Traženje trajnog mira i gradnja vječnih obitelji

starješina L. Tom Perry

iz Zbora dvanaestorice apostola

Evanđelje Isusa Krista nam pruža temelj na kojem možemo pronaći trajni mir i graditi vječne obiteljske jedinice.

Na našem putovanju ovim životom susretat ćemo se i s dobrim i s lošim vremenima. Svako predstavlja različite izazove. Kako ćemo se prilagođavati na promjene koje dolaze, ovisi o temeljima na kojima gradimo. Evanđelje našega Gospodina i Spasitelja pruža siguran i čvrst temelj. On se gradi dio po dio dok stječemo znanje o Gospodnjem vječnom naumu za njegovu djecu. Spasitelj je Veliki učitelj. Mi ga slijedimo.

Sveta nam pisma o njemu svjedoče i pružaju nam primjer savršene pravednosti koju moramo slijediti. Crkvenim sam tijelima na prethodnom saboru rekao da posjedujem niz bilježnica u koje je moja majka zapisivala sav materijal koji je koristila za pripremu lekcija Potpornog društva. Bilježnice su suvremene danas, kao što su i tada bile. Jedan od zapisa bio je i citat Charlesa Edwarda Jeffersona iz 1908. godine o liku Isusa Krista. On govori:

»Biti kršćaninom znači diviti se Isusu tako iskreno i tako gorljivo da cijeli život ide k njemu uz težnju da bude poput njega…

Možemo ga upoznati preko riječi koje je izrekao, kroz djela koja je činio, ali i kroz njegove šutnje. Možemo ga upoznati i poticajem koji je prvo dao svojim prijateljima, a potom svojim protivnicima, a onda vrhovnim tijelima svojega vremena …

Jedna od značajki života dvadesetoga stoljeća jest nezadovoljstvo …

Svijet vapi za nečime, a da jedva zna za čime. Nastupilo je bogatstvo… [a] svijet je prepun… izuma ljudskoga umijeća i genija, no [još uvijek] smo nemirni, nezadovoljni [i] zbunjeni. [Ako otvorimo] Novi zavjet [pozdravit će nas ove riječi:] ‘Dođite k meni svi vi… i ja ću vas okrijepiti, ja sam kruh života, ja sam svjetlo svijeta, ako je tko žedan neka dođe k meni, ostavljam vam mir svoj, primit ćete snagu, te ćete se obradovati’« (The Character of Jesus [1908.], 7, 11, 15–16).

Muškarci i žene se oblikuju po uzoru na one među kojima odaberu živjeti. Oni na koje se ugledaju i pokušavaju oponašati također ih oblikuju. Isus je veliki Primjer. Jedini način za pronalazak trajnoga mira je ugledati se na njega i živjeti.

Što je u vezi Isusa vrijedno našega proučavanja?

Pisci Novoga zavjeta nisu se brinuli o [Isusovom] stasu, odjeći koju je nosio ili o kućama u kojima je živio. On je rođen u štali, radio u tesarevoj radionici, naučavao tri godine, a potom umro na križu. Novi zavjet napisali su ljudi odlučni da naše oči usmjerimo na [njega]« (The Character of Jesus, 21–22) uz sigurnost da je on doista bio i jest Sin Božji, Spasitelj i Otkupitelj svijeta.

Jedna se od Spasiteljevih usporedbi, vjerujem, posebice primjenjuje i u naše suvremene dane.

Nalazi se u Mateju, glava 13, gdje čitamo:

»Dok su ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posija ljulj po pšenici i ode.

Kad usjev naraste i donese rod, pokaza se i ljulj.

I pristupiše sluge k domaćinu te mu rekoše: ‘Gospodaru, zar nisi dobro sjeme posijao na svojoj njivi. Odakle ljulj?’

A on im odgovori: ‘To je učinio neprijatelj.’ Sluge ga zapitaše: ‘Hoćeš li da odemo i da ga počupamo?’

Ne - odgovori im - Da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu.

