Život i službeništvo Howarda W. Huntera
Dana 6. lipnja 1994., dan nakon što je Howard W. Hunter odijeljen kao predsjednik Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, uputio je dva poziva. Obraćajući se tonom nježnog poticaja, rekao je:
»Prije svega, pozvao bih sve članove Crkve da žive s više pozornosti prema životu i primjeru Gospodina Isusa Krista, posebno prema ljubavi, nadi i sućuti koje je pokazao. Molim se da se možemo jedni prema drugima odnositi s više ljubaznosti, više pristojnosti, više poniznosti, strpljivosti i opraštanja«1
Desetljećima je poticanje ljudi da slijede Spasiteljev primjer bilo središtem naučavanja predsjednika Huntera. »Molim vas da upamtite ovu jednu stvar«, rekao je nekoliko godina ranije. »Ako su naši životi i naša vjera usredotočeni na Isusa Krista i njegovo obnovljeno evanđelje, ništa ne može poći trajno po krivu. S druge strane, ako naši životi nisu usredotočeni na Spasitelja i njegova učenja, nijedan uspjeh ne može biti trajno ispravan.«2
Drugi poziv predsjednika Huntera članovima Crkve bio je da imaju više udjela u blagoslovima hrama:
»Također, pozivam članove Crkve da uspostave hram Gospodnji kao veliki simbol svojeg članstva i kao uzvišeno mjesto za njihove najsvetije saveze. Najdublja želja mog srca je da svaki član Crkve bude dostojan ulaska u hram. Nadam se da će svaki odrasli član biti dostojan važeće hramske preporuke i da će ju imati čak i ako blizina hrama ne dozvoljava njezinu neposrednu ili učestalu uporabu.
Budimo ljudi koji odlaze u hramove i koji vole hramove. Hrlimo u hram toliko često koliko vrijeme, sredstva i osobne okolnosti dopuštaju. Nemojmo odlaziti samo radi naših bližnjih koji su mrtvi, već odlazimo i radi osobnog blagoslova hramskog štovanja, radi svetosti i sigurnosti koji se daju unutar tih posvećenih zidova. Hram je mjesto ljepote, mjesto objave, mjesto mira. To je dom Gospodnji. On je svet Gospodinu. Trebao bi nama biti svet.«3
Predsjednik Hunter je nastavio naglašavati ova dva poziva tijekom svojeg služenja kao predsjednik Crkve. Iako je bio predsjednik samo devet mjeseci, ovi su pozivi nadahnuli članove Crkve diljem svijeta da budu kristolikiji i da s većim posvećenjem traže blagoslove hrama.
Počeci
Sredinom 19. stoljeća, preci Howarda W. Huntera iz četiri različitih zemalja pridružili su se Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana. S majčine su strane ti preci došli iz Danske i Norveške. Nakon iseljavanja iz svojih domovina, bili su neki od prvih naseljenika Mount Pleasant u Uti. Potomak ovih odlučnih pionira, Nellie Rasmussen, kasnije je postala prorokova majka.
S očeve je strane Howard imao potomke s dubokim korijenima iz Škotske i Nove Engleske. Oni koji su se priključili Crkvi puno su žrtvovali, no većina njih je prekinula svoje članstvo nakon nekoliko godina. Rođenje Johna Williama (Willa) Huntera 1879. označilo je početak trećeg naraštaja Hunterove linije koja više nije bila povezana s Crkvom. Pa ipak, Will Hunter će postati prorokov otac.
Kada je Will Hunter imao 8 godina, njegova se obitelj preselila u Baise, Idaho. Oko 16 godina kasnije, Will je upoznao Nellie Rasmussen kada je došla u Boise odsjesti kod tete i tetka. Will se uskoro počeo udvarati Nellie i nakon dvije ju je godine zaprosio. Nellie je neko vrijeme oklijevala, no Will je bio uporan i ona je naposljetku prihvatila njegovu prosidbu. Par se vjenčao u Mount Pleasantu, Utah, te se vratio u Boise kako bi se skrasili. Njihovo prvo dijete, Howard William Hunter, rođeno je u Boiseu 14. studenoga 1907. Njihovo jedino drugo dijete, kći kojoj su nadjenuli ime Dorothy, rođena je 1909.
Howard W. Hunter kao dijete
Graditi temelj za život
U vrijeme Howardovog rođenja, Crkva je imala samo jedan mali ogranak u Boiseu. Howardova je majka bila aktivna članica ogranka koja je odgajala svoju djecu u evanđelju. Howard je o njoj rekao: »Ona je uvijek bila vjerna… Služila je kao predsjednica Male škole i [Djevojaka]. Sjećam se odlazaka u Crkvu sa svojom majkom, ponekada i prije predviđenog sata za sastanke, a zatim ostajanja nakon sastanaka kako bi zgotovila svoj rad.«4 Iako Howardov otac nije bio član Crkve, nije se protivio obiteljskom sudjelovanju i povremeno je prisustvovao na sakramentalnim sastancima s njima
Uz to što je vodila svoju djecu na crkvene aktivnosti, Nellie Hunter je pomagala u izgradnji snažnih vjerskih temelja kod kuće. »Majka je bila ta koja je vodila u naučavanju evanđelja«, prisjećao se Howard. »Na njezinim smo koljenima naučili moliti… Primio sam svjedočanstvo kao dječak na majčinom koljenu.«5
Ogranak Boise je postao odjel 1913., nekoliko dana prije Howardovog šestog rođendana. Dvije godine kasnije, kada je Howard imao osam, radovao se krštenju. »Postao sam vrlo ushićen glede te mogućnosti«, rekao je. Međutim, njegov otac nije dao dopuštenje. Howard se prisjećao: »Otac… je osjećao da trebam pričekati dok ne budem znao kojim putem želim ići u životu. Htio sam biti kršten iako je vrijeme došlo i prošlo bez tog blagoslova.«6
Stoga što Howard nije bio kršten, nije mogao biti zaređen kao đakon kada je navršio 12. »Do tog su trenutka svi moji prijatelji bili zaređeni kao đakoni«, rekao je. »Stoga što nisam bio službeno član Crkve, nisam mogao činiti mnogo toga što su oni činili.«7 Howard je bio posebno klonuo duhom što nije mogao posluživati sakrament: »Sjedio sam na sakramentalnom sastanku s drugim dječacima. Kada je došlo vrijeme da oni posluže sakrament, utonuo bih u svoje sjedalo. Osjećao sam se tako izostavljenim.«8
Howard je ponovno pristupio svojem ocu, ovaj puta sa svojom desetogodišnjom sestrom Dorothy: »Poče[li smo] se ulagivati svojem ocu da nam dopusti da budemo kršteni. Također smo se molili da on kaže da. Bili smo presretni kada je naposljetku pristao.«9 Gotovo pet mjeseci nakon što je Howard navršio 12, on i Dorothy su kršteni na javnom bazenu. Ubrzo nakon toga, Howard je zaređen kao član te je po prvi puta posluživao sakrament. »Bio sam prestrašen, ali oduševljen što sam imao tu povlasticu«, prisjećao se.10 Među svojim ostalim dužnostima, Howard je pumpao mjehove za orgulje te je palio vatru kako bi ugrijao kapelu na hladna nedjeljna jutra. »Otvorio mi se potpuno novi svijet dok sam učio o odgovornosti članstva u Crkvi i obnašanja svećeništva«, rekao je.11
Kao mladić, Howard se pridružio odredu Izviđača u svojem odjelu i naporno je radio kako bi ostvario najvišu nagradu – Eagle Scout. Kako se približavao svojem cilju, uključio se u prijateljsko natjecanje. »Nas smo se dvojica natjecali tko će biti prvi Eagle Scout u Boiseju«, prisjećao se.12 Drugi je mladić prvi ostvario uvjete, no Howard se činio zadovoljan time što je druga osoba koja je osvojila nagradu.13
Howard je naučio biti radišan u životu. Pomagao je udovicama i drugim susjedima, prodavao je novine i radio na ranču svojeg ujaka. Kako je odrastao, njegovi su poslovi uključivali posluživanje na terenu za golf, dostavljanje telegrama, rad u ljekarni, tiskari, hotelu, robnoj kući i trgovini umjetnina.
