11. poglavlje

Istinska veličina

»Dosljedna nastojanja u malim stvarima svakodnevnog života vode ka istinskoj veličini.«

Iz života Howarda W. Huntera

Predsjednik Howard W. Hunter podučio je da istinska veličina ne dolazi kroz svjetovni uspjeh, nego kroz »tisuće malih djela… služenja i žrtava koje se sastoje od davanja ili gubljenja svog života za druge i za Gospodina«.¹ Predsjednik Hunter živio je svoj život prema ovom naučavanju. Umjesto da bude u središtu pažnje ili traži odobrenje od drugih, on je obavljao svoja djela služenja i žrtve koja su često prolazila neprimijećeno.

Jedan primjer relativno neprimijećene službe predsjednika Huntera bila je njega i briga o supruzi dok se više od jednog desetljeća borila sa sve lošijim zdravljem. Početkom 1970-ih, Claire Hunter počela je imati glavobolje i gubitak pamćenja. Kasnije je preboljela nekoliko manjih moždanih udara zbog čega joj je bilo teško govoriti ili koristiti svoje ruke. Kada joj je bila potrebna stalna njega, predsjednik Hunter ju je pružao kad god je mogao dok je istovremeno ispunjavao svoje odgovornosti kao apostol. Organizirao je da netko bude s Claire tijekom dana, no on je skrbio o njoj tijekom noći.

Zbog moždanog krvarenja koje je doživjela 1981. godine Claire više nije mogla hodati niti govoriti. Unatoč svemu, predsjednik Hunter povremeno bi ju podigao iz njezinih kolica i čvrsto je držao kako bi zaplesali kao što su to činili ranijih godina.

Nakon što je doživjela druge moždano krvarenje, liječnici su inzistirali da bude smještena u bolnicu, gdje je i ostala posljednjih 18 mjeseci svog života. Tijekom tog vremena, predsjednik Hunter odlazio je u posjet svaki dan osim kada bi putovao zbog crkvenih zaduženja. Kada se vratio, odlazio bi izravno iz zračne luke kako bi bio s njom. Većinu vremena bila je u dubokom snu ili ga nije prepoznala, no on joj je nastavio govoriti o svojoj ljubavi i brinuo se da joj bude ugodno.

Starješina James E. Faust iz Zbora dvanaestorice apostola kasnije je govorio da je »nježna skrb [predsjednika Huntera] za njegovu ženu Claire više od deset godina njezine bolesti bila jedna od najplemenitijih odanosti muškarca prema ženi koju su mnogi od nas vidjeli za života«.²

Nakon što je predsjednik Hunter preminuo, biografija u časopisu Ensign navodila je njegova naučavanja o istinskoj veličini i sažimala kako su ona upravljala njegovim životom.

»Iako bi ga njegova duboka skromnost sprječavala da ikada napravi usporedbu, predsjednik Hunter zadovoljio je svoju vlastitu definiciju veličine. Njegova veličina isplivala je u razdobljima njegovog života daleko od pažnje drugih kada je donosio važne odluke naporno raditi, pokušavati ponovno nakon neuspjeha i pomagati svojim bližnjima. Te osobine odražavale su se u njegovoj čudesnoj sposobnosti da uspije u raznim nastojanjima poput glazbe, prava, poslovanja, međunarodnih odnosa, drvodjelstva, i iznad svega, kao ‘dobri i vjerni slug[a]’ Gospodinov [Matej 25:21]…

Za četrnaestog predsjednika Crkve, ispunjavanje Gospodinovih svrha došlo je nesebično i prirodno kao i njegova nastojanja kao školaraca, mladog oca, predanog biskupa i neumornog apostola. Gospodinov vinograd, kako je to Howard W. Hunter to vidio, zahtijeva trajno održavanje, a sve što je Učitelj od njega tražio jest da bude ‘dobri i vjerni slug[a]’. To je predsjednik Hunter ispunio s istinskom veličinom, sa stalnom pažnjom prema Spasiteljevom primjeru, kojemu je služio do kraja«.³

Naučavanja Howarda W. Huntera

Svjetovna definicija veličine često je obmanjujuća i može potaknuti štetne usporedbe.

Mnogi sveci posljednjih dana su sretni i uživaju u mogućnostima koje život pruža. Ipak, brine me što su neki među nama nesretni. Neki od nas smatraju da ne dostižemo svoje očekivane ideale. Posebno se brinem za one koji su pravedno živjeli, ali smatraju – zbog toga što nisu postigli mnogo u svijetu ili u Crkvi što su drugi postigli – da nisu uspjeli. Svatko od nas želi postići određenu veličinu u ovom životu. I zašto ne bismo? Kako je netko jednom primijetio, u svakome se od nas odvija velika borba sa žudnjom prema nebeskom domu (vidi Hebrejima 11:13–16; NiS 45:11–14).

