»Dođite i vidite«

starješina David A. Bednar

iz Zbora dvanaestorice apostola

Crkva Isusa Krista uvijek je bila i uvijek će biti misionarska crkva.

Moja je poruka usmjerena posebice osobama koje nisu članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Govorit ću o temeljnom pitanju koje ste si mnogi možda postavili: »Zašto mi sveci posljednjih dana tako žarko žele govoriti o čemu vjeruju i pozvati me da učim o njihovoj Crkvi?«

Molim Duha Gospodnjeg da mi pomogne kako bih mogao učinkovito prenijeti, a vi jasno razumjeti, moj odgovor na to važno pitanje.

Božanska zadaća

Predani učenici Isusa Krista uvijek su bili i bit će hrabri misionari. Misionar je sljedbenik Kristov koji svjedoči o njemu kao Otkupitelju i naviješta istine njegovog evanđelja.

Crkva Isusa Krista uvijek je bila i uvijek će biti misionarska crkva. Pojedini su članovi Spasiteljeve Crkve prihvatili tu svečanu obvezu pomagati u ispunjavanju božanske zadaće koju je Gospodin dao svojim apostolima, kako je zapisano u Novom zavjetu:

»Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!

Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta. Amen« (Matej 28:19–20).

Sveci posljednjih dana vrlo ozbiljno shvaćaju svoju odgovornost podučavati sve ljude svih naroda o Gospodinu Isusu Kristu i njegovom obnovljenom evanđelju. Vjerujemo da je ista ona drevna crkva, koju je Spasitelj osnovao, ponovno uspostavljena na zemlji u posljednje dane. Nauk, načela, svećeničke ovlasti, uredbe i savezi njegova evanđelja nalaze se i danas u njegovoj Crkvi.

Kada vas pozivamo da prisustvujete u crkvi s nama ili da učite s cjelodnevnim misionarima, ne pokušavamo vam prodati neki proizvod. Kao članovi Crkve, mi ne primamo nagrade ili bodove na nebeskom natjecanju. Mi ne težimo samo brojčanom povećanju veličine Crkve. I što je najvažnije, ne pokušavamo vas prinuditi da i vi vjerujete kao mi. Mi vas pozivamo da poslušate obnovljene istine evanđelja Isusa Krista kako biste mogli proučavati, promišljati, moliti i sami spoznati ono što s vama dijelimo kao istinito.

Neki među vama mogu odgovoriti: »Ali ja već vjerujem u Isusa i slijedim njegova naučavanja« ili »Nisam siguran postoji li Bog uistinu«. Naši pozivi vama nisu pokušaj umanjenja vaše vjerske tradicije ili životnoga iskustva. Držite sve što znate istinitim, dobrim i vrijednim molitve – i iskušajte našu poruku. Kao što je Isus rekao dvojici svojih učenika »dođite i vidite« (Ivan 1:39), tako i mi potičemo vas da dođete i vidite povećava li i obogaćuje li obnovljeno evanđelje Isusa Krista ono za što već vjerujete da je istina.

Uistinu, osjećamo svečanu odgovornost pronositi ovu poruku svakomu narodu, plemenu, jeziku i puku. I to je upravo ono zbog čega to činimo sa današnjom silom od više od 88.000 misionara u više od 150 suverenih država diljem svijeta. Ti izuzetni muževi i žene pomažu članovima naše Crkve ispuniti božanski dodijeljenu i pojedinačnu odgovornost koji svatko od nas ima za naviještanje vječnoga evanđelja Isusa Krista (vidi NiS 68:1).

Više od duhovne dužnosti

Međutim, naša žudnja za izjavljivanjem ove poruke nije tek rezultat osjećaja duhovne dužnosti. Zapravo, želja za prenošenjem obnovljenog evanđelja Isusa Krista vama jest odraz važnosti tih istina za nas. Vjerujem da ću najbolje opisati zašto smo tako izravni u objašnjavanju naših uvjerenja kroz iskustvo koje smo moja supruga i ja doživjeli prije mnogo godina sa svoja dva sina.

