15. poglavlje

Vjerno, energično služenje u Božjem kraljevstvu

»Znajući da je naša religija istinita, trebamo biti najpredaniji ljudi na licu zemaljskom cilju koji smo prihvatili.«

Iz života Lorenza Snowa

Pred kraj 1851. Prvo je predsjedništvo izdalo poslanicu u kojoj su zatražili da svi članovi Zbora dvanaestorice »dovrše služenje na svojim misijama« i vrate se u Salt Lake City do travnja 1853.¹ Tako se misija Lorenza Snowa u Italiji počela bližiti kraju. U veljači 1852. prepustio je vodstvo misionarskog rada bratu Johnu Danielu Malanu, novom obraćeniku, i otputovao sa starješinom Jabezom Woodardom u otočnu državu Maltu. Starješina Snow nadao se da će se na Malti ukrcati na brod za Indiju. Prvi misionari u toj zemlji radili su pod njegovim nadzorom i on je osjećao veliku želju da im se pridruži. Od tamo je planirao »obići cijeli svijet«, vraćajući se kući preko Tihog oceana do zapadnih Sjedinjenih Država.²

Planovi starješine Snowa promijenili su se kada su on i starješina Woodard došli do Malte. Saznao je da će se zadržati na otoku nekoliko tjedana jer se parobrod pokvario na Crvenom moru. Umjesto da prigovara zbog odgode, odlučio je raditi. U pismu od 10. ožujka 1852. godine, napisao je: »Osjećam da će mnogo dobra proizaći od načina na koji Gospodin može usmjeriti korištenje vremena koje imam na raspolaganju, budući da sam okružen zanimljivim ljudima, i na vrlo važnom području rada, gdje će se divno djelo ostvariti, šireći se na obližnje narode.« Javio je da je poslao po starješinu Thomasa Obraya, misionara u Italji, »da odmah dođe i donese dobru zalihu brošura i knjiga«. Iako starješina Snow nije točno znao što će on i njegovi suradnici raditi na Malti, iskazao je želju da tamo uspostavi ogranak Crkve. To će, rekao je, »oslabiti duhovne okove mnogih naroda budući da su Maltežani zbog svojih trgovačkih veza rašireni po obalama Europe, Azije i Afrike«.³

Dana 1. svibnja 1852. starješina Snow poslao je pismo izvješćujući o radu na Malti. Napisao je: »Ljudi nas sada stalno posjećuju kako bi saznali više o ovoj ‘neobičnoj religiji’; prije nekoliko večeri, u jednom smo trenutku imali, u našim privatnim odajama, gospodu iz osam različitih nacija, koji su došli iz različitih dijelova grada kako bi razgovarali o našim naucima: među njima su bili neki iz Poljske i Grčke, koji sada čitaju naša djela s velikim zanimanjem. Dva mudra i poduzetna mladića, koji su prvenac našeg službeništva na ovom otoku, moći će nam pomoći u pokretanju djela u koje smo uključeni; jedan od njih koji je zaređen za starješinu tečno govori nekoliko jezika.«³

Starješina Snow nikada nije ispunio svoj san služenja u Indiji i obilaska svijeta. Umjesto toga, predano je slijedio volju Gospodnju tijekom ovog neočekivanog ostanka na Malti, gradeći temelj za misionarski rad u toj zemlji. Kada se naposljetku uspio ukrcati na brod u svibnju 1852, krenuo je na zapad umjesto na istok, slijedeći upute svojih vođa da se vrati u Salt Lake City. Otprilike dva mjeseca kasnije, starješine Woodard i Obray organizirali su ogranak Crkve na Malti.⁵ [Vidi 1. prijedlog na 183. stranici.]

Naučavanja Lorenza Snowa

Budući da smo primili puninu evanđelja, služimo kao Kristovi poslanici.

Svjedočimo cijelom svijetu da božanskom objavom, kroz očitovanja Svetog Duha, znamo da Isus jest Krist, Sin živućeg Boga, te da se osobno objavio Josephu Smithu kao i svojim drevnim apostolima nakon što je ustao iz grobnice, te mu je objavio jedine nebeske istine po kojima se čovječanstvo može spasiti. To… zauzima vrlo važnu i odgovornu poziciju, znajući kao što mi znamo, da će nas Bog držati odgovornima za način na koji se nosimo s ovim svetim povjerenjem koje nam je udijelio.

