Radosno breme učeništva

starješina Ronald A. Rasband

iz predsjedništva Sedamdesetorice

Podržavanje naših vođa je povlastica. Dolazi uz osobnu odgovornost dijeljenja njihova bremena te postajanja učenicima Gospodina Isusa Krista.

Dana 20. svibnja prošle godine, veliki je tornado protutnjio predgrađem Oklahoma Cityja u srcu Amerike, urezujući trag širok više od 1,65 km i dugačak 27 kilometara. Na svome je putu ta oluja, udar razornih tornada, izmijenila krajolik i živote ljudi.

Tjedan dana nakon velike oluje, dodijeljen mi je zadatak posjetiti područje gdje su domovi i osobne stvari razbacane po opustošenim naseljima, sravnjenima sa zemljom.

Prije nego sam pošao, razgovarao sam s našim voljenim prorokom, predsjednikom Thomasom S. Monsonom, koji revno izvršava takve zadatke za Gospodina. S poštovanjem ne samo prema njegovoj službi, nego i njegovoj dobroti, upitao sam: »Što želite da činim? Što želite da kažem?«

Brižno me primio za ruku, kao što bi to učinio sa svakom od žrtava i svakim tko tamo pomaže nakon razaranja, te rekao:

»Kao prvo, reci im da ih volim.

Drugo, reci im da se molim za njih.

I kao treće, molim te, zahvali svima onima koji pomažu.«

Kao član predsjedništva Sedamdesetorice, mogao sam osjetiti teret na svojim ramenima u riječima Gospodnjim upućenima Mojsiju:

»Skupi mi sedamdeset muževa između starješina izraelskih, za koje znaš da su starješine narodu i njegovi nadglednici …

Ja ću sići i ondje s tobom govoriti: uzet ću nešto duha koji je na tebi i stavit ću ga na njih. Tako će s tobom nositi teret naroda, da ga ne nosiš sam.«¹

Te su riječi iz davnih vremena, pa ipak, Gospodnji se načini nisu promijenili.

Trenutno u Crkvi, Gospodin je pozvao 317 članova Sedamdesetorice koji služe u 8 zborova kao pomoć Dvanaestorici apostola u nošenju tereta danog Prvom predsjedništvu. S radošću osjećam tu odgovornost u dubini svoje duše, kao što to osjećaju i moja braća. Međutim, mi nismo jedini koji pomažu u tom veličanstvenom djelu. Kao članovi Crkve diljem svijeta, svi imamo čudesnu priliku blagosloviti živote drugih.

Od našeg sam dragog proroka naučio što je ljudima pogođenima olujom bilo potrebno ‒ ljubav, molitva i zahvalnost za ruke pomoći.

Ovoga poslijepodneva svatko će od nas dignuti svoju ruku pod pravim kutom i podržati Prvo predsjedništvo i Zbor dvanaestorice apostola kao proroke, vidioce i objavitelje Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. To nije samo puka formalnost, niti je rezervirana za one pozvane u vrhovne službe. Podržavanje naših vođa je povlastica, koja dolazi uz osobnu odgovornost dijeljenja njihova bremena te postajanja učenicima Gospodina Isusa Krista.

Predsjednik Monson je rekao:

»Okruženi smo onima kojima je potrebna naša pažnja, ohrabrenje, podrška, utjeha, dobrota − bili oni obitelj, prijatelji, poznanici ili stranci. Mi smo Gospodinove ruke na zemlji, s nalogom da služimo i podignemo njegovu djecu. On ovisi o svakome od nas …

»‘Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu…’ [Matej 25:40].« ²

Hoćemo li s ljubavlju odgovoriti kada se pred nama nađe prilika da nekoga posjetimo ili nazovemo, napišemo mu pismo ili mu posvetimo dan kako bismo mu pomogli u nečemu? Ili ćemo biti poput mladića koji je posvjedočio o čuvanju svih Božjih zapovijedi:

»Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?

Isus reče: ‘Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. Onda dođi i slijedi me!«³

Mladić je pozvan na veću službu stajati uz Gospodina i činiti djelo kraljevstva Božjega na zemlji, a ipak se odvratio »jer je posjedovao veliko imanje«.⁴

Što su naša zemaljska imanja? Možemo vidjeti što tornado može s njima učiniti u samo nekoliko minuta. Tako je važno da svatko od nas nastoji sabirati svoja duhovna blaga na nebu ‒ koristeći svoje vrijeme, talente i zastupništvo u službi Bogu.

