Život i službeništvo Lorenza Snowa

Kada je 21-godišnji Lorenzo Snow jednog dana 1835. godine odjahao iz roditeljskog doma na svom konju, krenuo je prema koledžu Oberlin u Oberlinu, Ohio. Nije znao da će na tom kratkom putovanju imati iskustvo koje će promijeniti tijek njegovog života.

Jašući niz cestu u svom rodnom gradu Mantua, Ohio, sreo je drugog jahača. Taj čovjek, koji se zvao David W. Patten, nedavno je bio zaređen kao apostol Gospodina Isusa Krista. Vraćao se svecima posljednjih dana u Kirtlandu, Ohio, nakon odsluženja misije. Njih dvojica putovali su zajedno oko 50 kilometara. Lorenzo Snow kasnije se prisjetio:

»Naš se razgovor dotakao religije i filozofije, a budući da sam bio mlad i imao prednost dobrog obrazovanja, ispočetka sam bio sklon odnositi se olako prema njegovim mišljenjima, naročito stoga što nisu uvijek bila uokvirena gramatički ispravnim govorom; no kako je na svoj iskren i ponizan način nastavio objašnjavati naum spasenja, nisam se mogao oduprijeti spoznaji da je on bio Božji čovjek i da je njegovo svjedočanstvo istinito.«¹

Lorenzo Snow nije bio član Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana kada je sreo starješinu Pattena, no bio je upoznat s nekim naučavanjima Crkve. Zapravo, prorok Joseph Smith posjetio je dom obitelji Snow, a Lorenzova majka i sestre Leonora i Eliza bile su krštene i potvrđene članice Crkve. Međutim, Lorenzo je bio, kako je sam rekao, »obuzet drugim stvarima« u to vrijeme, a te su stvari »potpuno obuzele [njegove] misli«.² To se počelo mijenjati kada je razgovarao sa starješinom Pattenom. Govoreći o tom iskustvu, rekao je: »Bila je to prekretnica u mom životu.«³ Opisao je kako se osjećao tijekom razgovora:

»Osjetio sam bockanje u srcu. On je to očito primijetio, jer je jedna od posljednjih stvari koje mi je rekao nakon što je iznio svoje svjedočanstvo, bila da se trebam obratiti Gospodinu prije počinka i sam ga upitati. Učinio sam to i rezultat je bio da su od dana kada sam upoznao tog velikog apostola svi moji ciljevi bili znatno veći i bolji.«

»Potpuna iskrenost [starješine Pattena], njegova ozbiljnost i duhovna moć«⁴ ostavili su trajan utjecaj na mladića koji će jednoga dana sam služiti kao apostol. A taj tihi razgovor doveo je do drugih iskustava koja će pripremiti Lorenza Snowa da postane predsjednik Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, Božji glasnik na zemlji.

Odrastanje u domu vjere i napornog rada

Dvije snažne obitelji, bogate u vjeri i religijskoj tradiciji, spojile su se kada je Oliver Snow oženio Rosettu Leonoru Pettibone 6. svibnja 1800. godine. Mladoženja i mladenka bili su potomci nekih od prvih europskih naseljenika u Sjedinjenim Državama – engleski hodočasnici koji su prešli Atlantski ocean u 17. stoljeću kako bi izbjegli vjerski progon. Oliver i Rosetta proveli su prvih nekoliko godina svog braka u državi Massachusetts, gdje su rođene njihove kćeri Leonora Abigail i Eliza Roxcy. Zatim su preselili u Mantua, Ohio, koje je tada bilo jedno od najzapadnijih naselja u Sjedinjenim Državama. Bili su jedanaesta obitelj koja je preselila u to područje. Obitelj je u Mantui obitelj dobila još dvije kćeri, Amandu Percy i Melissu. Lorenzo, peto dijete i prvi sin Olivera i Rosette, rođen je u Mantui 3. travnja 1814. godine. Kasnije je dobio dva mlađa brata: Luciusa Augustusa i Samuela Pearcea.⁵

U skladu s njihovim obiteljskim tradicijama, Oliver i Rosetta podučavali su svoju djecu važnosti vjere, napornog rada i obrazovanja. Dok su iznosili priče o teškoćama koje su izdržali kako bi izgradili svoj dom, njihova su djeca učila prevladati obeshrabrenje i cijeniti Božje blagoslove u svojim životima. Eliza je napisala: »Za naše roditelje doista možemo reći kako je njihovo poštenje bilo netaknuto i tijekom života bili su osobe od povjerenja u svim društvenim odnosima i poslovnim aktivnostima; i pažljivo su podučavali svoju djecu navikama marljivosti, ekonomičnosti i strogog morala.«⁶ Lorenzo je izrazio zahvalnost što su se prema njemu uvijek odnosili »brižno i s nježnošću«.⁷

Dok je Lorenzo odrastao, marljivo je radio u vremenitim i intelektualnim aktivnostima. Njegov je otac često bio odsutan, služeći zajednici »u državnoj službi«. Tijekom Oliverovog odsustva, Lorenzo, kao najstariji sin, bio je odgovoran za farmu – odgovornost koju je shvatio ozbiljno i uspješno je ispunjavao. Kada Lorenzo nije radio, obično je čitao. »Njegova knjiga«, rekla je Eliza, »bila je njegov stalan suputnik.«⁸

Osvrćući se na razvoj Lorenzove osobnosti, Eliza je primijetila: »Od ranog je djetinjstva pokazivao snagu i čvrstoću karaktera koji su obilježili njegov napredak tijekom života.«⁹

Prevladavanje mladenačkih ambicija

Oliver i Rosetta Snow poticali su iskreno proučavanje religije. Dopustili su svojoj djeci učiti o raznim crkvama, otvarajući svoj dom »dobrim i razumnim ljudima svih denominacija«. Čak i uz taj poticaj, Lorenzo »je posvećivao malo ili nimalo pažnje religiji, barem ne dovoljno kako bi se odlučio za neku određenu sektu«.¹⁰ Njegov je san bio postati vojni zapovjednik, a taj je san nadvladao druge utjecaje u njegovom životu, »ne zato što je volio sukob«, napisao je povjesničar Orson F. Whitney, već zato što je »bio zadivljen idejom i čašću vojne karijere«.¹¹ No ubrzo je tu ambiciju zamijenio s drugom. Napustio je dom i upisao se na obližnji koledž Oberlin kako bi stekao »visoko obrazovanje«.¹²

Dok je studirao na Oberlinu, stekao je novi interes za religiju. Još uvijek pod utjecajem njegovog razgovora sa starješinom Pattenom, nije samo razmišljao o nauku obnovljenog evanđelja, već ga je dijelio s drugima na Oberlinu – čak i s onima koji su studirali kako bi postali svećenici. U pismu njegovoj sestri Elizi, koja se pridružila svecima u Kirtlandu, napisao je: »Kažem ti kako sam među svećenicima i budućim svećenicima imao sam doista veliki uspjeh u zagovaranju mormonstva. Točno je da nisam obratio mnoge, budući da ni sam nisam obraćenik, no ipak su neki među njima gotovo priznali kako vide nešto [mudrosti] u vašim naucima. Ukloniti snažnu predrasudu prema mormonstvu iz uma studenta na Oberlinu nije nešto što se lako postiže.«

U tom istom pismu Lorenzo je odgovorio na poziv koji je primio od Elize. Dogovorila je s njim da živi kod nje u Kirtlandu i studira hebrejski u razredu u kojem su bili prorok Joseph Smith i neki članovi Zbora dvanaestorice apostola. Rekao je: »Drago mi je čuti da si tako sretna u Kirtlandu; iako trenutno nisam sklon preseliti se k tebi; ipak, kada bi pogodnosti studiranja bile iste, mislim da bih se gotovo želio pokušati preseliti. Ako ništa više, bilo bi mi prilično zanimljivo, a možda i korisno čuti propovijedanje onog nauka koji tako dugo pokušavam braniti i podupirati ovdje na Oberlinu.«

Iako je Lorenzo bio dojmljen naukom Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, oklijevao je priključiti se Crkvi. No bio je zainteresiran. U svom pismu Elizi postavio je nekoliko pitanja o Crkvi. Rekao je kako studenti na Oberlinu koji se pripremaju biti svećenici trebaju »posvetiti sedam godina ili više teškom studiranju prije nego što im je dopušteno govoriti poganima da postoji Bog na Nebu, poput pravnika koji mora posjedovati određene kvalifikacije prije nego što može steći dozvolu djelovati u tom svojstvu.« Za razliku od toga, rekao je svojoj sestri: »Pretpostavljam da se vaš narod više uzda u božansku pomoć nego na ono što pruža fakultetsko učenje kada propovijedaju vaš nauk.« Izrazio je želju za razumijevanjem djelovanja Duha, pitajući može li Duh Sveti biti udijeljen ljudima »u ovo doba svijeta«. Kada bi ljudi mogli primiti Duha Svetoga, pitao je, »da li ga Bog uvijek udjeljuje kroz drugu osobu«?¹³ Drugim riječima, želio je znati je li svećenička ovlast potrebna za primanje Duha Svetoga.