Kao što su se drevni apostoli pokazali pred svijetom, nakon što su primili svoje poslanje od uskrslog Otkupitelja, da propovijedaju evanđelje kraljevstva svim narodima, obećavajući svima koji uzvjeruju u njihovu riječ dar Duha Svetoga polaganjem ruku, tako se i mi pokazujemo. Kao što su oni zbog svoje ovlasti objavili sa svom sigurnošću, usred progona i protivljenja, da je evanđelje moć Božja za spasenje svima onima koji uzvjeruju i slušaju, tako i mi objavljujemo. Kao što su oni propovijedali vjeru u Gospodina Isusa Krista, krštenje za otpust grijeha i polaganje ruku onih koji su propisno ovlašteni za primanje Duha Svetoga, što je osnova za spasenje, tako i mi propovijedamo. Kao što su oni moću Duha Svetoga postali svjedoci Gospodina Isusa Krista i vjerni nositelji njegove evanđeoske poruke cijelom svijetu pogana, tako smo, pomoću i kroz istog Svetoga Duha, mi postali njegovi svjedoci, i budući da smo pozvani istim božanskim i svetim pozivom, mi stoga zauzimamo istu poziciju.

Stoga, zauzimajući tu poziciju, prihvaćamo sve odgovornosti Kristovih poslanika, postajemo odgovorni za naša individualna djela i za način na koji koristimo talente i sposobnosti koje nam je Gospodin dao.⁶ [Vidi 2. prijedlog na 183. stranici.]

Članstvo u Crkvi poziv je za pomaganje drugima primiti spasenje.

Kada Gospodin pozove pojedinca ili skupinu pojedinaca iz svijeta, to nije uvijek s ciljem da ta određena osoba ili osobe imaju koristi. Gospodinov cilj nije tek spasenje nekolicine ljudi koji se zovu sveci posljednjih dana… već spasenje svih ljudi, živih i mrtvih. Kada je Gospodin pozvao Abrahama, dao mu je određena obećanja o slavi koja će doći njemu i njegovom potomstvu, a u tim obećanjima nalazimo ovu čudesnu rečenicu: svi će se narodi zemaljski blagoslivljati njime i njegovim potomstvom [vidi Postanak 22:15–18; Abraham 2:9–11]… Naum Gospodnji je bio blagosloviti ne samo njega i njegovo potomstvo, već sve obitelji zemaljske…

Kada je Isus došao, došao je kao žrtva ne samo za interes Izraela, ili potomstva Abrahama, Izaka i Jakova, već i za interes cijele ljudske obitelji, da po njemu svi ljudi mogu biti blagoslovljeni, da u njemu svi ljudi mogu biti spašeni; a njegova je misija bila napraviti pripremu po kojoj će cijela ljudska obitelji moći primiti pogodnosti vječnog evanđelja, ne, kao što rekoh, samo Izrael, već cijela ljudska rasa; i ne samo onih koji žive na zemlji, već i onih u svijetu duhova …

Imamo isto svećeništvo koje je Isus imao, i moramo činiti kao što je on činio, žrtvovati naše osobne želje i osjećaje kao i on, možda ne umrijeti poput mučenika kao on, ali trebamo se žrtvovati kako bismo proveli nakane Božje, ili nećemo biti dostojni ovog svetog Svećeništva i biti spasitelji svijeta. Bog nas kani učiniti spasiteljima ne samo za mnoge koji sada žive na zemlji, već za mnoge u svijetu duhova: Neće nas samo staviti u položaj da spasimo sebe, već će nas osposobiti da pomognemo u otkupljenju mnogih potomaka Svemogućega.⁷ [Vidi 3. prijedlog na 183. stranici.]

Svaki poziv i odgovornost važni su u Gospodnjem djelu.

Sada je pitanje shvaćamo li naš položaj, razumijemo li u potpunosti narav djela koje smo odlučili izvršiti? Ponekad sam pod dojmom da su neka naša braća, starješine u Izraelu, previše spremni i voljni izbjeći obveze koje su preuzeli prilikom sklapanja svojih saveza, a vjera koju su nekad imali čini se potpuno iscrpljena, i kao da su se smirili u tihom zadovoljstvu članstva u Crkvi samo po imenu.

Ima drugih koji smatraju da zbog toga što nisu jako poznati, zbog toga što možda… nemaju preveliki utjecaj, nije važno koje navike usvoje ili kakav primjer daju svojoj braći. No tada, ako imaju odgovorne položaje, kao na primjer u predsjedništvu Crkve ili poput savjetnika, ili pripadaju Zboru dvanaestorice apostola, ili su predsjednik velikog vijeća, ili veliki svećenici ili Sedamdesetorice, tada bi smatrali važnim kako se ponašaju. U tome je pokazana velika slabost ili strašno neznanje, njihova svijeća ili se gasi ili nikada nisu shvaćali položaj koji su imali uzimajući na sebe odgovornosti evanđelja.

