volju Očevoj i nadahnuti reći: Koja je volja našeg Oca zbog koga smo ovdje na svijetu da mu služimo? Tada će svaki čin koji obavimo biti uspješan. Možda nećemo vidjeti uspjeh danas ili sutra, no bez obzira rezultat će biti uspješan.³

»Tko sam ja da se uputim faraonu – odgovori Mojsije Bogu – i izvedem Izraelce iz Egipta.« [Vidi Izlazak 3:11.] …

»Oprosti, Gospodine! – nastavi Mojsije Jahvi. – Ja nikad nisam bio čovjek rječit; ni prije ni sada kad govoriš svome sluzi. Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak.« [Vidi Izlazak 4:10.] …

U ovim odlomcima koje sam pročitao vidimo da je Bog pozvao Mojsija da izvrši određeno djelo; Mojsije je osjetio nemoć i nesposobnost da učini ono što se od njega tražilo. Djelo je bilo preveliko. Ono je u svojoj naravi i karakteru bilo preduboko i zahtijevalo je moć i sposobnost koju je Mojsije mislio da nema; i osjećao je svoju slabost i zamolio Boga da potraži drugoga… Usprotivio se u svojim osjećajima i razgovarao s Gospodinom govoreći: Tko sam ja da bih trebao biti poslan izvršiti ovo veliko djelo – jer nemoguće mi je da to može biti postignuto sa sposobnostima koje ja posjedujem…

To su osjećaji i misli koje je Mojsije imao i želio ih je izložiti pred Gospodina. Tako je bilo od početka; kada je Gospodin pozvao pojedince, osjećali su svoju nemoć, a tako je i sa starješinama koji su pozvani obratiti vam se. Tako je i sa starješinama koji su pozvani poći među narode zemaljske kao učitelji evanđelja. Oni osjećaju svoju nepodobnost. Osjećaju svoju nedostatnost…

Kada je Jeremija pozvan, osjećao se isto kao i Mojsije. Rekao je da ga je Gospodin pozvao da bude prorok, ne samo za dom Izraelov, nego i za obližnje narode. Bio je dijete, poput Josepha Smitha, kada mu se Bog ukazao po prvi puta. Joseph je tada imao svega 14 godina – jedva dijete na neki način – nepoznat, barem što se tiče svjetovne mudrosti i znanja — tako je i Jeremija, kada ga je Bog prvi puta pozvao – rekao: »Dijete sam. Kako mogu ostvariti to velebno djelo koje od mene tražiš, da ispunim ove velebne odgovornosti koje želiš položiti na moja pleća?« On je usmjerio svoje srce i osjećaje prema ideji da čini to velebno djelo. No Bog mu je rekao… za njegovu utjehu: »Znadoh te prije nego što se oblikovah u utrobi.« Rekao mu je da ga je poznavao u [predsmrtničkom] duhovnom svijetu, da treba ostvariti ono što Gospodin zahtijeva od njega; »prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te«. [Vidi Jeremija 1:5–6.] Pošao je naprijed i uz moć Svemogućega, Jeremija je ostvario ono što je Gospodin tražio od njega…

Gospodin djeluje dosta drugačije od ljudi. On radi drugačije. Apostol Pavao je to rekao. Rekao je: »Pozvani ste. Nisu mudri oni koji su pozvani, već je Bog lude pozvao da posrami mudre.« [Vidi 1. Korinćanima 1:25–27.] A apostoli koje je Bog pozvao, koje je Isus, Sin Božji pozvao i položio na njih ruke te im udijelio svoje svećeništvo i ovlast da ostvare njegovo djelo, nisu bili obrazovani; nisu shvaćali znanost, nisu bili na visokim položajima u Judeji – bili su siromašni i nepismeni; sa skromnim pozivima u životu… Gospodin je po tome drugačiji. On poziva na drugačiji način nego što pozivaju ljudi. A vrlo je vjerojatno da će ljudi biti [zbunjeni] u odnosu na putove Božje u svom pozivanju; najbolji, najmudriji ljudi najčešće su [zbunjeni]. Mojsije je bio [zbunjen] oko toga kako će ga Gospodin osposobiti da ostvari ono što je zahtijevao, no upute je primio kasnije. Gospodinu mu je pomogao i podržao ga na čudesan način u uvjeravanju njegove braće, Izrael, kada ga je vidio veliki Jahve. Savjetovao se s njima, rekao im za svoje poslanje i naposljetku su pristali. Prihvatili su i primili njegove savjete i vodstvo te ih je izveo iz zemlje ropstva u Egiptu. Bio je uspješan, ne kroz vlastitu mudrost; već je pripisao sav svoj uspjeh Svemogućem Bogu koji ga je pozvao. A tako i mi…

Neka sada bude dovoljno reći da nas je pozvao Bog. Ne propovijedamo [osim] kako Bog traži. Gotovo da nema čovjeka na kojeg možemo ukazati među starješinama u Izraelu koji se u srcu nije osjećao nadvladano kada je bio pozvan propovijedati evanđelje, da izvrši dužnosti i obveze koje su mu dane. Primjećujem kako neki od najboljih govornika koji su ikada govorili s ove govornice, kada ih se pozove oni su uplašeni, osjećaju da trebaju zatražiti vjeru i podršku zajednice. I istupili su u Jahvinoj snazi i proglasili njegovu volju u strahu i trepetu; no nisu se svojom vlastitom snagom i mudrošću na taj način obratili svecima posljednjih dana. Iako možda nisu bili povlašteni fakultetskom naobrazbom, oni ipak ustaju ne oviseći o svojoj vlastitoj snazi, već o snazi i moći evanđelja.⁴

Ne možemo uvijek činiti ono što bismo željeli činiti, ali ćemo imati moć da učinimo ono što trebamo učiniti. Gospodin će nam dati moć da to učinimo.⁵ [Vidi 2. prijedlog na 147. stranici.]

