16. poglavlje

»Da mi budemo jedno«

»Glas Svemogućega pozvao nas je iz središta kaosa… da stvorimo jedinstvo i divno bratstvo u kojem trebamo voljeti jedan drugoga kao samoga sebe.«

Iz života Lorenza Snowa

Prije nego što su sveci bili protjerani iz Nauvooa, braća u vodstvu Crkve sastala su se u hramu. Sklopili su savez da neće »nikada prestati [u svojim] naporima, svim sredstvima i utjecajem u [njihovom] dosegu, dok svi sveci koji su bili dužni napustiti Nauvoo ne budu smješteni na nekom mjestu okupljanja«.¹ Odlučni u obdržavanju ovog saveza, predsjednik Brigham Young uspostavio je Trajni emigracijski fond 1849. godine. Prema tom programu, Crkva je posuđivala novac svecima koji su se iseljavali uz sporazum da će ljudi vratiti svoj zajam nakon što dođu u Utah i zaposle se.

Predsjednik Young pozvao je starješinu Lorenza Snowa i druge da sakupe sredstva za ovaj zadatak. Starješini Snowu bilo je teško tražiti donacije od svetaca – i sami su bili siromašni budući da su proganjani od mjesta do mjesta prije naseljavanja u dolini Salt Lakea. U svoj je dnevnik zapisao: »Izvršavajući zadatak traženja novaca od svetaca koji su, nakon što su bili opljačkani i poharani, prešli put dulji od tisuću milja i tek pristigli u suho, pusto područje velike ‘američke pustinje’, našao sam se u teškom poslu. Uz svega nekoliko iznimaka, ljudi su imali vrlo malo, ili ništa, što bi mogli udijeliti.« Međutim, gdje god je starješina Snow otišao, ljudi su dali sve što su mogli. Izvijestio je: »Trud i voljnost, posvuda pokazani, da se iscijedi dio onoga što je malo – osjećaj velikodušnosti i veličine duše koju sam osjetio posvuda usred siromaštva, srdačni pozdravi koje sam primio tamo gdje je neimaština prevladavala, ispunilo je moje srce izuzetno velikom radošću. Jedan je čovjek inzistirao da uzmem njegovu jedinu kravu govoreći da ga je Gospodin izbavio i blagoslovio da napusti staru zemlju i da počne živjeti u zemlji mira; a dajući svoju jedinu kravu, osjećao je da će učiniti samo ono što dužnost zahtijeva, i što bi očekivao od drugih da je situacija obrnuta.«

Nakon prikupljanja donacija u sjevernom Utahu, starješina je Snow primijetio: »Srca svetaca bila su otvorena i uzimajući u obzir njihove okolnosti, davali su velikodušno i obilno, i ne trebam ni reći s veseljem.«²

Iako su ljudi pojedinačno imali malo za dati, njihov ujedinjeni trud blagoslovio je mnoge živote. Trajni emigracijski fond proširio se izvan svoje izvorne svrhe, pomažući ne samo članovima Crkve koji su bili u Nauvoou. Nastavio je djelovati 38 godina, pomažući desecima tisuća obraćenika iz mnogih zemalja da se okupe sa svojim sudrugovima svecima. [Vidi 1. prijedlog na 193. stranici.]

Naučavanja Lorenza Snowa

Kada smo ujedinjeni u evanđelju, Gospodin kroz nas svijetu pokazuje svoje osobine.

