»Ne boj se… ja sam s tobom«
Jean A. Stevens
prva savjetnica u vrhovnom predsjedništvu Male škole
Dok razvijamo veću vjeru i povjerenje u Gospodina možemo pristupiti njegovoj moći da nas blagoslovi i izbavi.
Malo se osjećaja može usporediti s nježnim osjećajima postajanja roditeljem. Nema ništa draže od primanja dragocjenog djeteta, izravno s neba. Jedan od moje braće iskusio je taj osjećaj na osobito dirljiv način. Njegov prvi maleni sin bio je nedonošče i težio je samo 1.3 kg. Hunter je svoja prva dva mjeseca života proveo na bolničkom odjelu za intenzivnu neonatalnu njegu. Ta su vremena bila osjetljiva za cijelu obitelj dok smo se nadali i molili Gospodina za pomoć.
Maleni je Hunter bio tako nesamostalan. Borio se za snagu potrebnu za život. Snažna ruka njegova voljenog oca često je dodirivala sinovljevu ručicu kako bi ohrabrila to ranjivo maleno dijete.
A tako je i sa svom Božjom djecom. Naš Otac na Nebu dopire do svakoga od nas Svojom beskrajnom ljubavlju. On ima moć nad svim stvarima i želi nam pomoći da naučimo, rastemo i vratimo mu se. To definira svrhu našega Oca: »Ostvarivati besmrtnost i život vječni za čovjeka.«1
Dok razvijamo veću vjeru i povjerenje u Gospodina možemo pristupiti njegovoj moći da nas blagoslovi i izbavi.
Mormonova knjiga provlači ovu prekrasnu temu o Gospodinovoj moći da izbavi svoju djecu kroz sve svoje stranice. Nefi ju uvodi u samom prvom poglavlju knjige. U 20. stihu, čitamo: »No, gle, ja Nefi, pokazat ću vam kako je blago milosrđe Gospodnje vrhu svih onih koje on izabra; zbog vjere njihove da im udjeli moć, i to snagu izbavljenja.«2
Prije mnogo godina shvatila sam na vrlo osoban način istinu izraženu u ovom stihu. Shvatila sam koliko je uistinu blizu naš Otac na Nebu i koliko silno nam želi pomoći.
Jedne večeri dok je noć padala, vozila sam se s djecom kada sam primijetila dječaka kako hoda pustom cestom. Nakon što smo ga prošli, osjetila sam poticaj da se trebam vratiti i pomoći mu. Brinući se da će se možda prestrašiti ako ga stranac zaustavi usred noći, nastavila sam voziti. Snažan je poticaj ponovno došao popraćen riječima: »Idi i pomozi tome dječaku!«
Vratila sam se natrag do njega i upitala ga: »Trebaš li pomoć? Imala sam osjećaj da ti trebam pomoći.«
Okrenuo se prema nama te sa suzama na licu rekao: »Hoćete li? Molio sam se da mi netko pomogne.«
Njegova molitva za pomoć uslišana je nadahnućem koje sam osjetila. Ovo iskustvo primanja takve jasne upute Duha ostavilo je nezaboravan trag koji je još uvijek u mom srcu.
Danas, nakon 25 godina i vođena milošću, ponovno sam stupila u kontakt s tim mladićem prije samo nekoliko mjeseci. Otkrila sam da to iskustvo nije samo moja priča ‒ to je, također, i njegova priča. Deric Nance sada je otac s vlastitom obitelji. Ni on nije zaboravio taj doživljaj. To nam je pomoglo u stvaranju temelja vjere da Bog čuje i odgovara na naše molitve. Oboje smo ga iskoristili da bismo podučili svoju djecu kako nas Bog pazi. Nismo sami.
Te je noći Deric ostao nakon škole na aktivnosti i propustio posljednji autobus. Kao tinejdžer osjećao se uvjereno da može doći doma, te je počeo hodati.
Prošlo je sat i pol dok je hodao samotnim putom. Još uvijek daleko od doma i bez kuća na vidiku, bio je preplašen. U očaju, otišao je iza gomile šljunka, kleknuo i zamolio Nebeskog Oca pomoć. Samo nekoliko minuta nakon što se Deric vratio na cestu, ja sam se zaustavila kako bih mu pružila pomoć za koju je molio.
Danas, mnogo godina kasnije, Deric se prisjeća: »Gospodin mi se smilovao meni, mršavom, kratkovidnom dječaku. I unatoč svemu drugome što se događalo u svijetu, bio je svjestan moje situacije te me je dovoljno volio da mi pošalje pomoć. Gospodin je uslišio moje molitve mnogo puta nakon te napuštene ceste. Njegovi odgovori nisu uvijek bili brzi i jasni, no činjenica da je svjestan mene danas je isto vidljiva kao što je bila i te samotne noći. Kada god tamne sjene života prekriju moj svijet, znam da on uvijek ima naum da me sigurno doprati doma.«
Kao što je Deric rekao, ne odgovara se uvijek brzo na svaku molitvu. No, naš nas Otac uistinu poznaje i čuje molitve naših srdaca. On postiže svoja čudesa odgovarajući na molitvu za molitvom, pomažući osobi za osobom.