Shvaćajući tko smo i što možemo postati uvjerava nas da Bogu ništa nije nemoguće. Od kada smo naučili da Isus želi budemo njegovi učenici, s vremenom više učimo o osnovnim načelima evanđelja, podučeni smo težiti savršenstvu. Stoga nam nije novo da govorimo o važnosti postignuća. Teškoće nastaju kada preuveličana očekivanja svijeta izmijene definiciju veličine.

Što je istinska veličina? Što čini osobu velikom?

Živimo u svijetu koji naizgled štuje svoju vlastitu vrstu veličine i proizvodi svoje osobne junake. Nedavno anketiranje mladih u dobi od osamnaest do dvadeset i četiri godine otkrilo je da današnja mladež više voli »snažne, samostalne, uspješne pod svaku cijenu« pojedince i jasno nastoje izgraditi svoj život u luksuzu i »neograničenom bogatstvu«. Tijekom 1950-ih, junaci su uključivali Winstona Churchilla, Alberta Schweitzera, predsjednika Harryja Trumana, kraljicu Elizabetu i Helen Keller – slijepu i gluhu spisateljicu i lektoricu. To su bile osobe koje su ili promijenile tijek povijesti ili su zapamćeni zbog svojih nadahnujućih života. Danas, većina najboljih deset junaka su filmske zvijezde i drugi zabavljači, što upozorava na promjenu u našim stavovima (vidi U.S. News & World Report, 22. travnja 1985., str. 44–48).

Istina je da svjetovni heroji ne traju dugo u očima javnosti, no bez obzira, nikada ne nedostaje prvaka i velikih pobjednika. Gotovo svakodnevno slušamo o sportašima koji ruše rekorde, znanstvenicima koji izumljuju čudesne nove uređaje, strojeve i procese; liječnike koji spašavaju živote na nove načine. Stalno smo izloženi iznimno nadarenim glazbenicima i zabavljačima te neobično talentiranim umjetnicima, arhitektima i graditeljima. Časopisi, plakati i televizijske reklame bombardiraju nas sa slikama pojedinaca sa savršenim zubima i besprijekornim izgledom, koji nose modernu odjeću i čine sve što »uspješni« ljudi čine.

Budući da smo stalno izloženi svjetovnoj definiciji veličine, razumljivo je da uspoređujemo ono što jesmo i ono što su drugi – ili što naizgled jesu – kao ono što imamo s onime što imaju drugi. Iako je točno da uspoređivanje može biti korisno i može nas motivirati da ostvarimo mnogo dobroga i poboljšamo svoje živote, često dopuštamo da nepoštene i neprimjerene usporedbe unište našu sreću kada se zbog njih osjećamo neispunjeno, neprimjereno ili neuspješno. Ponekad smo, zbog tih osjećaja, zavedeni u pogrešan smjer i zadržavamo se na našim neuspjesima dok ignoriramo dijelove naših života koji mogu sadržavati sastavnice istinske veličini.⁴

»Istinska veličina [proizlazi iz] tisuće malih djela i zadataka služenja i žrtve koja se sastoje od davanja, ili gubljenja svog života za druge i za Gospodina«

Dosljedna nastojanja u malim stvarima svakodnevnog života vode ka istinskoj veličine.

Godine 1905., predsjednik Joseph F. Smith izrekao je ovu duboku izjavu o istinskoj veličini:

»One stvari koje nazivamo iznimnima, čudesnima ili neobičnima mogu stvarati povijest, ali ne stvaraju pravi život.

Zapravo, činiti dobro one stvari koje je Bog odredio da budu zajedničke većini čovječanstva je istinska veličina. Biti uspješan otac ili uspješna majka veći je pothvat nego biti uspješan general ili uspješan državnik« (Juvenile Instructor, 15. prosinca 1905., str. 752).

Ova izjava podiže pitanje: Koje je stvari Bog odredio da budu »zajedničke većini čovječanstva«? Zasigurno uključuju stvari koje moraju biti učinjene kako bi netko postao dobar otac ili dobra majka, dobar sin ili dobra kćer, dobar student, dobar cimer ili dobar susjed…

Ulaganje dosljednog truda u malim stvarima svakodnevnog života vodi ka istinskoj veličini. Točnije, to su tisuće malih djela i zadataka služenja i žrtve koja se sastoje od davanja, ili gubljenja svog života za druge i za Gospodina. To uključuje stjecanje spoznaje o našem Ocu na Nebu i evanđelju. Također uključuje dovođenje drugih u vjeru i društvo ovog kraljevstva. Te stvari obično nemaju pažnju ili divljenje svijeta.⁵

Prorok Joseph Smith brinuo se o svakodnevnim zadacima služenja i brige za druge.

