»Da nisam ja, Gospodine?«
predsjednik Dieter F. Uchtdorf
drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu
Moramo držati postrance naš ponos i gledati izvan svoje taštine te ponizno pitati: »Da nisam ja, Gospodine?«
Bila je to posljednja noć našeg voljenog Spasitelja u ovoj smrtnosti, večer prije nego će se ponuditi kao otkupnina za sve čovječanstvo. Dok je lomio kruh sa svojim učenicima, rekao je nešto što je zasigurno ispunilo njihova srca velikim uzbuđenjem i dubokom tugom. »Jedan će me od vas izdati«, rekao im je.
Učenici nisu dovodili u pitanje istinu onoga što je rekao. Niti se ogledali, upirući jedan u drugoga i pitali: »Je li on?«
Umjesto toga, »to ih vrlo ražalosti, te počeše, jedan za drugim, pitati: ‘Da nisam ja,Gospodine?«1
Pitam se što bi svatko od nas učinio da nam je to isto pitanje postavio Spasitelj. Bismo li gledali oko sebe i u srcima rekli: »On vjerojatno govori o bratu Johnsonu. Oduvijek mi je bio sumnjiv« ili »Tako mi je drago što je brat Brown ovdje. On uistinu treba čuti tu poruku«? Ili bismo, poput tih drevnih učenika, pogledali prema sebi i pitali to prodiruće pitanje: »Jesam li to ja?«
U tim jednostavnim riječima »Da nisam ja, Gospodine?«, počiva početak mudrosti i put k osobnom obraćenju i vječnoj promjeni.
Prispodoba o maslačcima
Bio jednom jedan čovjek koji je uživao u večernjim šetnjama svojim susjedstvom. Osobito se radovao prolaskom kraj susjedove kuće. Taj je susjed održavao svoj travnjak urednim, pokošenim s cvijećem uvijek u cvatu, zdravim drvećem koje je davalo sjenu. Bilo je očito da se susjed iznimno trudio imati prekrasan travnjak.
No jednoga dana dok je čovjek prolazio kraj kuće svoga susjeda, u sredini tog prekasnog travnjaka je opazio korov - jednog velikog žutog maslačka.
Ondje mu nije bilo mjesto i to ga je iznenadilo. Zašto ga susjed nije otrgnuo? Zar ga nije vidio? Zar ne zna da maslačak može posijati svoje sjeme iz koje može izrasti stotinu drugih biljaka?
Taj ga je jedan maslačak veoma mučio i želio je učiniti nešto oko toga. Hoće li ga jednostavno iščupati? Ili ga pošpricati tekućinom protiv korova? Možda ga, ako se došulja u noći, ukloni.
Ta su ga razmišljanja sasvim obuzela dok je hodao prema vlastitom domu. Ušao je u kuću, a da nije primijetio svoje vlastito dvorište – bilo je prekriveno stotinama žutih maslačaka.
Brvna i trunje
Ne podsjeća li nas ta priča na riječi našeg Spasitelja?
»Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?
Izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!«2
Ta stvar oko brvna i trunja se čini usko povezanom s našom nemogućnošću da jasno vidimo sami sebe, Nisam siguran zašto možemo dijagnosticirati i preporučiti lijekove za bolesti drugih ljudi tako dobro, dok često imamo poteškoća vidjeti same sebe.
Prije nekoliko godina pročitao sam priču o čovjeku koji je vjerovao da će, ako namaže lice limunom, biti nevidljiv na kamerama. Tako je stavio limunov sok na lice, izašao i opljačkao dvije banke. Nije prošlo mnogo kada su ga uhitili nakon što je njegova slika prikazana na svim večernjim vijestima. Kada je policija pokazala čovjeku video sa sigurnosnih kamera, nije mogao vjerovati svojim očima. »A imao sam limunov sok na licu!«, protestirao je.3
Kada je znanstvenik sa Sveučilišta Cornell čuo za tu priču, bio je zaintrigiran kako čovjek može biti tako bolno nesvjestan svoje nesposobnosti. Kako bi utvrdio je li to općeniti problem, dva su istraživača pozvala dvoje studenata na sudjelovanje u nizu testova o različitim životnim vještinama, a zatim su ih zamolili da ocijene svoj uspjeh. Studenti koji nisu imali dobre rezultate bili su najmanje točni pri procjeni svoje izvedbe – neki su od njih procjenjivali svoj rezultat čak pet puta boljim nego što je uistinu bio.4
Ta se studija preslikava na mnoge načine, uvijek iznova potvrđujući isti zaključak: mnogi se od nas teško mogu vidjeti onakvima kakvima doista jesu, čak i uspješni ljudi precjenjuju svoj vlastiti doprinos i podcjenjuju doprinose drugih.5
Možda nije tako značajno procjenjivati kako dobro vozimo auto ili kako daleko možemo ispucati lopticu u golfu. No, kada počinjemo vjerovati da su naši doprinosi doma, na poslu i u crkvi veći nego što to uistinu jesu, tada se zasljepljujemo i ne možemo primiti blagoslove i mogućnosti za svoje poboljšanje na značajne i duboke načine.