Isus se molio svom Ocu da oni koje mu je dao iz svijeta mogu biti jedno kao što su on i njegov Otac bili jedno, i rekao je: Ja se molim da ćeš im dati istu ljubav koju imaš za mene, da ja mogu biti u njima i ti u meni, da svi mogu biti jedno. U tome je nešto vrlo važno, a mi trebamo vježbati sebe dok ne postanemo poput Oca i Sina, jedno u svemu.³

U stihovima koje sam pročitao [Ivan 17:19–21] pokazana je važnost i potreba da apostoli budu ujedinjeni kako bi svrhe Gospodnje mogle imati učinka u svijetu. Jer ako apostoli i oni koji vjeruju u njih nisu ujedinjeni, svijet ne bi mogao vjerovati u Spasiteljevu misiju i svrhe. Stoga se Isus molio Ocu da svi oni koje mu je dao mogu biti kao jedno kao što su on i Otac jedno, da bi svijet mogao vjerovati da ga je Otac poslao. Zapravo, to je ono što je Gospodin planirao postići pomoću naroda Izraela izvodeći ga iz egipatskog ropstva; želio je od njih napraviti ujedinjeni narod, izabrani rod, narod ljudi koje Bog može uvažiti i poštivati kako bi svijet mogao vjerovati, i da mogu primiti blagoslove koje im je želio udijeliti, budući da je sav ljudski rod Božje potomstvo; i kada bi Izrael ispunio njegove uvjete, svijet bi bez sumnje imao velike koristi, a svrhe Božje bile bi potpunije ispunjene. Gospodin je želio pokazati svoje osobine, i osobine nebesa, i želio je proširiti svoju ljubav i blagoslove kroz Izrael cijeloj ljudskoj obitelji; no oni su bili neposlušni i nisu htjeli čuti njegov glas…

Ako među sobom imamo podjelu, ako smo podijeljeni duhovno ili vremenito, nikada ne možemo biti ljudi kakvi Bog želi da postanemo, niti možemo ikada postati oruđa u njegovim rukama i uvjeriti svijet da je sveto svećeništvo obnovljeno i da imamo vječno evanđelje. Kako bismo ostvarili svrhe Božje trebat ćemo činiti onako kako je Isus činio – podložiti svoju pojedinačnu volju Božjoj volji, ne samo u jednome, već u svemu, i živjeti tako da će volja Božja biti u nama.⁴ [Vidi 2. prijedlog na 193. stranici.]

Jedinstvo je bitno u Crkvi i u našim obiteljima.

Trebalo bi biti više jedinstva među nama nego što imamo danas. U Zboru dvanaestorice vlada savršeno jedinstvo. Ne bi li trebalo biti savršeno jedinstvo u tom zboru? Zasigurno, svatko bi rekao: »Da, treba postojati savršeno jedinstvo u Zboru dvanaestorice apostola.« A također postoji savršeno jedinstvo u Prvom predsjedništvu. Zar ne bi tako trebalo biti? Svatko će zaista reći da bi trebalo. I ne bi li trebalo biti savršeno jedinstvo sa sedam predsjednika Sedamdesetorice? Zasigurno bi trebalo biti; svi kažemo »Da«. Ne bi li trebalo biti savršeno jedinstvo među članovima velikog vijeća u raznim okolima Siona? Naravno da bi trebalo, i postoji način kako ostvariti to jedinstvo. A isto je s raznim drugim organizacijama i zborovima. Ne bi li trebalo biti savršeno jedinstvo s predsjedništvima okola? Zasigurno, i da sam ja predsjednik okola, ne bih se odmarao ni noću ni danju dok ne bih imao jedinstvo sa svojim savjetnicima. Ne bi li trebalo biti jedinstvo među biskupom i njegovim savjetnicima? Zasigurno bi trebalo.

