23. poglavlje

»Od vas se traži da praštate«

Praštajući drugima, oslobađamo sebe tereta mržnje i pripremamo se za vječni život.

Iz života Georgea Alberta Smitha

Godine 1897, dok je još bio mladić, George Albert Smith pristupio je nacionalnoj gardi Utaha. Na poticaj nekih svojih kolega, kandidirao se za položaj u gardi, ali tjedana prije izbora, suparnički gardist počeo je širiti lažne glasine optužujući Georga Alberta Smitha za neetične radnje. Ishod je bio da je narednik Smith izgubio izbore za koje je smatrao da je trebao dobiti. Situacija je bila još teža budući da je čovjek koji je proširio lažne glasine nekoć bio prijatelj.

Iako se pokušao riješiti tog osjećaja, uvreda je ispunila srce Georgea Alberta Smitha gorčinom. Sljedeće nedjelje otišao je u Crkvu, ali je osjećao da ne bi trebao uzeti sakrament. Molio se za pomoć i shvatio da se treba pokajati zbog srdžbe koju je osjećao. Odlučio je potražiti svog prijatelja i pomiriti se s njim.

George Albert Smith otišao je izravno u ured tog čovjeka i blagim glasom rekao: »Brate, želim da mi oprostiš zbog mržnje koju sam prema tebi osjećao proteklih nekoliko tjedana.«

Srce njegovog prijatelja odmah se omekšalo. »Brate Smith, nemaš razloga tražiti oprost«, rekao je. »Meni treba tvoj oprost.« Rukovali su se i nakon toga ostali dobri prijatelji.¹ [Vidi 1. prijedlog na 233. stranici.]

Nekoliko godina kasnije, George Albert Smith učinio je praštanje drugima jednim od svojih doživotnih ciljeva kada je napisao svoja osobna uvjerenja: »Neću svjesno povrijediti ničije osjećaje, čak ni onima koji su sagriješili prema meni, već ću nastojati činiti dobro toj osobi i učiniti je svojim prijateljem.«²

Bliski suradnik predsjednika Smitha primijetio je da je sposobnost praštanja doista jedna od osobina koje ga definiraju: »Uistinu je praštao svima. Cijeli svoj život bio je svjestan zapovijedi Božje: Bog će oprostiti kome hoće oprostiti. Mi moramo oprostiti svima. On je to mogao učiniti, a zatim prepustiti stvar Bogu. Siguran sam da je oprostio i zaboravio. Kada onaj koji oprosti može zaboraviti, onda je ta osoba uistinu neobična osoba – Božji čovjek!«³

Naučavanja Georgea Alberta Smitha

Ako razumijemo evanđelje Isusa Krista, skloniji smo praštati drugima.

Ima jedna stvar koju trebamo njegovati, a to je sklonost da jedni drugima praštamo naše prijestupe. Duh oprosta je vrlina bez koje nikada nećemo potpuno dobiti blagoslove koje se nadamo primiti.⁴

Ljudi iz svijeta ne shvaćaju… kako se Spasitelj osjećao kad je u agoniji svoje duše zavapio svom Nebeskom Ocu, ne da bi osudio i uništio one koji su uzimali njegov život, već je rekao:

» Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!« (Luka 23:34.)

To bi trebao biti stav svih članova Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. To bi trebao biti stav svih Božjih sinova i kćeri i bio bi, kako mi se čini, kada bi potpuno razumjeli naum spasenja… Ljutnja i mržnja u našim srcima neće nam donijeti mir i sreću.⁵

Gospodin nam je dao važnu informaciju, objavio nam svoje misli i volju za nas, podučio nas stvarima koje svijet ne poznaje i u skladu s informacijom koju smo primili drži nas odgovornima i očekuje da živimo višim životom, savršenijim životom od onih koji ne razumiju evanđelje poput nas. Duh oprosta je nešto što bi na osobnu korist sveci posljednjih dana mogli više pokazati jedni prema drugima… Moramo doći u stanje da možemo oprostiti našoj braći.⁶ [Vidi 2. prijedlog na 233. stranici.]

Kada praštamo drugima, pokazujemo zahvalnost za oprost kojeg Nebeski Otac daje nama.

Vezano uz to [praštanje drugima], pročitat ću nekoliko stihova iz 18. poglavlja Mateja, počevši s 21. stihom. Apostoli su ovom prigodom bili s Učiteljem, a Petar mu je prišao i rekao:

»‘Gospodine, ako moj brat pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?’

Isus mu odgovori: ‘Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta.’« [Matej 18:21–22.]