Bili smo pozvani djelovati u Božje ime i priznajemo njegovu ruku u svemu dobrome što činimo.

Ono što radimo obavljamo u ime Gospodina Boga Izraelova, i voljni smo priznati ruku Svemogućega u svemu što činimo. Kada je Mojsije istupio kao izbavitelj djece Izraela iz njihovog egipatskog ropstva, nije im se predstavio kao običan izbavitelj, već je došao u ime Gospodina Boga Izraelova, nakon što mu je zapovjeđeno da ostvari njihovo otkupljenje moću i vlašću koju je primio od Boga. A od trenutka kada im se pokazao u tom svojstvu, do trenutka kada je ostvario njegovo djelo, djelovao je u ime i po imenu Gospodina, a ne prema svojoj mudrosti ili genijalnosti, niti zato što je posjedovao nadmoćan razum u odnosu na ostatak čovječanstva. Gospodin mu se ukazao u gorućem grmu i zapovjedio mu da pođe naprijed i ostvari određeno djelo, koje se odnosilo na mir, sreću i spasenje velikog naroda; a uspjeh i blagostanje ovisili su o izvršavanju slijeda stvari koje mu je objavio Bog Nebesa. Njegov uspjeh i napredak bili su savršeno sigurni zbog činjenice da djelo koje mu je dodijeljeno nije bilo rezultat njegove mašte, već je proizašlo od Jahve…

To vrijedi i za nas. Veliko djelo koje se sada ispunjava – okupljanje ljudi iz naroda zemaljskih, nema svoje porijeklo iz uma nekog čovjeka ili neke skupine ljudi, već proizlazi od Gospodina Svemogućega.⁶

Ovisimo o Bogu; a u svim našim djelima i radovima, i u svakom uspjehu koji imamo u našim radovima, osjećamo da je Bog taj koji ga je postigao.⁷

Došli smo na svijet s velikom svrhom, istom kao i Isus, naš stariji brat, činiti volju i djela našeg Oca; u tome je mir, radost i sreća, povećanje mudrosti, spoznaje i moći Božje; izvan toga nema obećanih blagoslova. Stoga, posvetimo se pravednosti, pomognimo svima da budu bolji i sretniji; da nikome ne čine zlo; poštujte Boga i slušajte njegovo svećeništvo; njegujte i očuvajte prosvijetljenu savjest i slijedite Svetoga Duha; ne klonite, čvrsto se držite onoga što je dobro, ustrajte do kraja, a vaša će čaša radosti biti puna do preplavljenosti, jer velika će biti vaša nagrada za vaše kušnje i patnje zbog napasti, vaših vatrenih ispita, čežnje vašeg srca i suza; da, naš će vam Bog dati krunu besmrtne slave.⁸ Vidi 3. prijedlog ispod.]

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Razmotrite ove ideje dok proučavate poglavlje ili dok se pripremate podučavati. Za dodatnu pomoć pogledajte stranice v–vii.

Proučite odsjek koji počinje na 141. stranici. Kako možete znati kada je vaše oko uprto jedino na slavu Božju? Uz toliko meteža u svijetu, kako roditelji mogu pomoći djeci da drže svoje oko uprto jedino na slavu Božju?
Osvrnite se na komentare predsjednika Snowa o Mojsiju i Jeremiji 143–144. stranica). Kako nam ti zapisi mogu pomoći u našim nastojanjima da služimo u svećeničkim zborovima, Potpornom društvu i drugim crkvenim organizacijama?
Predsjednik Snow podučio je da trebamo služiti »u ime Gospodina« 146. stranica). Kako biste opisali osobu koja djeluje u ime Gospodina? Razmislite o mogućnostima koje imate kako biste služili u ime Gospodina.
Predsjednik Snow koristi riječi uspjeh i uspješan nekoliko puta u ovom poglavlju. Kako se Božja definicija uspjeha razlikuje od svjetovne? Zašto možemo imati zajamčen uspjeh kada slijedimo Božju volju?

Povezani stihovi iz Svetih pisama: Filipljanima 4:13; 2. Nefi 10:24; Mosija 3:19; Helaman 3:35; 10:4–5; 3. Nefi 11:10–11; 13:19–24; NiS 20:77, 79; Mojsije 4:2

Pomoć pri podučavanju: »Nemojte se bojati tišine. Ljudi često trebaju vremena da razmisle i odgovore na pitanja ili izraze ono što osjećaju. Možete stati nakon što postavite pitanje, nakon što netko ispriča neko duhovno iskustvo ili kada ima poteškoća izraziti se« (Podučavanje, nema većeg poziva, 67).

U Getsemanskom vrtu Spasitelj je rekao: »Neka ne bude moja, nego tvoja volja« (Luka 22:42).

Mojsije je »pripisao… sav svoj uspjeh Svemogućem Bogu koji ga je pozvao. A tako i mi.«