Što je još važnije? Ne bi li trebalo biti jedinstva u obitelji?… Zasigurno bi trebalo. I zašto bi bilo koji čovjek bio zadovoljan, zašto bi bilo koji suprug ili otac obitelji bio zadovoljan dok ne postigne savršeno jedinstvo, to jest, onoliko savršeno koliko jedinstvo može biti postignuto? I u tome bi otac trebao usavršiti sebe onako kako čovjek može u ovom životu pred svojom obitelji. A žena bi trebala usavršiti sebe onoliko koliko je moguće u svom životu. I tada su spremni usavršiti svoju djecu poput sebe kada su voljni i sposobni postati savršeni. A otac i majka trebaju biti vrlo pažljivi. Žena ne bi nikada trebala govoriti o svom mužu u nazočnosti svoje djece bez poštovanja. Ako smatra da je njezin muž pogriješio (što je moguće), nikada ne bi trebala govoriti o tome u nazočnosti svoje djece. Trebala bi ga izvući iz nazočnosti svoje djece i tamo mu reći za pogrešku, na ugodan način, no nikada u nazočnosti djece govoriti bez poštovanja o ocu. A isto tako i otac. On nema pravo govoriti bez poštovanja o svojoj ženi u nazočnosti njezine djece. I molim se Bogu da udijeli mužu i ženi duha i razumijevanja da se isprave po tom pitanju. Znam da mnoge teškoće koje sada imamo, i manjak poštovanja na koji nailazimo po pitanju svećeništva među mladima proizlazi iz činjenice da je bilo teškoća kod kuće, i da je manjak poštovanja izražen u njihovoj nazočnosti, od oca prema majci, ili od majke prema ocu. Znam da je tako.⁵ [Vidi 3. prijedlog na 193. stranici.]

Postajemo ujedinjeni kad pomažemo jedan drugome osigurati mir i sreću.

Dosta govorimo o načelu voljenja naših bližnjih kao što volimo sebe; govorimo o tome i ponekad o tome razmišljamo, no koliko doista radimo u duhu toga, i vidimo da je problem u nama samima? Moramo razumjeti da trebamo djelovati prema određenim načelima po kojima se možemo ujediniti kao ljudi, ujediniti naše osjećaje kako bismo mogli postati jedno, a to se nikada ne može ostvariti ako se ne učine određene stvari, i to one koje zahtijevaju naš trud.

Kako biste počeli raditi na tome da se ujedinite? Kako bi čovjek počeo raditi na tome da se ujedini sa svojim bližnjim? Kako dva čovjeka, koji se nikada nisu poznavali, počinju graditi prijateljstvo, pripadnost i privrženost jedan prema drugome? Nešto bi trebalo napraviti, i to ne samo jedna osoba, već bi to trebala napraviti i jedna i druga osoba. Ne bi bilo primjereno da samo jedna osoba obavi posao; ne bi bilo primjereno da jedna osoba odgovori na to i sama obavi posao, već da bi postali kao jedno u svojim osjećajima i privrženosti – potrebno je djelovanje obje strane…

[Svaka] strana treba učiniti nešto kako bismo izgradili uzajamno prijateljstvo i povezali se kao zajednicu…

Neka vaši umovi budu prošireni da možete razumjeti i brinuti se o interesima svojih prijatelja oko vas, i kada imate mogućnost raditi u njihovu korist, učinite to, a kada to činite otkrit ćete da će ono što vam je potrebno doći u vaše ruke brže nego ako radite isključivo u vašu korist neovisno o interesima svojih prijatelja. Znam da je to dobro i važno načelo…

Moramo znati kako je naš posao naučiti da osiguramo mir i sreću osobama oko nas i nikada ići smjerom koji gazi osjećaje i prava naših bližnjih. Ako čovjek pođe i pogazi prava brata, koliko će vremena trebati da uništi osjećaj povjerenja koji je do tada postojao među njima? I kada je jednom uništen, koliko će trebati vremena da se vrati taj osjećaj koji je nekoć postojao među njima? Trebat će puno vremena. To je ono na što moramo biti usredotočeni. Osjećam da je tako. U svim svojim mislima, u svim svojim postupcima i osobnim razmišljanjima trebamo dopustiti našim mislima da se osvrnu na interese svih i spoznati da oni imaju prava i povlastice kao i mi; to trebamo imati čvrsto usađeno u svoje umove.