Lorenzo je cijenio prijateljstva i obrazovanje koje je stekao na koledžu Oberlin, no postao je sve više nezadovoljan tamošnjim vjerskim naučavanjima. Naposljetku je napustio koledž i prihvatio poziv njegove sestre da studira hebrejski u Kirtlandu. Rekao je da je pohađao satove hebrejskog samo kako bi se mogao pripremiti za pohađanje koledža u istočnim Sjedinjenim Državama.¹⁴ Ipak, Eliza je primijetila da je uz učenje hebrejskog, »njegov um također crpio, a njegovo srce postalo ispunjeno živućom vjerom vječnog evanđelja«.¹⁵ Uskoro je primio odgovore na pitanja koja je postavio na koledžu Oberlin, a u lipnju 1836. krstio ga je starješina John Boynton, jedan od prvih članova Zbora dvanaestorice apostola u ovoj rasporedbi. Također je bio potvrđen za člana Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana.

Oko dva tjedna kasnije prijatelj ga je pitao: »Brate Snow, jesi li primio Duha Svetoga otkada si kršten?« Prisjetio se: »To me je pitanje pogodilo skoro s razočaranjem. Činjenica je da iako sam primio sve što sam možda trebao, nisam primio ono što sam očekivao« – što znači da iako je bio potvrđen, nije primio posebno očitovanje Duha Svetoga. »Osjećao sam nezadovoljstvo«, rekao je, »ne zbog onoga što sam učinio, već zbog sebe. S tim sam se osjećajem te večeri povukao na mjesto gdje sam običavao moliti se Gospodinu.« Kleknuo je u molitvu i odmah je primio odgovor na svoje molitve. »To nikada neće biti izbrisano iz mog sjećanja dok god me sjećanje služi«, kasnije je izjavio… » Primio sam savršenu spoznaju da postoji Bog, da je Isus, koji je umro na Kalvariji, njegov Sin, i da je prorok Joseph primio ovlast za koju je govorio da je ima. Zadovoljstvo i slavu tog očitovanja nikakve riječi ne mogu opisati! Vratio sam se u svoje odaje. Sada sam mogao svjedočiti cijelom svijetu da sam znao, pozitivnom spoznajom, da je evanđelje Sina Božjega bilo obnovljeno, a da je prorok Joseph ovlašten govoriti u njegovo ime.«¹⁶

Osnažen ovim iskustvom, Lorenzo se pripremio biti misionar. Kao što je njegova sestra Eliza rekla, njegovo obraćenje dovelo je do promjene njegovih ambicija i »otvorilo novi svijet pred njime«. Primijetila je: »Umjesto zemaljske vojne slave, sada je ušao u arenu za pobjedu s nebeskim vojskama.«¹⁷

Suočavanje s izazovima kao cjelodnevni misionar

Lorenzo Snow počeo je svoju misionarsku službu u državi Ohio u proljeće 1837. godine. Poput njegove odluke da se priključi Crkvi, odluka da služi kao cjelodnevni misionar zahtijevala je od njega promjenu gledišta i planova. U svoj je dnevnih zapisao: »Godine 1837. potpuno sam odustao od svih svojih omiljenih planova.«¹⁸ Odustao je od plana da nastavi »klasično obrazovanje« na koledžu u istočnim Sjedinjenim Državama.¹⁹ Također je pristao putovati bez kese ili torbe – drugim riječima, poći bez novaca, oslanjajući se na dobrotu drugih kako bi imao hranu i sklonište. Za njega je to bilo naročito teško jer je od svoje mladosti uvijek smatrao kako je važno plaćati za sebe, koristeći novac koji je svom ocu pomagao zaraditi na obiteljskoj farmi. Rekao je: »Nisam navikao ovisiti o nikome za hranu ili sklonište. Ako sam išao bilo kamo na dulji put, otac bi se uvijek pobrinuo da krenem s dosta novaca za moje troškove. A sada, poći i tražiti nešto za jelo i za mjesto na koje ću položiti svoju glavu bilo je vrlo teško za mene, budući da je to bilo znatno drugačije od načina na koji sam odgojen.«²⁰ Bio je »odlučan učiniti to«, no samo zato što je primio »potvrdu da Bog to zahtijeva«.²¹

Neki od ujaka, ujni, bratića i prijatelja starješine Snowa prisustvovali su prvim sastancima koje je vodio kao misionar. Prisjećajući se prvog puta kada je propovijedao, rekao je: »Tada sam bio prilično stidljiv i… bilo mi je vrlo teško ustati i propovijedati mojoj rodbini i susjedima koji su bili pozvani. Sjećam se da sam se molio gotovo cijeli dan prije večeri kada sam trebao govoriti. Krenuo sam i zamolio Gospodina neka mi udijeli nešto za reći. Moja ujna mi je kasnije rekla da se gotovo tresla kada me je ugledala kako ustajem da bih govorio, no otvorio sam svoja usta, i iako se nikada nisam sjetio što sam govorio, moja je ujna rekla da sam dobro govorio oko tri četvrtine sata.«²² Sa zahvalnošću se prisjetio: »Vjerovao sam i osjećao sigurnost da će me Duh nadahnuća potaknuti i ispuniti moja usta. Tražio sam kroz molitvu i post – ponizio sam se pred Gospodinom, pozivajući ga u snažnoj molitvi da mi udijeli moć i nadahnuće svetog svećeništva; i kada sam stao pred taj skup, iako nisam znao nijednu riječ koju bih mogao reći, čim sam otvorio usta da govorim, Duh je Sveti snažno sišao na mene, ispunio je moj um svjetlošću i prenio mi ideje i prave riječi kako ih predstaviti.«²³ Do svog odlaska iz područja, krstio je i potvrdio ujaka, ujnu, nekoliko rođaka i prijatelja.²⁴

Nakon što je propovijedao evanđelje svojoj obitelji i prijateljima, starješina Snow nastavio je svoj misionarski rad u drugim gradovima i mjestima, služeći oko godinu dana. Izvijestio je: »Na ovoj sam misiji proputovao raznim dijelovima države Ohio i u to sam vrijeme krstio mnogo osoba koje su ostale vjerne istini.«²⁵

Lorenzo Snow nije bio dugo kod kuće nakon svoje prve misije prije nego što je osjetio želju ponovno propovijedati evanđelje. »Duh mog misionarskog poziva duboko se utisnuo u moj um«, rekao je, »da sam žudio ponovno se uključiti u taj rad.«²⁶ Ovoga puta propovijedao je o obnovljenom evanđelju u državama Missouri, Kentucky i Illinois, te ponovno u državi Ohio.

Neki su ljudi bili neprijateljski raspoloženi prema starješini Snowu i poruci koju je širio. Na primjer, ispričao je o iskustvu koje je imao u Kentuckyju kada se skupina ljudi okupila u nečijoj kući kako bi čuli njegovu propovijed. Nakon propovijedi, saznao je da ga neki ljudi planiraju napasti čim ode. Kasnije se prisjetio kako je »prilikom guranja u gužvi« u kući, jedan od muškaraca »slučajno svojom rukom došao u doticaj s jednim od njegovih džepova na kaputu, zbog čega se zabrinuo«. Nakon što je osjetio nešto tvrdo u džepu starješine Snowa, odmah je upozorio svoje prijatelje da je misionar naoružan pištoljem. Starješina Snow kasnije je napisao: »To je bilo dovoljno – takozvani buntovnici odustali su od svojih opakih nakana.« Pomalo se zabavljajući, starješina je Snow dodao: »Navodni pištolj koji je prouzročio njihovu zabrinutost i moju zaštitu bila je moja džepna Biblija, dragocjen dar od voljenog patrijarha, oca Josepha Smitha [st.]«²⁷

Ostali su iskazali dobrodošlicu starješini Snowu i prigrlili poruku koju je širio. U jednom naselju u Missouriju podučavao je petoro ljudi koji su bili kršteni usred zime. Starješina Snow i drugi morali su izrezati led na rijeci kako bi mogli izvršiti uredbu. Unatoč hladnoći, neki su obraćenici »izronili iz vode, plješćući svojim rukama i izvikujući hvalospjeve Bogu«.²⁸

Prve dvije misije starješine Snowa obuhvatile su razdoblje od proljeća 1837. do svibnja 1840. godine. Odlomci iz njegovih pisama opisuju to vrijeme u Gospodnjoj službi: »Proveo sam ostatak zime [od 1838–1839] putujući i propovijedajući… uz varirajući uspjeh i postupanje prema meni – ponekad prihvaćen na najljubazniji način gdje su me slušali s iznimnim interesom, a u drugim su trenucima zlostavljan i bestidno vrijeđan; no nikada gore od Isusa, koga sam slijedio.«²⁹ »Kada se osvrnem na prizore kroz koje sam prošao… začuđen sam i zadivljen.«³⁰ »Gospodin je bio uza me i bio sam uvelike blagoslovljen u obavljanju svojih teških radova.«³¹

Misija u Engleskoj

Početkom svibnja 1840. godine, Lorenzo Snow pridružio se svecima u Nauvoou, Illinois, no nije se dugo zadržao. Bio je pozvan prijeći Atlantski ocean i služiti misiju u Engleskoj, te je istog mjeseca napustio Nauvoo. Prije nego što je otišao, izdvojio je vremena kako bi posjetio obitelji nekih od devetorice apostola koji su već služili u Engleskoj.

