Roditelji: Glavni učitelji evanđelja svojoj djeci
Tad R. Callister
vrhovni predsjednik Nedjeljne škole
Na kraju krajeva, dom je savršeno mjesto za podučavanje evanđelja Isusa Krista.
Ben Carson je sam rekao: »Bio sam najgori učenik u cijeloj generaciji petih razreda«. Jednoga dana Ben je pisao test iz matematike s 30 zadataka. Učenik iza njega ga je ispravio i vratio mu ga natrag. Učiteljica, gđa Williamson, počela je prozivati svakog učenika da kaže broj bodova. Naposljetku, došao je red i na Bena. Od sramote je promrmljao odgovor. Gđa Williams, misleći da je rekao »9«, odgovorila je kako je rezultat 9 od 30 prekrasan napredak. Učenik iza Bena je tada poviknuo: »Ne devet! … Dobio je nulu… zar ne?« Ben je rekao da je htio propasti u zemlju.
Istovremeno se Benova majka, Sonya, suočavala s vlastitim preprekama. Bila je jedno od 24 djece, imala je samo osnovno trogodišnje obrazovanje i nije znala čitati. Udala se s 13 godina, razvela, rodila dvojicu sinova i odgajala ih u getima Detroita. Međutim, bila je puna samopouzdanja i čvrsto je vjerovala da će Bog pomoći njoj i njezinim sinovima ako učine svoj dio.
Jednoga se dana dogodila prekretnica u njezinom životu i životu njezinih sinova. Sinulo joj je da uspješni ljudi za koje je čistila domove imaju kućne biblioteke – oni čitaju. Nakon posla otišla je doma i ugasila televiziju koju su Ben i njegov brat gledali. Ukratko, rekla je ovo: Gledate previše televizije. Od sada možete gledati tri programa tjedno. U slobodno ćete vrijeme otići u knjižnicu – pročitati dvije knjige tjedno i ispričati mi o tome što ste pročitali.
Dječaci su ostali šokirani. Ben je rekao da nikada nije pročitao knjigu u svome životu osim kada je trebalo radi škole. Negodovali su, svađali se, no popuštanja nije bilo. Ben se prisjeća: »Postavila je zakon. Nisam volio to pravilo, no njezina odlučnost za našim poboljšanjem promijenila je tijek mog života.«
A kakva je to promjena bila! Do sedmog razreda postao je najbolji učenik u razredu. Dobio je stipendiju za Sveučilište Yale, tadašnji Medicinski fakultet Johns Hopkins, gdje je u dobi od 33 godine postao predstojnik pedijatrijske neurokirurgije i svjetski poznati kirurg. Kako je to moguće? Velikim dijelom zbog majke koja je, bez mnogo prednosti u svojem životu, uveličala svoj roditeljski poziv.1
Sveta pisma govore o roditeljskoj ulozi – njihova je dužnost podučavati svoju djecu »nauk o obraćenju, vjeri u Krista, Sina Boga živoga, i o krštenju, i daru Duha Svetoga« (NiS 68:25).
Kao roditelji trebamo biti glavni učitelji evanđelja i primjeri našoj djeci – ne biskup, Nedjeljna škola, organizacija Djevojaka ili Mladića, nego roditelji. Kao njihovi glavni učitelji evanđelja, možemo ih podučavati o moći i stvarnosti pomirenja – njihovom identitetu i božanskoj sudbini – i čineći to dajemo im snažni temelj na kojem će graditi. Na kraju krajeva, dom je savršeno mjesto za podučavanje evanđelja Isusa Krista.
Prije godinu dana bio sam na zadatku u Bejrutu u Libanonu. Za vrijeme boravka ondje, doznao sam za dvanaestogodišnju djevojčicu imenom Sarah. Njezini roditelji i starija braća obratili su se u Crkvi u Rumunjskoj, ali kada su se trebali vratiti u svoju domovinu Sari je bilo samo 7 godina. Ondje nije bila prisutna Crkva, nije bilo organiziranih jedinica, Nedjeljne škole ili programa Djevojaka. Nakon pet godina ova je obitelj doznala za ogranak u Bejrutu te su, prije mog dolaska, poslali svoju dvanaestogodišnju kćer, Saru, zajedno sa starijom braćom, na krštenje. Dok sam bio tamo, održao sam sastanak duhovne misli o naumu spasenja. Sarah je učestalo podizala ruku i odgovarala na pitanja.
Nakon sastanka, a svjestan njezine gotovo nepostojeće izloženosti u Crkvi, prišao sam joj i upitao: »Sarah, kako si znala odgovore na ta pitanja?« Odmah je odgovorila: »Moja me majka naučila.« Nisu imali Crkvu u svojoj zajednici, ali su imali evanđelje u svom domu. Njezina je majka bila njezin glavni učitelj evanđelja.
Enoš je rekao: »Riječi koje često slušah da ih otac moj govori o životu vječnomu i radosti svetaca, duboko se usadiše u srce moje« (Enoš 1:3). Nema sumnje u to tko je bio Enošev glavni učitelj evanđelja.