Zatim je Spasitelj ispričao usporedbu… o dva čovjeka. Jedan je svom gospodaru dugovao veliku svotu novaca te mu je prišao i rekao da ne može platiti dug te ga zamolio da mu dug bude oprošten. Gospodar toga sluge je bio dirnut osjećajima sućuti i oprostio mu dug. Taj čovjek kojem je bilo oprošteno odmah je otišao i susreo jednog od drugova koji mu je dugovao manji iznos te je zahtijevao isplatu. Siromah nije mogao podmiriti obvezu i zauzvrat je tražio da mu dug bude oprošten. No nije mu bilo oprošteno. Naprotiv, bio je odveden i bačen u tamnicu po nalogu onoga kojem je već oprostio njegov gospodar. Kada su ostali sluge to vidjeli, otišli su do gospodara i rekli mu što se dogodilo, a on se naljutio i predao onoga kojem je oprošteno na mučenje dok ne isplati sve što duguje. Duša mu nije bila dovoljno širokogrudna da cijeni milost koja mu je ukazana i zbog manjka dobrohotnosti izgubio je sve. [Vidi Matej 18:23–35.]

Ponekada dođe do manjih razmirica među nama, i mi zaboravljamo strpljenje koje nam naš Otac na Nebu ukazuje, te u našim srcima veličamo nešto beznačajno što su naš brat ili sestra učinili i rekli o nama. Mi ne živimo uvijek po tom zakonu kojeg Gospodin želi da poštujemo po tim pitanjima. Zaboravljamo zapovijed koju je dao apostolima kroz riječi molitve, u kojoj im je rečeno da se mole kako bi im mogli biti oprošteni njihovi dugovi kao što oni praštaju dužnicima svojim [vidi Matej 6:12]. Osjećam da o tome trebamo puno učiti. Nismo se podložili zahtjevima našeg Nebeskog Oca onoliko koliko bismo to trebali.⁷ [Vidi 3. prijedlog na 233. stranici.]

Birajući da se ne uvrijedimo, možemo očistiti sve neprijatne osjećaje iz našeg srca.

Podučeni smo da ljubimo naše neprijatelje i molimo za one koji nas prezirno iskorištavaju i govore loše o nama [vidi Matej 5:44]… Kada ste oklevetani, nemojte klevetati. Kada drugi govore loše o vama, žalite ih i molite za njih. Upamtite primjer božanskog učitelja koji je, kada je bio obješen na drvo okrutnosti, rekao: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!«⁸

Ponekad brat na položaju na neki način povrijedi nekog člana Crkve, čega vjerojatno nije ni svjestan, a to dijete našeg Oca tiho nastavlja osjećati bol, umjesto da učini kako je Gospodin zapovjedio, da ode do osobe koja je nanijela uvredu i ljubazno iznese što osjeća u srcu i tom bratu pruži priliku da mu kaže: »Žao mi je što sam te uvrijedio i želim da mi oprostiš.« Posljedica je da u nekim slučajevima otkrivamo osjećaj mržnje kojeg je potaknuo Sotona.⁹ [Vidi 4. prijedlog na 233. stranici.]

Mi ne gajimo negativne osjećaje prema bližnjima; nemamo razloga za to. Ako nas pogrešno shvate, pogrešno citiraju i progone, trebamo upamtiti da su u Božjim rukama… Stoga kada blagujemo sakrament Gospodnje večere… očistimo svoja srca od svih loših osjećaja jedni prema drugima i prema našoj braći i sestrama koji nisu naše vjere.¹⁰

Praštajući drugima pripremamo se za celestijalno kraljevstvo.

Neka svatko od nas živi tako da neprijatelj nema moći nad nama. Ako postoje razmirice među vama, ako postoje neslaganja između vas i vaših susjeda, razriješite ih što brže možete, pod utjecajem Duha Gospodnjeg, tako da kada dođe vrijeme i vi i vaši potomci koji će ići za vama mogu biti spremni primiti naslijeđe u celestijalnom kraljevstvu.¹¹

U Nauku i savezima spominje se praštanje, gdje Gospodin daje zapovijed. Nalazi se u 64. odsjeku i odnosi se na nas u današnje vrijeme. Zapisano je sljedeće:

» Zaista, kažem vam, ja, Gospod, opraštam grijehe onima koji preda mnom priznaju grijehe svoje i traže oproštenje, ako samo ne sagriješiše smrtno.

Učenici moji u drevne dane nastojahu hvatati jedan drugoga i ne praštahu jedan drugomu u srcima svojim, a zbog tog zla bijahu ucviljeni i oštro kažnjeni.

Stoga, kažem vam, morate oprostiti jedan drugomu. Onaj, naime, koji ne oprosti bratu svojemu prijestupe njegove, stoji osuđen pred Gospodom, jer u njemu ostaje veći grijeh.«

Naglasio bih posljednji pročitani stih.

»Ja, Gospod, oprostit ću komu oprostiti hoću, no od vas se traži da praštate svim ljudima.

I morate reći u srcima svojim – Nek Bog presudi između mene i tebe i naplati tebi po djelima tvojim.« [NiS 64:7–11.]

