Što mislite?
starješina W. Craig Zwick
iz Sedamdesetorice
Molim vas počnite postavljati ovo pitanje, pozorno se obazirući na iskustvo drugih: »Što mislite?«
Prije četrdeset i jedne godine sjeo sam na vozačko sjedalo kamiona s prikolicom sa svojom prekrasnom suprugom Jan i našim sinčićem Scottyjem. Vozili smo teški teret građevinskog materijala preko nekoliko država.
Tada nije bilo sigurnosnih pojasa ili dječjih sjedalica. Moja je supruga držala našeg sina u krilu. Njezin mi je komentar »Doista smo visoko od zemlje« trebao pokazati strah koji je osjećala.
Dok smo se spuštali preko povijesnog Donner Passa, strmog dijela autoceste, kabina kamiona iznenada i neočekivano se ispunila gustim dimom. Teško smo mogli bilo što vidjeti i jedva smo disali.
S teškom opremom, kočnice same nisu mogle dovoljno brzo smanjiti brzinu. Koristeći kočnice motora i smanjivanje brzine, panično sam se pokušavao zaustaviti.
Upravo dok sam usporavao sa strane ceste, prije nego sam se potpuno zaustavio moja je supruga otvorila vrata kabine i iskočila s djetetom u rukama. Bespomoćno sam gledao dok su padali u blato.
Samo što zaustavio kamion, izjurio sam iz zadimljene kabine. Kako mi je adrenalin proradio, pretrčao sam preko kamenja i korova i zagrlio svoju suprugu i dijete. Janine su ruke i laktovi bili posječeni i krvavi, no srećom i ona i sin su disali. Samo sam ih držao uz sebe dok se prašina slijegala sa strane autoceste.
Kad se moje srce smirilo i kad sam došao do zraka, povikao sam: »Što si zaboga mislila? Znaš li kako je opasno to bilo? Mogli ste poginuti!«
Ona me je pogledala, sa suzama na obrazima zamrljanim dimom, i rekla nešto što mi je probolo srce, a još uvijek odzvanja u mojim ušima: »Samo sam pokušavala spasiti našeg sina.«
Shvatio sam da je u tom trenutku pomislila da motor gori, bojala se da će kamion eksplodirati i da ćemo poginuti. Ja sam ipak znao sam da se radi o električnom kvaru ‒ opasan, ali ne i smrtno opasan. Pogledao sam svoju dragu suprugu, nježno gladeći glavu našeg novorođenog sina, i pitao se koja bi žena učinila nešto tako hrabro.
Ta je situacija mogla biti emocionalno opasna kao naš doslovan kvar motora. Srećom, nakon izdržavanja tišine određeno vrijeme, dok je svatko od nas vjerovao da je druga osoba kriva, naposljetku smo izrazili svoje osjećaje koji su divljali u nama. Iskazani osjećaji ljubavi i straha za sigurnost drugoga, spriječili su da taj nesretni događaj postane fatalan za naš dragocjeni brak.
Pavao je upozorio: »Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo korisna za izgradnju… da iskaže dobročinstvo slušateljima« (Efežanima 4:29). Njegove riječi odzvanjaju određenom čistoćom.
Što izraz »nikakva ružna riječ« znači za vas? Svi mi redovito doživljavamo vrlo nabijene osjećaje ljutnje ‒ vlastite i drugih. Vidjeli smo nesmetano izbacivanje ljutnje na javnim mjestima. To smo izbacivanje doživjeli kao neku vrstu emocionalnog »kratkog spoja« na sportskim događajima, u političkoj areni pa čak i u našim vlastitim domovima.
Djeca ponekad razgovaraju s voljenim roditeljima jezicima oštrima poput noža. Supružnici, koji su podijelili neka najbogatija i najnježnija iskustva u životu, izgube strpljenje jedno s drugim i podižu glasove. Svi smo mi, iako smo djeca saveza brižnog Nebeskog Oca, požalili zbog svog istupa temeljem samopravedne prosudbe i govora uvredljivim i oštrim riječima prije nego smo sagledali situaciju sa stajališta drugoga. Svi smo iskusili priliku naučiti kako razorne riječi mogu dovesti situaciju od opasne do pogubne.
Nedavno pismo Prvog predsjedništva jasno govori: »Evanđelje Isusa Krista uči nas da volimo sve ljude i odnosimo se prema njima s ljubaznošću i pristojnošću ‒ čak i ako ne dijelimo isto mišljenje« (pismo Prvog predsjedništva o istospolnom braku, 10. siječnja 2014). Kakvog li vještog podsjetnika da možemo i trebamo sudjelovati u nastavljanju civilnog dijaloga, osobito kada svijet gledamo iz različitih perspektiva.