Duhovne slijepe pjege
Jedan je moj poznanik živio u odjelu s najvišim statističkim podacima u Crkvi – nazočnost je bila visoka, broj kućnog učiteljstva je bio veliki, djeca Male škole uvijek su bila dobrog ponašanja, večere odjela su uvijek uključivale fantastičnu hranu koju su članovi vrlo rijetko rasipali po podu sastajališta i mislim da nikada nije bilo svađe oko crkvenog bala.
Moj prijatelj i njegova supruga naknadno su pozvani na misiju. Kada su se vratili nakon tri godine, par je bio zaprepašten da je tijekom njihova odsustva 11 brakova završilo razvodom.
Iako je odjel izvana pokazivao vjernost i snagu, nešto se nažalost dogodilo u srcima i životima članova. A ono što je zabrinjavajuće je da situacija nije jedinstvena. Takve se strašne i često nepotrebne stvari događaju kada se članovi Crkve isključe iz evanđeoskih načela. Izvana se možda čini da su učenici Isusa Krista, no iznutra, njihova su srca odvojena od njihovog Spasitelja i njegovih naučavanja. Postepeno su se okretali od stvari Duha prema stvarima svijeta.
Nekad dostojni obnašatelji svećeništva počinju govoriti sami sebi da je Crkva dobra stvar za žene i djecu, a ne za njih. Neki su uvjereni da ih njihov prezaposleni raspored ili jedinstvene okolnosti izuzimaju iz svakodnevnih djela odanosti i službe koja bih ih približavala Duhu. U ovo doba samoprosudbe i narcisoidnosti, lako je postati poprilično kreativan u osmišljavanju izgovora za neredovitu molitvu Bogu, za odgađanje proučavanja Svetih pisama, izbjegavanje crkvenih sastanaka i kućnih obiteljskih večeri ili plaćanje iskrene desetine i prinosa.
Moja draga braćo, hoćete li molim vas pogledati u svoja srca i postaviti si jednostavno pitanje: »Da nisam ja, Gospodine?«
Jeste li se – imalo – isključili iz »radosn[e] vijesti slave blaženoga Boga koja je [nama] povjerena«?6 Jeste li dopustili »Bog[u] ovoga svijeta« da zatamni vaš um da ne vidite »svjetlo Radosnije vijesti Krista«? 7
Moji voljeni prijatelji, moja draga braćo, zapitajte se: »Gdje je moje blago?«
Počiva li vaše srce na običnim stvarima ovoga svijeta ili je usredotočeno na naučavanja revnosnog Isusa Krista? »Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce.«8
Prebiva li Duh Božji u vašim srcima? Jeste li »uvriježeni i utemeljeni« u Božjoj ljubavi i ljubavi vaših kolega? Posvećujete li dovoljno vremena i kreativnosti za sreću svojega braka i svoje obitelji? Ulažete li dovoljno energije uzvišenom cilju shvaćanja i življenja »širine, duljine, dubine i visine«9 obnovljenoga evanđelja Isusa Krista?
