Pazi na stazu kojom kročiš

predsjednik Thomas S. Monson

Dok gledamo Isusa kao svoj primjer i dok slijedimo njegove stope, možemo se sigurno vratiti svojem Nebeskom Ocu.

Moja draga braćo i sestre, osjećam se poniznim dok ovoga jutra stojim pred vama. Molim vas za vašu vjeru i molitve u svoje ime dok vam upućujem svoju poruku.

Svi smo mi započeli divno i suštinsko putovanje kada smo napustili duhovni svijet i ušli u ovo, često puno izazova stanje, nazvano smrtnost. Glavna svrha našeg postojanja na zemlji je primiti tijelo od mesa i kostiju, steći iskustvo koje može doći isključivo odvajanjem od nebeskih roditelja i vidjeti hoćemo li obdržavati zapovijedi. U Abrahamovoj knjizi, trećem poglavlju, piše: »I tako ćemo ih iskušati da vidimo hoće li oni činiti sve što im god Gospod, Bog njihov, zapovjedi.«¹

Kada smo došli na zemlju, donijeli smo veliki dar od Boga - našu slobodu izbora. Na tisuće načina povlašteni smo birati za sebe. Ovdje učimo na teškim primjerima iz života. Razlučujemo između dobra i zla. Razlikujemo između gorkog i slatkog. Učimo da odluke određuju sudbinu.

Siguran sam da smo napustili Oca s ogromnom željom vratiti mu se, kako bismo stekli uzvišenje koje je za nas naumio i koje mi sami toliko želimo. Iako smo ostavljeni da pronađemo i slijedimo put koji vodi natrag do Oca na nebu, on nas nije poslao ovdje bez smjernica ili vodstva. Naprotiv, dao nam je alate koje trebamo i pomoći će nam ako zatražimo njegovu pomoć i nastojimo činiti sve što je u našoj moći kako bismo ustrajali do kraja i stekli vječni život.

Kao pomoć na tom putu imamo riječi Boga i njegovog Sina koje se nalaze u našim Svetim pismima. Imamo savjet i naučavanja Božjih proroka. Od ključne je važnosti što nam je dan savršen primjer za slijediti – primjer našeg Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista – i podučeni smo slijediti taj primjer. Sam Spasitelj je rekao: »Pođite za mnom.«² »Djela, naime, koja vidjeste da ja činim, činite i vi.«³ Postavio je pitanje: »Kakvi, dakle, ljudi morate biti?« A zatim odgovori: »Zaista, kažem vam, onakvi kao što sam ja«.⁴ »On je označio put i poveo nas stazom.«⁵

Dok gledamo Isusa kao naš Primjer i dok ga slijedimo u stopu, možemo se sigurno vratiti našem Nebeskom Ocu kako bismo živjeli s njim zauvijek. Prorok Nefi je rekao: »Po tomu znam da se ne može čovjek spasiti ne ustraje li do svršetka slijedeći primjer Sina Boga živoga.«⁶

Jedna je žena, svaki puta kada bi pripovijedala o iskustvima tijekom posjete Svetoj zemlji, uzviknula: »Hodala sam gdje je Isus hodao!«

Bila je u blizini mjesta gdje je Isus živio i podučavao. Možda je stajala na kamenu na kojem je on jednom stajao ili gledala na planinski lanac koji je on nekoć gledao. Iskustva, sama po sebi, su bila uzbudljiva za nju, ali fizički hodati gdje je Isus hodao je manje važno od hodanja poput njega. Ugledati se na njegova djela i slijediti njegov primjer mnogo je važnije od pokušaja praćenja staza kojima je on prošao u smrtnosti.

Kada je Isus uputio poziv određenom bogatašu »Dođi i slijedi me«,⁷ nije mislio samo na to da ga bogataš samo slijedi duž gora i dolina krajobraza.

Ne moramo hodati obalama Galileje ili među brdima Judeje kako bismo hodali gdje je Isus hodao. Svi mi možemo hodati putem kojim je on hodao kada odaberemo slijediti ga dok putujemo kroz smrtnost, dok nam njegove riječi odzvanjaju u ušima, njegov duh nam ispunjava srca i njegova učenja nam usmjeravaju život. Njegov primjer osvjetljava put. On je rekao: »Ja sam put, istina i život.«⁸

Dok proučavamo put kojim je Isus hodao, vidjet ćemo da ga je poveo kroz mnoge izazove s kojima se i mi suočavamo.

Na primjer, Isus je hodao putem razočaranja. Iako je osjetio mnoga razočaranja, jedno od najgorčih iskusio je u svojoj tužaljki nad Jeruzalemom dok je završavao svoje javno službeništvo. Djeca Izraela su odbacila sigurnost zaštitničkog krila koje im je ponudio. Dok se ogledao za gradom uskoro napuštenim zbog uništenja, nadvladali su ga osjećaji duboke tuge. U patnji je zavapio: »Jeruzaleme, Jeruzaleme što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!«⁹

Hodao je putem iskušenja. Lucifer, zlikovac, sakupivši svoju najveću snagu, svoju najopasniju lukavost, iskušavao ga je dok je postio 40 dana i 40 noći. Isus nije pokleknuo, već se odupro iskušenju. Njegove su riječi na odlasku bile: »Odstupi, Sotono.«¹⁰

Isus je hodao putem boli. Razmislite o Getsemanskom vrtu gdje je bio u »smrtnoj borbi… a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padaju na zemlju«.¹¹ A nitko ne može zaboraviti njegovu patnju na okrutnom križu.