Doroty Hunter je rekla da njezin brat ima »pokretačku težnju« i »blistav um«. 14 Sućut i velikodušnost su bile vrednote koje su nadopunjavale ove osobine. Prisjećajući se njegovog brižnog karaktera, Doroty je rekla: »Howard je uvijek želio činiti dobro i biti dobar. Divan brat, pazio je na mene. Bio je ljubazan prema našoj majci i ocu.«15
Howard je imao sućuti i prema životinjama. »Svaka je mačka lutalica mogla pronaći utočište u našoj kući, čak i kada se obitelj protivila«, rekao je.16 Jednom su neki dečki iz susjedstva mučili mačića bacajući ga u jarak za navodnjavanje u blizini kuće Hunterovih. Svaki puta kada je ispuzao van, dečki bi ga ponovno bacili unutra. Ubrzo je naišao Howard i spasio mačića. »Ležao je tamo gotovo mrtav«, Dorothy se prisjećala, »a on ga je donio kući.«17
»Neće preživjeti«, rekla je njegova majka.
»Majko, moramo pokušati«, insistirao je Howard.18
Dorothy je rekla da su ga »umotali u deku, stavili uz toplu peć i njegovali ga«, a ovom je brigom mačić živnuo i živio s obitelji mnogo godina.
Howard je zaređen kao učitelj 1923., netom prije osnivanja drugog odjela u Boiseu. U potrebi za mjestom na kojem će se sastajati i očekujući daljnji rast, mjesni crkveni vođe su predložile izgradnju sastajališta okola. Sveci u Boiseu su zamoljeni da doprinesu 20.000 američkih dolara za izgradnju građevine.19 Na sastanku na kojem su vođe zamolile za donacije, mladi je Howard W. Hunter bio prvi koji je dignuo ruku i zavjetovao se. Iznos koji je obećao – 25 američkih dolara – bio je veliki iznos 1923., posebice za petnaestogodišnjaka. »Radio sam i štedio dok nisam uspio u potpunosti otplatiti svoju obvezu«, kasnije je rekao.20 Sastajalište je dovršeno 1925., a predsjednik Heber J. Grant je došao u prosincu kako bi ga posvetio.21
Howard je od svoje mladosti pokazivao nadarenost za glazbu, a kao tinejdžer je naučio svirati nekoliko instrumenata. U dobi od 16 godina, osnovao je svoju glazbenu grupu koji je nazvao Hunter’s Croonaders. Ova je grupa često nastupala na plesovima, prijemima, dočecima i drugim događajima u području Boisea.
Kada je Howard navršio 19 godina, ponuđen mu je ugovor za sviranje glazbe na krstarici koja je išla za Aziju. Prva dva mjeseca 1927., Howardova je peteročlana grupa svirala tijekom večera i plesova dok je brod prelazio Pacifik i zaustavljao se u različitim gradovima Japana, Kine i Filipina. Krstarenje je bilo prosvjetljujuće iskustvo za Howarda, omogućujući mu da uči o drugim narodima i njihovim kulturama. Iako je većinu svoje zarade potrošio na razgledavanje i suvenire, obrazlagao je: »Obrazovanje je vrijedilo onoga što smo potrošili.«22
Howard W. Hunter, u sredini, s grupom Hunter’s Croonaders, 1927.
Vrijeme velikih odluka
Howard se vratio kući s tog krstarenja i saznao radosnu vijest da je njegov otac kršten u njegovoj odsutnosti. Iduće su nedjelje, Howard i njegov otac po prvi puta zajedno prisustvovali na svećeničkom sastanku. Brižni biskup je poticao Willa Huntera da bude kršten, a Howard je rekao »da je preko [kućnog] učitelja proizašlo veće zanimanje za Crkvu s njegove strane«.23
Howard nakon ovog krstarenja nije bio siguran u svoju budućnost. Bio je zaposlen svojim glazbenim aktivnostima i drugim poslovima, no nijedna od tih aktivnosti nije imala izgled dobre karijere. Kada je njegov poslovni pothvat zatajio u ožujku 1928., odlučio je posjetiti prijatelja u južnoj Kaliforniji. Prvotno je naumio ostati samo tjedan ili dva, no ubrzo je odlučio ostati i tražiti ono što je on opisao kao »zaposlenje s prilikom«.24 U Kaliforniji je pronašao ne samo zaposlenje, već i svoju suprugu, znatne prilike za služenje u Crkvi kao i dom na više od tri desetljeća.
Howardovo prvo zaposlenje u Kaliforniji bilo je prodavanje cipela i rad u tvornici pakiranja agruma gdje je tijekom nekoliko dana ukrcao u željezničke vagone između 45 i 50 tona naranči. »Nisam znao da ima toliko puno naranči na svijetu«, razmišljao je. Jednoga se dana »loše proveo« jer je trebao razvrstati limune prema boji, a nije mogao razaznati između nijansi žute i zelene zbog sljepoće za boje. »Mislio sam da ću dobiti živčani slom prije kraja dana«, prisjećao se.25
Nakon dva tjedna rada u pogonu za agrume, Howard se prijavio za posao u banci u Los Angelesu koja ga je odmah zaposlila i brzo ga počela unaprjeđivati. Također, nastavio je sa svojim glazbenim aktivnostima, svirajući večerima s raznim grupama. U rujnu 1928., oko šest mjeseci nakon što se Howard preselio u Kaliforniju, njegova se obitelj ponovno sjedinila kada su se njegovi roditelji i sestra preselili ondje.
U svojoj je mladosti Howard prisustvovao Crkvi, no nije opširno proučavao evanđelje. U Kaliforniji je mnogo pomnije proučavao evanđelje. »Moje prvo istinsko osvješćivanje evanđelja dogodilo se tijekom nastave Nedjeljne škole u odjelu Adams gdje je podučavao brat Peter A. Clayton«, prisjećao se. »On je posjedovao obilje znanja i sposobnost nadahnuti mlade ljude. Proučavao sam lekcije, pročitao zadatke koje nam je dao i sudjelovao u razgovoru o bilo kojoj dodijeljenoj temi… O tom razdoblju svoga života mislim o kao o vremenu kada su se evanđeoske istine počele odmotavati. Uvijek sam imao svjedočanstvo o evanđelju, no odjednom sam počeo shvaćati.«26 Za Howarda su iskustva u toj Nedjeljnoj školi začela doživotnu ljubav za proučavanje evanđelja.
Howard je uživao u druženju s drugim mladim odraslim osobama u području Los Angelesa. Zajedno su prisustvovali u Crkvi, ponekada su išli u dva ili tri odjela nedjeljom i sudjelovali u veoma raznolikim aktivnostima. Jedna je od tih aktivnosti imala trajan značaj za Howarda. Nekoliko mjeseci nakon što je stigao u Kaliforniju, on i neki prijatelji su prisustvovali na crkvenom plesu, a zatim su otišli na plažu kako bi surfali valovima. Te je večeri Howard upoznao Claru May (Claire) Jeffs, koja je bila na spoju s jednim od njegovih prijatelja. Howard i Claire su se uskoro počeli sviđati jedan drugome, što je procvjetalo u ljubav.
