21. poglavlje

Moć dobrote

Dobrotom i strpljenjem možemo smekšati srca i potaknuti druge ljude da žive pravedno.

Iz života Georgea Alberta Smitha

George Albert Smith čvrsto je vjerovao u moć dobrote da smekša srca. Podučio je da se trebamo »suočiti s našim problemima u duhu ljubavi i dobrote prema svima«.¹ Njegova unuka ispričala je kako njegova dobrota i pažnja za druge unose mir u napete situacije:

»Jednog vrućeg ljetnog dana nastao je problem ispod ulice u blizini djedove kuće u Salt Lake Cityju, a neki su radnici iz grada došli da to poprave. Vani je bilo vruće, sunce je upržilo, a posao se sastojao od korištenja pijuka i lopate pri čemu je znoj lijevao s lica i leđa muškaraca dok su kopali cestu. Radnici nisu birali riječi, ili ih njihove majke nisu bolje naučile, već su psovali i bili vulgarni. Njihove su riječi ubrzo postale uvredljive mnogim susjedima čiji su prozori bili otvoreni jer su htjeli uhvatiti malo povjetarca koji bi im pomogao da se rashlade.

Netko od njih je izašao i zamolio ljude da prestanu s vulgarnostima, a pritom je naglasio da ovdje živi brat Smith – i zamolio da pokažu malo poštovanja i budu tiši. Na to su ljudi razvezali usta novim nizom vulgarnih riječi. Djed je tiho pripremio malo limunade i stavljajući čaše i bokal na pladanj ponudio je ljudima koji su naporno radili rekavši: ‘Moji prijatelji, djelujete pregrijano i umorno. Zašto ne biste došli i sjeli pod moja stabla i popili hladno piće?’ Njihova je ljutnja nestala, a ljudi su na dobrotu reagirali s krotkošću i zahvalnošću. Nakon ugodne kratke stanke vratili su se na posao i dovršili ga pažljivo i tiho.«² [Vidi 1. prijedlog na 212. stranici.]

Jedan od razloga zašto se predsjednik Smith odnosio prema ljudima s dobrotom bilo je njegovo uvjerenje da u svakome postoji urođena dobrota. Svega nekoliko tjedana prije smrti predsjednika Smitha, starješina Matthew Cowley, član Zbora dvanaestorice, posjetio ga je u bolnici. »Prišao sam njegovom krevetu«, rekao je, »i on je posegnuo prema meni i primio me za ruku, i čvrsto je stisnuvši rekao: ‘Mladiću, sjeti se da sve dane svog života možeš pronaći dobro u svakome ako ćeš to tražiti.’«

Starješina Cowley na to je rekao o predsjedniku Smithu:

»Volio je svakoga jer je mogao vidjeti dobro u njima. Nije gledao na grijeh ni s najmanjom mjerom popustljivosti, ali je volio grešnika jer je znao da je Bog ljubav [vidi 1. Ivanova 4:16], i da Božja ljubav obnavlja ljudske duše i kroz taj proces može pretvoriti grešnika u sveca.

Možda ima grešnika koji su pogrešno zamijenili njegovu ljubav za poštovanje. On nije poštivao grešnika, već ga je volio. Siguran sam da je ljubav pronašla odgovor u srcima i životima onih koje je volio.«³

Naučavanja Georgea Alberta Smitha

Duh Gospodnji je duh dobrote, a ne grubosti i kritike.

Ponekad osjećam tugu kad čujem da netko govori ružne stvari, ne samo o ljudima u našoj Crkvi, već o ljudima u svijetu. Ružne se stvari obično ne govore po nadahnuću od Gospodina. Duh Gospodnji je duh dobrote; on je duh strpljenja, on je duh dobrohotnosti, ljubavi tolerancije i trpljenja; i ne postoji nijedan među nama tko ne treba sve ove vrline koje su rezultat posjedovanja Duha našeg Nebeskog Oca.⁴

Treba koristiti svaki utjecaj koji vodi ka miru. Lucifer koristi sva sredstva da uništi duše ljudske obitelji. On je aktivniji više nego što je ikada bio i djeluje na podmukle načine. Neću koristiti vrijeme za nabrajanje mnogih načina na koje djeluje, ali ima jedan način na koji radi, i tako je radio od početka svijeta, a to je da dovodi u kušnju jednu osobu da uništi ugled druge govoreći ružne stvari o njoj.⁵

Tako je jednostavno kritizirati drugoga, pronaći manu, a ponekad govorimo oštro o našim susjedima i prijateljima. Ovo nam je rekao naš Nebeski Otac … :

»Nemojte suditi, da ne budete suđeni!

Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti.

Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš!

Kako li možeš reći bratu: ‘De da ti izvadim trun iz oka!’ dok je brvno u tvom oku?« [Matej 7:1–4.]

Mi smo kao narod primili savjet da ne budemo kritični, neljubazni, da ne govorimo oštro o onima s kojima se družimo. Trebali bismo biti najbolji primjer toga u svijetu. Razmislite o kritici danas. Uzmite novine i pročitajte ružne stvari koje neka osoba govori o drugima, a ipak u mnogim slučajevima osoba koja kritizira ima brvno u svom oku i uopće ne vidi jasno, no smatra da njegov brat ima trun u svom oku.⁶ [Vidi 2. prijedlog na 212.]

Nismo li prilično skloni ograničenjima i slabostima naših bližnjih? Ipak, to je suprotno učenjima evanđelja Isusa Krista. Postoji tip ljudi koji uvijek na destruktivan način pronalaze mane i kritiziraju. Postoji razlika u kritici. Ako možemo dati konstruktivnu kritiku pod utjecajem Duha Gospodnjeg, možemo korisno i ispravno promijeniti neke stvari koje su učinjene. Ali ako posjedujemo duh pronalaženja mana, isticanja slabosti i propusta u drugima na destruktivan način, to nikada ne dolazi kao rezultat suputništva Duha našeg Nebeskog Oca i uvijek je štetno.⁷

Trebali bismo tražiti vrline u drugima i davati iskrene pohvale.

Stojim ovdje večeras da vam govorim o čovjeku koji se prije nekoliko godina vratio kući… Govorim o Francisu M. Lymanu [iz Zbora dvanaestorice apostola] i želim vam reći da je taj veliki čovjek bio blag kao dojenče, blag kao malo dijete, s predivnom željom da pomogne i potakne. Slušao sam ga kako pohvaljuje braću mnogo puta kada su učinili nešto hvalevrijedno – jedan je dao dobar govor, drugi je iznio uvjerljivo svjedočanstvo, treći učinio nešto drugo vrijedno pohvale. Vidio sam ga kako ih grli i kaže: »Ponosan sam na tebe i na dobro koje si učinio.« Nije li pohvalno živjeti na taj način? To je način da usrećimo sebe. Kada bismo, umjesto ljubomore, vidjeli, cijenili i pohvaljivali vrline i sposobnosti naših bližnjih, kada bismo vidjeli moć za dobro u [drugima], koliko bi to bilo bolje.

Mnogi od nas žive u takvom okruženju da smo gotovo nijemi kada je u pitanju davanje pohvale za nekoga. Čini se da ne možemo reći stvari koje bismo mogli reći… za blagoslov drugih. Tražimo vrline u našim suradnicima i kada ih primijetimo, usrećimo ih tako da ih pohvalimo.⁸

Molim vas, moja braćo sestre, budimo velikodušni jedni s drugima. Budimo strpljivi jedni s drugima kao što bismo željeli da drugi budu s nama. Primijetimo vrline naših bližnjih i naših prijatelja i govorimo o njima, a nemojmo tražiti mane i kritizirati. Ako to učinimo, zračit ćemo sunčevom svjetlošću, i voljet će nas oni koji nas najbolje poznaju.⁹ [Vidi 3. prijedlog na 212. stranici.]

Dobrota ima moć povesti ljude dalje od njihovih pogrešaka.

