14. poglavlje

»Bogu [je] sve moguće«

»Priroda tih zahtjeva za nas [je] takva da im nijedna osoba ne može udovoljiti, osim uz pomoć Svemogućega… On je obećao tu pomoć.«

Iz života Lorenza Snowa

Predsjednik Lorenzo Snow bio je radnik koji je slijedio svoj često ponavljani savjet: »Trebamo uložiti napore… Ne koristi nam biti besposleni i ostati neaktivni.«¹ No priznao je kako u svojoj želji da izgradi kraljevstvo Božje njegov vlastiti napor ne bi nikada bio dovoljan bez milosti Božje – ili »vrhovne pomoći«² kako ju je često nazivao. Prema tome, potičući članove Crkve da naporno rade na »razvoju [pravednih] načela«, u istom je dahu izjavio da »mi, kao sveci posljednjih dana, trebamo razumjeti i imati na umu da spasenje dolazi kroz milost Božju«.³ Svjedočio je da će Bog dodati svoju snagu našim nastojanjima: »Gdje nas Gospodin postavi, tamo trebamo biti; kada od nas traži da uložimo napore za podršku tih svetih načela, to trebamo napraviti; to je sve oko čega se trebamo brinuti; za ostalo će se pobrinuti naš Nebeski Otac.«⁴

Sestra predsjednika Snowa, Eliza, primijetila je da je bio odan tom učenju. Opisala ga je kao čovjeka koji je imao »nepokolebljivo pouzdanje u podržavajuću moć i milost [Božju]«. Rekla je da je »znao u koga se uzda« i stoga je mogao izdržati »svaku tegobu, svako suprotstavljanje« i »prevladati svaku prepreku«.⁵

Lorenzo Snow pokazao je svoje pouzdanje u podržavajuću moć Božju na putovanju prema svojoj misiji u Engleskoj 1840. godine. Na putu u trajanju od 42 dana preko Atlantskog oceana, on i njegovi suputnici podnijeli su tri velike oluje. Kasnije je opisao da su to bile »strašne oluje – oluje koje su poznavatelji oceana proglasili vrlo opasnima«. Primijetio je razliku između njegovog odgovora na oluje i odgovora nekih drugih putnika: »U brojnim situacijama, u najmanju ruku, događaj je bio užasavajuće nevjerojatan. Nisam bio iznenađen što su se muškarci, žene i djeca koji nisu naučili uzdati se u Boga stisnuli u agoniji straha i plakali. Ja sam se uzdao u onoga koji je stvorio mora i odredio njihove granice. Bio sam na njegovom zadatku – znao sam da sam bio poslan na ovu misiju vlašću koju je on priznavao, i iako je ocean divljao a brod se ljuljao i tresao usred razbacanih valova, on je bio za kormilom, a moj je život bio siguran pod njegovom zaštitom.«⁶

Mnogo godina kasnije, kada je Lorenzo Snow postao predsjednik Crkve, ponovno je pronašao utjehu u spoznaji da je Gospodin bio za kormilom. Na sastanku održanom 13. rujna 1898, Zbor dvanaestorice apostola jednoglasno je izrazio svoju predanost da ga podrže kao predsjednika Crkve. Zapisnik sa sastanka navodi kako je tada ustao i rekao da »nema koristi od ispričavanja zbog nesposobnosti, itd., da preuzme ogromne odgovornosti koje se odnose na taj položaj… Smatrao je da je na njemu da učini najbolje što može i pouzda se u Gospodina.«⁷ [Vidi 1. prijedlog na 172. stranici.]

Naučavanja Lorenza Snowa

Uz Božju pomoć možemo učiniti sve što se od nas traži.

Želim govoriti na način koji će služiti za našu izgradnju i zajednički napredak u onome što se odnosi na naše spasenje. Zbog toga želim vjeru i molitve svih onih koji vjeruju u utjecanje Gospodinu za poduku i mudrost.

Trebamo shvatiti odnos koji imamo s Gospodinom, našim Bogom, i jedinstveni položaj u kojem se nalazimo. Kako bismo ispravno ispunili obveze koje imamo, trebamo vrhovnu pomoć…

Isus je rekao mladom čovjeku, koji mu je prišao i želio znati što treba učiniti kako bi primio vječni život, da »obdržava zapovijedi«. Mladić je odgovorio da je obdržavao te zapovijedi od svoje mladosti. Spasitelj je, gledajući u njega, primijetio da još nešto nedostaje. Mladić je obdržavao moralni zakon, zakon dan Mojsiju, i zbog toga ga je Isus volio, no vidio je da mu nedostaje još jedno. Bio je bogat čovjek i imao je utjecaja u svijetu zbog svog velikog bogatstva. Isus je znao, prije nego što ga bude mogao uzdići, ili bilo koga drugoga, u celestijalni svijet, kako je potrebno da bude podložan u svemu i uvidi da je poslušnost celestijalnom zakonu od najveće važnosti. Isus je znao što se traži od svakog čovjeka kako bi stekao celestijalnu krunu – da ništa ne smije biti draže od poslušnosti nebeskim zahtjevima. Spasitelj je u tom mladiću vidio da prianja uz nešto što nije u skladu sa zakonom celestijalnog kraljevstva. Možda je u njemu vidio sklonost da emotivno prione uz ono što je za njega štetno, i što bi obdržavanje zahtijeva evanđelja učinilo neugodnim ili nemogućim, stoga mu je rekao da treba otići, prodati sve što ima »i podati siromasima i slijediti ga«.