Izašli su na spoj nekoliko puta 1928., a ozbiljnije su se počeli viđati naredne godine. »Imala je svijetlo smeđu kosu i bila je prelijepa djevojka«, Howard je kasnije rekao. »Mislim da je ono što me se najviše dojmilo bila dubina njezinog svjedočanstva.«27 U proljetnu večer 1931., gotovo tri godine nakon što su se upoznali, Howard je poveo Claire do vidikovca iznad Tihog oceana. Ondje ju je zaprosio, a ona je pristala. Howard se prisjećao:
»Dovezli smo se do Palos Verdesa i parkirali se na liticama gdje smo mogli gledati kako se valovi valjaju s Pacifika i lome o stijene pod svjetlom mjeseca. Razgovarali smo o svojim planovima i ja samo joj stavio dijamantni prsten na njezin prst. Te smo noći donijeli mnoge odluke i neke važne zaključke vezane uz naše živote.«28
Ti su zaključci utjecali na to da Howard četiri dana prije vjenčanja donese neke odluke koje su mu promijenile život. Nakon što je te večeri svirao sa svojim bendom, spremio je svoje instrumente i nikada više nije profesionalno zasvirao. Sviranje glazbe na plesovima i zabavama »bilo je glamurozno na neke načine«, rekao je, »i dobro sam zarađivao«, do osjetio je da dijelovi tog stila života nisu bili spojivi sa životom koji je zamislio za svoju obitelj. »To je ostavilo prazninu u nečemu u čemu sam uživao, [ali] odluku nisam nikada požalio«, rekao je godinama kasnije.29 Njegov je sin Richard primijetio: »Često sam razmišljao o izuzetnoj stezi (zovem to odvažnost) koja je bila potrebna da se odustane od nečega što je duboko volio jer je cijenio nešto još i više.«30
Izazovi i blagoslovi tijekom prvih godina braka
Howard i Claire vjenčali su se u hramu Salt Lake 10. lipnja 1931. te su se vratili u južnu Kaliforniju kako bi započeli zajednički život. Poslovni uvjeti u Sjedinjenim Državama propadali su zbog Velike depresije i u siječnju 1932., banka u kojoj je Howard radio, bila je prisiljena zatvoriti svoja vrata. Naredne je dvije godine radio različite poslove pokušavajući skrpati kraj s krajem. On i Claire su bili odlučni da ostanu neovisni što je to duže moguće, no nakon godine dana su prihvatili poziv da neko vrijeme žive s Clairenim roditeljima.
Dana 20. ožujka 1934., rođeno je prvo dijete Howarda i Claire, sin kojem su nadjenuli ime Howard William Hunter ml., zvan Billy. Tog su ljeta primijetili da Billy izgleda letargično. Doktori su mu dijagnosticirali anemiju i Howard je dva puta davao krv radi transfuzije, no Billyjevo se stanje nije popravilo. Daljnje su pretrage otkrile ozbiljan problem s crijevima za koje su liječnici preporučili operaciju. Howard se prisjećao: »Odveden sam u sobu na stol pokraj njega i davao sam krv tijekom operacije. Liječnici na kraju nisu bili ohrabreni.«31 Tri dana kasnije, sedmeromjesečni Billy je preminuo dok su njegovi roditelji sjedili na krevetu pokraj njega. »Bili smo shrvani tugom i nijemi kada smo napustili bolnicu i otišli u noć«, napisao je Howard.32 »To nas je strašno pogodilo.«33
Dva mjeseca prije nego je Billy rođen, Howard se zaposlio u Centru za kontrolu poplava u okrugu Los Angelesa. Njegovo zaposlenje tamo upoznalo ga je pravnim dokumentima i sudskim postupcima pa je odlučio nastaviti karijeru kao odvjetnik. Ispunjavanje tog cilja iziskivalo je godine odlučnosti i marljivog rada. Kako nije stekao diplomu preddiplomskog stupnja, Howard je morao završiti mnoge tečajeve prije nego je mogao biti primljen na pravni fakultet. Tečajeve je pohađao navečer zbog posla. Čak i tijekom svojih godina na pravnom fakultetu, nastavio je svoje stalno zaposlenje. »Raditi cijeli dan i ići u školu navečer, a uz to pronaći vrijeme za učenje nije bilo lagan zadatak«, napisao je.34 »Nije mi bilo neobično učiti do duboko u noć.«35 Howard je održavao takav rigorozni raspored gotovo pet godina, a naposljetku je diplomirao 1939. kao treći u svojoj klasi.
Dok je Howard pohađao pravni fakultet, on i Claire dobili su dvojicu sinova – Johna 1936. i Richarda 1938. Zbog Howardovog zaposlenja u centru za kontrolu poplava, obitelj je uspjela kupiti malenu kuću.
Biskup odjela El Sereno
Godine 1940., oko godinu nakon što je Howard diplomirao pravo, pozvan je služiti kao biskup u novouspostavljenom odjelu El Sereno u Kaliforniji. Iznenađen ovim pozivom, rekao je: »Uvijek sam razmišljao o biskupu kao o starijem muškarcu i pitao sam se kako sam ja mogao biti otac odjela u mladoj dobi od trideset i dvije godine.« Predsjedništvo okola je odgovorilo uvjeravajući ga da će biti »dorastao zadatku«. Iako se Howard osjetio nadvladanim, obećao je: »Činit ću najbolje što mogu.«36 Ispunio je to obećanje s velikom predanošću, nadahnućem i sućuti tijekom više od šest godina svojeg služenja kao biskup.
Howard se ponovno suočio s teškim zahtjevima svojeg rasporeda i energije, no osjećao je da je je njegova služba uzvraćala mnogo blagoslova. »Otkrio sam da sam preplavljen iscrpljujućim odgovornostima«, rekao je. »Bio je to veličanstveni rad i veliki blagoslov.«37
Neposredna potreba za novim odjelom bila je pronaći mjesto za sastanke. Biskupstvo je unajmilo neke sobe u mjesnoj zgradi i članovi odjela počeli su prikupljati sredstva za vlastito sastajalište. Izgradnja crkvenih zgrada je ubrzo zaustavljena zbog Drugog svjetskog rata, no članovi odjela planirali su za budućnost i nastavili su prikupljati novac. Za jednu akciju prikupljanja sredstava, poznatu kao »projekt luka«, išli su u pogon za kiseljenje povrća kako bi rezali luk. Miris luka bi se zadržavao što je potaknulo biskupa Huntera da se našali: »Na sakramentalnom je sastanku bilo lako reći je li osoba išla sjeckati luk.«38
Druge aktivnosti prikupljanja sredstava uključivale su rezanje kupusa u pogonu za kiseli kupus te pakiranje i prodavanje viška žitarica za doručak. »To su bili radosni dani kada smo zajedno radili, ljudi svih staleža i sposobnosti podržavali su biskupstvo u prikupljanju sredstava za izgradnju kapele«, prisjećao se biskup Hunter. »Naš je odjel bio poput velike sretne obitelji.«39 Nakon mnogo strpljenja i žrtve, cilj o vlastitom sastajalištu odjela konačno je ostvaren 1950., gotovo četiri godine nakon što je Howard razriješen kao biskup.