Sjećam se kako bi se moj otac smjestio kraj kamina, čitao Sveta pisma i druge dobre knjige, a ja bih se smjestio kraj njega. Sjećam se da je u džepu košulje držao kartice sa citatima iz Svetih pisama i citatima Shakespearea te s novim riječima koje bi upamtio i naučio. Sjećam se i pitanja o evanđelju i rasprava za večerom. Sjećam se kako me otac često vodio u posjet starijima – stali bismo kupiti sladoled za jednoga ili piletinu za drugoga, ili se rukovao dajući nešto novca. Sjećam se dobrog osjećaja i želje da budem poput njega.
Sjećam se i majke, u dobi od 90 i nešto godina, kako bi kuhala u svome stanu, a zatim bi izlazila s pladnjem hrane. Upitao bih ju kamo ide. Odgovorila bi: »O, nosim nešto hrane starijima.« Pomislio sam tada: »Majko, pa ti i jesi starija.« Nikada neću moći izraziti dostatnu zahvalnost svojim roditeljima koji su bili moji glavni učitelji evanđelja.
Jedna od najznačajnijih stvari koju možemo činiti kao roditelji jest podučavati našu djecu snazi molitve, a ne samo rutini molitve. Kada mi je bilo oko 17 godina, klečao sam kraj kreveta i molio večernju molitvu. Moja majka je stajala na vratima, a da to nisam znao. Kad sam završio, rekla je: »Tade, moliš li se Gospodinu za pomoć da pronađeš dobru suprugu?«
Njezino me pitanje zateklo totalno nespremnog. To je pitanje bilo izvan dometa moga razmišljanja. Razmišljao sam jedino o košarci i o školi. Tako sam i odgovorio: »Ne«, na što je ona odgovorila: »Pa trebao bi sine, bit će to najvažnija odluka koju ćeš donijeti.« Te su riječi duboko prodrle u moje srce pa sam tako sljedećih šest godina molio Gospodina da mi pomogne pronaći dobru suprugu. Oh, kako mi je uslišao moje molitve.
Kao roditelji možemo podučavati djecu da mole za stvari vječnih posljedica – da mole za snagu moralne čistoće u svijetu prepunom izazova, da budu poslušni i imaju hrabrosti zauzeti se za pravednost.
Nema sumnje da se većina naših mladih moli uvečer, no možda se mnogi od njih bore s navikom jutarnje molitve. Kao roditelji, kao njihovi glavni učitelji evanđelja, možemo to ispraviti. Koji bi roditelj u vrijeme Mormonove knjige dopustio da njegovi sinovi idu na bojišnicu bez oklopa, štita i mača da se zaštite od mogućih smrtnih udaraca neprijatelja? Međutim, koliko nas dopušta djeci da izjure svako jutro na najopasniju od svih bojišnica, suočavanje sa Sotonom i njegovim mnoštvom kušnji, bez duhovnoga oklopa, štita i mača koji dolaze zaštitničkom snagom molitve? Gospodin je rekao: »Uvijek moli… da pobijediš Sotonu« (NiS 10:5). Kao roditelji možemo pomoći usaditi u našu djecu naviku i snagu jutarnje molitve.
Također, možemo svoju djecu podučiti da mudro koriste svoje slobodno vrijeme. S vremenom ćemo, poput Sonye Carson, trebati brižno, ali čvrsto stati na loptu i ograničiti našoj djeci vrijeme pred televizorom i drugim elektroničkim uređajima koji u mnogim slučajevima monopoliziraju njihove živote. Umjesto toga, trebat ćemo usmjeriti njihovo vrijeme na produktivnija nastojanja orijentirana prema evanđelju. U početku će biti početnih odupiranja, neki će se žaliti, no poput Sonye Carson, trebamo imati viziju i čvrsto je se držati. Jednoga će dana naša djeca razumjeti i cijeniti što smo učinili. Ako mi to ne učinimo, tko će?
Svi se mi možemo zapitati: primaju li naša djeca naša najbolja duhovna, intelektualna i kreativna nastojanja ili primaju samo ostatke vremena i talenata, nakon što smo sve utrošili u svoje crkvene pozive ili profesionalne težnje? U nadolazećem životu ne znam hoće li titule poput biskupa ili predsjednice Potpornog društva opstati, no znam da će se titule supruga i supruge, oca i majke, nastaviti i i biti poštovane u svjetovima bez kraja. To je jedan od razloga zašto je važno cijeniti svoje odgovornosti kao roditelja ovdje na zemlji da bismo se pripremili za one još veće, no slične odgovornosti u budućem životu.
Kao roditelji, možemo nastaviti sa sigurnošću da nas Bog nikada neće ostaviti same. Bog nam nikada ne daje odgovornost, a da nam ne ponudi božansku pomoć – o tome vam svjedočim. Da u našoj ulozi roditelja i u suradništvu s Bogom postanemo primarni učitelji evanđelja i primjeri svojoj djeci, moja je molitva u ime Isusa Krista. Amen.