Rečeno nam je u Spasiteljevoj usporedbi da je kraljevstvo nebesko poput domaćina koji je dao svoju imovinu slugama svojim prije puta u daleku zemlju. Jednom je dao pet talenata, drugom dva, a trećem jedan. Onaj koji je primio pet talenata otišao je i trgovao te stekao još pet talenata, udvostručujući dio koji mu je povjeren, a i onaj koji je primio dva talenta otišao je i stekao još dva. No onaj koji je primio jedan talent, otišao je i iskopao rupu u zemlji te sakrio novac svog gospodara. Nesumnjivo je mislio kako je njegova odgovornost tako mala da nije mogao učiniti mnogo, pa se zbog toga ne trudi previše u korištenju tako malog talenta. [Vidi Matej 25:14–30.] Ne odnosi li se to izravno na stanje nekih naših starješina? Jedan je rekao: »Ja sam samo stolar, ili krojač, ili možda zidarski pomoćnik, stoga ne može biti važno kako se ponašam, izvršavam li svoje dužnosti u svom skromnom okruženju pošteno ili ne. No bilo bi mnogo drugačije kada bih djelovao na odgovornijem ili istaknutijem položaju.«

Stani, brate moj; nemoj dopustiti da budeš obmanut takvim varljivim idejama. Istina je da si možda samo zidarski pomoćnik, no upamti da si starješina u Izraelu, poslanik Gospodina Isusa Krista, i ako ispunjavaš svoju dužnost, posjeduješ ono što svijet ne može dati niti oduzeti; i odgovoran si Bogu za pošteno korištenje talenata nad kojim te je postavio upraviteljem, bez obzira jesu li veliki ili mali.

I opet, ti u određenoj mjeri utječeš na druge, čak i ako to ima mali utjecaj na neku osobu ili osobe, a za rezultate utjecaja koji imaš više-manje si odgovoran. Stoga ti, bez obzira priznao to ili ne, imaš važnost pred Bogom i čovjekom koji se ne može previdjeti i od kojeg ne možeš biti razriješen ako želiš zadržati ime koje nosiš.

A što je s izgledima te osobe? Kažem da ako poštuje svoj poziv, i vjeran je povjerenju koje mu je dano, njegovi izgledi za spasenje i uzvišenje u kraljevstvu Božjem jednaki su kao i svakom drugom čovjeku. Ako razumije svoj položaj i živi u skladu s njime, njegovi su izgledi jednako dobri kao i svakog čovjeka koji je ikada živio od oca Adama do sadašnjeg trenutka; i jednako je važno da se ispravno ponaša u okruženju u kojem kroči, kao što bi i svaka druga osoba trebala koja može biti pozvana djelovati na višem položaju; ili drugim riječima, koja može imati upravništvo nad većim brojem talenata…

Gospodin ne traži onoliko od čovjeka koji posjeduje jedan talent, koliko od onoga koji posjeduje više od jednog; no, prema onome što ima, to će se tražiti od njega. Neka svi, stoga, budu ohrabreni, i nastoje unaprijediti nekoliko talenata koje posjeduju; i onaj koji ima jedan talent neka ga koristi i ne skriva u zemlji; to jest neka onaj kojemu je darovano malo sposobnosti unaprijedi sebe i ne žali se zbog toga što mu priroda nije bila toliko naklonjena kao njegovom sretnijem bratu. Budimo svi zadovoljni s našim okolnostima, i ako to nije tako poželjno kao što bismo željeli, trebamo nastojati revno se popraviti, čak biti zahvalni za naše zemaljsko postojanje, i još više za Duha Božjega kojeg smo primili poslušnošću evanđelju…