Svatko od nas će hodati putem razočaranja, možda zbog propuštene prilike, zlouborabe moći, odabira voljenih ili vlastitih odabira. Put iskušenja će također biti put svakog od nas. Čitamo u 29. odsjeku Nauka i saveza: »I neizbježno je da đavao napastuje sinove ljudske, u protivnom se oni ne bi mogli opredijeliti.«¹²

Hodat ćemo i putem boli. Mi, kao sluge, ne možemo očekivati da primimo više od Učitelja, koji je napustio smrtnost tek nakon velike boli i patnje.

Premda ćemo na putu naći gorku tugu, ipak možemo naći i veliku sreću.

S Isusom, možemo hodati putem poslušnosti. Neće uvijek biti lako, ali neka naša krilatica bude nasljeđe koje nam je ostavio Samuel: »Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovnujske pretiline.«¹³ Zapamtimo da je krajnja posljedica neposluha sužanjstvo i smrt, dok je nagrada za poslušnost sloboda i vječni život.

Mi, poput Isusa, možemo hodati putem služenja. Kao svijetlo dobrote je Isusov život dok je posluživao među ljudima. Donio je snagu udovima hromih, vid očima slijepih i sluh ušima gluhih.

Isus je hodao putem molitve. Naučio nas je kako se moliti dajući nam prekrasnu molitvu koju poznamo kao Gospodinovu molitvu. A tko može zaboraviti njegovu molitvu u Getsemanskom vrtu: »Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja.«¹⁴

Ostale upute koje nam je Spasitelj dao u rukama su nam – nalaze se u Svetim pismima. U svojoj propovijedi na gori, govori nam da budemo milostivi, skromni, pravedni, čista srca i mirotvorci. Upućuje nas da hrabro ustanemo za naša vjerovanja, čak i kada smo ismijavani i proganjani. Poziva nas da pustimo da naše svjetlo sjaji tako da ga drugi mogu vidjeti i poželjeti slaviti Oca na Nebu. Uči nas da budemo moralno čisti u mislima i djelima. Govori nam da je važnije položiti blaga na nebu nego na zemlji.¹⁵

Njegove prispodobe podučavaju uz moć i ovlast. S pričom o dobrom Samarijancu, uči nas voljeti svoje bližnje i služiti im.¹⁶ U svojoj prispodobi o talentima, podučava nas da se unaprjeđujemo i težimo savršenstvu.¹⁷ S prispodobom o izgubljenoj ovci, upućuje nas da spasimo one koji su napustili put i izgubili se.¹⁸

Dok težimo staviti Krista u središte svoga života proučavanjem njegovih riječi, slijeđenjem njegovih naučavanja i hodanjem njegovim putem, on nam je obećao udio u vječnom životu za koji je umro da bi ga stekao. Nema višeg cilja od tog, da odlučimo prihvatiti njegov nauk i postati njegovi učenici te izvršavati njegovo djelo cijelog svog života. Ništa drugo, niti jedan drugi izbor koji donesemo, ne može od nas napraviti ono što on može.

Dok razmišljam o onima koji su istinski pokušali slijediti primjer Spasitelja i hodali njegovim putem, pred oči mi dolaze imena Gustava i Margarete Wacker - dva najkristolikija pojedinca koje sam ikada poznavao. Oni su porijeklom bili Nijemci koji su imigrirali u istočnu Kanadu, a sreo sam ih kada sam tamo služio kao predsjednik misije. Brat Wacker zarađivao je za život kao brijač. Iako su njihova sredstva bila ograničena, oni su dijelili sve što su imali. Nisu bili blagoslovljeni djecom, ali su brinuli o svima koji su ušli u njihov dom. Učeni i profinjeni muškarci i žene tražili su ove ponizne, neobrazovane sluge Božje i smatrali su se sretnima ako su mogli provesti sat vremena u njihovoj nazočnosti.

Izgled Wackerovih bio je običan, njihov engleski jezik bio je nesavršen i pomalo težak za razumjeti, njihov dom je bio skroman. Nisu imali automobil niti televizor, niti su činili bilo što na što svijet obično obraća pozornost. Ipak, vjernici su utirali put do njihovih vrata kako bi osjetili duh koji je tamo prebivao. Njihov je dom bio raj na zemlji, a duh kojim su zračili širio je mir i dobrotu.

I mi možemo imati taj duh i dijeliti ga sa svijetom dok hodamo putem Spasitelja i slijedimo njegov savršen primjer.

U Mudrim izrekama nalazi se upozorenje: »Pazi na stazu kojom kročiš.«¹⁹ Dok tako činimo, imat ćemo vjere, čak i želje, hodati putem kojim je Isus hodao. Nećemo imati sumnje jesmo li na pravom putu kojim naš Otac želi da hodamo. Spasiteljev primjer daje okvir za sve što radimo, a njegove riječi nude siguran smjer. Njegov će nas put sigurno odvesti kući. Neka to bude naš blagoslov, molim se u ime Isusa Krista, kojeg volim, kojem služim i o kojem svjedočim. Amen.