Uzmite u obzir čovjeka koji stalno pazi na interese ljudi oko sebe, i koji želi da njegova braća budu blagoslovljena u svemu, i on će na taj način stvoriti sreću sebi i drugima. Ako čovjek krene drugim smjerom i umjesto blagoslova i rada u korist drugih u njima traži manu i povlači ih prema dolje, hoće li ostvariti isti napredak? Zasigurno neće…

Ako smatramo da je naša dužnost raditi nadobudnije nego prije kako bismo stekli povjerenje, nastavit ćemo ako je u našoj moći donositi vremenite blagoslove i dobra djela kako bismo stekli prijateljstvo onih oko nas. Samo se na ovaj način, i ni na jedan drugi, možemo međusobno povezati i pokazati da posjedujemo dobrostivu i bratsku privrženost. Moramo pokazati privrženost našim djelima… umjesto da se rukujemo s osobom i govorimo »Bog te blagoslovio, moj prijatelju«, a sljedećeg dana ne obraćamo pažnju na ono što smo ranije rekli, već gazimo po njegovim osjećajima.⁶

Kada čovjek nije voljan žrtvovati za dobro svoje braće, i kada zna da vrijeđa osjećaje svoje braće… taj čovjek nije ispravan pred Gospodinom, i gdje je ljubav te osobe za njegovog brata?

Kada jedan brat nije voljan trpjeti za svog brata, kako će on moći pokazati da ima ljubavi za njega? Kažem vam, zbog naše ludosti i slabosti nećemo pomoći našoj braći, no kada oni povrijede naša prava, odmah uzvraćamo, i ako oni stanu na naše prste, mi odmah skačemo po njihovima… Kada vidim brata koji je povrijeđen, a zatim se okrene i zaskoči krivca, tada kažem koliko je taj brat daleko od staze dužnosti, i kažem mu da mora naučiti kontrolirati se ili nikada neće biti spašen u kraljevstvu Božjem.⁷

Pročitat ću nekoliko odlomaka iz knjige Nauk i savezi:

»Učenici moji u drevne dane nastojahu hvatati jedan drugoga i ne praštahu jedan drugomu u srcima svojim, a zbog tog zla bijahu ucviljeni i oštro kažnjeni.

Stoga, kažem vam, morate oprostiti jedan drugomu. Onaj, naime, koji ne oprosti bratu svojemu prijestupe njegove, stoji osuđen pred Gospodom, jer u njemu ostaje veći grijeh.« [NiS 64:8–9.] …

Kao što čitamo ovdje, postoji nešto što Spasiteljevi učenici nisu postigli – nisu uspjeli uspostaviti ono jedinstvo duha i osjećaj koji su trebali imati, i stoga ih je Gospodin ukorio. Gospodin zahtijeva da ljudi trebaju praštati jedan drugome, čak sedamdeset puta sedam. Pa čak i ako se od nas ne traži oprost, mi trebamo oprostiti… Onaj koji ne oprosti svom bratu, rečeno nam je, u njemu ostaje veći grijeh – to jest, on je veći grešnik od osobe koja ga je povrijedila. Gospodin od nas traži da ljubimo svoje bližnje kao sebe – prilično teško u većini situacija; no moramo doseći tu razinu savršenstva, i u tome ćemo uspjeti.⁸ [Vidi 4. prijedlog na stranici.]

Postajući ujedinjeni u evanđelju, rastemo u svjetlosti i razumu te se pripremamo živjeti u Božjoj nazočnosti.