Sjećam se jedne anegdote… o čovjeku koji je, mudrošću i domoljubljem, primio veliku slavu, ali je zbog zavisti postavljen na položaj koji se smatrao ponižavajućim. Primajući se svojih dužnosti rečeno je kako je iznio sljedeći značajan komentar: »Ako mi služba nije na čast, ja ću biti na čast službi.« Mnogo bi se teškoća izbjeglo, a naše bi stanje i okolnost bile daleko poticajnije kada bismo svi bili na čast službi u kojoj smo pozvani djelovati. Rečeno nam je da je sam Gospodin napravio odjeću za naše prve roditelje, ili drugim riječima, tom je prigodom djelovao kao krojač; također, Isus Krist bio je stolar. Spasitelj je zasigurno bio častan i pošten stolar ili nikada ne bi mogao zavrijediti položaj koji je kasnije ispunio. Kada bismo mogli postići da braća i sestre uvide važnost poštenog i vjernog djelovanja u njihovim određenim pozivima, mnogo bi se neprilika i nevolja koje sada imamo moglo izbjeći, a djelo bi Božje napredovalo dvostruko brže, i sve njegove nakane mogle bi biti hitrije i brže ispunjene; a osim toga, kao narod bismo bili pripravniji nego sada za širenje njegove volje…

Neka vas Bog blagoslovi, moja braćo i sestre, i osposobi vas djelovati kao mudri upravitelji nad onime što vam je povjereno.⁸ [Vidi 4. prijedlog na 183. stranici.]

Kada služimo Bogu s vjerom, energijom i veseljem, on nas osnažuje i pomaže nam uspjeti.

Kažem, neka ljudi vjerno i živahno služe Bogu, i budu veseli… Ima trenutaka kada su osobe dovedene u situacije u kojima bi bilo vrlo teško, čak i nemoguće, biti veseo. No takvi su trenuci rijetki.⁹

Znajući da je naša religija istinita, trebamo biti najpredaniji ljudi na licu zemaljskom cilju koji smo prihvatili. Znajući kao što znamo, ili bismo trebali znati, da evanđelje koje smo primili obećava sve što naša srca mogu poželjeti, ako smo vjerni, trebamo biti vrlo vjerni, predani, živahni i ambiciozni u ispunjavanju nakana i želja Gospodnjih dok ih s vremena na vrijeme objavljuje kroz svoje sluge. Ne bismo trebali biti mlaki ili nemarni u obavljanju naših dužnosti, već sa svom našom moću, snagom i dušama trebamo razumjeti duh naših poziva i prirodu djela u koje smo uključeni.

Kada je Isus bio na zemlji, zapovjedio je svojim učenicima da pođu i propovijedaju evanđelje bez torbe ili pojasa, ne brinući se što će jesti ili piti, niti što će obući; već jednostavno ići i svjedočiti o onome što im je objavljeno. Čineći to osigurali su sebi blagoslove Svemogućega i uspjeh je pohodio sve njihove napore. Morali su uspjeti; nijedna moć nije mogla prepriječiti njihov put i spriječiti ih da požanju najsmioniji uspjeh jer su išli naprijed u snazi Svemogućega da izvrše njegovu volju, a njegova je dužnost bila podržati ih i poduprijeti, te im osigurati sva sredstva za uspjeh. Poslušnošću zapovijedima Gospodnjim osigurali su sebi blagoslove života s povlasticom da ustanu u jutro prvoga uskrsnuća, i imali su sigurnost da im se u njihovom radu nijedna sila na zemlji ne može uspješno suprotstaviti. To su bili izgledi koje bih volio imati da sam bio na njihovom položaju, ili na bilo kojem drugom položaju, jer je promišljenom umu ideja konačnog uspjeha u svakom pothvatu vrlo ugodna.

Da su apostoli, umjesto da čine kako im je zapovijeđeno, zamislili da će čineći nešto drugo mogli ispuniti istu svrhu, ne bi bili tako uspješni u svom radu, niti bi posjedovali to uvjerenje o uspjehu koji im je kroz sve kušnje i progone kojima su bili izloženi nesumnjivo bio izvor stalnog zadovoljstva i radosti…

Da su apostoli ili Sedamdesetorica u dane Isusove zamislili da će ispuniti misije koje su im dane izgradnjom arke poput Noe, ili izgradnjom skladišta i skladištenjem žita poput Josipa, oni bi napravili veliku pogrešku.

Josip je u zemlji egipatskoj bio pozvan izvršiti određene vrste dužnosti, koje su se zahtijevale od njega. Nije bio pozvan propovijedati evanđelje bez torbe ili pojasa; već za izgradnju skladišta, i korištenje svog utjecaja kod kralja, plemstva i egipatskog naroda da uskladište svoje žitarice za vrijeme gladi… Pretpostavimo sada da je Josip započeo s radom i izgradio arku, Gospodin ga ne bi prihvatio, niti bi mogao spasiti Egipćane, niti dom svoga oca. Ako pretpostavimo da je Noa, kada mu je bilo zapovjeđeno izgraditi arku, sagradio skladišta, on i njegov dom ne bi mogli biti spašeni. Stoga, što se odnosi na nas, kada trebamo ispuniti svoju dužnost… bez obzira što se od nas traži unutar granica kraljevstva Svemogućega, moramo kročiti u duhu tih uvjeta i ispuniti ih ako želimo steći moć i utjecaj kod našeg Boga.¹⁰ [Vidi 5. prijedlog na 184. stranici.]

