U kojem smjeru gledaš?

starješina Lynn G. Robbins

iz predsjedništva Sedamdesetorice

Pokušavanje udovoljiti drugima prije negoli Bogu izokretanje je prve i druge Božje zapovijedi.

»U kojem smjeru gledaš?« Predsjednik Boyd K. Packer iznenadio me tim zagonetnim pitanjem dok smo zajedno putovali na moj prvi zadatak novoga člana Sedamdesetorice. Bez objašnjenja koje bi stavilo pitanje u kontekst, ostao sam zbunjen. »Sedamdesetorica«, nastavio je, »ne predstavljaju ljude proroku, nego proroka ljudima. Nikad ne zaboravi u kojem smjeru gledaš!« Bila je to moćna lekcija.

Pokušavanje udovoljiti drugima prije negoli Bogu izokretanje je prve i druge velike zapovijedi (vidi Matej 22:37–39). To je zaboravljanje u kojem smjeru gledamo. Pa ipak, svi smo učinili tu pogrešku iz straha od ljudi. U Izaiji nas Gospodin upozorava: »Ne bojte se poruge ljudske« (Izaija 51:7, vidi i 2. Nefi 8:7). U Lehijevom snu, taj je strah potaknuo upereni prst prezira iz velike i prostrane zgrade, što je uzrokovalo da su mnogi zaboravili u kojem su smjeru gledali i napustili stablo »kao da se posramiše« (vidi 1. Nefi 8:25–28).

Taj pritisak vršnjaka pokušava promijeniti čovjekov stav, ako ne i ponašanje, čineći da se netko osjeća krivim jer je nekoga uvrijedio. Tražimo suživot u poštovanju s onima koji upiru prstom, ali kada nas taj ljudski strah dovodi u kušnju praštati grijeh, to postaje »zamka« prema knjizi Mudrih izreka (vidi Mudre izreke 29:25). Zamka može lukavo prizvati našu suosjećajnu stranu kako bismo tolerirali ili čak odobravali nešto što je Bog osudio. Za one koji su slabe vjere, to može biti veliki kamen spoticanja. Na primjer, neki mladi misionari nose taj ljudski strah na misiju i ne uspijevaju svome predsjedniku misije prijaviti očiti neposluh suradnika jer ga ne žele uvrijediti. Odluke jakog karaktera donose se pamćenjem pravog poretka prve i druge velike zapovijedi (vidi Matej 22:37–39). Kada ti zbunjeni misionari shvate da su odgovorni pred Bogom, a ne svom suradniku, to će im dati hrabrosti da se okrenu u pravom smjeru.

U mladenačkoj dobi od 22 godine, čak je i Joseph Smith zaboravio u kojem smjeru gleda kada je opetovano navaljivao na Gospodina da Martin Harris posudi 116 stranica rukopisa. Možda je Joseph htio pokazati zahvalnost za Martinovu podršku. Znamo da je Joseph duboko želio da drugi svjedoci stoje uz njega protiv uznemirujućih neistina i laži koje su se širile o njemu.

Što god bili Josephovi razlozi ili koliko god opravdano izgledali, Gospodin mu nije oprostio te mu je oštro zaprijetio: »Kako često ti prekrši … i koliko li se prepusti nagovaranju ljudi. Jer, gle, nisi se smio bojati čovjeka većma nego Boga« (NiS 3:6–7; kurziv dodan). To gorko iskustvo je pomoglo Josephu zapamtiti, i to zauvijek, u kojem je smjeru gledao.

Kada čovjek pokušava spasiti obraz pred ljudima, može nesvjesno izgubiti obraz pred Bogom. Misliti da se može udovoljiti Bogu, a istovremeno praštati ljudski neposluh, nije neutralnost nego licemjerje ili dvoličnost ili pokušaj »služiti dvojici gospodara« (Matej 6:24; 3. Nefi 13:24).

Premda je potrebna hrabrost za suočavanje s opasnostima, istinska je hrabrost potrebna za nadvladavanje ljudskog straha. Na primjer, Danielu su njegove molitve pomogle suočiti se s lavovima, ali ono što je učinilo da ima lavlje srce je prkos kralju Dariju (vidi Daniel 6). Ta vrsta hrabrosti je dar Duha za sve bogobojazne ljude koji su izgovorili svoje molitve. Molitve kraljice Estere dale su joj tu istu hrabrost suočiti se sa suprugom, kraljem Ahasverom, znajući da riskira život čineći to (vidi Estera 4:8–16).