Kada je posjetio obitelj Brighama Younga, primijetio je da fuge između brvna njihove kuće nisu zapunjene, ostavljajući članove obitelji »izložene vjetru i olujama«. Sestra Young bila je umorna jer se upravo vratila iz neuspješne potrage za obiteljskom kravom muzarom. Unatoč njezinim teškim okolnostima, rekla je starješini Snowu: »Vidite moju situaciju, no recite mu [mom mužu] da se ne uznemiruje, niti brine za mene u najmanjoj mjeri – želim da ostane pri svom djelu dok ne bude časno razriješen.« Dirnut »siromašnim, očajnim stanjem« sestre Young, starješina Snow želio je pomoći: »Imao sam malo novaca – nedovoljno da prijeđem desetinu puta do mjesta mog zaduženja, bez izgleda dobijem nešto više, u večer mog odlaska. Izvadio sam iz džepa dio mog malog iznosa… no odbila je prihvatiti; dok sam uporno inzistirao da ga uzme, ona je ustrajala u odbijanju – dijelom namjerno, dijelom slučajno, novac je ispao na pod, bučno prošao kroz pukotine među labavim daskama, što je riješilo raspravu, i pozdravivši se njom, ostavio sam je da ga pronađe kada joj to bude odgovaralo.«³²

Starješina Snow je iz Illinoisa otputovao u New York, gdje se ukrcao na brod kako bi preplovio Atlantski ocean. Tijekom 42-dnevnog putovanja morem, tri zastrašujuće oluje udarile su brod. Okružen uplašenim i uplakanim suputnicima, starješina Snow ostao je smiren, vjerujući da će ga Bog zaštititi. Kada je brod pristao u Liverpool, Engleska, srce starješine Snowa bilo je »puno najveće zahvalnosti njemu koji čuva i podržava one koje poziva i šalje kao sluge spasenja narodima zemaljskim«.³³

Nakon misionarske službe u Engleskoj u trajanju od oko četiri mjeseca, starješina Snow primio je dodatnu odgovornost. Bio je imenovan služiti kao predsjednik londonske konferencije, poziv sličan današnjem predsjedniku okruga. Nastavio je propovijedati evanđelje, a također je u području nadzirao rad svećeničkih vođa, poput predsjednika ogranaka. Služeći na tom voditeljskom položaju, često je slao izvješća starješini Parleyu P. Prattu, članu Zbora dvanaestorice apostola i predsjedniku misije. Pisao je o mnogim ljudima koji su »pitali kako primiti spasenje«, o »pretrpanoj« prostoriji za vrijeme nedjeljnog sastanka, i o »užitku krštavanja [obraćenika] u stado našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista«. S entuzijazmom i optimizmom za djelo, rekao je: »Iako okružen velikom opačinom svake vrste, Sion počinje izbijati i vjerujem kako će ubrzo postati sjajno svjetlo u ovom gradu.«³⁴

Londonska konferencija doživjela je značajan rast uz starješinu Snowa kao predsjednika. Iako je starješina Snow uživao u ovom uspjehu, također se borio s odgovornostima vodstva. U pismu starješini Heberu C. Kimballu iz Zbora dvanaestorice apostola, potvrdio je kako su ga ti izazovi usmjerili da »poduzmem drugačiji pristup upravljanju nego što sam ikada ranije poduzeo«.³⁵ Rekao je starješini Kimballu: »Vi i starješina [Wilford] Woodruff rekli ste kako će to biti škola iskustva, što se već ostvarilo… Otkad sam stigao ovamo nešto se stalno događalo među svecima. Prije nego što se jedno završilo, drugo se počelo događati.« Iznio je istinu da je brzo učio u svojim novim odgovornostima: »Nisam se mogao suočiti s teškoćama, [osim] ako bi mi Bog pomogao u velikoj mjeri.«³⁶ Izrazio je slične misli u pismu starješini Georgeu A. Smithu iz Zbora dvanaestorice: »Ono malo što sam napravio nije bilo od mene, već od Boga. Jedna stvar koju sam potpuno naučio u svom iskustvu nastojeći veličati službu učitelja u Izraelu, a to je da od sebe ne znam niti mogu išta učiniti: Mogao sam jasno vidjeti kako nijedan svetac ne može napredovati ako nije poslušan uputama i savjetu onih koji su postavljeni predsjedavati Crkvom. Uvjeren sam da će me, onoliko koliko budem obdržavao njegove zakone, Gospodin Bog podići i podržati u mojoj službi… Dok kročim u poniznosti pred njim, on će mi dati moć da savjetujem u pravednosti i duhu objave.«³⁷

Osim što je propovijedao evanđelje i služio kao predsjednik londonske konferencije, starješina Snow napisao je vjerski letak, ili brošuru, kako bi pomogao misionarima objasniti obnovljeno evanđelje. Taj letak, nazvan The Only Way to Be Saved, [Jedini put do spasenja] kasnije je preveden na nekoliko jezika i koristio se tijekom druge polovice 19. stoljeća.

Starješina Snow služio je u Engleskoj do siječnja 1843. godine. Prije nego što je otišao, ispunio je zaduženje koje je primio od predsjednika Brighama Younga. Na margini stranice svog dnevnika, zapisao je samo jednu opasku o tom zaduženju: »Dostavio dva primjerka Mormonove knjige kraljici Viktoriji i princu Albertu prema zahtjevu predsjednika B. Younga.«³⁸

Kada je starješina Snow bio u Engleskoj, vodio je skupinu britanskih svetaca posljednjih dana koji su emigrirali u Nauvoo. U svoj je dnevnik zapisao: »Bio sam zadužen za skupinu od dvije stotine i pedeset ljudi, među kojima su mnogi bili moji dragi prijatelji koji su ušli u savez mojim posluživanjem. Situacija u kojoj sam se sada našao prelazeći ocean okružen prijateljima bila je zavidna u usporedbi s usamljenim putovanjem na kojem sam bio dvije i pol godine ranije.«³⁹ Iskustva starješine Snowa na brodu Swanton pokazala su njegove vještine vodstva i vjeru u Boga. Sljedeći zapis izvađen je iz njegovog dnevnika:

»Sazvao sam [svece] i jednoglasnim ih prihvaćanjem podijelio u grupe i podgrupe, dodjeljujući vođe svakoj i uspostavljajući pravila za vođenje svake. Uočio sam kako je među nama bilo nekoliko velikih svećenika i oko trideset starješina, i znajući prirodnu želju koju mnogi starješina imaju kako bi učinili nešto po čemu bi stekli veći ugled, ako ne na jedan način, onda na drugi, stoga sam odlučio kako je sigurnije da sam odredim njihovo djelovanje; sukladno tome imenovao sam ih koliko god sam mogao za ovu ili onu dužnost i dao im odgovornost. Cijela se skupina okupljala svake večeri u tjednu [na] molitve. Imali smo propovijed dva puta tjedno; sastanke nedjeljom i blagovanje sakramenta.

Naš kapetan, s kojim sam se želio sprijateljiti, djelovao je vrlo udaljeno i rezervirano… Mogao sam jednostavno uvidjeti da je njegov um ispunjen predrasudom prema nama. – Bili smo na moru oko dva tjedna, tijekom kojih se nije dogodilo ništa ozbiljnije nego što se inače događa na moru, kada se dogodilo sljedeće.

Kapetanov podvornik, mladi Nijemac, imao je nezgodu koja je ugrozila njegov život. Budući da je bio vrlo moralan, ozbiljan i pouzdan mladić, radeći s kapetanom [na] nekoliko putovanja, uspio je uvelike osvojiti privrženost kapetana, časnika i posade; sveci su mu također postali prilično privrženi. Stoga je mogućnost njegove smrti… dovela do velike tuge i patnje na cijelom brodu.

