21. poglavlje

Vjera i svjedočanstvo

»Vrhovno postignuće života je pronaći Boga i znati da on živi.«

Iz života Howarda W. Huntera

Howard W. Hunter je započeo razvijati svoje svjedočanstvo još u ranom djetinjstvu u Boiseju, Idaho. Iako njegov otac tada nije bio član Crkve, njegova ga je majka podizala u evanđelju. »Na njezinim sam koljenima naučio moliti«, prisjeća se. »Primio sam svjedočanstvo kao dječak na majčinom koljenu.«¹

Howardovo je svjedočanstvo raslo tijekom godina. Kada je bio u svojim dvadesetim i dok je živio u Los Angelesu, Kalifornija, počeo je shvaćati važnost ozbiljnog proučavanja evanđelja. Napisao je: »«Iako sam većinu svog života prisustvovao u razredima u Crkvi, moje prvo istinsko osvješćivanje evanđelja dogodilo se tijekom nastave Nedjeljne škole u odjelu Adams gdje je podučavao brat Peter A. Clayton. On je posjedovao obilje znanja i sposobnost nadahnuti mlade ljude. Proučavao sam lekcije, pročitao zadatke koje nam je dao i sudjelovao u razgovoru o bilo kojoj dodijeljenoj temi… O tom razdoblju svoga života mislim o kao o vremenu kada su se evanđeoske istine počele odmotavati. Uvijek sam imao svjedočanstvo o evanđelju, ali sam odjednom počeo shvaćati.«²

Mnogo godina kasnije predsjednik Hunter je objasnio: »Dođe vrijeme kada shvatimo načela našega stvaranja i tko smo mi. Odjednom nam se to rasvijetliti, a žice našeg srca zaigraju. To je vrijeme kada svjedočanstvo ulazi u naše duše, a mi znamo, nesumnjivo, da je Bog naš otac – da živi, da je stvaran te da smo doslovno njegova djeca.«³

O vjeri i svjedočanstvu predsjednika Huntera, predsjednik Gordon B. Hinckley je rekao:

»Za predsjednika Huntera … postojala je snažna moć vjere. Postojala je sigurnost spoznaje o božanskim i vječnim stvarima… [On] je posjedovao sigurno i određeno svjedočanstvo o živućoj stvarnosti Boga, našeg Vječnog Oca. S velikim je uvjerenjem izražavao svoje svjedočanstvo o božanstvenosti Gospodina Isusa Krista, Otkupitelja čovječanstva.«⁴

»Najveća je potraga, potraga za Bogom – odrediti njegovu stvarnost, njegove osobne odlike, te osigurati spoznaju evanđelja njegovog Sina Isusa Krista.«

Naučavanja Howarda W. Huntera

Kroz vjeru, možemo pronaći Boga i spoznati da on živi.

Vrhovno postignuće života je pronaći Boga i spoznati da on živi. Poput drugih dostojnih postignuća, to mogu dobiti samo oni koji će vjerovati i imati vjeru u ono što je na prvu možda neće biti očito.⁵

Dok se čovjekove misli okreću prema Bogu i stvarima koje mu pripadaju, on tada prolazi kroz duhovnu preobrazbu. Ona ga uzdiže iz njegovog mjesta i daje mu plemenitu i bogoliku osobnost. Ako vjerujemo u Boga, mi tada koristimo jedan od najvećih zakona života. Najsnažnija moć u ljudskoj naravi jest duhovna snaga vjere.⁶

Najveća je potraga, potraga za Bogom – odrediti njegovu stvarnost, njegove osobne odlike, te osigurati spoznaju evanđelja njegovog Sina Isusa Krista. Nije lako pronaći savršeno razumijevanje Boga. Potraga zahtijeva neprekidno nastojanje i postoje oni koji se nikada ne pokrenu kako bi stremili toj spoznaji…

Bilo da čovjek traži spoznaju znanstvenih istina ili želi otkriti Boga, mora imati vjeru. To je polazišna točka. Vjera je definirana na mnoge načine, no najklasičniju definiciju dao je autora poslanice Hebrejima u ovim značajnim riječima: »Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo« (Heb 11:1). Drugim riječima, vjera nam ulijeva pouzdanje u ono čemu se nadamo i uvjereni smo u ono što ne vidimo… Oni koji iskreno traže Boga, ne vide ga, već spoznaju njegovu stvarnost s vjerom. Ona je više od nade. Vjera čini to uvjerenjem – dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.