Biti biskup tijekom Drugog svjetskog rata predstavljalo je jedinstvene izazove. Svi su muški članovi odjela služili u vojsci, ostavljajući obitelji bez muževa i očeva kod kuće. Nedostatak muškaraca predstavljao je i izazov u popunjavanju crkvenih poziva. Kao posljedica toga, tijekom svoje službe kao biskup, Howard je služio i kao vođa izviđača. »Imali smo skupinu dobrih mladića koje nismo mogli zanemariti«, rekao je. »Radio sam s dječacima gotovo dvije godine i oni su sjajno napredovali.«40
Howard je razriješen poziva biskupa 10. studenoga 1946. »Uvijek ću biti zahvalan za ovu povlasticu i obrazovanje tih godina«, rekao je. Iako je iskustvo bilo »teško na mnogo načina«, on i Claire »su bili zahvalni za vrijednosti koje je to donijelo našoj obitelji«.41 Izražavajući zahvalnost za službu biskupa Huntera, jedan je član odjela napisao: »Okupio je naše malo članstvo odjela u ujedinjenim nastojanjima i podučio nas da ostvarimo ciljeve koji su se činili izvan našeg dosega. Radili smo zajedno kao odjel, molili se zajedno, igrali se zajedno i štovali zajedno.«42
Iako je Howard razriješen 1946., njegova se posebna povezanost s članovima odjela El Sereno nastavila. Njegov je sin Richard rekao da je on »do kraja svojeg života ostao u kontaktu s njima te je znao gdje su bili i kakve su im bile okolnosti. Kada je god putovao u mjesto gdje je jedan od starih članova odjela [živio], kontaktirao bi ih. Ljubav koju je imao za članove odjela trajala je cijeli život.«43
Osnivanje obitelji i izgradnja karijere
Howard i Claire Hunter su bili brižni roditelji koji su podučavali svoje sinove vrijednostima, odgovornostima i važnosti evanđelja. Davno prije nego je Crkva odredila ponedjeljak za kućnu obiteljsku večer, obitelj Hunter je odvajala tu večer kao vrijeme za podučavanje, pričanje priča, igranje igara te zajedničke odlaske na razna mjesta. Dok su putovali, obitelj je ponekad odlazila i u hramove kako bi John i Richard mogli vršiti zastupnička krštenja za mrtve. Howard i njegovi sinovi su uživali u izgradnji maketa vlakova, kampiranju i u drugim zajedničkim aktivnostima na otvorenom.
Howard je bio u punom radnom odnosu i pohađao je pravni fakultet kada su John i Richard rođeni te je pozvan kao biskup kada su bili vrlo mladi – u dobi od četiri i dvije godine – stoga je izgradnja snažne obitelji zahtijevala još veću Clairinu posvećenost. Rado se tome posvetila. »Moja želja i najveća ambicija… bila je da budem dobra supruga, dobra domaćica i stvarno dobra majka«, rekla je. »Naporno smo radili kako bismo svoje dečke držali blizu Crkve; dečki i ja smo imali sjajne trenutke zajedno.«44 Howard je često odavao priznanje Claire radi njezinog utjecaja i žrtve u odgajanju njihovih sinova.
Tijekom godina podizanja obitelji i služenja u pozivima crkvenog vodstva, Howard je izgradio i uspješnu pravnu karijeru. Radom uglavnom s poslovnim i korporativnim klijentima postao je cijenjeni odvjetnik u južnoj Kaliforniji. Izabran je služiti u odboru direktora u više od 24 kompanije.
U svojoj je profesiji Howard bio poznat po svojem integritetu, konkretnom razmišljanju, jasnoj komunikaciji i osjećaju poštenja. Također je bio poznat kao »odvjetnik za narod« – netko tko se »činio da uvijek ima vremena i zanimanja da pomogne ljudima s njihovim problemima«.45 Jedan je odvjetnik rekao da je Howard »bio više zabrinut za to da ljudi dobiju pomoć koja im je bila potrebna nego što mu je bilo da mu bude plaćeno za to«.46
Howard i Claire Hunter sa svojim sinovima Johnom i Richardom
Predsjednik okola Pasadena, Kalifornija
U veljači 1950., starješina Stephen L. Richards i starješina Harold B. Lee iz Zbora dvanaestorice otputovali su u Kaliforniju kako bi razdijelili brzorastući okol Pasadena. Razgovarali su s mnogo braće u okolu, uključujući Howarda. Nakon što su uz molitvu razmotrili koga bi Gospodin htio da služi kao predsjednik okola, u gotovo ponoć su poslali po Howarda i uputili mu poziv. Starješina Richards i starješina Lee su mu rekli da se dobro naspava i da ih zatim nazove rano ujutro s preporukom za savjetnike. »Otišao sam kući te večeri, no nisam spavao«, rekao je Howard. »Poziv me preplavio. Claire i ja smo dugo razgovarali.«47
Nakon što su predsjednik Hunter i njegovi savjetnici podržani, počeli su procjenjivati potrebe u okolu. Visoki prioritet za novo predsjedništvo okola bio je pomoći članovima izgraditi duhovnu snagu. Jedna briga koju su imali jest da su obitelji postale rascjepkane, dijelom zbog toga što su bile uključene u tako mnogo aktivnosti. Nakon što su se vođe molili i savjetovali zajedno, osjetili su nadahnuće naglasiti kućnu obiteljsku večer i rezervirati ponedjeljke navečer za obitelji. Sve su crkvene zgrade u okolu bile zatvorene ponedjeljkom navečer i »nisu se održavali nikakvi drugi događaji koji bi bili u koliziji s tom svetom večeri«, objasnio je predsjednik Hunter.48
Početkom svoje službe, predsjednik Hunter i drugi predsjednici okola u južnoj Kaliforniji sastali su se sa starješinom Stephenom L. Richardsom kako bi raspravljali o programu vjeronauka za učenike srednje škole. Predsjednik Hunter se prisjećao: »[Starješina Richards] je objasnio da bi htjeli isprobati održavanje nastave ranojutarnjeg vjeronauka u područjima gdje zakon nije dopuštao slobodno vrijeme [u školi] za vjersko obrazovanje.«49 Predsjednik Hunter je određen kao predsjedatelj odboraza proučavanje izvedivosti te ideje. Nakon što su proveli studiju, odbor je preporučio uvođenje ranojutarnjeg vjeronauka za učenike tri srednje škole. Kao mladić, Richard, sin predsjednika Huntera, je bio dio pokusa ranojutarnjeg vjeronauka. Prisjećao se: »Pitali smo se je li netko poludio kad je htio održati sat u 6 sati ujutro, no to je postao naš omiljeni dio dana gdje smo se mogli okupiti kao crkveni prijatelji i učiti.«50 Ovaj je program uskoro ponuđen drugim učenicima i bio je preteča ranojutarnjeg programa vjeronauka za mlade Crkve.
Na Općem saboru u listopadu 1951., Prvo predsjedništvo sastalo se s predsjednicima okola iz južne Kalifornije kako bi najavili svoju želju za izgradnju hrama u Los Angelesu. Mogućnost hrama u blizini donijela je veliku radost – a zahtijevat će veliku žrtvu jer su članovi Crkve zamoljeni da doniraju 1 milijun američkih dolara za njegovu izgradnju. Kada se predsjednik Hunter vratio u Kaliforniju, sastao se s vođama okola i odjela te im rekao: »Dajte ljudima priliku da prime velike blagoslove velikodušnim doprinosom za hram.«51 Unutar šest mjeseci, članovi u južnoj Kaliforniji založili su 1,6 milijuna američkih dolara za izgradnju hrama koji je posvećen 1956.
Vođe okola Pasadena, 1950. S lijeva na desno: Daken K. Broadhead, prvi savjetnik u predsjedništvu okola; Howard W. Hunter, predsjednik; A. Kay Berry, drugi savjetnik; i Emron »Jack« Jones, bilježnik.