U vrijeme žetve reći ću žeteocima: ‘Pokupite najprije ljulj te ga svežite u snopove da se spali, a pšenicu saspite u moju žitnicu’« (stihovi 25–30).

Taj je stari neprijatelj cijeloga čovječanstva pronašao sve instrumente kojih se mogao sjetiti kako bi posijao ljulj nadaleko i naširoko. Pronašao je način kako da se probije čak u svetost naših vlastitih domova. Opaki i svjetovni načini su postali tako rašireni i čini se kako nema pravoga sredstva da ih iskorijenimo. Oni mogu doći preko žice i zrakom različitim uređajima koje smo razvili za naše obrazovanje i zabavu. Pšenica i ljulj srasli su jedno s drugim. Nadglednik polja mora, svom svojom snagom i moći, njegovati što je dobro te ga jačati i uljepšavati da se ljulj ne svidi ni oku ni uhu. Kako li smo blagoslovljeni kao članovi Gospodinove Crkve što možemo imati dragocjeno evanđelje našega Gospodina i Spasitelja kao temelj na kome možemo graditi svoje živote.

U Mormonovoj knjizi u 2. Nefiju čitamo: »Jer, gle, opet vam kažem, uniđete li tim putem i primite li Duha Svetoga, pokazat ću vam sve što vam je činiti« (2. Nefi 32:5).

Nikada ne smijemo dopustiti da buka svijeta nadvlada i nadiđe taj miran, maleni glas.

Zasigurno smo upozoreni na događaje s kojima ćemo se suočavati u naše dane. Naš će izazov biti u tome kako se pripremamo za događaje o kojima je Gospodin govorio da trebaju doći.

Mnogi u našem zabrinutom društvu razumiju da će raspad obitelji samo dovesti tugu i beznađe u uznemireni svijet. Kao članovi Crkve imamo odgovornost čuvati i štititi obitelj kao temeljnu jedinicu društva i vječnosti. Proroci su upozoravali i predviđali neizbježnu i uništavajuću posljedicu pogoršanja obiteljskih vrijednosti.

Dok nas svijet nastavlja promatrati, budimo sigurni da će naš primjer podržati i poduprijeti naum koji je Gospodin dodijelio svojoj djeci ovdje u smrtnosti. Najveći se nauk od svih mora činiti pravednim primjerom. Naši domovi moraju postati sveta mjesta kako bismo se mogli oduprijeti pritiscima svijeta. Upamtite da je najveći Gospodinovi blagoslovi dolaze preko pravedne obitelji te nam se kroz nju i daju.

Moramo pažljivo nastaviti procjenjivati naše roditeljsko ponašanje. Najsnažnije podučavanje koje će naša djeca ikada primiti doći će od zabrinutih i pravednih otaca ili majki. Pogledajmo najprije ulogu majke. Poslušajte ovaj citat predsjednika Gordona B. Hinckleyja:

»Žene koje čine kuću domom više doprinose društvu nego oni koji zapovijedaju velikim vojskama ili stoje ispred utjecajnih korporacija. Tko može staviti cijenu na utjecaj koji majka ima na svoju djecu, baka na svoje potomstvo ili tete i sestre na njihove šire obitelji?

Ne možemo niti početi mjeriti ili zbrajati utjecaj žena koje su, na svoj način, izgradile stabilan obiteljski život i odgojile buduće naraštaje prema vječitom dobru. Odluke žena u ovom naraštaju bit će vječne u njihovim posljedicama. Smijem li izjaviti da majke današnjice nemaju veće mogućnosti i ozbiljnih izazova nego činiti sve što mogu da bi osnažile dom« (Standing for Something: 10 Neglected Virtues That Will Heal Our Hearts and Homes [2000.], 152).

Pogledajmo sada ulogu oca u našim životima:

Očevi daju blagoslov i izvode svete uredbe svojoj djeci. One će postati duhovni vrhunci u životima njihove djece.

Očevi su osobno uključeni u vođenje obiteljske molitve, svakodnevno čitanje Svetih pisama te tjedne kućne obiteljske večeri.