Ima onih koji će griješiti. Među nama danas ima onih koji su skrenuli s puta, ali i oni su djeca našeg Gospodina i on ih voli. Dao je vama i meni pravo da im priđemo s ljubaznošću, ljubavlju, strpljenjem i željom da ih blagoslovimo, i da ih spasimo od pogrešaka koje rade. Nije moje pravo suditi onima koji su radili pogreške i koji ih još uvijek rade, osim ako sam pozvan vlašću koja mi je udijeljena. Ali moje je pravo, ako ih vidim kako čine pogrešne stvari, da ih na neki način, ako je to moguće, vratim na put koji vodi ka vječnom životu u celestijalnom kraljevstvu.¹⁰

Nemojmo se žaliti na naše prijatelje i bližnje jer ne rade ono što bismo mi htjeli da rade. Umjesto toga, volimo ih tako da počnu raditi ono što bi naš Nebeski Otac htio da rade. Mi to možemo i ne možemo osvojiti njihovo povjerenje ili njihovu ljubav na nijedan drugi način.¹¹

Kakva radost, kakva utjeha, kakvo zadovoljstvo može doći u živote naših bližnjih i prijatelja kroz dobrotu. Volio bih napisati tu riječ velikim slovima i utkati je u zrak. Dobrota je moć koju nam je Bog dao da bismo otključali tvrda srca i pokorili tvrdoglave duše te ih doveli do razumijevanja njegovih svrha.¹² [Vidi 4. prijedlog na 213. stranici.]

Ljubav i dobrota u našim domovima mogu voditi našu djecu da poslušaju naš savjet.

Naša je dužnost – trebao bih reći da je naša povlastica kao i dužnost odvojiti dovoljno vremena da okružimo našu djecu s mjerama zaštite i da ih toliko volimo i pridobijemo njihovu ljubav da s radošću prihvate naš savjet.¹³

Živite na takav način, s ljubavlju i dobrotom, da mir, molitva i zahvalnost mogu zauvijek biti u vašim domovima. Ne dozvolite da vaši domovi budu mjesto za vješanje vaših šešira preko noći i mjesta na kojima se hranite, a zatim odjurite nekamo drugdje, već neka vaši domovi budu stalno prebivalište Duha Gospodnjega.¹⁴

Molim se da možemo biti ispunjeni s onim duhom koji dolazi od [Gospodina], a to je duh ljubavi, dobrote, pomaganja, strpljenja i dugotrpnosti. Tada, ako zadržimo taj duh s nama u našim domovima, naši sinovi i kćeri odrast će onakvi kakvi bismo mi željeli da budu.¹⁵

Sjećam se putovanja vlakom prema sjeveru od prije nekoliko godina. U putničkom sam vagonu ugledao ženu koju sam poznavao… Prepoznala me je dok sam išao kroz prolaz vagona. Obratila mi se i ja sam je upitao: »Kamo idete?« Rekla je: »Idem u Portland, [Oregon].« Znao sam da obitelj nije bila imućna. Znao sam da je ova žena majka velike obitelji sinova, stoga sam rekao: »Zbog čega idete u Portland?« Rekla je: »Sin mi je tamo u bolnici.«

Nisam znao da se itko od njezine djece preselilo, stoga sam i dalje postavljao pitanja, a ona je zatim otvorila svoju dušu. Rekla je: »Moj najmlađi sin je prije nekoliko tjedana napustio dom i nije nam rekao kamo ide. Nije nam se uopće javio, a on je mislio da će poći u svijet bez sumnje i vidjeti ga za sebe, a prva informacija o tome gdje se nalazio bila je telegram koji je došao iz bolnice Mery u Portlandu, u kojem je pisalo da je naš dječak bolestan i da je u toj bolnici.« Nastavila je: »Naravno da nas je poruka jako šokirala. Preostala je samo jedna stvar, a to je da pronađem sredstva i odmah odem k tom dječaku.«…

Bila je spremna sjediti uspravno tijekom te duge vožnje, danju i noću, ne zamjerajući zloću i bezobzirnost njezinog sina, već razmišljajući da je on njezin, da joj pripada, da ga je Bog dao njoj, i da naš Nebeski Otac očekuje od nje da upotrijebi sva moguća sredstva da obogati njegov život i pripremi ga za prilike koje ga čekaju. Stoga je kroz duge noćne sate, dok je vlak tutnjao po tračnicama, ova dobra žena sjedila, čeznući za svojim dječakom, svakim kilometrom bila malo bliža tom magnetu koji je vukao njezino srce. Kada je naposljetku stigla, koliko god je brzo mogla, došla je do bolnice. Slučajno se poklopilo da mjesto na kojem sam odsjeo nije bilo daleko od bolnice, stoga sam otišao tamo da vidim što se dogodilo.

