Nismo li mi svi prosjaci?

starješina Jeffrey R. Holland

iz Zbora dvanaestorice apostola

Bogati ili siromašni, moramo dati »sve od sebe« kada drugi trebaju pomoć.

Kakav je prekrasan novi element uveden u naš format općega sabora. Bien hecho, Eduardo.

U trenutku koji će se ispostaviti najpotresnijim u ranim danima njegovog službeništva, Isus je istupio u svojoj mjesnoj sinagogi u Nazaretu i pročitao riječi koje je prorokovao Izaija, a koje su zabilježene u Evanđelju po Luki: »Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima, da oslobodim potlačene.«¹

Tako je Spasitelj po prvi puta javno najavio svoje mesijansko službeništvo. No, ovaj je stih također razjasnio da će na putu prema njegovoj konačnoj pomirbenoj žrtvi i uskrsnuću Isusova prva i najvažnija mesijanska dužnost biti blagosloviti siromahe, uključujući siromašne duhom.

Od početka njegovog službeništva, Isus je na osobiti način volio osiromašene i podčinjene. Rođen je u domu dvije takve osobe i odrastao među više njih. Ne znamo sve detalje njegovog vremenitog života, no jednom je rekao: »Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje da nasloni glavu.«² Očito je Stvoritelj neba i zemlje »i sve[ga] što je na njima«³ bio beskućnik, barem u svojoj odrasloj dobi.

Tijekom povijesti, siromaštvo je smatrano najvećim i najrasprostranjenijim izazovom čovječanstva. Očigledne posljedice su obično fizičke, no duhovna i emocionalna šteta koju nosi može biti još razornija. U svakom slučaju, veliki Otkupitelj nije izdao postojaniji poziv od onog da mu se pridružimo u podizanju ovog tereta s ljudi. Kao Jahve, rekao je da će oštro suditi domu Izraelovom jer »u vašim je kućama što oteste [potrebitom]«.

»S kojim pravom«, zavapio je, »narod moj tlačite i gazite lice siromaha?«⁴

Pisac Mudrih izreka bi to izložio prodorno jasno: »Tko tlači siromaha, huli na stvoritelja,« i »tko zatvori uho svoje pred vikom siromaha, i sam će vikati, ali ga neće nitko uslišati.«⁵

U naše doba, obnovljena Crkva Isusa Krista nije još doživjela svoju prvu godišnjicu kada je Gospodin zapovjedio njezinim članovima da »paz[e] na siromahe i uboge, i skrb[e] za olakšanje njihovo da ne trpe«⁶ Primijetite imperativ u tom stihu: »da ne trpe«. To je jezik koji Bog koristi kada je ozbiljan.

S obzirom na monumentalan izazov rješavanja nepravde u svijetu, što jedan muškarac ili jedna žena može učiniti? Sam Učitelj je ponudio odgovor. Kada je Marija pomazala Isusovu glavu skupom pogrebnom pomasti, prije nego je izdan i razapet, Juda Iskarijotski je protestirao protiv ove rasipnosti i »mrmlja[o je] na [nju]«.⁷

Isus je rekao:

Isus je rekao: »Zašto joj dosađujete? Ona je izvršila djelo ljubavi …

Ona je učinila što je mogla.«⁸

»Ona je učinila što je mogla«! Kako jezgrovita formula! Novinar je jednom ispitivao Majku Terezu iz Kalkute o njezinom beznadnom zadatku spašavanja siromašnih u tome gradu. Rekao je da, statistički govoreći, nije postizala apsolutno ništa. Ova izuzetna mala žena odvratila je kako je njezino djelo – djelo ljubavi, ne statistike. Ne poričući zapanjujući broj onih izvan njezinog dosega, rekla je da može obdržavati zapovijed da ljubi Boga i bližnje služeći onima unutar njezinog dosega svim raspoloživim sredstvima. »Ono što činimo nije ništa doli kap u oceanu«, rekla je drugom prigodom. »No ako to ne činimo, ocean bi bio siromašniji za jednu kap.«⁹ Staloženo, novinar je zaključio da kršćanstvo očito nije statistički poduhvat. Obrazložio je da ako će na nebu biti veća radost radi jednog grješnika koji se pokaje nego radi devedeset i devet kojima pokajanje nije potrebno, onda očito Bog nije previše zaokupljen s postocima.¹⁰

Stoga, kako mi »činimo što možemo«?

Prije svega, možemo – kako je kralj Benjamin naučavao – prestati uskraćivat svoja sredstva jer smatramo da su siromašne sami odgovorni za svoju bijedu. Možda neki jesu stvorili svoje teškoće, no ne činimo li i mi ostali potpuno istu stvar? Ne postavlja li zbog toga ovaj samilosni vladar pitanje: »Nismo li mi svi prosjaci?«¹¹ Ne vapimo li svi mi za pomoć, nadu i odgovor na molitve? Ne prosimo li svi mi oprost za pogreške koje smo počinili i nevolje koje smo uzrokovali? Ne preklinjemo li svi mi da milost nadoknadi našu slabost i da milost slavi nad pravdom barem u našem slučaju? Nije ni čudo što onda kralj Benjamin kaže da dobivamo otpust naših grijeha preklinjući Boga koji samilosno odgovara, ali zadržavamo otpust naših grijeha samilosno odgovarajući siromahu koji preklinje nas.¹²