Josepha Smitha se općenito ne pamti kao generala, gradonačelnika, arhitekta, urednika ili predsjedničkog kandidata. Sjećamo ga se kao proroka Obnove, čovjeka predanog ljubavi Božjoj i napredovanju njegovog djela. Prorok Joseph bio je svakidašnji kršćanin. Brinuo se o malim stvarima, svakodnevnim zadacima služenja i skrbi za druge. Kao trinaestogodišnji dječak, Lyman O. Littlefield bio je u karavani Sion koja je išla u Missouri. Kasnije je prepričao ovu situaciju malih, no ipak značajnih djela služenja iz života proroka.

»Putovanje je bilo iznimno teško za sve, a tjelesna patnja, popraćena spoznajom o progonstvu naše braće kojima smo putovali u pomoć, prouzročilo je da jednog dana zapadnem u stanje melankolije. Dok se karavana spremala krenuti, ja sam sjeo umoran i neraspoložen pored ceste. Prorok je bio najzaposlenija osoba u kampu, no kada me vidio, odstupio je od velikog tereta drugih dužnosti kako bi djetetu izrekao riječ utjehe. Stavljajući svoju ruku na moju glavu, rekao je: ‘Moj dječače, zar ovdje nema prostora za tebe? Ako nema, moramo ga stvoriti.’ Ova se situacija duboko urezala u moj um i ni vrijeme ni brige zrelijih godina nisu je izbrisale.« (Iz George Q. Cannon, Life of Joseph Smith the Prophet, Salt Lake City: Deseret Book Co., 1986., str. 344.)

Drugom prigodom, kada je guverner Carlin iz Illinoisa ovlastio šerifa Thomasa Kingu iz okruga Adams i nekolicinu drugih da uhite proroka i predaju ga glasnicima guvernera Boggsa iz Missourija, šerif King se teško razbolio. Prorok je u Nauvoou odveo šerifa u svoj dom i njegovao ga poput brata četiri dana (ibidem, str. 372.). Mala, ljubazna, ali ipak značajna djela služenja nisu bila povremena za proroka.

Pišući o otvaranju trgovine [proroka Josepha Smitha] u Nauvoou, starješina George Q. Cannon je zapisao:

»Prorok nije oklijevao upustiti se u trgovačke i industrijske pothvate; evanđelje koje je propovijedao odnosilo se na vremenito spasenje kao i na duhovno uzvišenje; i bio je spreman obaviti svoj dio praktičnog rada. To je činio ne razmišljajući o osobnoj dobiti« (ibidem, str. 385).

A u pismu, prorok je napisao:

»[Red Brick dućan u Nauvoou] je opskrbljen i prepunjen, a ja sam cijeli dan stajao za blagajnom dijeleći namirnice neprekidno kao i bilo koji službenik kojeg ste vidjeli, poslužujući one koji su bili primorani otići sa svoje uobičajene božićne i novogodišnje večere jer su trebali malo šećera, melase, grožđica itd.; a i da udovoljim sebi jer volim posluživati svece i biti sluga svima, nadajući se da mogu biti uzvišen u vrijeme od Gospoda određeno« (ibidem, str. 386).

O ovom prizoru, George Q. Cannon je izjavio:

»Kakav je prizor ovdje predstavljen! Čovjek kojeg je odabrao Gospodin da položi temelje njegove Crkve te da bude njezin prorok i predsjednik, uživa i ponosi se poslužujući svoju braću i sestre poput sluge… Joseph nije vidio dana kada nije osjećao da služi Bogu i stječe naklonost Isusa Krista pokazujući ljubaznost i pažnju ‘jednome od ovih najmanjih’« (ibidem, str. 386).⁶

»Prorok Joseph bio je svakidašnji kršćanin. Brinuo se o malim stvarima, svakodnevnim zadacima služenja i skrbi za druge.«

Istinska veličina proizlazi iz ustrajnosti u životnim teškoćama i od služenja na načine koji često prolaze neprimjetno.