Tamo je ona draga majka sjedila pored kreveta svog sina koji je bio zahvaćen ozbiljnim napadom upale pluća, i ležao u boli. Ona ga nije kritizirala što je bio nepažljiv prema njoj. Nije mu zamjerala njegovu bezobzirnost i nehaj, jednostavno je bila zahvalna što je mogla biti sa svojim sinom kojeg joj je podario Bog. Sada je pokušavala njegovati dijete za koje je ušla u savez sa svojim Nebeskim Ocem da ga dovede na ovaj svijet. On je, inače, imao oko 16 godina, ali ipak je bio njezino dijete. Pokušavala ga je ohrabriti govoreći mu ono što će ga usrećiti i učiniti zadovoljnim, ističući mogućnosti koje će imati kada ozdravi. Umjesto boli i tjeskobe koja je ispunila tu prostoriju prije njezinog dolaska, savršen krug svjetlosti, mira i sreće proširio se nad licem tog dječaka dok je gledao u lice one koja je ponudila svoj život da bi on mogao biti, i koja je ovom prilikom prešla veliku udaljenost da sjedi pored njega i njeguje ga da preživi.

Ponekad se pitam shvaćaju li te majke kako su divne u očima svoje djece u takvim situacijama. Taj je dječak donio odluku prije nego što je njegova majka provela tamo neko vrijeme, da je nikada više neće izdati, da se nikada neće nepromišljeno odnositi prema onome što mu je dala, već je bio odlučan da će ime koje mu je dano ostati neokaljano dok god bude živ.¹⁶ [Vidi 5. prijedlog na 213. stranici.]

Molim se da će ljubav evanđelja našeg Gospodina gorjeti u našim dušama i obogatiti naše živote, da će zbog nje muževi biti bolji prema ženama, i žene bolje prema muževima, roditelji prema djeci, i djeca prema roditeljima zbog evanđelja Isusa Krista, koje je evanđelje ljubavi i dobrote.¹⁷

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Razmotrite ove ideje dok proučavate poglavlje ili dok se pripremate podučavati. Za dodatnu pomoć pogledajte stranice v–vii.

Pročitajte priču o Georgeu Albertu Smithu dok je radio limunadu za iscrpljene radnike (205. stranica). Kada ste vidjeli da je čin dobrote smekšao nečije srce? Koji su neki od problema za koje mislite da se mogu riješiti u »duhu ljubavi i dobrote prema svima«?
Predsjednik Smith je podučio da »[bismo] trebali… biti najveći primjer… u svijetu« u izbjegavanju oštre kritike (208. stranica). Koje su neke situacije u kojima možemo postaviti takav primjer? Prema vašem mišljenju, zašto su oštra kritika i traženje mana štetni?
Na stranicama 208–209, predsjednik Smith govori o starješini Francisu M. Lymanu kako pohvaljuje svoju braću. Kako je na vas utjecalo kada vam je netko udijelio iskrenu pohvalu? Izdvojite trenutak da razmislite o nekome koga trebate pohvaliti.
Predsjednik Smith je podučio da je »dobrota je moć koju nam je Bog dao da bismo otključali tvrda srca« (209. stranica). Kojih se priča iz Svetih pisama možete sjetiti koje prikazuju to načelo? (Na primjer, pogledajte Matej 9:10–13; Alma 20:1–27.)
Ponovite priču o majci koja je posjetila svog sina u bolnici (stranice 210–212). Kada dijete zastrani, zašto je ponekad teško reagirati onako kako je reagirala majka u priči? Uz molitvu promislite na koji način duh dobrote i strpljenja može unaprijediti vaš odnos s članovima obitelji.

Povezani stihovi iz Svetih pisama: Mudre izreke 15:1; Matej 18:15; Ivan 8:2–11; Efežanima 4:29–32; 3. Nefi 12:22–24; Nauk i savezi 121:41–46

Pomoć pri podučavanju: Rasprave u manjim grupama »većem broju ljudi da[ju] priliku da sudjeluju u lekciji. Pojedinci koji obično oklijevaju sudjelovati mogu iznijeti ideje u manjoj grupi koje inače ne bi iznijeli pred cijelom grupom.« (Podučavanje, nema većeg poziva, 161).

»Djed je tiho pripremio malo limunade i stavljajući čaše i bokal na pladanj ponudio je ljudima koji su naporno radili.«

»Živite na takav način, s ljubavlju i dobrotom, da mir, molitva i zahvalnost mogu zauvijek biti u vašim domovima.«