Ova je zapovijed rastužila i ožalostila mladića. Gledao je na bogatstvo kao na veliki cilj u životu koje mu donosi utjecaj u svijetu i sve što je želio; kao na nešto što mu osigurava blagoslove i životne užitke; kao sredstvo koje ga uzdiže na visoke položaje u društvu. Nije mogao ni pojmiti da osoba može osigurati blagoslove, užitke i povlastice u životu, i ono što je njegova narav željela, bez njegovog bogatstva. No evanđelje ima moć namiriti sve što je potrebno za ispunjavanje čovjekovih želja i zahtjeva te ga usrećiti. Bogatstvo nije zamišljeno da to postigne; a Gospodin mu je želio da se odrekne tih težnji, da ih izbaci iz svog uma i srca, kako bi ga mogao učiniti svojim slugom u svemu. Želio je da taj čovjek bude potpuno predan svojoj službi, da se upusti u ovo djelo s cjelovitom namjerom srca, slijedi naputke Svetoga Duha i pripremi se za celestijalnu slavu. No ovaj mladić nije bio voljan; bila je to prevelika žrtva. A Spasitelj je tom prilikom rekao: »Kako mučno bogataši ulaze u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz iglene ušice proći nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje.«

Učenici »se začudiše« tome, »te upitaše: ‘Tko se onda može spasiti?’« Mislili su da nitko ne može posjedovati bogatstvo i biti spašen u kraljevstvu Božjem. Bila je to misao koju su primili iz Spasiteljevih napomena. No Isus je odgovorio: »Ljudima je nemoguće, ali je Bogu sve moguće.« [Vidi Matej 19:16–26; vidi i Joseph Smith Translation [prijevod Josepha Smitha] Matthew 19:26, fusnota a, i Mark 10:27, fusnota a.]⁸ [Vidi 2. prijedlog na 172. stranici.]

Bog je obećao da će nam pomoći u našim osobnim nastojanjima da živimo evanđelje.

Po sebi i sami od sebe ne možemo nikako zadovoljiti zahtjeve svih zapovijedi koje nam je Bog dao. Sam Isus nije mogao bez božanske pomoći svog Oca ispuniti njegovo djelo. Jednom je prigodom rekao: »Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti. Kako čujem, sudim, i moj je sud pravedan, jer ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao.« [Ivan 5:30.] A ako je bilo potrebno da on, naš Gospodin, ima božansku pomoć, nama će biti još važnije primiti njegovu pomoć. A u svakoj okolnosti i situaciji koje okružuju svece posljednjih dana, dok obavljaju svoje dužnosti, oni imaju pravo na vrhovnu pomoć Svetoga Duha za podršku u raznim situacijama koje ih okružuju i u dužnostima koje se od njih traži da izvrše…

Ne mogu zamisliti ništa što je toliko važno kao raditi i steći vlastito uzvišenje i slavu. To je nesumnjivo jedna divna svrha zbog koje smo došli na svijet… Nijedan muškarac ili žena ne bi trebali biti obeshrabreni kada osjete da ne mogu ispuniti ono što žele izvršiti, već bismo svi trebali raditi ono što možemo kako bismo izvršili divno djelo zbog kojeg smo ovdje.⁹

Suština religije koju smo prihvatili zahtijeva određeni način ponašanja koji nijedna druga religija za koju znamo ne traži od svojih sljedbenika; a priroda tih zahtjeva za nas [je] takva da im nijedna osoba ne može udovoljiti, osim uz pomoć Svemogućega. Potrebno je da razumijemo, barem dijelom, divne i važne blagoslove koje trebamo naposljetku primiti, podlažući se zahtjevima religije ili evanđelja koje smo primili. Žrtve koje se traže od nas takve su prirode da ih nijedan muškarac ili žena ne mogu podnijeti, osim uz pomoć vrhovne moći; a Gospodin, zadajući te zahtjeve, nikada nije namjeravao da se od njegovog naroda zahtijeva da im se podlože osim uz vrhovnu pomoć, uz onakvu pomoć koju nijedna druga skupina pobožnih ljudi ne ispovijeda. On je obećao tu pomoć…