Autor poslanice Hebrejima [apostol Pavao] nastavlja: »Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga« (Heb 11:3). Vjera je ovdje opisana kao vjerovanje ili uvjerenje kako je svijet stvoren riječju Božjom. Svjedoci se ne mogu proizvesti kako bi dokazali tu činjenicu, no vjera daje spoznaju kako je sve ono što vidimo u čudesima zemlje te u svoj prirodi stvoreno od Boga…

Zasigurno sam uvjeren da je Bog stvarnost – da on živi. Bog je naš Nebeski Otac, a mi smo njegova duhovna djeca. On je stvorio nebo i zemlju te sve na zemlji i autor je vječnih zakona kojima se upravlja svemirom. Ti se zakoni otkrivaju malo po malo dok čovjek nastavlja svoju potragu, ali su postojali oduvijek i ostat će nepromijenjeni.⁷

Kako bismo stekli spoznaju o stvarnosti Boga, moramo samo se vjerno truditi, činiti njegovu volju i moliti za razumijevanje.

Kako bismo spoznali Boga kao stvarnost, moramo slijediti smjer koji nam je on istaknuo za potragu. Jedini je put onaj koji vodi prema gore, a za njega su potrebni vjera i trud pa to nije lak smjer. Iz tog se razloga mnogi neće predati mukotrpnom zadatku da sami sebi dokazuju stvarnost Boga. Naprotiv, neki biraju lakši put i niječu njegovo postojanje ili samo slijede smjer nesigurnosti sumnjivaca…

Ponekad vjera znači vjerovati da je nešto istinito gdje dokaz nije dovoljan za uspostavu spoznaje. Moramo nastaviti potragu i slijediti upozorenje: »Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi, i tko kuca, otvara mu se« (Matej 7:7–8).

Opće je pravilo da nećemo dobiti vrijedne stvari osim ako nismo voljni platiti cijenu. Znanstvenik ne postaje naučenjak, osim ako se ne potrudi u radu i nastoji uspjeti. Ako nije voljan činiti to, može li reći da ne postoji stipendija? … Jednako je ludo reći da Bog ne postoji jer niste imali sklonost tražiti ga…

Kako bi pojedinac stekao nepokolebljivo znanje o stvarnosti Boga, on mora živjeti zapovijedi i nauk koje je Spasitelj proglašavao tijekom svojeg osobnog službeništva… Oni koji su voljni tražiti, nastojati i činiti Božju volju, doći će im spoznaja o stvarnosti Boga.

Kada čovjek pronađe Boga i shvati njegove putove, on shvaća da se ništa u svemiru ne događa slučajno, ali da su sve stvari rezultat prethodno uređenog božanskog nauma. Kakvo bogato značenje dolazi u njegov život! Shvaćanje koje nadilazi svjetovno učenje je njegovo. Ljepote svijeta postaju još ljepšima, a red u svemiru poprima veće značenje te sva Božja stvorenja sve više shvaćaju dok on svjedoči da Božji dani dolaze i odlaze te da se izmjenjuju razdoblja, svako u svom redu.⁸

Krist je tijekom svojeg službeništva objasnio način na koji netko zna istinu o Bogu. Rekao je : »Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe« (Ivan 7:17). Učitelj je također objasnio volju Oca i veliku zapovijed na ovaj način: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom« (Matej 22:37). Oni koji će nastojati činiti Božju volju i obdržavati njegove zapovijedi, primit će osobnu objavu o božanstvenosti Gospodinovog djela noseći svjedočanstvo o Ocu.

Onima koji žele razumijevanje, riječi Jakovljeve objašnjavaju kako se može steći: »Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se« (Jakovljeva 1:5). Ne čini se kako se Jakov odnosi na činjenično znanje u smislu znanosti, nego na objavu koja dolazi s visine i odgovara na pitanja ljudi kako odgovor na to upozorenje molitve…

Stoga imamo formulu za traženje za Boga i alate kako bismo ostvarili potraga – vjeru, ljubav i molitvu. Znanost je učinila čudesne stvari za čovjeka, no ne može postići ono što bi on trebao učiniti sam za sebe, od čega je najveće pronaći stvarnost Boga. Zadatak nije lak: rad nije lagan, ali kako je Učitelj izjavio: »Velika će biti plaća njihova, a vječna će biti slava njihova« (NiS 76:6).⁹

Moramo vjerovati da bismo vidjeli.