Uz to što su doprinosili sredstva za hram i druge građevine Crkve, članovi su se bavili dobrovoljnim radom. Tijekom izgradnje sastajališta, predsjednik Hunter je provodio mnoge sate pomažući s lopatom, čekićem i ličilačkom četkom. Uz to, članovi su se bavili dobrovoljnim radom za crkvene projekte socijalne pomoći koji su uključivali farme peradi, vrtove agruma i tvornice konzervi. Osam je godina predsjednik Hunter imao zaduženje koordiniranja radom 12 okola na ovim projektima, a često je i sam pomagao u radu. »Nikada nije nikoga tražio da učini nešto ili preuzme zaduženje koje on sam ne bi učinio«, primijetio je prijatelj.52 Godinama kasnije, kao član Zbora dvanaestorice, starješina Hunter je rekao:
»Nikada nisam sudjelovao u sumornom projektu socijalne pomoći. Penjao sam se po stablima i brao limune, gulio voće, brinuo se o parnim kotlovima, nosio kutije, istovarivao kamione, čistio tvornicu konzervi i tisuću i jednu drugu stvar, no ono čega se najviše sjećam jest smijeh, pjevanje i druženje ljudi uključenih u služenje Gospodinu.«53
U studenom 1953., predsjednik i sestra Hunter i drugi članovi okola Pasadena putovali su u hram Mesa Arizona kako bi izvršili djelo uredbe. Dana 14. studenoga, na predsjednikov 46. rođendan, prije početka zasjedanja, predsjednik hrama ga je zamolio da se obrati okupljenima u kapeli. Kasnije je o ovom iskustvu napisao:
»Dok sam se obraćao skupu… moji otac i majka su ušli u kapelu odjeveni u bijelo. Nisam imao pojma da je moj otac bio spreman za blagoslove hrama, iako je majka bila gorljiva po tom pitanju već neko vrijeme. Bio sam tako preplavljen osjećajima da nisam mogao nastaviti govoriti. Predsjednik Pierce [predsjednik hrama] prišao mi je i objasnio razlog mojeg prekida. Kada su moji otac i majka došli u hram tog jutra, zamolili su predsjednika da mi ne kaže ništa o njihovom dolasku jer su htjeli da to bude rođendansko iznenađenje. Bio je to rođendan koji nikada neću zaboraviti jer su oni toga dana podareni, a ja sam imao povlasticu svjedočiti njihovom pečaćenju i biti zapečaćen za njih.«54
Oko tri godine kasnije, vječne veze obitelji predsjednika Huntera su dovršene kada je Dorothy zapečaćena za svoje roditelje u novoposvećenom hramu Los Angeles Kalifornija.
Kao predsjednik okola, Howard je vodio ljubavlju. Žena koja je služila u pozivu u okolu, rekla je: »Osjetili ste se cjenjeno, željeno i potrebno… Učinio je ljude odgovornima kada su primili poziv, no ako su trebali njegovo mišljenje ili savjet on je uvijek bio tamo. Znali smo da smo imali njegovu potpunu podršku i zanimanje.«55 Jedan od njegovih savjetnika je rekao: »Hvalio je ljude za njihova postignuća i dopustio im je da se uzdignu do viših očekivanja.«56 Članica okola koja je rekla da je predsjednik Hunter bi njezin najutjecajniji učitelj je objasnila: »Ovaj je čovjek volio druge stavljajući najviši prioritet na njih, slušajući ih kako bi razumio i iznoseći svoja iskustva drugima.«57
Do jeseni 1959., Howard W. Hunter je predsjedavao okolom Pasadena više od devet godina, pružajući službu koja je blagoslovila živote tisuće svetaca posljednjih dana u južnoj Kaliforniji. Njegovo se službeništvo uskoro trebalo proširiti na živote članova Crkve ciljem svijeta.
Zbor dvanaestorice
»A ti ćeš svjedočiti o imenu mojemu… I ti ćeš pronositi riječ moju do nakraj zemlje« (NiS 112:4).
Dana 9. listopada 1959., između zasjedanja na Općem saboru u Salt Lake Cityju, Howard je saznao da se predsjednik David O. McKay htio sastati s njime. Odmah je otišao do Upravne zgrade Crkve gdje ga je predsjednik McKay toplo pozdravio i rekao: »Predsjedniče Hunter… Gospodin je govorio. Pozvani ste biti jedan od njegovih naročitih svjedoka, a sutra ćete biti podržani kao član Vijeća dvanaestorice.«58 Vezano uz ovo iskustvo, Howard je napisao:
»Ne mogu ni pokušati objasniti osjećaj koji me je prevladao. Suze su mi ispunile oči i nisam mogao govoriti. Nikada se nisam osjećao tako potpuno ponizno kao kada sam sjedio u nazočnosti ovog sjajnog, dragog, ljubaznog čovjeka – Gospodinovog proroka. Rekao mi je koliku će veliku radost ovo donijeti u moj život, predivno druženje s braćom te da će od sada moj život i vrijeme biti posvećeni za služenje Gospodinu te da ću od sada pripadati Crkvi i cijelom svijetu… Zagrlio me je i uvjerio me da će me Gospodin voljeti i da ću imati podupiruće pouzdanje Prvog predsjedništva i Vijeća dvanaestorice… Ja [sam mu rekao] da ću rado dati svoje vrijeme, život i sve što posjedujem ovoj službi.«59
Čim je Howard otišao iz ureda predsjednika McKayja, otišao je u svoju hotelsku sobu i nazvao Claire koja je bila u Provu u posjeti njihovom sinu Johnu, njegovoj supruzi i njihovom djetetu. Iz početka je Howard jedva mogao govoriti. Kada je konačno obznanio Claire svoj poziv, oboje su ih prevladale emocije.
Idućeg dana, tijekom subotnjeg jutarnjeg zasjedanja Općeg sabora, Howard William Hunter je podržan kao član Zbora dvanaestorice apostola. »Osjetio sam… težinu svijeta na svojim ramenima«, rekao je o tom trenutku. Kako se sabor nastavljao, bilo mi je neudobno i pitao sam se hoću li se ikada osjećati kao da je ovo moje pravo mjesto.«60
Predsjednik McKay je pozvao starješinu Huntera da govori tijekom subotnjeg poslijepodnevnog zasjedanja sabora. Nakon što je ukratko sažeo svoj život i iznio svoje svjedočanstvo, rekao je:
»Ne ispričavam se zbog suza koje mi ovom prilikom naviru na oči jer vjerujem da se suočavam s prijateljima, mojom braćom i sestrama u Crkvi čija srca danas kucaju jednako kao i moje u oduševljenju evanđelja i službi drugima.
Predsjedniče McKay… prihvaćam, bez zadrške, ovaj poziv koji ste mi uputili i voljan sam posvetiti svoj cijeli život i sve što imam ovoj službi. Sestra Hunter mi se pridružuje u ovom zavjetu.«61
Starješina Hunter je zaređen za apostola 15. listopada 1959. godine. U dobi od 51 godine, bio je najmlađi član Dvanaestorice, čija je prosječna dob bila gotovo 66 godina.
Idućih 18 mjeseci, starješina Hunter je putovao između Kalifornije i Ute kako bi dovršio potreban posao u svojem odvjetničkom uredu i pripremio se za preseljenje. Jedan od njegovih klijenata je rekao da je »Crkva morala ponuditi vrlo primamljivu ponudu« kada ga je namamila da ostavi tako uspješnu pravničku karijeru. Vezano za to, starješina Hunter je napisao u svoj dnevnik:
»Većina ljudi ne razumije zašto osobe naše vjere odgovaraju na pozive za služenje niti razumiju našu predanost da damo sve što imamo… Potpuno sam uživao baviti se pravom, no ovaj poziv koji mi je došao nadaleko nadmašuje bavljenje strukom ili novčanu dobit.«62
Apostolsko služenje starješine Huntera trajalo je više od 35 godina i tijekom tog vremena proputovao je gotovo svaku zemlju u svijetu kako bi ispunio svoje zaduženje kao naročiti svjedok Isusa Krista (vidi NiS 107:23).