Jedne smo večeri Susan i ja stajali uz prozor našega doma i promatrali našu dvojicu sinova kako se vani igraju. Tijekom svoje pustolovine, mlađi se sin lakše ozlijedio u maloj nezgodi. Odmah smo uočili da nije ozbiljno ozlijeđen te smo odlučili kako mu nećemo odmah pružiti pomoć. Željeli smo promatrati i vidjeti jesu li naši obiteljski razgovori o bratskoj dobroti urodili plodom. Ono što se zatim dogodilo bilo je i zanimljivo i poučno.

Stariji je brat tješio mlađeg i pažljivo mu pomogao ući natrag u kuću. Susan i ja smo stali blizu kuhinje kako bismo mogli vidjeti što će se sljedeće dogoditi i bili smo spremni za trenutnu intervenciju u slučaju dodatnih tjelesnih ozljeda ili ozbiljne nesreće.

Stariji je privukao stolac do sudopera. Popeo se na stolac, pomogao svom bratu popeti se na stolac, pustio vodu i izlio veliku količinu sredstva za pranje posuđa na ogrebenu ruku svoga malog brata. Trudio se nježno oprati prljavštinu. Reakcija mlađega brata na takav postupak mogla bi se točno opisati jezikom Svetih pisama: »i imat će zašto urlati i plakati, i jaukati, i škripati zubima« (Mosija 16:2). A kako li je taj dječak urlao!

Nakon ribanja, ruku je pažljivo osušio ručnikom. S vremenom je vrištanje prestalo. Stariji se brat tada popeo na kuhinjski pult, otvorio ormarić i pronašao novu tubu ljekovite masti. Iako ogrebotine na ruci maloga brata nisu bile velike, stariji je brat primijenio gotovo svu mast na cijelu ozlijeđenu ruku. Vrištanje se nije nastavilo jer se malenome očito sviđao umirujući učinak masti više nego pročišćavajući učinak sredstva za pranje posuđa.

Stariji se brat okrenuo natrag prema ormariću gdje je pronašao mast te uočio novu kutiju sterilnih zavoja. Zatim ih je otvorio i omotao oko cijele bratove ruke – od zgloba do lakta. Hitni je slučaj bio riješen uz sapunicu, mast i zavoje po cijeloj kuhinji, a dva su dječaka skočila sa stolca s velikim osmjesima i srećom na njihovim licima.

Ono što se dogodilo kasnije je najvažnije. Ozlijeđeni je brat skupio ostatke zavoja i uzeo gotovo praznu tubu masti i izašao van. Brzo je potražio svoje prijatelje i počeo im stavljati mast i zavoje na njihove ruke. Susan i ja smo ostali zatečeni iskrenošću, entuzijazmom i brzinom njegove reakcije.

Zašto je taj dječak učinio to što je činio? Imajte na umu da je on odmah i intuitivno želio svojim prijateljima dati ono što je i njemu pomoglo kada je bio ozlijeđen. Tog dječaka nije trebalo potaknuti, izazvati, podbosti na djelovanje. Njegova želja za dijeljenjem bila je naravna posljedica osobnog iskustva koje je najkorisnije i najviše nam može pomoći.

Mi se kao odrasli ponašamo točno na isti način kada pronađemo terapiju ili lijek koji ublažava bol od koje dulje vremena patimo, ili kada primimo savjet koji nam omogućava suočiti se s izazovima hrabro te s nedoumicama strpljivo. Dijeliti s drugim ljudima stvari koje su nam najvažnije ili koje su nam pomogle, uopće nije neobično.

Taj je isti primjer osobito vidljiv u stvarima velike duhovne važnosti i posljedica. Primjerice, dio Svetog pismu poznatog kao Mormonova knjiga ističe san koji je imao drevni proročki vođa imenom Lehi. Središnji lik u Lehijevom snu jest drvo života – koje predstavlja »ljubav Božj[u]« koja je »od svega najpoželjnija« i »duši na najveću radost« (1. Nefi 11:22–23; vidi i 1. Nefi 8:12, 15).

Lehi je objasnio:

»I dogodi se: Krenuh ja i okusih od ploda njegova, i opazih da je presladak, slađi od svega što ikad prije okusih. Da, a i spazih da je plod njegov bijel, te nadmašuje svaku bjelinu što je ikada vidjeh.

I kad okusih od ploda njegova, on mi ispuni dušu silno velikom radošću; stoga zaželih da i obitelj moja od njega okusi, jer znadoh da je on poželjniji vrhu svih drugih plodova« (1. Nefi 8:11–12; kurziv dodan).