Krvario je iz usta, uz ozbiljne grčeve i napade. Na kraju, nakon što su isprobani razni lijekovi bez uspjeha, nestale su sve nade za njegov život. Prije odlaska na počinak, kapetan je zatražio od svih mornara da odu u njegovu kabinu jedan po jedan i oproste se s njim; to je napravljeno bez najmanjih očekivanja da će ga sljedećeg jutra vidjeti živoga. Oči su mnogih bile vlažne od suza kada su izlazili iz kabine.

Sestra Martin [jedna od svetica posljednjih dana na brodu], dok je sjedila pored njegovog kreveta, izrazila je svoju želju da ja budem pozvan te ga blagoslovim, ne bi li možda bio iscijeljen. Pristao je radosno. Spavao sam u svojoj brodskoj postelji kada je stigla vijest, negdje oko dvanaest sati u noći. Odmah sam ustao i otišao do kabine, [i] na putu sam sreo prvog časnika koji je upravo bio kod njega. Kada je prošao pored mene, sreo je brata Stainesa koji mu je rekao da gosp. Snow ide položiti ruke na podvornika. ‘Ali’, rekao je (tužnim glasom), ‘nema koristi, sada je svršeno sa sirotim mladićem.’ ‘O’, rekao je starješina Staines, ‘Gospodin ga može iscijeliti polaganjem ruku…’ ‘ Mislite?’ uzvratio je mornar iskrenoga srca.

Nastavljajući dalje sreo sam kapetana na vratima kabine koji je, kako se činilo, plakao. ‘Drago mi je što ste došli, gosp. Snow’, rekao je, ‘iako nema nikakve koristi, jer će uskoro biti svršeno s podvornikom.’ Ušao sam u njegovu sobu i sjeo pored njegovog kreveta. Disanje mu je bilo vrlo kratko i činilo se kao da umire. Nije mogao glasno govoriti, no pokazao je svoju želju [da] ga blagoslovim. Navodno je imao ženu i dvoje djece u Hamburgu, Njemačka, čije je uzdržavanje ovisilo o njemu. Djelovao je vrlo zabrinuto za njih.

Položio sam svoje ruke na njegovu glavu i čim sam završio s blagoslovom sjeo je uspravno, pljesnuo svojim rukama izvikujući hvalospjeve Gospodinu za iscjeljenje; brzo nakon toga ustao je iz svog kreveta [i] izašao iz kabine te se prošetao palubom.

Sljedeće jutro svi su bili začuđeni što su podvornika vidjeli živog i čudili se što je mogao obavljati svoje uobičajene poslove. Svi su se mornari zakleli da je to bilo čudo; sveci su znali da je tako i bilo, radujući se i hvaleći Gospodina; kapetan je to čvrsto vjerovao i bio je duboko zahvalan, a njegovo srce bilo je povezano s našim srcima od tog trenutka nadalje. Učinio je sve u svojoj moći kako bismo se osjećali povlašteno i zadovoljno, i stalno se brinuo za našu udobnost; dolazio je na sve naše sastanke, kupio i čitao naše knjige. Mornari su činili isto, a kada sam ih ostavio u New Orleansu [Louisiana], obećali su da će se krstiti. Primio sam pismo otprilike godinu dana kasnije od glavnog mornara koji me je obavijestio da su… ispunili svoje obećanje. Kapetan je također izrazio svoju namjeru usvajanja evanđelja u nekom budućem trenutku i suživota sa svecima. Podvornik je bio kršten kada smo došli u New Orleans; tijekom rastanka s njim poklonio mi je Bibliju koju i danas čuvam.«⁴⁰

Starješina je Snow zapisao: »Nekoliko je mornara plakalo kada smo napustili Swanton. Zapravo, svi smo imali vrlo uzvišene osjećaje.«⁴¹ U New Orleansu, starješina Snow i njegovi suputnici sveci ukrcali su se na trajekt i zaplovili uz rijeku Mississippi. U Nauvoo su stigli 12. travnja 1843. godine.

Stalna predanost Gospodnjem djelu

Nakon što je služio kao cjelodnevni misionar veći dio vremena u razdoblju od sedam godina, Lorenzo Snow vidio je kako su se njegove mogućnosti za služenje s vremenom promijenile. U zimu od 1843–1844, povjerenici mjesne škole ponudili su mu posao učitelja. Prihvatio je ponudu, iako je znao kako su mnogi učenici »ponosni na svoje zlostavljanje učitelja i loše vladanje u školi«. Odlučio je kako je način da osvoji poštovanje učenika taj da pokaže poštovanje za njih. Njegova se sestra Eliza prisjetila: »Obraćao se tim dječacima kao da su najuglednija gospoda… Uložio je naročit trud kako bi na njih ostavio dojam interesa koji je osjećao za njih« i njegovu želju da »im pomogne napredovati u svom učenju… Na taj način, dobrotom i uvjeravanjem, njihovi su se osjećaji smirili – osvojio je njihovo povjerenje, a uz stalan napor, beskrupulozni grubijani prerasli su u studente pune poštovanja; i znatno prije kraja semestra, uz iznenađujući napredak, stekli su naviku napornog učenja.«⁴²

Godine 1844. primio je novo crkveno zaduženje. Bio je zadužen otputovati u Ohio i nadgledati kampanju za izbor Josepha Smitha kao predsjednika Sjedinjenih Država. Prorok je bio razočaran načinom na koji se vlada Sjedinjenih Država odnosila prema svecima posljednjih dana, te je pisao sadašnjim kandidatima za predsjednika kako bi utvrdio njihov stav prema Crkvi. Nezadovoljan s njihovim odgovorima, odlučio je sam se kandidirati za predsjednika.

Zbor dvanaestorice apostola imenovao je Lorenza Snowa i druge da »osnuju političku organizaciju širom države Ohio za promicanje Josepha za predsjednika«.⁴³ Čineći to, podigli su svijest o tome kako su ustavna prava svetaca bila kršena. Lorenzo je rekao kako je proveo »vrlo zanimljivo vrijeme«.⁴⁴ Neki su se ljudi žestoko protivili prorokovoj kandidaturi, dok su drugi smatrali kako bi Joseph Smith mogao voditi naciju prema uspjehu i prosperitetu.

»Usred tih krajnosti«, prisjetio se Lorenzo Snow, »moj napredak odjednom je priveden kraju provjerenim izvješćem o masakru nad prorokom i njegovim bratom Hyrumom.«⁴⁵ Vratio se u Nauvoo »žalosna srca«.⁴⁶

Čak i u vrijeme ove tragedije, sveci su naporno radili kako bi izgradili kraljevstvo Božje. Lorenzo se kasnije osvrnuo: »Pod vodstvom Svemogućega, kraljevstvo je napredovalo.«⁴⁷ Nastavili su propovijedati evanđelje i jačati jedni druge, te su radili zajedno kako bi dovršili izgradnju hrama u njihovom gradu.

Kada se Lorenzo Snow našao sa svecima u Nauvoou, odlučio je da se nikada neće oženiti, odlučivši da će umjesto toga posvetiti svoj život propovijedanju evanđelja. Njegova je sestra Eliza kasnije primijetila: »Posvetiti svoje vrijeme, talente, sve što je imao za služenje bila je njegova sveobuhvatna želja.« Smatrao je kako bi obiteljski život na neki način »umanjio njegovu korisnost« u Gospodnjem djelu.⁴⁸

Lorenzov pogled na brak i obitelj počeo se mijenjati 1843. godine kada je osobno razgovarao s prorokom Josephom Smithom na obalama rijeke Mississippi. Prorok je posvjedočio o objavi koju je primio o višestrukom braku. Rekao je Lorenzu: »Gospodin će pripremiti put da primite i slijedite zakon celestijalnog braka.«⁴⁹ Uz taj savjet, Lorenzo je počeo razumijevati kako je brak zapovijed od Gospodina i temeljni dio nauma sreće Nebeskog Oca.

Godine 1845. Lorenzo Snow stupio je u višestruki brak koji se tada prakticirao u Crkvi, oženivši Charlotte Squires i Mary Adaline Goddard. Kasnije je bio zapečaćen za druge žene. Njegova predanost njegovim ženama i djeci postala je dio predanosti Gospodnjem djelu.

Sveci su nastavili graditi Božje kraljevstvo u Nauvoou, no i progoni su se također nastavili. U veljači 1846, tijekom hladne zime, rulje su ih prisilile napustiti svoje domove i hram. Započeli su dugi put na zapad prema novom domu.

