Sestrinstvo: O, kako trebamo jedna drugu
Bonnie L. Oscarson
vrhovna predsjednica Djevojaka
Moramo se prestati koncentrirati na naše različitosti i početi tražiti ono što nam je zajedničko.
U tom video zapisu vidjele smo osam država i čule devet različitih jezika. Zamislite koliko je mnogo drugih jezika nadodano na posljednjih stih. Oduševljava znati da smo kao globalno sestrinstvo sposobne uzdignuti svoje glasove kao svjedočanstvo o vječnoj istini da smo kćeri brižnog Nebeskog Oca.
Kako je velika povlastica biti ovdje na ovom povijesnom događaju i obratiti se svim ženama Crkve u dobi od osam godina naviše. Velika je snaga u našem jedinstvu večeras. Kada nas vidim sve koje smo se okupile u Konferencijskom centru te razmišljam o tisućama drugih koje gledaju ovaj prijenos s lokacija diljem svijeta, udružena snaga naših svjedočanstava i vjere u Isusa Krista zasigurno tvori jedan od najsnažnijih skupova žena s najviše vjere u povijesti Crkve, ako ne i svijeta.
Večeras se radujemo u svojim raznim ulogama kao žene u Crkvi. Iako smo na mnogo načina različite i jedinstvene, također priznajemo da smo sve mi kćeri istog Nebeskog Oca što nas čini sestrama. Ujedinjene smo u izgradnji Božjeg kraljevstva i u savezima koje smo sklopile, bez obzira na naše okolnosti. Ovaj udruženi skup je bez sumnje najveličanstvenije sestrinstvo na površju zemaljskom!1
Biti sestrama podrazumijeva da postoji neraskidiva veza između nas. Sestre se brinu jedna o drugoj, paze, tješe jedna drugu te su tu jedna za drugu i u dobru i u zlu. Gospodin je rekao: »Kažem vam, jedno budite, a ne budete li jedno, niste moji.«2
Neprijatelj bi htio da budemo kritične ili osuđujuće jedne prema drugima. Želi da se koncentriramo na naše razlike i uspoređujemo se jedna s drugom. Možda volite energično vježbati sat vremena svakog dana jer vam to pomaže da se tako dobro osjećate, dok ja smatram da je uspeti se stepenicama jedan kat umjesto dizalom veliki sportski događaj. Još uvijek možemo biti prijateljice, zar ne?
Mi, kao žene, možemo biti poprilično stroge prema sebi. Kada se uspoređujemo jedna s drugom uvijek ćemo se osjećati nepodobne ili ćemo zamjerati drugima. Sestra Patricia T. Holland jednom je rekla: »Poanta je da se jednostavno ne možemo zvati kršćankama, a da i dalje tako strogo osuđujemo jedne druge — ili same sebe.«3 Nastavlja dalje i kaže da ne postoji ništa zbog čega bi bilo vrijedno izgubiti našu sućut i sestrinstvo. Jednostavno se trebamo opustiti i radovati u našim božanskim različitostima. Trebamo shvatiti da sve mi želimo služiti u kraljevstvu koristeći naše jedinstvene talente i darove na naše načine. Tada možemo uživati u našem sestrinstvu i našim druženjima te početi služiti.
Činjenica je da doista i iskreno trebamo jedna drugu. Žene po prirodi traže prijateljstvo, podršku i suradništvo. Imamo tako puno za naučiti jedne od drugih i često dopuštamo da nas prepreke koje smo si same postavile sprječavaju u tome da uživamo u odnosima koji bi mogle biti među najvećim blagoslovima u našim životima. Na primjer, mi žene koje smo malo starije trebamo ono što vi djevojčice iz Male škole možete ponuditi. Puno toga možemo naučiti od vas o kristolikom služenju i ljubavi.
Nedavno sam čula predivnu priču o djevojčici imena Sarah čija je majka imala je priliku pomoći drugoj ženi iz svojeg odjela koja se zvala Brenda i imala je multiplu sklerozu. Sarah je voljela otići sa svojom majkom pomoći Brendi. Stavila bi losion na Brandine šake te masirala njezine prste i ruke jer je često osjećala bol. Sarah je tada naučila nježno istegnuti Brendine ruke iznad njezine glave kako bi joj vježbala mišiće. Češljala je Brendinu kosu i posjećivala ju je dok se njezina majka brinula o njezinim drugim potrebama. Sarah je naučila važnost i radost služenja drugoj osobi te je shvatila da čak i dijete može učiniti veliku razliku u nečijem životu.
Volim primjer iz prvog poglavlja Luke koji opisuje dražesne odnose između Marije, Isusove majke, i njezine rođakinje Elizabete. Marija je bila djevojka kada je obaviještena o svojem čudesnom poslanju kao majke Sina Božjega. Prvotno se moralo činiti kao teška odgovornost da bi se sama nosila s njom. Sam Gospodin dao je Mariji nekoga tko će nositi njezin teret s njom. Kroz poruku anđela Gabrijela, Mariji je dano ime suosjećajne žene od povjerenja kojoj se mogla obratiti za podršku — njezine rođakinje Elizabete.
Ova mlada djeva i njezina rođakinja, koja je bila »u poodmakloj dobi«4, dijelile su zajedničku vezu u svojim čudesnim trudnoćama, a ja mogu smo zamisliti kako su im objema važna bila tri mjeseca koja su provele zajedno jer su mogle razgovarati međusobno, suosjećati jedna s drugom i pružati si podršku u svojim jedinstvenim pozivima. Kako su one predivan primjer ženske brige među naraštajima.
