Naša osobna službeništva
starješina Hugo E. Martinez
iz Sedamdesetorice
Ljubav Isusa Krista mora biti naš vodič da bismo postali svjesni potreba onih kojima na bilo kakav način možemo pomoći.
U Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana, dana nam je mogućnost i osobni blagoslov služenja. Otkada sam postao član, služio sam na mnoge načine. Kao što je brat Udine Falabella, otac starješine Enriquea R. Falabelle, običavao govoriti: »Onaj koji služi u nekim stvarima dobar je za nešto, a onaj koji ne služi niti jednoj stvari, dobar je ni za što.« Te bismo riječi trebali imati na umu i u srcima.
Dok sam bio u potrazi za vodstvom tijekom svoje službe, pronašao sam utjehu prisjetivši se da se Spasitelj usredotočuje na pojedinca i na obitelj. Njegova ljubav i brižnost prema pojedincu podučili su me da on prepoznaje veliku vrijednost svakog djeteta Nebeskoga Oca i da je za nas vrlo bitno nastojati svakom pojedincu poslužiti evanđelje Isusa Krista i ojačati ga njime.
U Svetim pismima čitamo:
»Sjeti se, vrijednost je duša velika u očima Božjim. …
A potrudite li se sve vrijeme svoje…i jednu dušu privedete k meni, kolika li će biti radost vaša s njome u kraljevstvu Oca mojega!«1
Svaka je duša vrlo vrijedna Bogu, jer smo mi njegova djeca i imamo potencijal postati poput njega.2
Ljubav Isusa Krista mora biti naš vodič da bismo postali svjesni potreba onih kojima na bilo kakav način možemo pomoći. Naučavanja našega Gospodina Isusa Krista pokazuju nam put. I na takav način počinje osobno služenje: otkrivanjem potrebe, a zatim njihovim udovoljavanjem. Kako je sestra Linda K. Burton, vrhovna predsjednica Potpornog društva, rekla, »Prvo promatrajte, onda služite«.3
Predsjednik Thomas S. Monson izvrstan je primjer toga načela. U siječnju 2005. godine predsjedavao je saborom svećeničkog vodstva u Portoriku gdje je pokazao kako Spasitelj i njegovi sluge obnašaju službu osobnim služenjem. Na završetku toga prekrasnog sabora, predsjednik Monson je počeo pozdravljati sve prisutne svećeničke vođe. Odjednom je primijetio da jedan od njih gleda sve izdaleka, sam samcat.
Predsjednik Monson je izašao iz skupine, prišao tom bratu i obratio mu se. José R. Zayas mu je emotivno rekao kako je čudo što mu se približio i odgovorio na molitve koje su on i njegova supruga Yolanda izrekli prije sastanka. Rekao je predsjedniku Monsonu da je njegova kći jako lošeg zdravlja i da sa sobom ima pismo svoje supruge koje je željela dostaviti predsjedniku Monsonu. Brat Zayas je rekao svojoj ženi kako je to nemoguće jer je predsjednik Monson prezauzet. Predsjednik Monson je poslušao priču i zamolio pismo, koje je u tišini pročitao. Zatim ga je stavio u svoj džep i rekao bratu Zayasu da će se pobrinuti za njihov zahtjev.
Na taj je način njihovu obitelj dotaknuo naš Gospodin, Isus Krist, preko svoga sluge. Vjerujem da se Spasiteljeve riječi iz prispodobe o milosrdnome Samarijancu mogu primijeniti i na nas: »Idi pa i ti čini tako.«4
Dana 21. rujna 1998. godine uragan Georges pogodio je Portoriko prouzročivši neizmjernu štetu. Sestra Martínez, naše petero djece i ja, uspjeli smo preživjeti tu veliku oluju i uraganske vjetrove ostavši u kući. Međutim, dva smo tjedna bili bez pitke vode i bez električne energije.