Braćo, ako je vaša najveća želja njegovati kristolike osobine »vjere, kreposti, spoznaje, umjerenosti, strpljivosti, bratske dobrote, pobožnosti, dobrotvornosti, poniznosti, [i služenja]«10 Nebeski će vas Otac učiniti oruđem ruku svojih na spas mnogih duša.11
Pregledani život
Braćo, nitko od nas ne voli priznati kada skrenemo s pravoga puta. Često pokušavamo izbjeći dublje zadiranje u naše duše i suočiti se sa svojim slabostima, ograničenjima i strahovima. Često, kada pregledavamo svoje živote, gledamo kroz filtar predrasuda, izgovora, i priča koje sami sebi izgovaramo kako bismo opravdali nedostojne misli i djela.
Međutim, jasno vidjeti sami sebe bitno je za naš duhovni rast i dobrobit. Ako naše slabosti i nedostaci ostaju skriveni u sjeni, tada ih Spasiteljeva otkupiteljska moć neće moći iscijeliti i učiniti ih snažnima.12 Ironično je da će nas naša sljepoća prema vlastitim slabostima također oslijepiti i onemogućiti nam primanje božanskog potencijala koji Otac žudi njegovati u svakome od nas.
Stoga kako naše duše mogu sjati jasnim svjetlom Božje istine i mognemo vidjeti sami sebe onako kako nas on vidi?
Smijem li izjaviti da sveta pisma i govori s općeg sabora pružaju učinkovito zrcalo koje možemo držati tijekom samoprocjene.
Kada čujete ili pročitate te riječi drevnih i modernih proroka, suzdržite se od razmišljanja kako biste te riječi mogli primijeniti na nekoga drugoga i postavite si jednostavno pitanje: »Da nisam ja, Gospodine?«
Moramo pristupiti našem Vječnom Ocu skršena duha i uma spremnog na učenje. Moramo željeti učiti i biti spremni promijeniti se. A koliko možemo steći počinjući živjeti životom kakvog nam je Nebeski Otac namijenio.
Oni koji ne žele učiti i promijeniti se vjerojatno i neće i vrlo je vjerojatno da će započeti pitati ima li im Crkva što ponuditi.
No oni koji se žele poboljšati i napredovati, oni koji uče od Spasitelja i žele postati poput njega, oni koji se ponizuju poput djeteta i žele uskladiti svoje misli i djela s našim Ocem na Nebu – iskusit će čudo Spasiteljevog pomirenja. Oni će zasigurno osjetiti čudesan Božji Duh. Okusit će neopisivu radost koja je plod krotka i ponizna srca. Bit će blagoslovljeni željom i disciplinom da postanu istinski učenici Isusa Krista.
Moć dobra
Tijekom svoga života, imao sam priliku sjediti rame uz rame s nekima od najsposobnijih i najinteligentnijih ljudi i žena ovoga svijeta. Kada sam bio mlađi, bio sam zadivljen onima koji su bili obrazovani, koji su imali postignuća, uspjeh te pohvale svijeta. No, tijekom godina sam shvatio da sam daleko zadivljeniji onim čudesnim i blagoslovljenim dušama koje su uistinu dobre i bez podmuklosti.
A nije li to ono što je sadržano i u evanđelju i što nam nudi? Evanđelje su Božje vijesti i pomažu nam da postanemo dobri.
Riječi apostola Jakova primjenjuju se i danas:
»Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost. …
Ponizite se pred Gospodinom, i on će vas uzvisiti!«13
Braćo, moramo držati postrance naš ponos i gledati izvan svoje taštine, te ponizno pitati: »Da nisam ja, Gospodine?«
A ako Gospodinov odgovor slučajno bude: »Da, moj sine, postoje stvari koje trebaš poboljšati, stvari koje ću ti ja pomoći nadići«, molim se da ćemo prihvatiti taj odgovor, ponizno priznati svoje grijehe i nedostatke te promijeniti svoj put postajući tako boljim supružnicima, očevima i sinovima. Tražimo odsad pa nadalje svom moći da hodamo čvrsto na Spasiteljevom blagoslovljenom putu – jer vidjeti sebe jasno, početak je mudrosti.
Dok to činimo, naš će nas milostivi Bog voditi za ruku i bit ćemo »jaki i blagoslovljeni s visina«.14
Moji voljeni prijatelji, prvi korak na tom čudesnom i ispunjavajućem putu istinskog učeništva počinje postavljanjem jednostavnoga pitanja:
»Da nisam ja, Gospodine?«
O tome vam svjedočim i ostavljam vam svoj blagoslov u ime Isusa Krista. Amen.