Pisac Mudrih izreka nas savjetuje: »Blag odgovor ublažava jarost, a riječ osorna uvećava srdžbu« (Izreke 15:1). »Blag odgovor« se sastoji od razumnog odgovora ‒ discipliniranih riječi poniznoga srca. To ne znači da ne govorimo izravno ili da kompromitiramo istinu nauka. Riječi koje mogu biti čvrste u informaciji mogu biti blage u duhu.
Mormonova knjiga sadrži upečatljivi primjer potvrdnog jezika iskazanog i u kontekstu bračne nesuglasnosti. Sinovi Sarijini i Lehijevi poslani su u Jeruzalem po mjedene ploče i nisu se vratili. Sarija je vjerovala da su njezini sinovi u opasnosti i bila je ispunjena srdžbom te je trebala nekoga okriviti.
Poslušajte priču kroz oči njezina sina Nefija: »Jer ona [moja majka] držaše da poginusmo u pustinji, a ona uz to bijaše prigovarala mome ocu kazavši mu da je vidovnjak, govoreći: Gle, odveo si nas iz zemlje baštine naše, i sinova mojih nema više, a i mi ginemo u pustinji« (1. Nefi 5:2).
Dakle, razmotrimo sada o čemu je Sarija mogla razmišljati. Bila je ispunjena tjeskobom jer su se njezini svadljivi sinovi vraćali na mjesto gdje je život njezinog muža bio ugrožen. Zamijenila je svoj dražesni dom i prijatelje šatorom u izoliranoj pustinji dok je još bila u plodnoj dobi. Gurnuta do krajnjeg ruba svojih strahova, čini se da je Sarija skočila herojski, ako ne razumno, s visine jurećeg kamiona u pokušaju zaštite svoje obitelji. Izrazila je valjane brige svojemu mužu jezikom srdžbe i sumnje te krivice ‒ jezikom u kojem je cijela ljudska rasa, čini se, iznenađujuće, stručna.
Prorok Lehi je slušao strah koji je podjarivao srdžbu njegove supruge. Tada joj je disciplinirano odgovorio jezikom sućuti. Prvo, znao je istinu o tome kako su stvari izgledale iz njezine perspektive: »A… otac moj [joj] prozbori, rekavši: Znadem da sam vidovnjak… jer da… [sam] ostao u Jeruzalemu i izginuo [bih] s braćom svojom« (1. Nefi 5:4).
Zatim se njezin suprug osvrnuo na njezine strahove za dobrobit njihovih sinova, što mu je Duh Sveti nesumnjivo posvjedočio, rekavši:
»No, gle, obećanu zemlju stekoh, zbog čega se uistinu radujem, da, a i znam da će Gospod izbaviti sinove moje iz ruku Labanovih. …
I takvim je jezikom otac moj, Lehi, tješio majku moju… gledom na nas« (1. Nefi 5:5–6).
Danas postoji velika potreba da muškarci i žene njeguju međusobno poštovanje preko velikih udaljenosti vjere i ponašanja te preko dubokih kanjona sukobljenih rasporeda. Nemoguće je znati sve ono što obavještava naše umove i srca ili čak potpuno razumjeti kontekst kušnji i izbora s kojima se svatko od nas suočava.
Međutim, što će se dogoditi s ružnim riječima o kojima je Pavao govorio ako naš vlastiti položaj uključuje suosjećanja prvo za iskustvo drugih? Potpuno svjestan granica vlastite nesavršenosti i grubih rubova, molim vas počnite postavljati ovo pitanje, pozorno se obazirući na iskustvo drugih: »Što mislite?«
Sjećate li se kada je Gospodin iznenadio Samuela i Šaula izabravši pastira dječaka Davida iz Betlehema za kralja Izraela? Gospodin je rekao svom proroku: »Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu« (1. Samuel 16:7).
Kada se kabina kamiona ispunila dimom, moja je supruga djelovala na najhrabriji način koji je mogla zamisliti kako bi zaštitila našega sina. I ja sam djelovao kao zaštitnik kada sam propitivao njezinu odluku. Nevjerojatno, nije bilo važno tko je više u pravu. Ono što je bilo važno jest slušanje jedan drugoga i razumijevanje gledišta drugoga.
Voljnost gledanja kroz oči drugoga preokrenut će »ružne riječi« u »iska[zivanje] dobročinstva«. Apostol Pavao je to razumio i na nekoj razini i mi to možemo iskusiti. Možda neće promijeniti ili riješiti problem, no najvažnije pitanje je može li iskazivanje dobročinstva promijeniti nas.
Ponizno svjedočim da možemo »iska[zati] dobročinstva« ljubaznim jezikom kada dar Duha Svetoga dotakne naša srca suosjećanjem za osjećaje i stajališta drugih. To nam omogućava da opasne situacije pretvorimo u sveta mjesta. Svjedočim o brižnom Spasitelju koji »gleda što [nam] je u srcu« i zna o čemu razmišljamo. U ime Isusa Krista. Amen.