Zbor dvanaestorice apostola, 1965. godina Sjede s lijeva na desno: Ezra Taft Benson, Mark E. Petersen (na naslonu stolice), Joseph Fielding Smith (predsjednik zbora) i LeGrand Richards. Stoje s lijeva na desno: Gordon B. Hinckley, Delbert L. Stapley, Thomas S. Monson, Spencer W. Kimball, Harold B. Lee, Marion G. Romney, Richard L. Evans i Howard W. Hunter.
Rodoslovno društvo Ute
»Neka… prinesemo Gospodu… knjigu što sadržava zapise o mrtvima našim koja će biti vrijedna da se u svemu prihvati« (NiS 128:24).
Godine 1964., Prvo predsjedništvo je postavilo starješinu Huntera kao predsjednika Rodoslovnog društva Crkve koje je tada bilo poznato kao Rodoslovno društvo Ute. Ta je organizacija bila preteča crkvenog Odjela za obiteljsku povijest. Njegova je svrha bila okupljati, sačuvati i dijeliti rodoslovne podatke diljem svijeta. Starješina Hunter je osom godina predsjedavao ovim društvom i tijekom tog vremena je nadgledao dalekosežne promjena u pospješivanju, oplemenjivanju i proširenju djela obiteljske povijesti.
Do 1969., organizacija je sakupila »više od 670.000 rola mikrofilmova, što je istovjetno tri milijuna svezaka od 300 stranica po svakom.« Također, sakupila je »šest milijuna gotovih zapisa o obiteljskim skupinama, evidenciju kartičnih datoteka 36 milijuna osoba i kolekciju knjiga s više od 90.000 svezaka.«63 Svakog bi tjedna oko 1.000 rola mikrofilmova bilo nadodano iz cijelog svijeta. Obraditi te zapise i učiniti ih dostupnima – i za istraživanje i za hramski rad – bio je ogroman zadatak. Pod vodstvom starješine Huntera, Rodoslovno je društvo počelo koristiti najnovije računalne tehnologije za pomoć s ovim djelom. Jedan je pisac zapisao da je društvo postalo »globalno poznato među profesionalnim organizacijama zbog svojih naprednih aktivnosti u čuvanju zapisa«.64
Starješina Hunter je 1972. razriješen kao predsjednik Rodoslovnog društva. Sažimajući utjecaj njegovih napora, starješina Richard G. Scott je rekao: »Posvetio je značajan dio svojeg života tom djelu i položio je temelje i vodstvo iz kojeg Crkva i danas ubire pogodnosti.«65
Polinezijski kulturni centar
»Čuj, narode izdaleka i vi što ste na otocima morskim, slušajte zajedno« (NiS 1:1).
Godine 1965., Prvo predsjedništvo je imenovalo starješinu Huntera predsjednikom i predsjedavateljem odbora Polinezijskim kulturnim centrom u Laieu na Havajima. U to je vrijeme centar bio otvoren tek 15 mjeseci i suočavao se s mnogim izazovima. Turistička posjećenost je bila niska, a ljudi su imali različite stavove po pitanju ciljeva i programa centra. Tjedan dana nakon što je starješina Hunter imenovan, otišao je u Laie i započeo pažljivo proučavanje snaga i potreba centra.
Pod vodstvom starješine Huntera, Polinezijski kulturni centar je postao jedna od najpopularnijih turističkih atrakcija na Havajima, privukavši gotovo milijun posjetitelja 1971. godine. Starješina Hunter je nadgledao veliko proširenje centra i njegovih programa. Riječima starješine Huntera, jednako važno je bilo i zaposlenje koje je centar nudio, a koje je omogućilo da se »tisućama studenata iz južnog Pacifika pomogne u stjecanju obrazovanja, od kojih većina njih [inače] ne bi mogla napustiti svoje otoke da idu u školu«.66
Nakon što je 12 godina predsjedavao Polinezijskim kulturnim centrom, Starješina Hunter je razriješen 1976. godine. Njegovo služenje kao predsjednika pomoglo je u ostvarenju riječi predsjednika Davida O. McKayja koji je 1955. rekao da malo selo Laie ima potencijal postati »misionarski čimbenik koji neće utjecati samo na tisuće niti deset tisuća, već milijune ljudi koji će doći tražeći spoznaju što je ovaj grad i koje je njegovo značenje.«67
Povjesničar Crkve
»Dužnost je pisara Gospodnjega kojega on postavi da vodi povijest i opći crkveni zapis o svemu što se zbiva u Sionu« (NiS 85:1).
Predsjednik David O. McKay je preminuo u siječnju 1970. i Joseph Fielding Smith je odijeljen kao novi predsjednik Crkve. Joseph Fielding Smith je služio kao povjesničar Crkve proteklih 49 godina i kada je postao predsjednik Crkve, starješina Hunter je pozvan da ga naslijedi u tom zaduženju. »Predsjednik Smith je bio povjesničar Crkve toliko mnogo godina da se jedva mogu zamisliti na tom položaju«, rekao je.68
Starješina Hunter je pristupio ovoj novoj dužnosti sa svojom uobičajenom revnošću. »Zadatak koji je Gospodin dao kroz objavu je pun izazova – kako u ispunjavanju zadatka sakupljanja i pisanja, tako u pripremanju materijala korisnim za članove Crkve«, rekao je.69 Novine Church News izvijestile su da je povjesničar Crkve »odgovoran za cjelokupno čuvanje zapisa Crkve, uključujući zapisnike, hramske zapise, sve uredbe, patrijarhalne blagoslove i… trenutnu zbirku crkvene povijesti.«70
Godine 1972., članovi Dvanaestorice su razriješeni nekih svojih administrativnih dužnosti kako bi mogli posvetiti više vremena svojem apostolskom službeništvu. Kao dio ove promjene, starješina Hunter je razriješen kao povjesničar Crkve, ali je zadržao svoju savjetodavnu ulogu u crkvenom Odjelu za povijest. »Ovo će me ostaviti na položaju usmjeravanja, ali će me rasteretiti operativne funkcije«, napisao je.71 Nastavio je sa savjetodavnom ulogom do 1978.
Jeruzalemski centar Sveučilišta Brigham Young za Bliskoistočne studije
Služba u Svetoj zemlji
Howard W. Hunter je razvio posebnu ljubav za Svetu zemlju kada je putovao tamo sa svojom obitelji 1958. i 1960. godine. Tijekom svojeg služenja kao apostol, vratio se više od dvanaest puta. »Njegova želja da bude tamo gdje je Spasitelj kročio i naučavao činila se neutaživom«, rekao je James E. Faust iz Zbora dvanaestorice.72
Vrlo svjestan sukoba u toj regiji, starješina Hunter je pronosio poruku ljubavi i mira. »I Židovi i Arapi su djeca našega Oca«, rekao je. »I jedni i drugi su djeca obećanja i kao Crkva ne odabiremo strane. Volimo i zainteresirani smo za jedne i druge. Svrha evanđelja Isusa Krista jest donijeti ljubav, jedinstvo i bratstvo najvišeg reda.«73
Između 1972. i 1989., starješina Hunter je izvršio ključna zaduženja na dva posebna projekta u Jeruzalemu: Memorijalni vrtovi Orsona Hydea i Jeruzalemski centar Sveučilišta Brigham Young (BYU) za Bliskoistočne studije. Početkom crkvene povijesti – godine 1841. – starješina Orson Hyde iz Zbora dvanaestorice je prinio molitvu posvećenja na Maslinskoj gori, istočno od Jeruzalema. Godine 1972., Prvo predsjedništvo je zamolilo starješinu Huntera da započne tražiti moguće lokacije za izgradnju memorijala Orsonu Hydeu u Jeruzalemu. Godine 1975., grad Jeruzalem je otvorio vrata za ono što će naposljetku postati Memorijalni vrtovi Orsona Hydea, izgrađeni na Maslinskoj gori.