Najveće očitovanje Božje ljubavi njegovoj djeci jest smrtno službeništvo, pomirbena žrtva i uskrsnuće Gospodina Isusa Krista. Plod na drvetu može se razmatrati kao simbol blagoslova Spasiteljevog pomirenja.

Lehijev trenutni odgovor na blagovanje plodova s drveta i doživljaj velike radosti bio je povećana želja da to podijeli i posluži svojoj obitelji. Stoga, kada se okrenuo prema Kristu, okrenuo se i prema ljubavi i službi.

Još jedan važan događaj iz Mormonove knjige opisuje što se dogodilo čovjeku imenom Enoš nakon što je njegovu iskrenu i vapijuću molitvu čuo i uslišao Bog.

Rekao je:

»I duša mi ogladnje. I klekoh pred Tvorcem svojim, i zavapih mu žarkom molitvom i prošnjom za dušu svoju. I cijeli dan vapih k njemu; da, i kad pade noć ja još uvijek glas svoj dizah uvis da dosegne nebesa.

I dođe glas k meni govoreći: Enoše, grijesi su ti oprošteni i bit ćeš blagoslovljen.

A ja, Enoš, znadoh da Bog ne može lagati. Moja krivnja bijaše, dakle, izbrisana.

A ja rekoh: Gospode, kako se to zbilo?

A on mi odvrati: Zbog vjere tvoje u Krista koga nikad prije nisi čuo niti vidio… Stoga idi, vjera tvoja te iscijelila.

Eto, dogodi se: Kad čuh te riječi, počeh osjećati želju za dobrobit braće svoje Nefijaca; stoga svu svoju dušu izlih za njih pred Bogom« (Enoš 1:4–9; kurziv dodan).

Kako se Enoš okrenuo Gospodinu »s cjelovitom namjerom srca« (2. Nefi 31:13), njegove su brige za obitelj, prijatelje i suradnike istodobno počele rasti.

Trajna lekcija koju učimo iz ta dva događaja jest važnost doživljavanja blagoslova pomirenja Isusa Krista u našim osobnim životima, kao preduvjet za iskrenu i vjerodostojnu službu koja se proteže daleko izvan »površnog činjenja stvari«. Mnogi poput Lehija, Enoša i našeg malenog dječaka u priči koju sam netom ispričao, i mi kao članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, osjetili smo tjeskobu povezanu s duhovnom nesigurnošću i grijehom. Također, iskusili smo i pročišćenje, mir savjesti, duhovno iscjeljenje i obnovu te vodstvo koje se može dobiti samo proučavanjem i življenjem načela Spasiteljevog evanđelja.

Pomirenje Isusa Krista pruža pročistač potreban da bismo bili čisti, umirujući melem da bismo iscijelili duhovne rane i odstranili krivnju te zaštitu koja nam omogućava da budemo vjerni i u dobra i loša vremena.

Apsolutna istina postoji

Vama, članovima obitelji i prijateljima koji niste članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, pokušao sam objasniti temeljne razloge zbog kojih smo misionari.

Apsolutna istina postoji u svijetu koji sve više prezire i odbacuje ono što je apsolutno. U budućnosti će se »pokloni[ti] svako koljeno« i »svaki jezik prizna[ti] – na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist« (Filipljanima 2:10–11). Isus Krist je apsolutno Jedinorođeni Sin Vječnoga Oca. Kao članovi njegove Crkve, svjedočimo da on živi i da je njegova Crkva obnovljena u svojoj punini u ove posljednje dane.

Pozivi koje vam upućujemo kako biste naučili i ispitali našu poruku izviru iz pozitivnih učinaka koje evanđelje Isusa Krista ima u našim životima. Ponekada se možemo činiti čudnima ili čak naglima ili neumoljivima u svojim pokušajima. Naša je jednostavna želja reći vam istine koje su za nas najdostojnije.

Kao jedan od Gospodinovih apostola, i svom energijom svoje duše, svjedočim o njegovoj božanstvenosti i stvarnosti. I pozivam vas: »dođite i vidite« (Ivan 1:39), u sveto ime Gospodina Isusa Krista. Amen.