Gospodnje je djelo ponekad teško, no donosi veliku radost.

U ovom se djelu susrećemo s mnogim stvarima koje nisu ugodne, no uz njih je vezana i velika radost. Kada se osvrnemo na našu odlučnost da se posvetimo cilju istine i obdržavamo naše saveze, osjećamo veliku radost jer duh naših poziva snažno počiva na nama, bez kojega ne bismo mogli pratiti korak s kraljevstvom Božjim.¹¹

Trebamo obnoviti naše saveze pred Bogom i svetim anđelima da ćemo, uz Boga kao našeg pomoćnika, služiti mu vjernije sljedeće godine nego u prošlosti, da će naš javni i privatni život, naša djela, duh i utjecaj kojim vladamo biti u skladu s krilaticom: »Kraljevstvo Božje, ili ništa.« Vjerujem… da se možemo potpuno predati služenju našem Bogu u uspostavi Siona na zemlji, revno radeći u interesu istine i pravednosti na zemlji, dok nam ne postane radost što smo tako uključeni, da nam služenje Bogu i obdržavanje njegovih zapovijedi postane druga narav, i da obdržavamo celestijalni zakon, da možemo tako uživati u Svetom Duhu u našim srcima kako bismo mogli nadvladati svijet i uspostaviti celestijalni zakon u našim umovima i uspostaviti ga u praksi; da možemo tako razumjeti sebe i svoje povlastice kako bismo u ovom životu mogli osigurati značajan dio blagoslova koji se odnose na celestijalni zakon, i koje ćemo uživati u celestijalnoj slavi.¹² [Vidi 6. prijedlog na 184. stranici.]

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Razmotrite ove ideje dok proučavate poglavlje ili dok se pripremate podučavati. Za dodatnu pomoć pogledajte stranice v–vii.

Osvrnite se na zapis od 175–176. stranice. Koje biste riječi upotrijebili kako biste opisali stav Lorenza Snowa o služenju Gospodinu? Razmislite o tome što možete učiniti kako biste slijedili njegov primjer.
Razmotrite odjeljak koji počinje na 176. stranici. Što mislite zašto članstvo u Crkvi donosi tako velike odgovornosti? Što za vas znači biti Kristov poslanik?
Predsjednik Snow podučio je kako su naši pozivi u Crkvi mogućnosti da »pomognemo u otkupljenju« Božje djece (stranice 177–178). Kako to razumijevanje može utjecati na način na koji služimo u Crkvi?
Predsjednik Snow rekao je da trebamo marljivo služiti, bez obzira kako se male naše odgovornosti činile 178–181). Kada ste vidjeli nekoga da časno obavlja naizgled mali poziv ili zaduženje?
Pročitajte odjeljak koji počinje na 182. stranici. Na koje načine vjera, energija i veselje utječu na naše služenje?
Pročitajte posljednji odjeljak u poglavlju (stranice Kada ste iskusili radost služenja u Gospodnjem kraljevstvu? Kako možemo pronaći radost u našem služenju čak i kada naša zaduženja nisu ugodna? Što možemo učiniti kako bismo pomogli djeci i mladima da vjerno služe Gospodinu?

Povezani stihovi iz Svetih pisama: Psalmi 100:2; 1. Korinćanima 12:12–31; Jakov 1:6–7; 2:3; Mosija 4:26–27; NiS 64:33–34; 72:3; 76:5–6; 107:99–100; 121:34–36

Pomoć pri podučavanju: »Iskreno posluš[ajte] svaki komentar učenika. Vaš će ih primjer potaknuti da pozorno slušaju jedni druge. Ako ne razumijete nečiji komentar, postavite pitanje. Možete reći: ‘Nisam siguran da sam razumio. Možete li to ponovno objasniti?’ ili ‘Možete li mi primjerom objasniti što mislite?’« (Podučavanje, nema većeg poziva, 64).

Starješina Lorenzo Snow

»Ako ispunjavate svoju dužnost, posjedujete ono što svijet ne može dati niti oduzeti.«