Ne poigravaj se sa svetinjama

starješina Larry S. Kacher

iz Sedamdesetorice

Razmotrite svoje izbore postavljajući si pitanje: »Jesu li moje odluke čvrsto ukorijenjene u plodno tlo evanđelja Isusa Krista?«

Braćo i sestre, odluke koje donosimo u ovome životu uvelike utječu na smjer našeg vječnog života. Shvatio sam to prije nekoliko godina na način koji sam zamalo skupo platio.

Putovali smo s obitelji i prijateljima na jug Omana. Odlučili smo se odmoriti na plaži duž obale Indijskog oceana. Netom nakon našeg dolaska, naša šesnaestogodišnja kći je upitala može li otplivati do mjesta za koje je mislila da je pješčani sprud. Primijetivši loše vrijeme, rekao sam joj da ću ja otići prvi, smatrajući da bi ondje moglo biti opasnih struja.

Nakon malo plivanja, doviknuo sam supruzi upitavši je jesam li se približio sprudu. Njezin je odgovor bio: »Prošao si ga.« Ne znajući to, bio sam uhvaćen u zamku¹ koja me je u trenu odvukla na pučinu.

Nisam bio siguran što učiniti. Jedino čega sam se mogao sjetiti bilo je da se okrenem i otplivam natrag na obalu. To je bilo sasvim pogrešno. Osjećao sam se bespomoćno. Sile izvan moje kontrole odvlačile su me dalje na pučinu. A što je stvari učinilo gorima, moja je žena, vjerujući u moju odluku, pošla za mnom.

Braćo i sestre, mislio sam kako postoji velika vjerojatnost da neću preživjeti, i da ću, zbog svoje odluke, prouzročiti smrt svoje žene. Nakon velikih napora i onoga za što vjerujem da je bila božanska intervencija, naše su noge nekako dotaknule pjeskovito dno i mogli smo sigurno se vratiti natrag našim prijateljima i svojoj kćeri.

Postoji mnogo struja u ovome zemaljskome životu – neke su sigurne, a neke nisu. Predsjednik Spencer W. Kimball podučio je da postoje snažne sile u našim životima poput nepredvidljivih struja u oceanu.² Te su sile stvarne. Nikada ih ne bismo smjeli ignorirati.

Ispričat ću vam o još jednoj struji, božanskoj struji, koja je postala najveći blagoslov u mome životu. Ja sam obraćenik u Crkvi. Prije svoga obraćenja, moje su životne ambicije bile skijati te sam se, sukladno tome, preselio u Europu nakon srednje škole kako bih ispunio tu želju. Nakon nekoliko mjeseci onoga što se činilo savršenim životom, osjetio sam da trebam otići. U to vrijeme nisam razumio izvor toga osjećanja, no odabrao sam slijediti ga. Završio sam u Provou, u Uti, s nekoliko dobrih prijatelja koji su, poput mene, bili članovi različitih vjera.

Dok sam boravio u Provou, upoznao sam ljude koji su živjeli potpuno drugačijim životom nego ja. Osjetio sam kako me privlače, no nisam znao zbog čega. Prvo sam se odupirao tim osjećajima, no ubrzo sam pronašao mir i utjehu koje nikada prije nisam poznavao. Počeo sam prihvaćati drugačiju struju – onu koja me je dovela do razumijevanja brižnoga Nebeskog Oca i njegovog Sina, Isusa Krista.

Zajedno sa svojim prijateljima, kršten sam 1972. godine. Ta je nova struja što sam ju odabrao slijediti, evanđelje Isusa Krista, pružila smjer i značenje mojem životu. Međutim, nije to prošlo bez ikakvih izazova. Sve mi je bilo novo. Bilo je vremena kada sam se osjećao izgubljeno i zbunjeno. Pitanja i izazove su mi postavljali i prijatelji i obitelj.

Morao sam donijeti odluku. Neka su njihova pitanja izazvala sumnju i nesigurnost. Izbor je bio vrlo važan. Kome ću se obratiti za odgovore? Bilo je mnogih koji su me željeli uvjeriti u pogreške moga načina – »zamke« su me odlučile odvesti iz mirne struje koja je postala čudesnim izvorom sreće. Vrlo sam rano naučio načelo da postoje »oprečnosti u svemu« te o važnosti samostalnog djelovanja i neprepuštanja svojih odluka drugima.³

Upitao sam se: »Zašto bih se trebao odvratiti od onoga što mi je donijelo tako veliku utjehu?« Kao što je Gospodin podsjetio Olivera Cowderyja: »Zar ja mir ne navijestih umu tvojemu gledom na to?«⁴ Moje je iskustvo bilo slično tomu. Stoga sam se okrenuo, uz još veću predanost, brižnom Nebeskom Ocu, Svetim pismima i iskrenim prijateljima.