Toma je želio vidjeti, prije nego što povjeruje.

U večeri na dan uskrsnuća, Isus se pojavio i stao među svoje učenike u sobi u zatvorenoj sobi. Pokazao im je svoje ruke probodene čavlima i svoj bok proboden kopljem. Toma, jedan od dvanaestorice, nije bio prisutan kada se to dogodilo, no drugi su mu rekli sa su vidjeli Gospodina i da im je govorio… Toma je bio skeptičan te je rekao učenicima:

»Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati« (Ivan 20:25)…

U nekom smislu, Toma predstavlja duh našeg vremena. Nije zadovoljan s onime što nije mogao vidjeti, iako je bio s Učiteljem i znao njegova naučavanja u vezi s vjerom i sumnjom… Vjera nema prednost nad sumnjom kada netko mora osjetiti ili vidjeti kako bi vjerovao.

Toma nije bio voljan stajati na vjeri. Želio je pozitivan dokaz činjenica. Želio je spoznaju, a ne vjeru. Spoznaja je povezana s prošlosti jer naša iskustva u prošlosti jesu one stvari koje nam daju spoznaju, ali vjera je povezana s budućnošću – s nepoznatim gdje još nismo hodali.

Razmišljamo o Tomi kao onome koji je putovao i razgovarao s Učiteljem i kojega je Učitelj izabrao. Iznutra bismo željeli da se Toma mogao okrenuti prema budućnosti s pouzdanjem u stvari koje tada nisu bile vidljive, umjesto da je govorio: »Vidjeti jest vjerovati«…

Vjera nam daje pouzdanje u stvari koje nisu vidljive.

Tjedan dana kasnije, učenici su se ponovno zajedno sabrali u istom domu u Jeruzalemu. Ovoga puta i Toma je bio s njima. Vrata su bila zatvorena, ali Isus uđe i stade posred njih i reče: »‘Mir vama!’

Zatim reče Tomi: ‘Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!’« (Ivan 20:26–27).

»Isus mu reče: ‘Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!’« ([Ivan] 20:29).

Ovaj se događaj ističe kao jedna od najvećih lekcija svih vremena. Toma je rekao: »Vidjeti jest vjerovati«, ali Isus je na to odgovorio: »Vjerovati jest vidjeti«…

Klasični primjer vjere pripisuje se apostolu Pavlu u njegovoj poslanici Hebrejima: »Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo« (Heb 11:1).

Ova izjava ne pretpostavlja savršeno znanje, no opisuje vjeru kao ono što nekome daje sigurnost ili pouzdanje u ono što je još u budućnosti. Takvo što može postojati, no kroz vjeru se ostvaruje. Vjera pruža osjećaj povjerenja u ono što nije vidljivo ili podložno pozitivnom dokazivanju.

Čini se kao da je Toma izgubio svoje pouzdanje u budućnost. Gledao je u prošlost. Želio je dokaz koji tada nije bio vidljiv. Oni koji su izgubili vjeru ili im vjera nedostaje, žive u prošlosti – postoji gubitak nade za budućnost. Velika promjena dolazi u život onoga koji pronalazi obilje vjere dati sigurnost i pouzdanje.

»Slijepac povjerova i bi mu dopušteno vidjeti.«

Čovjek rođen slijep nije sumnjao, vjerovao je u Spasitelja.

Ako se vratimo na deveto poglavlje u Ivanu, čitamo o još jednom događaju u Jeruzalemu kada je čovjeku slijepom od rođenja vraćen vid. Bilo je to na šabat, a Isus je bio u blizini hrama kada je ugledao slijepca, a njegovi su ga učenici upitali:

»‘Rabbi, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, da se slijep rodio?

Nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi – odgovori Isus – već (je rođen slijep) da bi se na njemu očitovala božja djela.

Dok je dan, meni treba činiti djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.