Pomaganje svecima da se okupe u dolini Salt Lake

Iako su Lorenzo Snow i njegova obitelj napustili Nauvoo s ostatkom svetaca, u dolinu Salt Lake stigli su više od godinu dana nakon prve karavane pionira. Poput većine prvih pionira svetaca posljednjih dana, prebivali su u privremenim naseljima na putu. Lorenzo i njegova obitelj kraće su vrijeme ostali u naselju u Iowi koje se zvalo Garden Grove, gdje su gradili brvnare za svece koji će doći nakon njih. Od tamo su preselili u naselje koje se zvalo Mount Pisgah, također u Iowi.

U Mount Pisgahu, Lorenzo je radio sa svojom obitelji i drugim svecima, ponovno skrbeći za njihove potrebe i potrebe onih koji će doći nakon njih na putu u dolinu Salt Lake. Gradili su brvnare, pa čak sadili i obrađivali usjeve, znajući kako će drugi požeti žetvu. Za vrijeme dijela njihovog ostanka u Mount Pisgahu, Lorenzo je bio pozvan predsjedavati naseljem. Kako su tuga, bolest i smrt unesrećili ljude, uključujući njegovu vlastitu obitelj, marljivo je radio kako bi pomogao ljudima pronaći nadu, osnažiti jedni druge i ostati poslušni zapovijedima Gospodnjim.⁵⁰

U proljeće 1848, predsjednik Brigham Young daje uputu Lorenzu Snowu da napusti Mount Pisgah i otputuje u dolinu Salt Lake. Lorenzo je ponovno dobio veliku odgovornost, ovoga puta kao vođa pionirskih karavana. Karavane su u dolinu Salt Lake stigle u rujnu 1848. godine.

Služenje kao član Zbora dvanaestorice

Dana 12. veljače 1849. Lorenzo Snow dobio je poruku da dođe na sastanak Zbora dvanaestorice apostola. Odmah je prestao s onime što je radio i otišao na sastanak koji je već započeo. Na putu se pitao zašto je pozvan pred Zbor dvanaestorice. Bio je zbunjen – je li optužen za neko zlodjelo? Znajući da je bio vjeran u izvršavanju svoje dužnosti, odbacio je tu brigu. No nije mogao ni zamisliti što ga čeka. Kada je došao, bio je iznenađen kada je saznao da je pozvan služiti kao član zbora. Na tom istom sastanku, on i još trojica –starješina Charles C. Rich, starješina Franklin D. Richards i starješina Erastus Snow, daleki rođak – bili su zaređeni za apostole.⁵¹

Zaređenje Lorenza Snow u službu apostola odredilo je ostatak njegovog života. Njegov poziv jednog od »naročitih svjedoka za ime Kristovo« (NiS 107:23) utjecao je na sve što je činio. Kasnije je izrazio svoje osjećaje o individualnim odgovornostima apostola:

»Prvo, apostol mora posjedovati božansku spoznaju, objavom od Boga, da Isus živi – da on jest Sin živoga Boga.

Drugo, mora biti božanski ovlašten obećati Duha Svetoga; božansko Biće koje objavljuje ono što je Božje, obznanjujući njegovu volju i nakane, vodeći ka svoj istini i pokazujući ono što dolazi, kako je rekao Spasitelj.

Treće, ovlašten je Božjom moću posluživati svete uredbe evanđelja, koje se udjeljuju svakom pojedincu po božanskom svjedočanstvu. Tisuće ljudi koji sada žive u ovim planinskim dolinama, koji su primili te uredbe pod mojim vodstvom, živi su svjedoci ove izjave.«⁵²

Osim individualne odgovornosti svog poziva, starješina Snow opisuje i suštinu onoga što znači biti član Zbora dvanaestorice: »Mi, Dvanaestorica, odlučni smo odbaciti sve što bi odvuklo našu pažnju s puta dužnosti, kako bismo mogli biti jedno kao što je [Prvo] predsjedništvo jedno, i biti vezani načelom ljubavi koje veže Sina Božjeg s Ocem.«⁵³

S ovim razumijevanjem svog osobnog poziva i poslanja Zbora dvanaestorice, starješina Lorenzo Snow posvetio je svoj život kako bi pomogao izgraditi kraljevstvo Božje na zemlji. Odgovorio je na pozive za služenje na mnogo različitih načina i na mnogo različitih mjesta.

Talijanska misija

Za vrijeme općeg sabora u listopadu 1849. starješina Snow bio je pozvan uspostaviti misiju u Italiji. Iako mu zemlja, te njezina kultura i jezik nisu bili poznati, nije oklijevao prihvatiti poziv. Manje od dva tjedna nakon sabora bio je spreman otići, učinivši sve što je mogao kako bi organizirao pomoć za svoje žene i djecu tijekom njegovog odsustva.

Dok su on i drugi misionari putovali prema istočnim Sjedinjenim Državama gdje će se ukrcati na brod za prelazak Atlantskog oceana, njegove su misli bile usmjerene na njegovu obitelj i ljude kojima će uskoro služiti. U pismu svojoj sestri Elizi, napisao je: »Mnogi proturiječni osjećaji obuzimaju moju nutrinu… Žurimo sve dalje i dalje od snažnog magneta – DOMA! No znamo da je naše djelo pronijeti svjetlo onima koji sjede u tami, u dolini smrti, i naša je nutrina bila ispunjena s ljubavlju, i naše su suze bile obrisane.«⁵⁴

Starješina Snow i njegovi suradnici došli su u Genovu, Italija, u srpnju 1850. godine. Mogli su vidjeti da će Gospodnje djelo sporo napredovati. Starješina Snow napisao je: »Usamljen sam i stranac u ovom velikom gradu, udaljen 13 000 kilometara od moje ljubljene obitelji, okružen ljudima čije su mi ponašanje i osebujnost nepoznati. Došao sam prosvijetliti njihove umove i podučiti ih načelima pravednosti; no ne vidim mogućnost postizanja tog cilja. Čini se kako je sve zamračeno.« Zabrinut zbog »ludorija… opačine, velike pomračenosti i praznovjerja« ljudi kojima je pozvan služiti, napisao je: »Zamolio sam Nebeskog Oca da se smiluje nad ovim ljudima. O Gospode, neka postanu predmet tvoje sućuti kako ne bi iščezli. Oprosti im njihove grijehe i neka me upoznaju kako bi mogli spoznati tebe, i znati da si me ti poslao uspostaviti tvoje kraljevstvo… Nemaš li među ovim narodom izabrane kojima sam poslan? Odvedi me njima, i tvoje će ime imati slavu u Isusu, tvom Sinu.«⁵⁵

Starješina Snow pronašao je »izabrane« među grupom ljudi koji su se zvali valdenzi. Valdenzi su živjeli u planinskoj dolini regije Piedmont, neposredno južno od talijansko-švicarske granice i istočno od talijansko-francuske granice. Njihovi su preci bili proganjani i tjerani od mjesta do mjesta jer su vjerovali u vlast drevnih apostola i željeli slijediti naučavanja apostola umjesto priključivanja tadašnjim religijama.

U pismu predsjedniku Brighamu Youngu, starješina Snow napisao je kako su valdenzi patili kroz stoljeća »tame i okrutnosti« i »ostali nepokolebljivi, gotovo poput kamena izudaranog valovima olujnog oceana«. No neposredno prije dolaska misionara svetaca posljednjih dana u Italiju, valdenzi su počeli uživati »razdoblje dubokog mira«, i činilo se kako imaju više vjerske slobode od ostalih u Italiji. »Tako je«, primijetio je, »kraće razdoblje bio otvoren put prije uspostavljanja misije, a nijedan drugi dio Italije nema tako povoljne zakone.«

Želeći naučiti više o tim ljudima, starješina Snow otišao je u knjižnicu pronaći knjigu o njima. Ispričao je: »Knjižničar kojeg sam upitao obavijestio me je kako ima djelo s opisom koji sam tražio, no da je upravo posuđeno. Jedva je dovršio rečenicu kada je ušla gospođa s knjigom. ‘O’, rekao je, ‘ovo je čudesna slučajnost, ovaj gospodin upravo je tražio tu knjigu.’ Ubrzo sam se uvjerio kako je taj narod bio dostojan primiti prvi proglas evanđelja u Italiji.«⁵⁶

Starješina Snow i njegovi suradnici bili su željni propovijedati evanđelje u regiji Piedmont, no smatrali su da trebaju biti oprezni, njegovati prijateljstva i pokazati ljudima da im mogu vjerovati. Kada su osjetili da su uspostavili dobre odnose s ljudima, popeli su se na obližnju planinu, pjevali »hvalospjeve Bogu nebesa« i pomolili se, posvećujući zemlju Italiju za misionarski rad. Također su izrazili svoju pojedinačnu predanost djelu, a starješina je Snow posluživao svećeničke blagoslove svojim suradnicima kako bi im pomogao u njihovim odgovornostima. Nadahnut s njihovim iskustvom na planini, starješina Snow nazvao je to mjesto Mount Brigham.⁵⁷