Tijekom narednih nekoliko godina, starješina Hunter je mnogo puta putovao u Jeruzalem kako bi pregovarao oko ugovora za memorijal i nadgledao njegovo projektiranje i izgradnju. Projekt je dovršen 1979. i iste ga je godine posvetio predsjednik Spencer W. Kimball. Nakon što je vodio službe posvećenja, starješina Hunter je izrazio svoje uvjerenje da će memorijal »imati veliki pozitivan utjecaj u širenju povoljne predodžbe o Crkvi.«74
Čak i prije nego su Memorijalni vrtovi Orsona Hydea dovršeni, starješina Hunter je tražio mjesto na kojem bi Crkve izgradila centar za inozemni program studija Sveučilišta Brigham Young. Centar bi također bio i sastajalište za članove Jeruzalemskog ogranka. Nadgledanje ovog projekta bit će jedan od najsloženijih i najosjetljivijih zaduženja službeništva starješine Huntera.
Vođe Crkve odabrali su mjesto, ali je stjecanje odobrenja za unajmljivanje zemlje i planove izgradnje trajalo gotovo pet godina, a starješina Hunter je to opisao kao »beskrajni rad«.75 Nakon opširnih rasprava i pregovora, izraelska je vlada dopustila da se izgradnja centra nastavi.
Izgradnja je do svibnja 1988. bila uglavnom dovršena i zakupni ugovor je bio spreman za potpisivanje. U to je vrijeme Howard W. Hunter već služio kao vršitelj dužnosti predsjednika Dvanaestorice. Godinu prije toga je prošao kroz tešku operaciju kralježnice i nije mogao hodati, no ipak je odletio u Jeruzalem kako bi potpisao ugovor. Dok je bio tamo, studenti Sveučilišta i članovi jeruzalemskog ogranka održali su malo primanje kako bi izrazili svoju zahvalnost. Povijest ogranaka sadrži priču o sljedećem dirljivom prizoru kada je prijem započeo: »Kako se još uvijek oporavljao od operacije leđa, predsjednika Huntera je kroz glavni ulaz u invalidskim kolicima uveo predsjednik [Jeffrey R.] Holland [predsjednik Sveučilišta Brigham Young] dok ga je zbor pozdravljao pjesmom ‘The Holy City’.«76 Suze su klizale niz obraze predsjednika Huntera.
U svibnju 1989., predsjednik Hunter se vratio u Jeruzalem kako bi posvetio centar. Ova služba posvećenja bila je vrhunac desetljeća njegovog i tuđih izvanrednih napora da Jeruzalemski centar dovedu iz nade u stvarnost. »Predsjednik Howard W. Hunter… je bio stalna nit i brižan stražar na kuli nadgledajući projekt od trenutka kada je bio samo san«, rekao je starješina Jeffrey R. Holland.77 Predsjednik Hunter je u molitvi posvećenja rekao:
»Ova građevina… sagrađena je za stanovanje onih koji te vole i traže učiti o tebi te slijede korake tvojega Sina, našeg Spasitelja i Otkupitelja. Prelijepa je u svakom pogledu i stoji kao primjer ljepote onoga što predstavlja. O, Oče, zahvaljujemo ti se na povlastici izgradnje ove kuće tebi za korist i podučavanje tvojih sinova i kćeri.«78
Predsjednik Hunter u Jeruzalemskom centru Sveučilišta Brigham Young za Bliskoistočne studije prije posvećenja centra
Rastuća Crkva
»Sion mora rasti ljepotom i svetošću; granice mu se imaju proširiti; okoli mu se imaju ojačati« (NiS 82:14).
Kada je Howard W. Hunter pozvan kao apostol 1959., Crkva je brojala negdje oko 1.6 milijun članova. Tijekom idućeg desetljeća, odigrao je ključnu ulogu u nezapamćenom globalnom rastu Crkve. Tijekom stotina vikenda, putovao je u okole kako bi ojačao članove i pozivao nove vođe. Također se susretao s dužnosnicima vlada u mnogim narodima, pomažući otvoriti vrata misionarskog rada.
Do 1975., članstvo Crkve poraslo je na oko 3.4 milijuna članova, a posebice je brzo raslo u Latinskoj Americi. Kasnije tijekom godine, starješina Hunter i starješina J. Thomas Fynas, pomoćnik Dvanaestorici, zaduženi su razdijeliti 5 okola u Mexico Cityju. Nakon što se sastao s vođama u području i pregledao podatke o predsjednicima okola, starješina Hunter je vodio uspostavu 15 okola iz tih 5 – sve tijekom jednog vikenda.79 Uz tipičan je umjereni iskaz napisao: »Sumnjam da je ikada došlo do tako glomaznog uspostavljanja u Crkvi i svi smo bili umorni do trenutka kada smo stigli kući.«80
Howard i Claire Hunter
Claire, predana suputnica
»Moja je supruga bila dražesna i brižna suputnica«, napisao je starješina Hunter kada je pozvan u Zbor dvanaestorice 1959.81 Mnogo je godina Claire obično pratila starješinu Huntera na njegovim putovanjima kao apostol. Predsjednik Thomas S. Monson se prisjećao trenutka kada je primijetio kako Claire pokazuje svoju ljubav za djecu u Tongi: »Uzela bi tu dražesnu togansku dječicu u svoje ruke i stavila po jedno na svako koljeno dok im se obraćala… a zatim je objasnila učiteljima Male škole kako su blagoslovljeni i povlašteni što imaju priliku podučavati tako dragocjenu dječicu. Poznavala je vrijednost ljudske duše.«82
U intervjuu 1974., starješina Hunter je o Claire rekao: »Tijekom našeg cijelog braka… uvijek je stajala s ljubavlju, pažnjom i ohrabrenjem… Bila je velika podrška.«83
Do trenutka tog intervjua, Claire je počela proživljavati ozbiljne zdravstvena iskušenja. U početku je imala ozbiljne glavobolje, povremene gubitke pamćenja i osjećaj dezorijentiranosti. Kasnije je pretrpjela nekoliko manjih moždanih udara zbog kojih je teško govorila i koristila svoje ruke. Kada je došla do trenutka da joj je bila potrebna stalna briga, starješina Hunter je bio odlučan da se brine o njoj koliko je mogao dok je istovremeno ispunjavao svoje dužnosti kao član Zbor dvanestorice. Dogovorio je da netko ostaje uz Claire tijekom dana, no on se brinuo o njoj tijekom noći. Tijekom ovih je godina i starješina Hunter pretrpio neke zdravstvene probleme, uključujući srčani udar 1980. godine.