Kada je naša zaliha vode istekla, dobiti još bilo je teško. Nikada neću zaboraviti braću koja nam je posluživala osiguravajući nam tu dragocjenu tekućinu, niti ću ikada zaboraviti brižan način na koji su nam sestre također pomogle.
Germán Colón je došao u našu kuću s velikim plastičnim spremnikom vode u kamionetu. Rekao nam je kako je to učinio jer, prema njegovim riječima, »znao da imamo malu djecu kojoj je potrebna voda«. Nekoliko dana kasnije, braća Noel Muñoz i Herminio Gómez natovarili su tri velika spremnika vode na kamion. Iznenada su se pojavili pred našom kućom i napunili sve boce koje smo imali s pitkom vodom i pozvali naše susjede da učine isto.
Naše su molitve uslišane njihovim osobnim službeništvima. Na licima se te braće odražavala ljubav koju je Isus Krist osjećao prema nama, a njihova je služba – drugim riječima, njihovo osobno službeništvo – donijelo mnogo više od pitke vode u naše živote. Za svakog je sina i svaku kći Božju bitno znati da su ljudi zainteresirani za njegovu ili njezinu dobrobit i da na nju paze.
Svjedočim vam da Nebeski Otac i naš Gospodin, Isus Krist, poznaju svakoga od nas pojedinačno i osobno. Iz tog razloga, pružaju nam sve što je potrebno kako bismo imali mogućnost doseći svoj božanski potencijal. Duž puta postavljaju ljude koji će nam pomoći. Tada, dok postajemo oruđa u njihovim rukama, moći ćemo služiti i pomoći onima koje nam oni pokažu kroz objavu.
Na taj će način Gospodin Isus Krist doprijeti do sve djece Nebeskoga Oca. Dobri Spasitelj će sabrati sve svoje ovce. Okupit će ih jednu po jednu dok ispravno koriste svoj moralnu slobodu izbora – nakon što čuju glas njegovih slugu i prime njihovu službu Tada će prepoznati njegov glas i slijedit će ga. Takvo osobno služenje je sastavni dio obdržavanja naših krsnih saveza.
Isto tako, kada smo dobar primjer učenika Isusa Krista, to je naš najbolji način da se predstavimo onima kojima možemo prenijeti njegovo evanđelje. Kada otvorimo svoja usta i širimo obnovljeno evanđelje Isusa Krista, tada postajemo »njegovi potpastiri, naoružani hranom za ovce njegovog stada i janjad njegova okrilja«5, postajemo »slabima i priprostima«6 »ribarima ljudi«.7
Naša služba i osobno služenje nisu ograničeni na one koji žive na ovoj zemlji. Možemo izvršavati djelo i za pokojne – za one koji žive u duhovnom svijetu i koji, tijekom svoga smrtničkog života, nisu imali mogućnost primiti spasonosne uredbe evanđelja Isusa Krista. Možemo također pisati dnevnik i ondje upisivati naše obiteljske povijesti kako bismo okrenuli srca živih prema živima – kao i srca živih prema njihovim precima. Povezivanje članova naše obitelji, naraštaj po naraštaj, u vječne spone, najvažniji je zadatak. Čineći to postajemo »izbavitelji… na goru Sion«.8
Imamo osobitu mogućnost biti oruđem u njegovim rukama. Možemo to biti u svojim brakovima, obiteljima, s našim prijateljima i našim kolegama. To je naše osobno služenje kao učenika Isusa Krista.
»Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih, kao što pastir luči ovce od jaraca.
Postavit će ovce sebi s desne strane, a jarce s lijeve.
Nakon toga će kralj reći onima s desne strane: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!
Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me;
bijah go, i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni.’
Tada će mu reći pravednici: ‘Gospodine, kad te vidjesmo gladna pa ti dadosmo jesti, ili žedna pa ti dadosmo piti?
Kad li te vidjesmo kao putnika i primismo te? Ili gola pa te obukosmo?
Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici te dođosmo k tebi?’
Kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.’«9
Da to možemo učiniti moja je molitva u ime Isusa Krista. Amen.