Čak i nakon tog iskustva, prošlo je gotovo dva mjeseca prije nego što je netko izrazio želju da se priključi Crkvi. Dana 27. listopada 1850. misionari su se radovali što su napokon vidjeli prvo krštenje i potvrdu u Italiji.⁵⁸ Starješina je Snow kasnije izvijestio: »Djelo je ovdje sporo i teško… No bez obzira, Crkva je uspostavljena. Stablo je posađeno i širi svoje korijene.«⁵⁹

Jedne je večeri starješina Snow usnuo san koji mu je pomogao razumjeti narav njegove misije u Italiji. U snu je ribario sa svojim prijateljima. »Bili smo oduševljeni vidjeti velike i predivne ribe na površini vode, posvuda i nadaleko«, rekao je. »Vidjeli smo mnogo ljudi kako šire svoje mreže i uzice; no činilo se kako se oni ne kreću, dok smo mi bili u stalnom pokretu. Prolazeći pored njih, otkrio sam ribu koja je bila na mojoj udici, i pomislio sam kako bi to možda moglo povrijediti osjećaje tog čovjeka što sam je uhvatio, kako je izgledalo, iz njegovih ruku; no bez obzira, išli smo dalje i došli do obale. Zatim sam povukao svoju uzicu i bio sam vrlo iznenađen i zaprepašten koliko je moj ulov bio mali. Činilo mi se vrlo čudnim što sam među tako velikim mnoštvom čudesnih, vrhunskih riba, imao tako mali ulov. No moje je razočaranje nestalo kada sam otkrio kako su njene kvalitete bile doista posebne.«⁶⁰

San starješine Snowa bio je proročki. On nije vidio veliki broj obraćenika u Italiji, a kao što je drugi misionar kasnije primijetio, oni koji su prihvatili evanđelje »nisu [bili] bogati i plemeniti«.⁶¹ Međutim, starješina Snow i njegovi suradnici bili su oruđa u Gospodnjim rukama u dovođenju dobrih, vjernih ljudi u Božje kraljevstvo – ljudi koji su izrazili zahvalnost što su »počeli kročiti stazom novog i vječnog života«.⁶² A kao rezultat vodstva starješine Snowa, Mormonova knjiga prevedena je na talijanski jezik.

Gotovo stoljeće i pol kasnije, drugi je apostol, starješina James E. Faust, govorio o muškarcima i ženama koji su se priključili Crkvi zbog rada starješine Snowa i njegovih suradnika: »Neki su bili među prvim karavanama ručnih kolica koji su došli u dolinu Salt Lake… Mnogi njihovi potomci obrađivali su vinograde nove obnovljene Crkve i danas daju jedinstven doprinos svjetskoj Crkvi, vjerujući, kao i njihovi preci, da apostoli drže ključeve koji nikada ne propadaju.«⁶³

Izgradnja Crkve

Starješina Snow kasnije je služio druge misije, veličajući svoj poziv kao član Zbora dvanaestorice kako bi radio »pod ravnanjem [Prvog p]redsjedništva crkve… da izgrađuje crkvu i uređuje sve poslove njezine u svim narodima« (NiS 107:33).

Godine 1853, predsjednik Brigham Young pozvao je Lorenza Snowa da odvede skupinu obitelji u naselje u okrug na sjeveru Utaha pod nazivom Box Elder. Postojeće naselje bilo je malo, neorganizirano i nesigurno. Starješina Snow brzo je krenuo na posao, organizirajući ljude prema načelima zakona posvećenja kako je podučavao prorok Joseph Smith. Ljudi su uspostavili uspješan grad, koji je starješina Snow nazvao Brigham City u čast predsjednika Younga. Radeći zajedno i pomažući jedni drugima, građani su uspostavili sustav školstva, tvornice, sustav za navodnjavanje, kupoprodajnu organizaciju, pa čak i kazališno društvo. Iako nisu živjeli puninu zakona posvećenja, bili su vođeni načelima tog zakona te su pokazali što zajednica može postići uz suradnju i naporan rad. »Nije bilo ljenčina u Brigham Cityju«, napisala je Leslie, kći predsjednika Snowa. »Bilo je to takvo razdoblje aktivnosti i prosperiteta koje vjerojatno nikada nije ponovljeno u povijesti bilo kojeg naselja u državi.«⁶⁴

Starješina Snow i njegova obitelj godinama su živjeli u Brigham Cityju. Tamo je predsjedavao svecima, odlazeći povremeno kako bi na drugim mjestima služio kraće misije. Godine 1864. otišao je na otprilike tri mjeseca, služeći kraću misiju na Havajskom otočju. Otišao je sa starješinom Ezrom T. Bensonom, koji je također bio član Zbora dvanaestorice, te starješinama Josephom F. Smithom, Almom Smithom i Williamom W. Cluffom.⁶⁵ Od 1872–1873. starješina Snow i drugi pratili su predsjednika Georgea A. Smitha, prvog savjetnika u Prvom predsjedništvu, na devetomjesečnu turneju po dijelovima Europe i Bliskog Istoka, uključujući i posjet Svetoj Zemlji. Otišli su po nalogu predsjednika Brighama Younga, koji se nadao kako će njihov pravedni utjecaj pomoći pripremiti druge narode kako bi primili obnovljeno evanđelje.⁶⁶ Godine 1885. starješina Snow bio je pozvan posjetiti nekoliko grupa američkih Indijanaca u sjeverozapadnim Sjedinjenim Državama i u državi Wyoming. Započevši u kolovozu i završivši u listopadu, tamo je uspostavio misije i organizirao crkvene vođe kako bi pomogao onima koji su bili kršteni i potvrđeni.

Hramsko djelo

Predsjednik Heber J. Grant, sedmi predsjednik Crkve, primijetio je kako je predsjednik Lorenzo Snow »godinama posvetio svoj život radeći u hramu«.⁶⁷ Ta ljubav za hramsko djelo javila se na početku obraćenja predsjednika Snowa i produbila se tijekom njegovog apostolskog služenja. Pohađao je sastanke u hramu Kirtland ubrzo nakon što je kršten i potvrđen. Kasnije je s entuzijazmom prihvatio poziv prikupljanja donacija za izgradnju hrama u Nauvoou. Kada je hram Nauvoo bio izgrađen, služio je kao poslužitelj, pomažući svecima posljednjih dana primiti podarivanje i uredbe pečaćenja prije njihovog odlaska na zapad. Njegove odgovornosti u hramu nastavile su se i proširile kada je pozvan služiti kao apostol. Govorio je na posvećenju hrama Logan, Utah. Nakon što je predsjednik Wilford Woodruff posvetio hram Manti, Utah, predsjednik Snow pročitao je molitvu posvećenja na zasjedanjima tijekom sljedećih dana. Kada je vršni kamen postavljen na najviši toranj hrama Salt Lake, vodio je veliki skup u uzvik hosana. Nakon što je posvećen hram Salt Lake, služio je u njemu kao prvi predsjednik hrama.

Na njegov 80. rođendan, mjesne su novine uključile ovu počast: »U suton njegovog života, [on je] i dalje zaposlen i energičan u velikom djelu kojemu je dao svoje ranije godine, nastavlja unutar svetih dijelova hrama velebna djela kojima su se on i njegovi suradnici posvetili – djela tako duboke važnosti za ovaj svijet pogođen grijehom i smrću.«⁶⁸

Služenje pojedincima

Dok je predsjednik Snow putovao od mjesta do mjesta, podučavajući velike grupe ljudi, odvajao je vremena služiti pojedincima i obiteljima. Na primjer, u ožujku 1891. kada je služio kao predsjednik Zbora dvanaestorice, govorio je na saboru u Brigham Cityju. Usred njegovog govora, na govornicu je stavljena poruka. Svjedok je rekao kako je »zaustavio svoj govor, pročitao poruku, a zatim objasnio svecima kako se radi o pozivu da posjeti neke ljude koji su bili u dubokoj tuzi«. Zamolio je da ga se ispriča i otišao s govornice.

Poruka je došla od stanovnika Brigham Cityja koji se zvao Jacob Jensen. U njoj je pisalo da je Jacobova kći Ella preminula nakon tjedan dana borbe sa šarlahom. Brat Jensen napisao je poruku kako bi obavijestio predsjednika Snowa o smrti i kako bi ga zamolio da organizira sprovod. No predsjednik Snow želio je odmah posjetiti obitelj, iako je to značilo skratiti svoj govor i napustiti sastanak kojim je predsjedavao. Prije nego što je predsjednik Snow napustio sastanak, u pratnju je pozvao Rudgera Clawsona, koji je tada bio predsjednik okola Box Elder.