Možemo vjerovati da će nam on pomoći, ne nužno na onaj način koji želimo, nego na način koji će nam najbolje pomoći da rastemo. Prihvaćajući njegov način možda će biti teško, no bitno je postati poput njega i pronaći mir koji nam on nudi.
Možemo osjetiti, kako je C. S. Lewis opisao: »Molim se jer si ne mogu pomoći… Molim se jer potreba stalno teče iz mene, i kada sam budan i kada spavam. To ne mijenja Boga. Mijenja mene.«3
Mnogo je zapisa u Svetim pismima o onima koji su vjerovali Gospodinu i kojima je on pomogao i izbavio ih. Sjetimo se mladoga Davida koji je izbjegao sigurnu smrt od ruke moćnoga Golijata oslanjajući se na Gospodina. Razmislimo i o Nefiju čije su molitve Bogu donijele izbavljenje od užadi kojom je bio vezan. Sjetimo se Josepha Smitha, koji je u molitvi tražio Gospodinovu pomoć. On je izbavljen iz moći tame i primio je čudesan odgovor. Svatko se od njih suočio sa stvarnim i teškim izazovima. Svaki je od njih djelovao u vjeri i imao povjerenje u Gospodina. Svaki je od njih primio njegovu pomoć. I još uvijek, u naše dane, Božja se moć i ljubav očituje u životima njegove djece.
To sam nedavno vidjela i u očima vjerom ispunjenih svetaca u Zimbabveu i Botsvani. Na sastanku posta i svjedočanstva u malom ogranku osjećala sam poniznost i nadahnuće slušajući svjedočanstva mnogih ‒ djece, mladih i odraslih. Svatko je iznio snažne izraze vjere u Gospodina Isusa Krista. Uz izazove i teške okolnosti koje ih okružuju, oni svakog dana žive vjerujući u Boga. Oni prepoznaju njegovu ruku u svojim životima što često izražavaju ovim riječima: »Tako sam mnogo zahvalan Bogu.«
Prije nekoliko godina vjerna je obitelj postavila primjer članovima našega odjela te vjere u Gospodina. Arn i Venita Gatrell živjeli su sretnim životom kada je Arnu dijagnosticiran agresivni rak. Prognoze su bila razočaravajuće ‒ imao je samo nekoliko tjedana života. Obitelj je željela biti zajedno posljednji put. Tako su se okupila sva djeca, neka su došla i s udaljenih mjesta. Imali su samo 48 dragocjenih sati da budu zajedno. Gatrellovi su pažljivo odabrali što im je bilo najvažnije ‒ obiteljska fotografija, obiteljska večera i sesija u hramu Salt Lake. Venita je rekla: »Kada smo izašli kroz hramska vrata, bio je to posljednji puta da ćemo ikada više biti zajedno u ovome životu.«
No, otišli su sa sigurnošću da za njih postoji mnogo više od samo ovoga života. Zbog svetih hramskih saveza, imali su nadu u Božja obećanja. Mogu biti zajedno zauvijek.
Sljedeća su dva mjeseca bila ispunjena nebrojenim blagoslovima. Vjera i povjerenje Arna i Venite u Gospodina je rasla što se vidi i u Venitinim riječima: »Bila sam nošena. Naučila sam da i u središtu previranja možete osjetiti mir. Znala sam da Gospodin pazi na nas. Ako imate vjeru u Gospodina, doista možete nadići bilo kakve životne izazove.«
Jedna je njihova kći dodala: »Promatrali smo naše roditelje i vidjeli njihov primjer. Vidjeli smo njihovu vjeru i kako su se nosili sa situacijom. Nikada nisam tražila tu kušnju, no nikada je se ne bih odrekla. Bili smo okruženi Božjom ljubavlju.«
Naravno, Arnova smrt nije bila ishod kojem su se Gatrellovi nadali. Ipak, njihova kriza nije bila kriza vjere. Evanđelje Isusa Krista nije popis stvari koje treba učiniti; ono živi u našim srcima. Evanđelje »nije teret, nego krila«.4 Ono nas nosi. Ponijelo je i Gatrellove. Oni su osjetili mir usred oluje. Čvrsto su se držali jedno drugoga i za hramske saveze koje su sklopili i obdržavali. Rasli su u svojoj sposobnosti vjerovati u Gospodina i osnaženi svojom vjerom u Isusa Krista i njegovu pomirbenu moć.
Gdje god se nađemo na putu učeništva, kakve god naše brige i izazovi bili, nismo sami. Niste zaboravljeni. Poput Derica, svetaca u Africi, obitelji Gatrell te mnogih drugih, možemo odabrati posegnuti za Božjom rukom u našoj potrebi. Možemo se suočiti sa svojim izazovima molitvom i vjerom u Gospodina. A u tome postupku postajemo više poput njega.
Obraćajući se svakome od nas, Gospodin kaže: »Ne boj se … ja sam s tobom; Ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom«.5
Ponizno, ali sigurno, svjedočim vam da Bog naš Otac poznaje svakoga ponaosob i dopire do nas da nam pomogne. Preko njegovog Ljubljenog Sina, Isusa Krista, mi možemo nadići izazove svijeta i sigurno doći doma. Da imamo vjeru u njega molim se u ime Isusa Krista. Amen.