Dok sam na svijetu, svjetlo sam svijeta’« (Ivan 9:2–5).

Isus zatim pljune na tlo načini glinu od pljuvačke pomiješane s prašinom. Pomaže oči slijepca i reče mu da se ode umiti u ribnjaku Siloe. Da je to bio Thomas, bi li on otišao kako bi mu bilo zapovjeđeno ili bi postavio pitanje: »Što dobro može proizaći ako ću se oprati u ustajaloj vodi tog prljavog ribnjaka?« ili »Kakva se medicinska svojstva nalaze u slini pomiješanoj s prašinom sa zemlje?« Izgleda kako su to razumna pitanja, no da je slijepac sumnjao i ispitivao, još uvijek bi bio slijep. S vjerom je povjerovao i učinio kako mu je rečeno. Otišao je i oprao se u vodi i vid mu se vratio. Vjerovati jest vidjeti…

»Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli.«

Slijepac povjerova i bi mu dopušteno vidjeti. Toma je odbio vjerovati sve dok nije mogao vidjeti. Svijet je pun Toma, no ima i mnogo onih poput tog slijepca iz Jeruzalema. Misionari Crkve susreću se s takvima svaki dan dok pronose svoju poruku svijetu, poruku obnovljenog evanđelja Isusa Krista… Neki su povjerovali, imali vjeru i krstili se. Neki neće prihvatiti jer ne vide ili osjete.

Nema pozitivnog, konkretnog, opipljivog dokaza da Bog živi, pa ipak milijuni znaju da živi kroz onu vjeru koja se sastoji od nevidljivih dokaza. Mnogi govore misionarima: »Prihvatio bih krštenje da mogu vjerovati da su Josepha Smitha posjetili Otac i Sin.« Zbog te činjenice ne postoji pozitivni, konkretni, opipljivi dokaz, ali onima, taknutima Duhom, vjera će stajati na mjestu takvog dokaza nevidljivih stvari. Sjetite se riječi raspetog Učitelja dok je stajao pred Tomom:

»Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli« ([Ivan] 20:29).

Oni koji vjeruju kroz vjeru će vidjeti.

Dodajem svoje svjedočanstvo svjedočanstvu tisuće misionara da Bog živi, da je Isus Spasitelj svijeta, da će oni koji će vjerovati kroz vjeru moći vidjeti.¹⁰

Djelovanje prema našoj vjeri vodi osobnom svjedočanstvu.

Kao djeca kao činjenicu smo prihvatili ono što su nam roditelji ili učitelji rekli zbog pouzdanja koje smo imali u njih. Dječak će skočiti s visine bez straha ako mu njegov otac kaže da će ga uhvatiti. Maleni ima vjeru da njegov otac neće pustiti da padne. Kako djeca odrastaju, ona započinju razmišljati sama, ispitivati i sumnjati u ono što nije predmet opipljivog dokaza. Imam sućuti za mladiće i djevojke kada iskrene sumnje obuzmu njihove umove i uključe se u veliki sukob rješavanja sumnji. Te se sumnje mogu riješiti, ako postoji iskrena želja znati istinu, primjenjujući moralni, duhovni i mentalni napor. Izronit će iz sukoba u čvršću, jaču i veću vjeru zbog borbe. Od jednostavne vjere, pune povjerenja, kroz sumnju i sukob, prešli su u čvrstu značajnu vjeru koja počiva na svjedočanstvu.¹¹

Studenti provode sate u znanstvenim laboratorijima provodeći eksperimente za pronalazak istine. Ako će isto činiti i s vjerom, molitvom, oprostom, poniznošću i ljubavlju, pronaći će svjedočanstvo Isusa Krista, davatelja tih načela.¹²

Evanđelje Isusa Krista nije samo evanđelje ili uvjerenje, ono je naum djelovanja… On nije rekao »promatraj« moje evanđelje, nego »živi« ga! Nije rekao: »Pogledajte njegovu strukturu i predodžbu«, nego: »Idite, činite, vidite, osjetite, dajte, vjerujte!«…

Djelovanje je jedan od temelja osobnog svjedočanstva. Najsigurnije svjedočanstvo je ono koje prvenstveno dolazi iz osobnog iskustva. Kada su Židovi izazvali nauk koji je Isus naučavao u hramu, odgovorio je: »Moja nauka nije od mene… nego od onoga koji me je poslao.« Zatim je dodao ključ osobnog svjedočanstva: »Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe« (Ivan 7:16–17).