Jacob Jensen ispričao je što se dogodilo kada su predsjednik Snow i predsjednik Clawson došli u njihov dom:

»Nakon što je stajao pored Ellina kreveta minutu ili dvije, predsjednik Snow pitao je imamo li posvećenog ulja u kući. Bio sam duboko iznenađen, no rekao sam mu da imamo i dao mu ga. On je predao bočicu ulja bratu Clawsonu i zamolio ga da pomaže Ellu. [Predsjednik] Snow tada je bio glas za potvrdu pomazanja.

Tijekom uredbe bio sam naročito dojmljen nekim riječima koje je koristio i još ih se uvijek dobro sjećam. Rekao je: ‘Draga Ella, zapovijedam ti u ime Gospodina Isusa Krista, vrati se natrag i živi, tvoje poslanje nije gotovo. Živjet ćeš kako bi izvršila veliko poslanje.’

Rekao je da će živjeti kako bi podigla veliku obitelj i bila utjeha svojim roditeljima i prijateljima. Dobro se sjećam tih riječi …

Nakon što je predsjednik Snow dovršio blagoslov, vratio se mojoj ženi i meni te rekao: ‘Nemojte više žaliti niti tugovati. Sve će biti dobro. Brat Clawson i ja smo zauzeti i moramo poći, ne možemo ostati, a vi samo budite strpljivi i čekajte, i nemojte tugovati, sve će biti dobro…’

Ela je ostala u tom stanju više od sat i pol nakon što joj je predsjednik Snow posluživao, ili ukupno više od tri sata nakon što je preminula. Sjedili smo i promatrali pored kreveta, njezina majka i ja, kada je odjednom otvorila svoje oči. Gledala je po sobi, vidjela nas kako sjedimo, no i dalje je tražila nekoga, a prva stvar koju je izgovorila bila je: ‘Gdje je? Gdje je?’ Pitali smo: ‘Tko? Gdje je tko?’ ‘Pa brat Snow’, odgovorila je. ‘On me je pozvao natrag.’«⁶⁹

Kada je Ella bila u svijetu duhova, osjećala je takav mir i sreću da se nije željela vratiti. No poslušala je glas predsjednika Snowa. Od tog dana, tješila je obitelj i prijatelje, pomažući im razumjeti kako ne trebaju tugovati za voljenima koji su preminuli.⁷⁰ Kasnije se udala, imala osmero djece i vjerno je služila u svojim crkvenim pozivima.⁷¹

Vođenje Crkve kao Gospodnji prorok, vidioc i objavitelj

Dana 2. rujna 1898. predsjednik Wilford Woodruff preminuo je nakon što je služio kao predsjednik Crkve više od devet godina. Predsjednik Lorenzo Snow, koji je tada služio kao predsjednik Zbora dvanaestorice apostola, bio je u Brigham Cityju kada je čuo vijesti. Ukrcao se na vlak za Salt Lake City čim je mogao, znajući kako odgovornost za crkveno vodstvo sada leži na Zboru dvanaestorice.

Osjećajući se nedoraslo, no ipak spreman slijediti Gospodnju volju, predsjednik Snow otišao je u hram Salt Lake i pomolio se. Kao odgovor na njegovu molitvu, posjetio ga je sam Gospodin. Predsjednik Snow kasnije je svjedočio kako je »doista vidio Spasitelja… u hramu, i razgovarao s njime licem u lice«. Gospodin mu je rekao neka odmah nastavi s reorganizacijom Prvog predsjedništva, da ne čeka kao što se čekalo kada su prethodni predsjednici Crkve preminuli.⁷² Zbor dvanaestorice apostola podržao je predsjednika Snowa kao predsjednika Crkve 13. rujna 1898, nakon čega je počeo služiti kao predsjednik. Opće članstvo Crkve podržalo ga je 9. listopada, a 10. listopada odijeljen je kao peti predsjednik Crkve.

Kroz primjer predsjednika Snowa i objave koje je primio, sveci posljednjih dana upoznali su ga kao njihovog proroka. Oni koji su bili druge vjere također su ga poštovali kao pravog Božjeg čovjeka.

Međuodnosi sa svecima posljednjih dana

Predsjednik Snow često je predsjedavao saborima okola kada je bio predsjednik Crkve. Dok se sastajao sa svecima, izrazio je svoju ljubav i poštovanje za njih. Njegove riječi i djela pokazale su da iako je priznavao svetost svog poziva, nije se stavljao iznad ljudi kojima je služio.

Na jednom saboru okola, predsjednik Snow sudjelovao je na posebnom zasjedanju za djecu u okolu. Djeca su bila pozvana stati u primjeren red kako bi mogla prići proroku jedno po jedno i rukovati se s njime. Prije nego što su to učinili, ustao je i rekao: »Kada se budete rukovali sa mnom, želim da me pogledate u lice kako biste me se uvijek mogli sjećati. Ja nisam bolji od mnogih drugih ljudi, no Gospodin mi je dao velike odgovornosti. Otkada mi se Gospodin obznanio, na njegov savršen način, nastojao sam ispuniti svaku dužnost koja mi je dana. Želim da me se sjećate zbog visokog položaja koji imam, sjetite se da ste se rukovali s predsjednikom Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Nadam se da se nećete zaboraviti moliti za mene i za moje savjetnike, predsjednike Canonna i Smitha, i za apostole.«⁷³

Sin predsjednika Snowa LeRoi ispričao je sljedeći događaj sa sabora okola u Richfieldu, Utah: »Predsjednik Lorenzo Snow i Francis M. Lyman [iz Zbora dvanaestorice] prisustvovali su saboru okola u Richfieldu. Nakon uvodne pjesme predsjednik okola pitao je brata Lymana koga treba pozvati za uvodnu molitvu. Brat je Lyman rekao: ‘Pitaj predsjednika Snowa’, misleći da pita predsjednika Snowa tko će izreći molitvu. Međutim, umjesto toga, predsjednik okola zamolio je predsjednika Snowa da se pomoli. Predsjednik Snow srdačno je odgovorio i prije nego što se počeo moliti iskazao svoje zadovoljstvo što je pozvan i rekao kako je prošlo puno vremena otkad je imao to zadovoljstvo. Rečeno je kako je izrekao predivnu uvodnu molitvu.«⁷⁴

Međuodnosi s članovima drugih vjera

Utjecaj predsjednika Snow protezao se dalje od svetaca posljednjih dana. Kada su ga ljudi drugih vjera upoznali, poštivali su njega i Crkvu koju je predstavljao. Velečasni W. D. Cornell, svećenik druge crkve, posjetio je Salt Lake City i imao je priliku provesti neko vrijeme s predsjednikom Snowom. Napisao je:

»U njegovu me je dojmljivu nazočnost odveo njegov ljubazan i iskusan tajnik, te sam se rukovao s jednim od najugodnijih i najsimpatičnijih ljudi koje sam ikada upoznao – čovjekom koji je imao naročitu sposobnost ukloniti svaku nelagodnost u svojoj nazočnosti – maestrom u umjetnosti razgovora, rijetkog genija, što mu je omogućavalo da osjećate umirujuću dobrodošlicu u njegovom društvu.

Predsjednik Snow je čovjek visoke kulture, mišlju, dušom i tijelom. Njegov je govor probran, diplomatski, prijateljski i školovan. Njegove geste pokazuju izučenu i školovanu otmjenost. Osnovna kvaliteta njegovog duha nježna je kao u djeteta. Upoznate ga. Zadovoljni ste s njim. Razgovarate s njim i sviđa vam se. Provedete više vremena s njim, volite ga.« Obraćajući se svojim čitateljima, koji su očito imali predrasude prema Crkvi, velečasni Cornell primijetio je: »A ipak, on je ‘Mormon!’ Pa ako ‘mormonstvo’ ikada uspije od predsjednika Snowa napraviti grubog, brutalnog čovjeka, imat će puno posla. Ako je ‘mormonstvo’ bilo kalup koji je svijetu dao čovjeka mirnog duha, tako discipliniranoga poput njega, i tako dotjeranoga u razumu, onda zasigurno mora biti i nečega dobrog u ‘mormonstvu’.«⁷⁵