One od nas koje smo malo zrelije možemo imati ogroman utjecaj na mlađe naraštaje. Kada je moja majka bila djevojčica, nijedan od njezinih roditelja nije bio aktivan u Crkvi. Čak i u ranoj dobi od pet godina, sama bi hodala do crkve i prisustvovala na svojim sastancima — Maloj školi, Nedjeljnoj školi i sakramentalnom sastanku - svima u različita vremena.
Nedavno sam upitala svoju majku zašto je to radila iz tjedna u tjedan bez podrške ili poticaja kod kuće. Odgovorila je: »Imala sam učiteljice u Maloj školi koje su me voljele.« Ove su se učiteljice brinule o njoj i podučavale ju evanđelju. Podučavale su je da ima Oca na Nebu koji ju voli i njihova briga za nju bila je to zbog čega je nastavljala dolaziti tjedan za tjednom. Moja mi je majka rekla: »To je bio jedan od najvažnijih utjecaja u mojem ranom životu.« Nadam se da ću se jednog dana moći zahvaliti tim predivnim sestrama! Ne postoji prepreka kada se radi o kristolikom služenju.
Prije nekoliko tjedana sastala sam se s predsjednicom Djevojaka u okolu u Kaliforniji koja mi je rekla da je njezina osamdeset i jednogodišnja majka nedavno pozvana kao savjetnica Ružica. Bila sam tako zaintrigirana da sam nazvala njezinu majku. Kada je biskup pozvao sestru Val Baker da se sastane s njom, ona je očekivala da će biti pozvana kao knjižničarka ili povjesničarka odjela. Kada ju je zatražio da služi kao savjetnica Ružica u Djevojkama, njezina je reakcija bila: »Jeste li sigurni?«
Njezin je biskup dostojanstveno odgovorio: »Sestro Baker, budite sigurni, ovo je poziv od Gospodina.«
Rekla je da na to nije imala drugi odgovor doli: »Naravno.«
Sviđa mi se nadahnuće koje je ovaj biskup imao da je četvero Ružica u njegovom odjelu imalo puno za naučiti od mudrosti, iskustva i cjeloživotnog primjera ove starije sestre. I pogodite kome će se sestra Baker obratiti kada će trebati pomoć s postavljanjem svoje Facebook stranice?
Razmišljam o velikoj pomoći koju sestre iz Potpornog društva mogu biti u izražavanju dobrodošlice mladim sestrama koje su donedavno bile u Djevojkama. Naše se mlade sestre često osjećaju kao da nemaju svoje mjesto ili išta zajedničkog s onima u Potpornom društvu. Prije negoli navrše 18 godina trebaju vođe Djevojaka i majke koje će im radosno svjedočiti o velikim blagoslovima Potpornog društva. Trebaju osjetiti entuzijazam jer će postati dio takve veličanstvene organizacije. Kada djevojke počnu prisustvovati na sastancima Potpornog društva, ono što najviše trebaju jest prijateljica pokraj koje mogu sjesti, trebaju ruku oko svojih ramena i priliku da podučavaju i služe. Posegnimo sve jedne prema drugima tijekom prijelaza i prekretnica u našim životima.
Hvala svim ženama Crkve koje posežu preko dobnih i kulturalnih granica kako bi blagoslovile druge i služile im. Djevojke služe djeci u Maloj školi i starijima. Neudane sestre svih dobi provode nebrojene sate pazeći na potrebe onih oko njih. Odajemo priznanje tisućama djevojaka koje odvajaju 18 mjeseci svojeg života kako bi naviještale evanđelje svijetu. Sve ovo dokazi su, kao što naša omiljena crkvena pjesma navodi: »Djelo anđela dano je ženama.«5
Postoje li prepreke, to je zato što smo ih mi sami stvorili. Moramo se prestati koncentrirati na naše različitosti i početi se radovati onome što nam je zajedničko; tada možemo početi shvaćati naš veliki potencijal i ostvariti veće dobro u ovom svijetu. Sister Marjorie P. Hinckley jednom je rekla: »O, kako trebamo jedna drugu. One među nama koje su stare trebaju vas, koje ste mlade. A, nadam se, vi koje ste mlade trebate neke od nas koje su stare. Sociološka je činjenica da žene trebaju žene. Trebamo duboko, ugodno i odano prijateljstvo između nas.«6 Sestra Hinckley je bila u pravu; o, kako trebamo jedna drugu!
Sestre, ne postoji druga skupina žena na svijetu koja ima pristup većim blagoslovima od nas svetica posljednjih dana. Mi smo članice Gospodinove Crkve i bez obzira na naše zasebne okolnosti sve mi možemo uživati u punini blagoslova svećeničke moći kroz obdržavanje saveza koje smo sklopile prilikom krštenja i u hramu. Imamo živućeg proroka koji nas vodi i podučava te uživamo u velikom daru Duha Svetoga koji služi kao utjeha i vodstvo u našem životu. Blagoslovljene smo što radimo rukom o ruku s pravednom braćom dok jačamo domove i obitelji. Imamo uspjeh u snazi i moći hramskih uredbi te mnogo više.
Osim svih ovih veličanstvenih blagoslova, imamo jedna drugu — sestre u evanđelju Isusa Krista. Blagoslovljene smo nježnom i dobrotvornom naravi koja nas osposobljava da pružamo kristoliku ljubav i službu onima oko nas. Kad nadiđemo svoje razlike u dobi, kulturi i okolnostima kako bismo njegovale i služile jedna drugu, bit ćemo ispunjene čistom Kristovom ljubavlju i nadahnućem koje nas vodi znanju kada i kome služiti.
Pružam vam poziv koji je već jednom izdala vrhovna predsjednica Potpornog društva koja je rekla: »Pozivam vas ne samo da više volite jedna drugu, već da više volite jedna drugu.«7 Da shvatimo koliko trebamo jedna drugu i da više voljeti jedna drugu moja je molitva, u ime Isusa Krista. Amen.