Trebamo biti vezani i djelovati poput Davida i Jonatana kao jedno srce [vidi 1. Samuel 18:1] i prije dopustiti da naša ruka bude otrgnuta od našega tijela negoli povrijediti jedan drugoga. Kako bismo moćni ljudi bili kada bismo bili u tom stanju, i moramo do toga doći, bez obzira koliko malo osjećaja prijateljstva imamo u sadašnjem trenutku. Mogu vam samo reći da će doći dan kada ćemo morati biti ujedinjeni na taj način želimo li ikada vidjeti nazočnost Božju. Morat ćemo naučiti ljubiti svoje bližnje kao same sebe. Moramo se upustiti u to, bez obzira koliko smo daleko od toga u sadašnjem trenutku – to nije važno, moramo naučiti ta načela i usaditi ih u naše grudi. To mogu jasno vidjeti, i to je razlog zašto govorim o tome na način na koji ja to činim, jer ih želim usaditi u umove svetaca i imati to u njihovim svakodnevnim osjećajima.⁹

Glas Svemogućega pozvao nas je iz središta kaosa, koji je Babilon, da stvorimo organizaciju i divno bratstvo u kojem trebamo voljeti jedan drugoga kao samoga sebe. Kada se udaljimo od te svrhe, Duh se Božji povlači od nas razmjerno toj udaljenosti. No ako nastavimo djelovati u skladu onim savezima koje smo sklopili kada smo primili evanđelje, naša će se svjetlost i razum odgovarajuće povećati i mi ćemo se neminovno pripremiti za ono što će doći. A zbog naše vjernosti i odanosti savezima koje smo sklopili, temelj na kojem stojimo postaje poput stupova nebeskih – nepokolebljiv.¹⁰ [Vidi 5. prijedlog na 193. stranici.]

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Razmotrite ove ideje dok proučavate poglavlje ili dok se pripremate podučavati. Za dodatnu pomoć pogledajte stranice v–vii.

Osvrnite se na iskustvo Lorenza Snowa s Trajnim emigracijskim fondom (stranice 185–187). Danas u Crkvi, kakve mogućnosti imamo dati novac ili dobra kako bismo pomogli drugima? Na koje nam načine ta nastojanja mogu pomoći postati jedno?
Razmislite o učenjima predsjednika Snowa o tome zašto Gospodin želi da budemo ujedinjeni (stranice 187–188). Što mislite zašto će drugi ljudi prije steći svjedočanstvo o Gospodinu i njegovoj obnovljenoj Crkvi kada vide da smo ujedinjeni? Kako se njihovi osjećaji mogu promijeniti ako vide da smo podijeljeni?
Razmotrite poglavlje koje započinje na 188. stranici. Kako se ovaj savjet odnosi na naše domove? Razmotrite što možete učiniti kako biste potaknuli više jedinstva u vašim obiteljskim odnosima.
Kako možemo iskusiti jedinstvo u našem Potpornom društvu ili svećeničkom zboru, čak kada imamo različite interese i ideje? (Za neke primjere, vidi stranice 189–192.) Na koje ste načine imali koristi od jedinstva u vašoj obitelji? U Crkvi? U vašoj sredini?
Što mislite zašto nas ljubav jedan prema drugome čini »moćni[m] ljudi[ma]«? Kako ljubav za druge utječe na način na koji živimo? Dok razmišljate ili razgovarate o ovim pitanjima, osvrnite se na posljednja dva odlomka u poglavlju (stranica 192).

Povezani stihovi iz Svetih pisama: Psalmi 133; Ivan 13:34–35; Rimljanima 12:5; Mosija 18:21; 4. Nefi 1:15–17; NiS 51:9; Mojsije 7:18

Pomoć pri podučavanju: »Krunska je moć podučavanja evanđelja, koja može uvjeriti i obratiti, očita kada nadahnuti učitelj kaže: ‘Znam moću Duha Svetoga, objavama Duha Svetoga mojoj duši, da je nauk koji podučavam istinit’« (Bruce R. McConkie, citirano u Podučavanje, nema većeg poziva, 43).

Prije nego što su sveci napustili Nauvoo, svećenički vođe sklopili su savez pomoći svim svecima koji su željeli pridružiti se emigraciji.

»Ne bi li trebalo biti jedinstva u obitelji?… Zasigurno bi trebalo.«