Hrabrost nije samo jedna od glavnih vrlina, kako je C. S. Lewis primijetio: »Hrabrost je… oblik svake vrline u trenutku kušnje… Pilat je bio milostiv dok to nije postalo prerizično.«¹ Kralj Herod je bio ožalošćen zbog zahtjeva da se odrubi glava Ivanu Krstitelju, ali je htio udovoljiti »gosti[ma]« (Matej 14:9). Kralj Noa je bio spreman osloboditi Abinadija dok ga pritisak njegovih zlih svećenika nije natjerao da odustane (vidi Mosija 17:11–12). Kralj Šaul nije poslušao riječ Gospodnju zadržavajući ratni plijen jer se »bojao… naroda i popustio njegovu zahtjevu« (1. Samuel 15:24). Kako bi udovoljio buntovnom Izraelu u podnožju planine Sinaj, Aron je napravio zlatno tele, zaboravljajući u kojem smjeru gleda (vidi Izlazak 32). Mnogi su veliki vladari Novog zavjeta »vjerovali u [Gospodina]. Ali zbog farizeja nisu to javno priznali, da ne budu izopćeni iz sinagoge. Jer više im bijaše na srcu slava ljudska nego slava Božja« (Ivan 12:42–43). Sveta pisma su puna takvih primjera.

Poslušajte neke nadahnjujuće primjere:

Prvi, Mormon: »Gle, govorim odvažno s ovlašću od Boga. I ne bojim se što mi čovjek može učiniti, jer savršena ljubav tjera svaki strah« (Moroni 8:16, kurziv dodan).
Nefi: »Stoga ne zapisujem ono što je svijetu milo, nego što je milo Bogu i onima koji nisu od svijeta« (1. Nefi 6:5).
Zapovjednik Moroni: »Gle, ja sam Moroni, glavni zapovjednik vaš. Ne nastojim oko moći, već da je skršim. Ne težim za svjetskom čašću, već za slavom Boga svojega, i slobodom i dobrobiti domovine svoje« (Alma 60:36).

Moroni je imao tako veliku hrabrost u pamćenju smjera u kojem je gledao da se o njemu pričalo: »Kad bi svi ljudi koji bijahu, i koji jesu, i koji će biti, bili poput Moronija, gle, same sile paklene bile bi uzdrmane zauvijek, da, đavao nikad ne bi imao vlast nad srcima sinova ljudskih« (Alma 48:17).

Proroci kroz vjekove su uvijek bili pod napadom prsta prezira. Zašto? Prema Svetim pismima to je zato jer »krivci, stoga, teško prihvaćaju istinu, jer ih ona zasijeca do u samu srž« (1. Nefi 16:2) ili kako je predsjednik Harold B. Lee primijetio: »Pogođena ptica poskakuje!«² Njihova prezirna reakcija je, u stvari, krivnja koja pokušava umiriti samu sebe, isto kao s Khorihorom, koji je na kraju priznao: »Znadoh oduvijek i da ima Bog« (Alma 30:52). Khorihor je bio toliko uvjerljiv u svojoj prijevari da je sam počeo vjerovati u svoju laž (vidi Alma 30:53).

Prezirni često optužuju proroke da ne žive u 21. stoljeću ili da su zadrti. Pokušavaju uvjeriti ili čak pritisnuti Crkvu da snizi Božja mjerila na stupanj vlastitog neprimjerenog ponašanja koje, po riječima starješine Neala A. Maxwella, »razvija samozadovoljstvo umjesto traženja samounaprijeđenja«.³ i pokajanja. Snižavanje Gospodinovih mjerila na stupanj društvenog neprimjerenog ponašanja je otpadništvo. Mnoge crkve među Nefijcima su dva stoljeća nakon Spasiteljevog posjeta počele »zaglupljivati« nauk, kako je jednom rekao starješina Holland.⁴

Dok slušate ovaj stih iz 4. Nefija, pokušajte pronaći usporedbe s našim vremenom: »I dogodi se: Kad prođe dvije stotine i deset godina, bijaše crkava u zemlji. Da, bijaše crkava koje izjavljivahu da poznaju Krista, a ipak nijekahu veći dio Evanđelja njegova; tako oni poprimiše svakojake opačine, i posluživahu ono što je sveto onomu kojemu je to zabranjeno zbog nevrijednosti njegove« (4. Nefi 1:27).