Uz samilosno postupanje prema njima, trebamo se i moliti za potrebite. Skupini Zoramaca, koju su njihova braća iz kongregacije smatrali »smećem« i »otpadom« – rečeno rječnikom iz Svetih pisama – nije dopušten ulazak u njihove domove molitve »zbog neuglednosti odjeće [njihove]«. Mormon kaže da su bili »ubogi gledom na ono što je svjetovno, a bijahu… siromašni i u srcu.«¹³– dva uvjeta koja gotovo uvijek idu zajedno. Misionarski suradnici, Alma i Amulek, uzvraćaju na to pokudno odbijanje zbog otrcanog odijevanja govoreći im da bez obzira na povlastice koje im drugi mogu uskratiti, oni se uvijek mogu moliti – u svojim poljima i svojim kućama, u svojim obiteljima i svojim srcima.¹⁴

No tada, baš toj skupini koja je i sama bila odbijena, Amulek kaže: »Kad [ste se pomolili]… odbijete li uboga, i gola, i ne pohodite li bolesna i ucviljena, i ne udijelite li mu od imutka svojega, ako ga imate, onomu koji zatreba – kažem vam, … uzalud vam molitva vaša, i ništa ne pomaže, i vi ste poput licemjera koji vjeru niječu.«¹⁵ Kakav zapanjujući podsjetnik: bili mi bogati ili siromašni trebamo »činiti što možemo« kada su drugi u potrebi.

Sada, prije nego budem optužen da predlažem donkihotske, globalne socijalne programe ili da zagovaram prosjačenje kao industriju prirasta, uvjeravam vas da je moje poštovanje prema načelima radišnosti, štedljivosti, samodostatnosti i ambicioznosti jednako jako kao kod bilo kojeg drugog muškarca ili žene. Od nas se uvijek očekuje da si pomognemo prije nego što tražimo pomoć od drugih. Nadalje, ne znam točno kako bi svatko od vas trebao ispuniti svoje obveze prema onima koji si ne pomažu ili si ne mogu pomoći. No, znam da Bog zna i on će vam pomoći i voditi vas u samilosnim djelima učeništva ako savjesno želite, molite i tražite načine da obdržavate zapovijed koju nam je opetovano davao.

Prepoznat ćete da ovdje govorim o teškim socijalnim potrebama koje se ne odnose samo na članove Crkve. Na sreću, način na koji nam Gospodin pomaže je jednostavniji: svi koji su fizički sposobni trebaju obdržavati zakon posta. Izaija je napisao:

»Ovo je post koji mi je po volji …

Podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola… [da] kida[š] okove nepravedne… pušta[š] na slobodu potlačene. «16¹⁶

Svjedočim o čudesima, i duhovnim i vremenitim, koji dolaze onima koji žive zakon posta. Svjedočim u čudesima koja su došla meni. Doista, kao što je Izaija zabilježio, vapio sam u postu više od jednom i Bog je doista odgovorio: »Evo me!«¹⁷ Njegujte ovu svetu povlasticu barem mjesečno i budite velikodušni, koliko okolnosti dopuštaju, u svojim posnim prinosima i drugim humanitarnim, obrazovnim i misionarskim doprinosima. Obećavam da će Bog biti velikodušan prema vama, a oni koji dobe vašu pomoć blagoslivljat će vaše ime dovijeka. Više od tri četvrtine milijuna članova Crkve primilo je pomoć prošle godine kroz posne prinose koje su posluživali predani biskupi i predsjednice Potpornog društva. To je puno zahvalnih svetaca posljednjih dana.

Braćo i sestre, ovakva propovijed zahtijeva da otvoreno priznam nezarađene, nezaslužene, beskonačne blagoslove u mojem životu, i vremenite i duhovne. Poput vas, povremeno sam se trebao brinuti o financijama, no nikada nisam bio siromašan niti znam kako se siromašni osjećaju. Štoviše, ne znam sve razloge zašto okolnosti rođenja, zdravlja, obrazovnih i ekonomskih prilika toliko variraju ovdje u smrtnosti, ali kada vidim oskudicu toliko mnogih, znam da sam i ja mogao biti u istoj situaciji da nije bilo Boga.¹⁸ Također znam da iako možda nisam bratov čuvar, jesam bratov brat i »stoga što mi je puno dano, i ja moram davati«.¹⁹

S tim na umu, odajem posebno priznanje predsjedniku Thomasu Spenceru Monsonu. Blagoslovljen sam suradnjom s ovim čovjekom sada već 47 godina, a prizor njega koji ću cijeniti dok ne umrem je onaj kada je letio kući iz tada ekonomski opustošene Istočne Njemačke u svojim kućnim papučama jer je dao ne samo svoje dodatno odijelo i košulje, već i cipele s vlastitih nogu. »Kako su ljupke po gorama [i vrpoljeći se po terminalu zrakoplovne luke] noge glasonoše radosti koji oglašava mir.«²⁰ Predsjednik Monson je uvijek »činio što je mogao« za udovice i za one bez oca, a to je doista bilo puno.

U objavi proroku Josephu Smithu 1831. godine, Gospodin je rekao da će siromasi jednoga dana vidjeti Božje kraljevstvo kako dolazi izbaviti ih »u moći i velikoj slavi«.²¹ Da možemo pomoći da se ispuni to proroštvo dolazeći u moći i slavi našeg članstva u istinitoj Crkvi Isusa Krista i da možemo učiniti sve što možemo da izbavimo sve koje možemo iz siromaštva koje ih drži zarobljenima i uništava većinu njihovih snova, molim se u milostivo ime Isusa Krista. Amen.