Ti zahtjevi… zahtijevani su u svakom vremenu i razdoblju kada je Bog pozvao narod da mu služi i primi njegove zakone. Zahtijevani su u vrijeme Izraela, na početku tog naroda. Zahtijevani su od Abrahama, Izaka i Jakova. Zahtijevani su od Mojsija i od ljudi koje je izveo iz egipatskog ropstva. Zahtijevani su od svih proroka koji su postojali od dana Adama do danas. Zahtijevani su od apostola koji su primili svoje poslanje polaganjem ruku Isusa Krista, Sina Boga živoga, i od sljedbenika religije koju su apostoli proglasili i podučavali ljudima u njihovo doba, i nijedan čovjek, grupa ljudi ili stalež od Adama do danas, ne mogu udovoljiti tim zahtjevima osim naroda Božjega, kao da su podareni moću s visina, koja je mogla proizaći jedino od Gospodina, našeg Boga.¹⁰ [Vidi 3. prijedlog na 172. stranici.]

Kada sudjelujemo u Božjem djelu, trebamo Božju pomoć.

Što god možete poduzeti za unapređenje interesa Siona, morate se pouzdati u Gospodina za uspjeh.¹¹

Čovjekov um treba biti uprt jedino na slavu Božju u svemu što počne ostvarivati. Treba nam biti jasno da sami ne možemo učiniti ništa. Mi smo Božja djeca. Nalazimo se u tami, [osim] ako Bog prosvijetli naše razumijevanje. Mi smo bespomoćni, [osim] ako nam Bog pomogne. Djelo koje trebamo učiniti ovdje takve je naravi da ga ne možemo obaviti bez pomoći Svemogućega… To je veliki problem s ljudima iz svijeta, i s mnogim starješinama Izraelovim; zaboravljamo da radimo za Boga; zaboravljamo da smo ovdje kako bismo ispunili određene svrhe koje smo obećali Gospodinu da ćemo ih ispuniti. Ovo je veličanstveno djelo u koje smo uključeni. To je djelo Svemogućega; a on je odabrao muškarce i žene za koje zna iz prošlih iskustava da će ispuniti njegove svrhe.¹²

Ovo djelo u koje smo vi i ja uključeni može uspjeti i biti unaprjeđeno jedino kroz Božje blagoslove za vjerne i poštene napore i našu odlučnost da ostvarimo djelo zbog kojeg smo došli u ovo postojanje. Kada se osvrnemo na iskustva kroz koja smo prošli, jednostavno razumijemo kako naše blagostanje ovisi o našim poštenim pokušajima da ostvarimo Božje djelo, da radimo u interesu ljudi i oslobodimo se sebičnosti, koliko god je to moguće. Budući da je tako bilo u prošlosti, možemo doista vjerovati da će naš budući napredak ovisiti o našoj odlučnosti vršenja volje Božje u svim okolnostima i uz pomoć koju će nam on dati.¹³ [Vidi 4. prijedlog na 173. stranici.]

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Razmotrite ove ideje dok proučavate poglavlje ili dok se pripremate podučavati. Za dodatnu pomoć pogledajte stranice v–vii.

Osvrnite se na zapis od 167–168. stranice. Što mislite zašto ljudi koji se uzdaju u Boga reagiraju na kušnje drugačije od ljudi koji se ne uzdaju u Boga?
Razmišljajte o priči o Spasitelju i bogatom mladiću (stranice 168–169). Koje su neke od stvari uz koje se ljudi vežu i zbog kojih se žaloste? Zašto trebamo »odbaciti« te stvari iz naših života prije nego što možemo primiti najveće Gospodnje blagoslove?
Predsjednik Snow podučio je da je čak i Spasitelj trebao »božansk[u] pomoć« da »ispuni njegovo djelo« (170. stranica). Kako možete upotrijebiti riječi predsjednika Snowa da biste pomogli nekome tko se osjeća neadekvatno zadovoljiti zahtjeve evanđelja?
Potražite posljednji odjeljak ovog poglavlja (stranice 171–172). Što mislite zašto ponekad ne tražimo Boga za pomoć? Razmislite o tome što možete učiniti kako biste primili više njegove pomoći u svom životu.

Povezani stihovi iz Svetih pisama: Filipljanima 4:13; 2. Nefi 10:23–24; 25:23; Jakov 4:6–7; Mosija 24:8–22; Članci vjere 1:3

Pomoć pri podučavanju: »Zadužite sudionike da pročitaju odabrana pitanja s kraja poglavlja (pojedinačno ili u malim grupama). Zamolite ih da potraže učenja u poglavlju koja se odnose na ta pitanja. Zatim ih pozovite da iznesu svoja mišljenja i uvide ostatku grupe« (stranica vii u ovoj knjizi).

Prije nego što je iscijelio slijepca, Spasitelj je rekao: »Meni treba činiti djela onoga koji me posla« (Ivan 9:4).

»Ovo djelo u koje smo vi i ja uključeni može uspjeti i biti unaprjeđeno jedino kroz Božje blagoslove za vjerne i poštene napore.«