Déjà vu u posljednjim danima! Neki članovi ne shvaćaju da padaju u istu zamku kada zagovaraju prihvaćanje mjesnih ili etničkih »predaj[a] otaca svojih« (NiS 93:39) koje nisu u skladu s kulturom evanđelja. Drugi pak, u samoobmani ili poricanju, mole ili zahtijevaju od biskupa da snize mjerila za hramske preporuke, školske nagrade ili misionarske prijavnice. Nije lako biti biskup pod takvom vrstom pritiska. Ipak, poput Spasitelja koji je očistio hram kako bi zaštitio njegovu svetost (vidi Ivan 2:15–16), biskupi su danas pozvani da odvažno brane mjerila hrama. Spasitelj je rekao: »I ja ću se očitovati milosrđem narodu svojemu … bude li narod moj obdržavao zapovijedi moje i ne bude li oskvrnjivao sveti dom ovaj« (NiS 110:7–8).

Spasitelj, naš veliki Primjer, uvijek je gledao prema svom Ocu. Volio je svoje bližnje i služio im je, no rekao je: »Ja ne uzimam slave od ljudi« (Ivan 5:41). On je htio da ga slijede oni koje je podučavao, ali nije im se htio dodvoravati. Kada bi izvršio dobrotvorno djelo, poput iscjeljivanja bolesnih, dar je često dolazio sa zahtjevom da »nikome ne kazuj[e]« (Matej 8:4; Marko 7:36; Luka 5:14; 8:56). Dijelom je to bilo kako bi se izbjegla slava koja ga je pratila usprkos trudu da ju izbjegne (vidi Matej 4:24). Osudio je farizeje za činjenje dobrih djela samo kako bi ih ljudi vidjeli (vidi Matej 6:5).

Spasitelj, jedino savršeno biće koje je ikada živjelo, bio je posve neustrašiv. Za svog života bio je suočen s optužbama mnogih, ali nikada nije pokleknuo pred njihovim prstom prezira. On je jedina osoba koja nikada nije zaboravila u kojem smjeru gleda: »Jer ja uvijek činim što je [Ocu] milo« (Ivan 8:29, kurziv dodan) i »ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao« (Ivan 5:30).

Između poglavlja 3. Nefi 11 i 3. Nefi 28, Spasitelj spominje Oca barem 150 puta, dajući jasno do znanja Nefijcima da on predstavlja svog Oca. A od poglavlja Ivan 14 do 17, Spasitelj govori o Ocu barem 50 puta. Na svaki mogući način, on je savršeni učenik svog Oca. Bio je toliko savršen u predstavljanju svog Oca da poznavati Spasitelja je bilo također poznavati Oca. Vidjeti Sina je bilo vidjeti Oca (vidi Ivan 14:9). Čuti Sina je bilo čuti Oca (vidi Ivan 5:36). Postao je, u samoj srži, jednak svom Ocu. On i njegov Otac su bili jedno (vidi Ivan 17:21–22). Savršeno je znao u kojem smjeru gleda.

Neka nas njegov nadahnjujući primjer osnaži protiv zamki laskavosti izvana i od taštine iznutra. Neka nam da hrabrosti nikada se ne skrivati ili puzati pred nečijim zastrašivanjem. Neka nas nadahne da idemo činiti dobro neprimjetno koliko je to moguće i da ne težimo »za počastima ljudskim« (NiS 121:35). I neka nam njegov neusporediv primjer uvijek pomogne zapamtiti koja je »najveća i prva zapovijed« (Matej 22:38). Kada drugi zahtijevaju odobrenje usprkos Božjim zapovijedima, sjetimo se čiji smo učenici, i kamo gledamo. To je moja molitva u ime Isusa Krista. Amen.