Drugi svećenik, velečasni Prentis, također je pisao o susretu s predsjednikom Snowom: »Lice koje pokazuje da Knez mironosni vlada njegovom dušom njegov je najbolji dokaz. Povremeno bih kroz život koji sam proveo proučavajući ljude pronašao takav dokaz. Takvo je lice koje sam ugledao danas… Očekivao sam pronaći razumnost, dobrohotnost, dostojanstvo, smirenost i snagu prikazane na licu predsjednika Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana; no kada sam upoznao predsjednika Lorenza Snowa, na trenutak sam se prenuo… Njegovo je lice bilo moć mira; njegova nazočnost molitva za mir. U spokojnim dubinama njegovih očiju nije bio samo ‘dom tihe molitve’, već prebivalište duhovne snage. Dok je govorio o ‘sigurn[o]m sv[om] proroštv[u]’ i sigurnosti njegove nade, te trajnoj vjeri koja je nadvladala kušnje i teškoće tragičnog života, promatrao sam igrokaz emocija i proučavao zadivljenom pažnjom fine sjene izričaja koje tako jednostavno govore o djelovanju njegove duše; i obuzeo me je čudan osjećaj da ‘stojim na svetom tlu’: da ovaj čovjek nije djelovao iz uobičajenih motiva politike, interesa ili očekivanja, već je ‘djelovao drugačije od ostalih…’ Ako mormonska Crkva može stvoriti takve svjedoke, neće joj trebati olovka umješnog pisca ili uvjerljivost velikog propovjednika.«⁷⁶

Objava o desetini

Predsjednik Lorenzo Snow možda je najpoznatiji po objavi koju je primio o zakonu desetine. U svibnju 1899. osjetio je poticaj otputovati u St. George, Utah, s drugim crkvenim vođama. Iako nije znao zašto su trebali ići, on i njegova braća brzo su odgovorili na poticaj, a u roku od oko dva tjedna bili su u St. Georgeu. Dana 17. svibnja, nakon što su stigli u St. George, predsjednik Snow primio je objavu da treba propovijedati o zakonu desetine. Sljedeći dan iznio je sljedeću izjavu svecima: »Riječ Gospodnja vama nije ništa novo; već jednostavno ovo: VRIJEME JE SADA DOŠLO ZA SVAKOG SVECA POSLJEDNJIH DANA, KOJI ŽELI BITI PRIPREMLJEN ZA BUDUĆNOST I ČVRSTO DRŽATI SVOJE NOGE NA PRAVOM TEMELJU, DA ČINI VOLJU GOSPODNJU I PLATI SVOJU PUNU DESETINU. To je riječ Gospodnja vama, i bit će riječ Gospodnja svakom naselju širom zemlje Sion.«⁷⁷

Nakon što je iznio ovu poruku u St. Georgeu, predsjednik Snow i njegovi suputnici iznijeli su istu poruku u gradovima južnog Utaha i drugim sredinama između St. Georgea i Salt Lake Cityja. Do trenutka kad su se vratili 27. svibnja, održali su 24 sastanka na kojem je predsjednik Snow iznio 26 govora i rukovao se s 4417 djece. Proputovali su 675 kilometara vlakom i 495 kilometara konjskom zapregom.⁷⁸ Predsjednik Snow osvježen je tim iskustvom i bio je željan nastaviti propovijedati zakon desetine širom Crkve. »Toliko sam zadovoljan s rezultatima ovog posjeta«, rekao je, »da razmišljam o putovanju u sve okole Siona u skoroj budućnosti.«⁷⁹ Predsjedavao je mnogim saborima okola gdje je obećao svecima kako će poslušnost ovom zakonu pripremiti članove Crkve kako bi primili vremenite i duhovne blagoslove.⁸⁰ Također je obećao kako će poslušnost zakonu desetine omogućiti Crkvi da se osloboditi duga.⁸¹

Članovi su širom Crkve odgovorili na savjet predsjednika Snowa s obnovljenom predanošću. Godine 1904, povjesničar Orson F. Whitney, koji je kasnije služio kao član Zbora dvanaestorice, zapisao je: »Učinak pokreta bio je trenutačan. Desetine i prinosi pristizali su brzo i velikodušno kako se to godinama nije dogodilo, a stanje se Crkve na mnoge načine poboljšalo i njezina je budućnost postala svjetlija. Predsjednik Snow ranije je zadobio ljubav i povjerenje svog naroda, a sada su ti dobro osjećaji povećani i osnaženi.«⁸² Predsjednik Heber J. Grant, koji je bio član Zbora dvanaestorice kada je predsjednik Snow primio objavu o desetini, kasnije je izjavio: »Lorenzo Snow došao je u predsjedništvo Crkve kada je imao osamdeset i pet godina, a ono što je ostvario u sljedeće tri godine svog života jednostavno je čudesno za razmišljati… U tri kratke godine, ovaj je čovjek, iznad godina sposobnosti prema procjeni svijeta, koji nije bio uključen u financijska pitanja, koji je godinama svoj život posvetio radu u hramu, preuzeo financije Crkve Kristove, pod nadahnućem živoga Boga, i u te tri godine promijenio sve, financijski, iz tame u svjetlost.«⁸³

Iznošenje svjedočanstva u posljednje dane njegovog službeništva

Dana 1. siječnja 1901. godine predsjednik Snow sudjelovao je na posebnom sastanku u tabernakulu Salt Lake kako bi dočekao 20. stoljeće. Ljudi svih religija bili su pozvani sudjelovati. Predsjednik Snow pripremio je poruku za događaj, no nije je mogao sam pročitati zbog ozbiljne prehlade. Nakon uvodne pjesme, uvodne molitve i himne koju je otpjevao zbor Tabernacle, sin predsjednika Snowa, LeRoi, ustao je i pročitao poruku pod nazivom »Pozdrav svijetu od predsjednika Lorenza Snowa«.⁸⁴ Zaključne riječi poruke pokazale su osjećaje predsjednika Snowa za Gospodnje djelo:

»U mojih osamdeset i sedam godina na zemlji, osjećam ispunjenost iskrenom željom za dobrobit čovječanstva… Podižem svoje ruke i pozivam nebeske blagoslove na stanovnike zemaljske. Neka nad vama zasja sunce. Neka blagoslovi zemlje i plodovi tla slobodno budu izneseni za vaše dobro. Neka svjetlost istine istjera tamu iz vaših duša. Neka se pravednost poveća, a opačina ishlapi… Neka pravda pobijedi, a pokvarenost iščezne. Neka krepost, ćudoređe i čast prevlada, dok zlo ne bude nadvladano, a zemlja očišćena od opačine. Neka ti osjećaji, kao glas ‘mormona’ iz planina Utaha, odu u cijeli svijet, i neka svi ljudi znaju kako je naša želja i misija za blagoslov i spasenje cijele ljudske rase… Neka Bog bude proslavljen u pobjedi koja dolazi nad grijehom, patnjom, bijedom i smrti. Mir neka bude svima!«⁸⁵

Dana 6. listopada 1901. predsjednik Snow ustao je kako bi se obratio svojim svecima na završnom zasjedanju općeg sabora. Bio je prilično bolestan nekoliko dana, a kada je došao za govornicu, rekao je: »Moja draga braćo i sestre, čudesno mi je što vam pokušavam govoriti ovo poslijepodne.« Iznio je kratku poruku o vodstvu u Crkvi. Zatim je rekao posljednje riječi koje će opće članstvo Crkve čuti od njega: »Neka vas Bog blagoslovi. Amen.«⁸⁶

Četiri dana kasnije, predsjednik Snow preminuo je od upale pluća. Nakon sprovoda u tabernakulu Salt Lake, njegovo je tijelo zakopano na groblju u njegovom voljenom Brigham Cityju.

Otac Lorenza Snowa, Oliver Snow

Lorenzo Snow kršten je i potvrđen u Kirtlandu, Ohio, u lipnju 1836, dva mjeseca nakon posvećenja hrama Kirtland, koji je ovdje prikazan.

Starješina Lorenzo Snow

Mnogi prvi sveci emigrirali su iz Europe kako bi se pridružili svecima u Sjedinjenim Američkim Državama.

Na brodu Swanton, ozbiljno bolestan čovjek bio je iscijeljen odmah nakon blagoslova starješine Lorenza Snowa.

Lorenzo Snow služio je kao vođa pionirskih karavana koje su stigle u dolinu Salt Lake 1848. godine.

Čizme, cipele, pojasevi i šeširi izrađivani su u ovoj zgradi u Brigham Cityju, Utah.

Prvo predsjedništvo i Zbor dvanaestorice apostola 1898. godine. Gore, slijeva na desno: Anthon H. Lund, John W. Taylor, John Henry Smith, Heber J. Grant, Brigham Young ml., George Teasdale, Rudger Clawson, Marriner W. Merrill. Srednji red: Francis M. Lyman, George Q. Cannon, Lorenzo Snow, Joseph F. Smith, Franklin D. Richards. Donji red: Matthias F. Cowley, Abraham O. Woodruff.