Ipak, bilo je mnogo pitanja na koje nisam mogao odgovoriti. Kako da se ophodim s nesigurnošću koju su stvorili? Umjesto da im dopustim da unište mir i sreću koji su ušli u moj život, odabrao sam staviti ih postrance na neko vrijeme, vjerujući da će u Gospodinovo vrijeme on otkriti sve svari. Pronašao sam radost u njegovoj izjavi proroku Josephu: »Evo, vi ste poput dječice i ne možete sve sada podnijeti. Morate rasti u milosti i spoznaji istine.«⁵ Odabrao sam ne odustati od onoga za što sam znao da je istina slijedeći nepoznatu i neispitanu struju – potencijalnu »zamku«. Kako je predsjednik N. Eldon Tanner podučio, naučio sam »koliko je mudrije i bolje čovjeku prihvatiti jednostavne istine evanđelja… i prihvatiti po vjeri one stvari koje… ne može razumjeti«.⁶

Znači li to da nema mjesta iskrenom upitu? Pitajte dječaka koji je tražio utočište u svetom šumarku želeći znati kojoj se od crkava pridružiti. Uzmite Nauk i saveze u ruke i znajte da je mnogo toga što je otkriveno u ovom nadahnutom zapisu posljedica ponizne potrage za istinom. Kako je Joseph otkrio: »Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga koji svima daje rado… i dat će mu se.«⁷ Postavljajući iskrena pitanja i tražeći božanske odgovore, mi učimo »redak po redak, propis za propisom«⁸ dok rastemo u znanju i mudrosti.

Pitanje nije »Ima li mjesta poštenom, iskrenom upitu?« nego, »Koga ću potražiti za istinu kada se pitanja pojave?« »Hoću li biti dovoljno mudar držati se čvrsto i znati što je istina unatoč nekolicini pitanja koja ću imati?« Svjedočim da postoji božanski izvor – onaj koji poznaje sve, od početka do kraja. Sve je pred njim nazočno.⁹ Sveta pisma svjedoče da on »ne hoda krivudavim stazama… niti on odstupa od onoga što reče«.¹⁰

Na ovome smrtnom putovanje nikada ne smijemo misliti da naše odluke pogađaju samo nas. Nedavno me u mom domu posjetio jedan mladić. Zračio je dobrim duhom, no osjećao sam da ne sudjeluje u potpunosti u crkvenim aktivnostima. Rekao mi je da je odrastao u domu usredotočenom na evanđelje sve dok njegov otac nije postao nevjeran majci, što je rezultiralo njihovim razvodom i utjecalo na svu njegovu braću i sestre da preispituju Crkvu i otpadnu. Teška sam srca govorio tom mladom ocu koji sada, pogođen očevim izborima, odgaja te dragocjene duhove izvan blagoslova evanđelja Isusa Krista.

Drugi je čovjek, koga poznam, nekadašnji vjerni član Crkve, imao pitanja u vezi s određenim naukom. Radije nego da pita Nebeskog Oca za odgovore, odabrao je osloniti se na sekularne izvore za vodstvo. Njegovo je srce krenulo pogrešnim putem dok je tražio ono što se činilo da su ljudske počasti. Njegov je ponos možda bio zahvalan, barem privremeno, no on je odsječen od moći neba.¹¹ Umjesto da pronađe istinu, izgubio je svoje svjedočanstvo i sa sobom poveo mnoge članove obitelji.

Ta su dvojica muškaraca postala zarobljena u nepredvidljivim zamkama, a sa sobom su odvukli mnoge.

S druge pak strane, razmišljam o LaRue i Louise Miller, roditeljima moje supruge, koji su, unatoč tome što nisu imali mnogo svjetovnih dobara, odabrali posegnuti za čistim naukom obnovljenog evanđelja za svoju djecu i živjeti ga svakog dana svojega života. Čineći to blagoslovili su svoje potomstvo plodovima evanđelja i nadom u vječni život.

U svome su domu uspostavili primjer gdje se poštovalo svećeništvo, gdje su obilovali ljubav i sklad te gdje su načela evanđelja usmjeravala njihove živote. Louise i LaRue su, jedno uz drugo, pokazali što znači živjeti životom po primjeru Isusa Krista. Njihova su djeca jasno mogla vidjeti koje životne struje donose mir i radost. I oni su odabirali sukladno tome. Predsjednik Kimball je podučio: »Ako možemo stvoriti… snažnu, čvrstu struju koja teče prema našem cilju pravednog života, ona može nas i našu djecu ponijeti unatoč suprotnim vjetrovima teškoća, razočaranja, [i] kušnji.«¹²

Jesu li naši izbori važni? Pogađaju li samo nas? Jesmo li čvrsto postavili svoj smjer u vječnoj struji obnovljenog evanđelja?

S vremena na vrijeme imam sliku koja me proganja. Što da sam tog rujanskog dana, dok sam se odmarao na plaži Indijskog oceana, rekao svojoj kćeri Nellie: »Da, možeš. Idi i plivaj do spruda.« Ili da je i ona slijedila moj primjer, pa zatim nije mogla otplivati natrag? Što da sam morao živjeti znajući da je moj primjer rezultirao time da ju je morska struja odvukla na pučinu, bespovratno?

Jesu li struje koje odaberemo slijediti važne? Jesu li naši izbori važni?

Nebeski nas je Otac blagoslovio posebnim darom Duha Svetoga koji usmjerava naše odluke. Obećao nam je nadahnuće i objavu ako živimo dostojno primiti ih. Pozivam vas da iskoristite prednost tog božanskog dara i preispitate svoje izbore postavljajući si pitanje: »Jesu li moje odluke čvrsto ukorijenjene u plodno tlo evanđelja Isusa Krista?« Pozivam vas da učinite sve potrebne prilagodbe, bile one male ili velike, kako biste osigurali vječne blagoslove nauma Nebeskoga Oca za vas i za one koje volite.

Svjedočim da je Isus Krist naš Spasitelj i Otkupitelj. Svjedočim da su savezi koje s njime sklapamo sveti. Nikada se ne smijemo igrati sa svetim stvarima.¹³ Da uvijek ostanemo vjerni, molim se u ime Isusa Krista. Amen.