Kada bismo samo mogli živjeli tako da, kada imamo razmiricu s našim bližnjim, umjesto da se postavljamo za suca, da se iskreno i svjesno obratimo našem Ocu na Nebu i kažemo: »Gospodine, sudi između mene i moga brata. Ti poznaješ moje srce. Ti znaš da nisam srdit na njega. Pomozi nam da vidimo na isti način i udijeli nam mudrost da se možemo pravedno ponijeti jedan prema drugome«, koliko bi manje razmirica bilo i kakvu bismo radost i blagoslove uživali. No, s vremena na vrijeme nastaju manje teškoće koje narušavaju ravnotežu naših svakodnevnih života i mi nastavljamo biti nesretni jer njegujemo neprimjeren utjecaj i ne osjećamo dobrohotnost …

»Sad, govorim vam o obiteljima vašim – budu li vas ljudi udarali, ili obitelji vaše, jedanput, a vi strpljivo podnesete i ne pogrdite ih, i ne pokušate se osvetiti, bit ćete nagrađeni.

No, ne podnesete li to strpljivo, uračunat će vam se kao da punom mjerom odmjeriste.« [NiS 98:23–24.]

To je također Učiteljeva riječ za nas. Ako živimo u skladu s tim zakonom, rast ćemo u milosti i snazi iz dana u dan, i u naklonosti našeg Nebeskog Oca. Vjera će se povećati u srcima naše djece. Voljet će nas zbog ispravnog i poštenog života i radovat će se što imaju takve roditelje. Kažem vam da ova zapovijed nije dana neutemeljeno, jer Gospodin je izjavio da ne daje ni jedan zakon bez razloga, već da je svaki postavljen kako bismo ga mi mogli obdržavati i živjeti prema njemu.

Na ovom ćemo svijetu biti kratko vrijeme. Najmlađi i najsnažniji među nama jednostavno se pripremaju za drugi život, a prije nego što dospijemo u slavu našeg Oca i uživamo u blagoslovima koje se nadamo primiti kroz vjernost, morat ćemo živjeti zakon strpljenja i praštati onima koji sagriješe protiv nas te ukloniti iz naših srca sve osjećaje mržnje prema njima.

»I, opet, udari li vas neprijatelj vaš po drugi put, i vi ne pogrdite neprijatelja svoga, i podnesete li to strpljivo, stostruka će vam biti nagrada vaša.

I, opet, udari li vas on i po treći put, a vi strpljivo podnesete, još će se četverostruko udvojiti ta nagrada vaša.« [NiS 98:25–26.] …

Neka Duh Učitelja prebiva s nama da možemo oprostiti svima kao što je On zapovjedio, oprostiti, ne samo s našim usnama već u dubini našeg srca, svaki prijestup koji su počinili protiv nas. Ako to činimo kroz život, Gospodnji blagoslovi prebivat će u našem srcu i našem domu.¹² [Vidi 5. prijedlog ispod.]

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Razmotrite ove ideje dok proučavate poglavlje ili dok se pripremate podučavati. Za dodatnu pomoć pogledajte stranice v–vii.

Razmislite o priči na 227. stranici i pročitajte 3. Nefi 12:22–24. Što mislite zašto Gospodin traži da se pomirimo s našom braćom i sestrama prije nego što možemo doći k njemu?
Na stranicama 228–229 predsjednik Smith objašnjava da nam naše znanje o naumu spasenja treba pomoći da više praštamo. Što mislite zašto je tako? Kako možemo »doći u stanje« (228. stranica) u kojem možemo oprostiti drugima?
Dok proučavate odsjek koji počinje na 229. stranici, razmislite o trenutku kada vam je Nebeski Otac oprostio. Što mislite zašto nas neuspjeh da oprostimo drugima čini nedostojnima oprosta kojeg tražimo?
Pročitajte drugi cijeli odlomak na 230. stranici. Što nas sprječava da se pomirimo s crkvenim vođom ili drugom osobom koja nas je svjesno ili nesvjesno povrijedila? Što možemo učiniti da prevladamo te teškoće?
Ponovite posljednji odsjek učenja (stranice 230–233). Kako nas naša spremnost da oprostimo priprema za celestijalno kraljevstvo? Na koje su načine naše obitelji blagoslovljene kada praštamo drugima?

Povezani stihovi iz Svetih pisama: Matej 5:23–24, 38–48; 6:12, 14–15; 7:1–5; 18:15; 1. Nefi 7:16–21; Nauk i savezi 42:88

Pomoć pri podučavanju: »Kada netko postavi pitanje, možete druge zamoliti da odgovore umjesto da vi odgovorite. Na primjer, možete reći: ‘To je zanimljivo pitanje. Što ostali misle o tome?’, ili: ‘Može li netko pomoći oko ovog pitanja?’« (Podučavanje, nema većeg poziva, 64.)

»Upamtite primjer božanskog učitelja koji je, kada je bio obješen na drvo okrutnosti, rekao: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!’«

»Ako postoje neslaganja između vas i vaših susjeda, razriješite ih što brže možete, pod utjecajem Duha Gospodnjeg.«