Biti uspješan tajnik zbora starješina ili zbora učiteljica u Potpornom društvu, dobar susjed ili prijatelj koji sluša veliki je dio onoga što znači istinska veličina. Dati sve od sebe unatoč uobičajenim životnim bitkama – i moguće uoči neuspjeha – i nastaviti izdržavati i ustrajati u stalnim životnim teškoćama kada te bitke i zadaci doprinose napretku i sreći drugih i vlastitom vječnom spasenju – to je istinska veličina.

Svatko od nas želi postići određenu veličinu u ovom životu. Mnogi su već ostvarili velike stvari; drugi nastoje postići veličinu. Dopustite mi da vas potaknem da postignete, a u isto vrijeme upamtite tko ste. Nemojte dopustiti da vas iluzija prolazne svjetovne veličinu prevlada. Mnogi ljudi izgube svoje duše u takvim kušnjama. Vaše dobro ime ne vrijedi prodati – ni za koju cijenu. Prava veličina treba ostati istinita – »odani vjeri koju su naši roditelji cijenili, odani vjeri za koju su mučenici ginuli« (Hymns, 1985., br. 254).

Siguran sam da među nama postoje mnogi veliki, neprimijećeni i zaboravljeni junaci. Govorim o onima među vama koji tiho i dosljedno činite stvari koje trebate činiti. Govorim o onima koji su uvijek tu i uvijek spremni. Govorim o neuobičajenoj odvažnosti majke koja, sat za satom, danju i noću, skrbi za svoje bolesno dijete i ostaje s njim dok je njezin muž na poslu ili u školi. Uključujem one koji dobrovoljno daruju krv ili rade sa starijima. Razmišljam o onima među vama koji vjerno ispunjavate svoje svećeničke i crkvene odgovornosti i o učenicima koji redovito pišu kući kako bi zahvalili svojim roditeljima na njihovoj ljubavi i potpori.

Također govorim o onima koji ulijevaju drugima vjeru i želju da žive evanđelje – onima koji aktivno rade kako bi izgradili i uobličili živote drugih tjelesno, društveno i duhovno. Govorim o onima koji su pošteni, ljubazni i vrijedni u svojim svakodnevnim zadacima, ali koji su također sluge Učitelju i pastiri njegovim ovcama.

Ovime ne mislim umanjiti velika ostvarenja svijeta koji nam je dao toliko mnogo prilika i koji osigurava kulturu, red i uzbuđenje u našim životima. Samo ukazujem na to da se pokušamo jasnije usredotočiti na stvari u životu koje su od najvećeg značaja. Prisjetit ćete se da je Spasitelj rekao: »Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga« (Matej 23:11).⁷

Istinska veličina zahtijeva dosljedne, male i ponekad obične korake tijekom duljeg vremenskog razdoblja.

Svatko je od nas vidio kako pojedinci postaju bogati ili uspješni gotovo trenutačno – gotovo preko noći. No, vjerujem da iako ta vrsta uspjeha može doći nekome bez dugotrajne borbe, ne postoji nešto što se zove trenutna veličina. Ostvarenje istinske veličine jest dugotrajan proces. Može se sastojati od povremenih padova. Konačni rezultat ne mora uvijek biti jasno vidljiv, no čini se da uvijek zahtijeva redovne, dosljedne, male, i ponekad obične i skromne korake tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Trebamo upamtiti da je Gospodin rekao: »Iz onoga što je maleno proizlazi ono što je veliko« (NiS 64:33).

Istinska veličina nikada nije rezultat slučajnog događaja ili jednokratnog napora ili postignuća. Veličina zahtijeva razvoj karaktera. Zahtijeva brojne ispravne odluke u svakodnevnim odabirima između dobra i zla o čemu je starješina Boyd K. Packer govorio kada je rekao: »Tijekom godina ove male odluke biti uvezane zajedno i jasno će pokazati što cijenimo« (Ensign, studeni 1980., str. 21). Te će odluke također jasno pokazati što smo.⁸

Uobičajeni zadaci često imaju najveći pozitivni učinak na druge.

Dok procjenjujemo naše živote, važno je da gledamo, ne samo na naša ostvarenja, već i na uvjete u kojima smo radili. Svi smo različiti i jedinstveni; svi smo imali različite početne pozicije u utrci života; svi imamo jedinstvenu kombinaciju talenata i vještina; svi imamo naše vlastite izazove i ograničenja s kojima se natječemo. Stoga, naša procjena nas samih i naših postignuća ne bi trebala uključivati samo količinu, veličinu ili broj naših postignuća, nego, također, i uvjete koji su postojali i učinke koje su naši napori imali na druge.