Isus Krist nas nastavlja pozivati: »Dođi i slijedi me.«⁵ Hodao je svojom domovinom sa svojim sljedbenicima na nesebičan način. Nastavlja tako hodati i s nama, stajati kraj nas i voditi nas. Slijediti njegov savršeni primjer jest shvatiti i cijeniti Spasitelja koji je ponio sva naša bremena svojim svetim i spasonosnim pomirenjem, krajnjim činom službe. Ono što on traži od svakoga od nas jest da budemo spremni i voljni ponijeti radosno »breme« učeništva.

U Oklahomi sam imao priliku susresti se s nekoliko obitelji pogođenih moćnim ciklonima. Za vrijeme posjeta obitelji Sorrel, osobito me dirnulo iskustvo njihove kćeri Tori, tadašnje učenice petog razreda Osnovne škole Plaza Towers. Ona i njezina majka danas su ovdje s nama.

Tori i nekolicina njezinih prijatelja okupili su se u zahodu kako bi se sklonili dok je tornado grmio školom. Poslušajte dok čitam Torine vlastite riječi o događaju toga dana:

»Začula sam da je nešto pogodilo krov. Mislila sam da je samo nešto palo. Zvuk je postajao sve glasniji i glasniji. Molila sam da nas Nebeski Otac sve zaštiti i čuva. Iznenada smo začuli glasan zvuk vakuuma i krov je jednostavno nestao pred našim očima. Vjetrovi su puhali i nosili smeće koje je posvuda letjelo i udaralo svaki dio moga tijela. Bilo je sve tamno i činilo se da je nebo bilo crno, no nije ‒ bila je to unutrašnjost tornada. Samo sam sklopila oči nadajući se i moleći da sve brzo završi.

Odjednom je postalo tiho.

Kada sam otvorila oči, ugledala sam znak stop tik ispred očiju! Gotovo da je dodirivao moj nos.«⁶

Tori, njezina majka, njezino troje braće i sestara te mnogobrojni prijatelji iz škole, čudesno su preživjeli taj tornado, no sedmero njihovih školskih prijatelja nije.

Tog su vikenda svećenička braća dala mnoge blagoslove članovima koji su pretrpjeli oluju. Bio sam počašćen dati Tori blagoslov. Polažući ruke na njezinu glavu, omiljeni stih iz Svetih pisama pao mi je na pamet: »Ja ću ići pred vama. Bit ću vam zdesna i slijeva, a Duh će moj biti u srcima vašim, i anđeli moji oko vas da vas ponesu.«⁷

Savjetovao sam Tori da upamti dan kada je sluga Gospodnji položio ruke na njezinu glavu i objavio da su je u oluji štitili anđeli.

Pomoći drugome, u bilo kakvim okolnostima, vječna je mjera ljubavi. To je služenje kojem sam svjedočio u Oklahomi tog tjedna.

Često nam je dana mogućnost pomagati drugima u njihovo vrijeme potrebe. Kao članovi Crkve, svatko od nas ima svetu odgovornost »ponijeti bremena jedan drugome da bi bila laka«⁸, »plakati s onima koji plaču«⁹, »uzdi[zati] ruke ovješene i ojača[ti] koljena klecava«.¹⁰

Braćo i sestre, kako li je Gospodin zahvalan za svakoga od vas, za bezbroj sati i djela služenja, bilo mala ili velika, koje tako velikodušno i zahvalno pružate svakoga dana.

Kralj Benjamin je u Mormonovoj knjizi podučavao: »Kad služite bližnjemu svojemu, samomu [ste] Bogu svojemu na službu.«¹¹

Usredotočivanje na služenje svojoj braći i sestrama može nas dovesti do donošenja božanskih odluka u našem svakodnevnom životu i pripremiti nas da cijenimo i volimo ono što Gospodin voli. Čineći to svojim vlastitim životima svjedočimo da smo njegovi učenici. Kada obavljamo njegovo djelo, osjećamo njegovog Duha uz nas. Rastemo u svjedočanstvu, vjeri, povjerenju i ljubavi.

Znam da moj Otkupitelj, Isus Krist, živi, da govori i preko svoga proroka, dragoga predsjednika Thomasa S. Monsona, u ove, naše dane.

Da svi nađemo radost što dolazi iz svete službe nošenja bremena jedan drugoga, čak i onih jednostavnih i malih, moja je molitva u ime Isusa Krista. Amen.