Očevi grade obiteljske tradicije uključujući se u pomaganje planiranja odlaska na odmor te izlaske koji uključuju sve članove obitelji. Njihova djeca nikada neće iz sjećanja izbrisati ta posebna zajednički provedena vremena.

Očevi održavaju posjete jedan na jedan sa svojom djecom i podučavaju ih evanđeoskim načelima.

Očevi uče svoje sinove i kćeri vrijednosti rada i pomažu im uspostaviti dostojne ciljeve u vlastitim životima.

Očevi postavljaju primjer vjerne evanđeoske službe.

Molim vas, upamtite, braćo, vaš sveti poziv kao oca u Izraelu – vaš najvažniji poziv u vremenu i vječnosti – jest poziv s kojega nikada nećete biti razriješeni.

Prije mnogo godina na saborima okola smo prikazali video isječak kako bismo ilustrirali temu poruke koju predstavljamo. Tijekom godine, dok smo putovali crkvom na zadane posjete saborima okola, dosta smo upoznali sadržaj filma. Gotovo da ga možemo citirati iz srca. Poruka je još uvijek ostala u mojoj glavi svih ovih godina. Pripovjedač u filmu je bio predsjednik Harold B. Lee i govorio je o događaju u domu svoje kćeri. Priča je išla nekako ovako:

Jedne je večeri majka u kući mahnito pokušavala završiti sa spremanjem voća u boce. Djeca su napokon bila spremna za krevet i sve se smirilo. Pa je odlučila baciti se na posao s voćem. Kako je počela guliti voće, u kuhinji su se pojavila dva dječaka i objavila kako su spremni za svoju večernju molitvu prije spavanja.

Ne želeći se omesti, majka je vrlo brzo rekla dječacima: »Zašto jednostavno ne biste sami molili večeras, a majka će nastaviti s radom oko voća?«

Stariji je sin snažno lupio nogom i pitao: »Što je najvažnije, molitva ili voće?« (Vidi Naučavanja predsjednika Crkve: Harold B. Lee [2000.], 143–44.)

Ponekada se nalazimo u situacijama kada imamo mogućnost podučiti djecu lekciji koja će na njegov mladi život ostaviti trajan učinak. Naravno, molitve su daleko važnije od voća. Uspješan roditelj nikada ne bi trebao biti zaposlen toliko da ne bi uhvatio trenutak u djetetovu životu kada ga može podučiti važnoj lekciji.

Moje je čvrsto uvjerenje da nikada u mom životu nije bilo razdoblja kada naša djeca Nebeskog Oca nisu trebala ruku vodilju vjernih, predanih roditelja. U našem velikom i plemenitom nasljeđu imamo primjere roditelja koji se odriču od gotovo svega što posjeduju kako bi pronašli mjesto gdje mogu odgojiti obitelj u vjeri u hrabrosti da bi sljedeći naraštaji imali veće mogućnosti nego što su to bile njihove. Moramo sami pronaći u sebi onaj odlučni duh i nadvladati izazove s kojima se suočavamo istim duhom žrtve. U nadolazeće naraštaje moramo ugraditi još snažniji oslonac na naučavanja našega Gospodina i Spasitelja.

»A evo, sinovi moji, sjetite se, sjetite da morate sazdati temelj svoj na stijeni – Otkupitelju našem koji je Krist, Sin Božji; da đavao, kad pošalje svoje snažne vjetrove, da, svoje strijele u vihoru, da, kad sav grad njegov i snažna oluja udari na vas, ne uzmogne imati nikakve moći nad vama da vas povuče u ponor bijede i beskrajna jada, zbog stijene na kojoj ste sazdani, koja je temelj pouzdan, temelj na kojem ljudi ne padaju ako na njem grade« (Helaman 5:12).

Evanđelje Isusa Krista nam pruža taj temelj na kojem možemo pronaći trajni mir i graditi vječne obiteljske jedinice. O tome svjedočim u ime našeg Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista. Amen.