Ovaj posljednji aspekt naše samoprocjene – učinak naših života na živote drugih – pomoći će nam razumjeti zašto obični, svakidašnji životni rad treba toliko visoko cijeniti. Često su uobičajeni zadaci koje izvršavamo oni koji imaju najveći pozitivni utjecaj na živote drugih, u usporedbi sa stvarima koje svijet često povezuje s veličinom.⁹

Činiti stvari koje je Bog odredio da su važne vodit će k istinskoj veličini.

Čini mi se da je vrsta veličine kakvoj bi naš Otac na Nebu želio da težimo u dosegu svih koji su u mreži evanđelja. Imamo neograničen broj mogućnosti učiniti mnogo jednostavnih i manjih stvari koje će nas u konačnici učiniti izvrsnima. Onima koji su posvetili svoje živote služenju i žrtvi za svoje obitelji, za druge, i za Gospodina, najbolji je savjet da učine više toga istoga.

Onima koji poboljšavaju djelo Gospodnje na toliko mnogo tihih, ali ipak značajnih načina, onima koji su sol zemlje, snaga svijeta i kralježnica svakog naroda – vama bih jednostavno iskazao svoje divljenje. Ako ustrajete do kraja i ako ste vrijedni u svjedočanstvu o Isusu, ostvarit ćete istinsku veličinu i jednog ćete dana živjeti u nazočnosti našeg Oca na Nebu.

Kako je predsjednik Joseph F. Smith rekao: »Nemojmo pokušavati zamijeniti istinski život umjetnim« (Juvenile Instructor, 15. prosinca 1905., str. 753). Upamtimo da čineći stvari koje su bile određene od Boga kao važne, potrebne i neophodne, iako ih svijet može smatrati nevažnima i beznačajnima, naposljetku će dovesti do prave veličine.

Trebamo nastojati upamtiti riječi apostola Pavla, naročito ako smo nesretni s našim životima i osjećamo da nismo ostvarili neki oblik veličine. Napisao je:

»Naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu,

nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno« (2 Korinćanima. 4:17–18).

Male su stvari značajne. Nemojmo pamtiti samo iznos novca koji su ponudili farizeji već udovičinog novčića, ne moći i snage filistinske vojske već Davidove hrabrosti i njegovog uvjerenja.

Nikada se ne bismo smjeli obeshrabriti u onim dnevnim zadacima koje je Bog odredio da budu »zajednički većini«.¹⁰

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Zašto smo ponekada nesigurni oko toga što je prava veličina? (Vidi 1. odsjek.) Zašto svjetovna definicija veličine dovodi do toga da se neki ljudi osjećaju neispunjeno i nesretno?
Kako se definicija predsjednika Huntera o istinskoj veličini razlikuje od svjetovne? (Vidi 2. odsjek.) Kako vam ova definicija istinske veličine može pomoći u vašem životu? Razmislite o nekim određenim »malim stvarima« kojima bi bilo dobro posvetiti više vremena i pažnje.
Što vas zadivljuje u malim djelima služenja Josepha Smitha, navedenim u 3. odsjeku? Koja su vas neka mala djela služenja blagoslovila?
Ponovite primjere iz 4. odsjeka o tome što čini istinsku veličinu. Kako ste vidjeli da ljudi pokazuju istinsku veličinu na ove načine?
Što možemo naučiti iz naučavanja iz 5. odsjeka o tome kako postići istinsku veličinu?
Koji su neki od primjera »uobičajeni[h] zada[taka] koje izvršavamo… koji imaju najveći pozitivni utjecaj na živote drugih«? (Vidi 6. odsjek.)
Razmislite o riječima predsjednika Huntera iz 7. odsjeka. Kako služenje i žrtvovanje vode do istinske veličine? Kako nam biti »vrijedni u svjedočanstvu o Isusu« pomaže ostvariti istinsku veličinu?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

1 Samuel 16:7; 1 Timoteju 4:12; Mosija 2:17; Alma 17:24–25; 37:6; Moroni 10:32; NiS 12:8; 59:23; 76:5–6; 88:125

Pomoć pri podučavanju

»Dok se u molitvi priprema podučavate možete biti vođeni naglasiti određena načela. Možda ćete steći razumijevanje kako najbolje predstaviti određene zamisli. Možda ćete otkriti primjere, ogledne lekcije i nadahnjujuće priče u jednostavnim životnim aktivnostima. Možda ćete osjetiti poticaj pozvati neku određenu osobu da vam pomogne u nastavi. Možda ćete se sjetiti osobnog iskustva kojeg možete ispričati drugima« (Podučavanje, nema većeg poziva [1999.], 48).