Čujemo li imperativ u ovoj Spasiteljevoj izjavi? »Ako tko htjedne vršiti… znat će!« Ivan je istaknuo važnost tog imperativa i naglasio njegov značaj u svojoj [poslanici]. Rekao je: »Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je on živio« (1 Ivanova 2:6).

Ako samo govorimo, prihvaćamo i vjerujemo, to nije dovoljno. To nije potpuno sve dok ono što oni podrazumijevaju nije preneseno u dinamično djelovanje našeg svakodnevnog života. Tada je to najbolji izvor osobnog svjedočanstva. Čovjek zna jer je iskusio. On ne mora reći: »Brat Jones kaže da je to istina i ja mu vjerujem.« Može reći: »Živio sam ovo načelo u svom životu i znam kroz osobno iskustvo da djeluje. Osjetio sam njegov utjecaj, ispitao praktičnu primjenu te znam da je dobro. Mogu svjedočiti vlastitom spoznajom da je to istinito načelo.«

Mnogi ljudi nose takvo svjedočanstvo u svojim životima, a ne prepoznaju njegovu vrijednost. Nedavno je jedna mlada gospođa rekla: »Nemam svjedočanstvo o evanđelju. A htjela bih imati. Prihvaćam njegova naučavanja. Znam da djeluju u mom životu. A vidim da djeluju i u životima drugih. Kada bi samo Gospodin odgovorio na moje molitve i dao mi svjedočanstvo, bila bih najsretnija na svijetu!« Ta je mlada gospođa željela intervenciju čuda, pa ipak je već vidjela kako čudo evanđelja povećava i uzdiže njezin život. Gospodin je odgovorio na njezine molitve. Ona je stekla svjedočanstvo, no nije prepoznala zbog čega je to bilo.¹³

Kao zaređeni apostol i naročiti svjedok Krista, dajem vam svoje svjedočanstvo da Isus Krist uistinu jest Sin Božji… Po moći Duha Svetoga ja iznosim svoje svjedočanstvo. Znam Kristovu stvarnost kao da sam ga vidio vlastitim očima i čuo vlastitim ušima. Također, znam da će Duh Sveti potvrditi istinitost moga svjedočanstva u srcima svih onih koji slušaju uhom vjere.¹⁴

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Predsjednik Hunter podučava da je »vrhovno postignuće života je pronaći Boga i spoznati da on živi« (1. odsjek). Koja je uloga vjere u toj potrazi? Koja su vam iskustva pomogla da pronađete Boga i spoznate da on živi?
Predsjednik Hunter kaže kako »zadatak nije lak« te da »rad nije lagan« prilikom stjecanja spoznaje o Božjoj stvarnosti. Zašto mislite kako je za stjecanje spoznaje potrebno predano nastojanje? Zašto je obdržavanje zapovijedi važno za spoznaju Boga?
U 3. odsjeku predsjednik Hunter koristi kontrast između Tome i čovjeka slijepog od rođenja kako bi podučio da ćemo ako vjerujemo, moći vidjeti. Kako uvidi predsjednika Huntera u te priče imaju primjenu u vašem životu? Kako vam vjera može pomoći da vidite?
Pregledajte naučavanje predsjednika Huntera kako djelovanje po vjeri jest ključ za stjecanje svjedočanstva (vidi 4. odsjek). Koji su neki načini po kojima možete djelovati po vašoj vjeri? Kako vjera može nadvladati sumnju? Kako je djelovanje po vjeri pomoglo u osnaživanju vašeg svjedočanstva?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Ivan 17:3; Hebrejima 11:1–6; Alma 5:45–48; 30:40–41; 32:26–43; Eter 12:4, 6–22; Moroni 10:4–5; NiS 42:61

Pomoć pri podučavanju

»Postavljajte pitanja koja zahtijevaju da učenici pronalaze odgovore u Svetim pismima i naučavanjima proroka posljednjih dana« (Podučavanje, nema većeg poziva [1999.], 62).