Claire je pretrpjela moždano krvarenje 1981. te još jedno 1982. godine. Drugi ju je toliko onesposobio da su liječnici insistirali na tome da bude prebačena u dom za nemoćne gdje bi primala odgovarajuću zdravstvenu njegu. Ostala je u domu posljednjih 18 mjeseci svojeg života. Tijekom tog ju je vremena predsjednik Hunter posjećivao barem jednom dnevno, osim kada je putovao po crkvenim zaduženjima. Iako ga Claire nije prepoznavala većinu vremena, nastavio joj je govoriti o svojoj ljubavi i brinuo se da joj je udobno. Unuk je rekao: »Uvijek se žurio da ju vidi, bude uz nju i brine se o njih.«84 Prisjećajući se očeve brige za njegovu majku, Richard Hunter je napisao:
»Moja je majka imala najbolju moguću skrb u svojim godinama slabosti jer se otac brinuo o njih. Cijela je obitelj gledala s velikim divljenjem i poštovanjem kako se prebacio u ulogu njegovatelja… Sjećam se težine koju je osjetio kada ga je liječnik upozorio [da] bi bilo najgore što bi joj se moglo dogoditi kada bi ostala kod kuće i kada ne bi otišla u stručnu ustanovu. Da je ostala kod kuće, vjerojatno bi preminuo u svojem pokušaju da se brine za nju zbog vlastitih tjelesnih ograničenja. Tada bi ona bila ostavljena sama sebi na brigu. Njegova predanost njoj je jedna od stvari koja će uvijek biti dragocjeno našoj obitelji.«85
Claire je preminula 9. listopada 1983. Promatrajući brigu starješine Huntera dok je Claire patila tijekom više od 10 godina bolesti, starješina James E. Faust je rekao: »Nježnost koja je bila očigledna u njihovoj komunikaciji bila je srceparajuća i dirljiva. Nikada nisam vidio takav primjer predanosti muža svojoj ženi.«86
Predsjednik Zbora dvanaestorice
Predsjednik Spencer W. Kimball je preminuo u studenom 1985. i Ezra Taft Benson ga je naslijedio kao predsjednik Crkve. Marion G. Romney je postao predsjednik Zbora dvanaestorice apostola kao najstariji član zbora. Zbog lošeg zdravlja predsjednika Romneyja, starješina Hunter, koji je bio idući po starješinstvu, je odijeljen kao vršitelj dužnosti predsjednika Dvanaestorice. Postao je predsjednik Dvanaestorice u lipnju 1988., oko dva tjedna nakon smrti predsjednika Romneyja.
Predsjednik Hunter je služio kao vršitelj dužnosti predsjednika ili predsjednik Zbora dvanaestorice osam i pol godina. Tijekom tog vremena, globalno službeništvo Dvanaestorice se širilo jer je Crkva narasla s 5,9 milijuna članova na 8,7 milijuna, s odjelima i ograncima u 149 naroda i teritorija. »Ovo je uzbudljivo vrijeme u crkvenoj povijesti«, rekao je predsjednik Hunter 1988. godine »Danas hodanje nije dovoljno brzo. Trebamo hitati kako bismo bili u koraku i pokretali djelo naprijed.«87 Predsjednik Hunter je vodio primjerom u ispunjavanju odgovornosti iznošenja svjedočanstva o Isusu Kristu i izgradnji Crkve diljem svijeta. Putovao je diljem Sjedinjenih Država i u više od 25 drugih naroda tijekom svojeg služenja kao predsjednik Dvanaestorice.
Predsjednik Hunter je hrlio naprijed unatoč mnogim poteškoćama sa svojim zdravljem. Godine 1986., podvrgnut je operaciji srca, a 1987. operaciji leđa. Iako su njegova leđa ozdravila, nije mogao hodati zbog oštećenja živca i drugih komplikacija. Tog je listopada sjedio u invalidskim kolicima dok je izlagao svoj govor na Općem saboru. »Oprostite mi što ću ostati sjediti dok izlažem ovih nekoliko opaski«, započeo je. »Nije proizvoljno da vam se obraćam iz invalidskih kolica. Primijetio sam da ostatak vas čini se uživa u saboru sjedeći, pa ću ja slijediti vaš primjer.«88
Odlučan da ponovno može koristiti svoje noge, predsjednik Hunter je prošao kroz naporan sustav fizikalne terapije. Na idućem Općem saboru, u travnju 1988., polako je došetao do govornice s hodalicom. U prosincu je koristio svoju hodalicu kako bi prisustvovao na tjednom hramskom sastanku Prvog predsjedništva i Dvanaestorice, prvi puta u više od godine dana da nije došao u invalidskim kolicima. »Kada sam ušao u sobu vijeća, braća su ustala i zapljeskala«, rekao je. »Ovo je prvi puta da sam čuo pljeskanje u hramu… Većina mi je liječnika rekla da nikada neću moći ustati ili hodati, no nisu uzeli u obzir moć molitve.«89
Howard i Inis Hunter
U travnju 1990., po završetku sastanka Zbora dvanaestorice, predsjednik Hunter je upitao: »Ima li itko nešto što nije na rasporedu?« Kada nitko nije progovorio, on je najavio: »Dobro onda… ako nitko nema išta drugo za reći, mislio sam vam obznaniti da ću se oženiti danas poslijepodne.« Jedan član dvanaestorice je rekao da je najava bila toliko iznenađenje da su se »svi pitali jesu li dobro čuli«. Predsjednik Hunter je objasnio svojoj braći: »Inis Stanton je stara znanica iz Kalifornije. Viđam se s njom već neko vrijeme i odlučio sam se oženiti.«90 Inis je bila članica odjela El Sereno kada je predsjednik Hunter bio biskup. Njihovi su se putovi spojili kada se Inis preselila u Utu gdje je radila kao djelatnica na recepciji u zgradi ureda Crkve. Vjenčao ih je predsjednik Gordon B. Hinckley u hramu Salt Lake 12. travnja 1990.
Gotovo je sedam godina prošlo od Clairene smrti. Inis je bila izvor velike utjehe i snage predsjedniku Hunteru tijekom njegovog služenja kao predsjednika Zbora dvanaestorice apostola i predsjednika Crkve. Ona ga je pratila tijekom većine njegovih putovanja na susrete sa svecima diljem svijeta.
Dana 7. veljače 1993., predsjednik Hunter je otišao na Sveučilište Brigham Young kako bi govorio na domjenku na kojem je prisustvovalo 17.000 ljudi. Upravo je počeo svoje obraćanje kada je čovjek dotrčao za govornicu, noseći aktovku u jednoj ruci i crni predmet u drugoj. »Stanite!«, povikao je čovjek. Zaprijetio je da će aktivirati ono za što je tvrdio da je bomba osim ako predsjednik Hunter ne pročita pripremljenu izjavu. Predsjednik Hunter je odbio i odlučno je stajao za govornicom cijelo vrijeme dok mu je čovjek prijetio. Kako su se strah i metež počeli širiti zgradom, slušateljstvo je počelo pjevati »Hvala ti, Bože, na vođi«. Nakon nekoliko minuta iščekivanje, dvojica zaštitara su obuzdala čovjeka i predsjednik Hunter je iz sigurnosti spušten s govornice. Kada je uspostavljen red, on se nakratko odmorio, a zatim nastavio sa svojim opaskama. »Život ima popriličan broj izazova u sebi«, započeo je, a zatim nadodao, »kao što je prikazano«.91
Tijekom prethodnih 20 godina, predsjednik Hunter je proživio brojne kušnje, uključujući slabljenje zdravlja i konačnu smrt Claire, višestruku hospitalizaciju radi vlastitih zdravstvenih problema te snažnu bol i tjelesni invaliditet. Njegova su se naučavanja tijekom tih godina često usmjeravala na nedaće i svjedočila su o Spasitelju Isusu Kristu kao izvoru mira i pomoći u vremenima kušnje. U jednoj je propovijedi naučavao:
»Proroci i apostoli Crkve suočavali su se… s osobnim teškoćama. Priznajem da sam se i ja suočio s nekolicinom, a i vi ćete se nesumnjivo suočiti s nekim vlastitim sada i kasnije u životu. Kada nas ta iskustva ponize, oplemene, poduče i blagoslove, mogu biti snažno oruđe u rukama Božjim da nas učine boljim ljudima, da nas učine zahvalnijima, brižnijima i obzirnijima od drugih ljudi u njihovim trenucima teškoća.«92
Takva su naučavanja bila poput brižnog zagrljaja onima koji su patili. Nadahnute riječi predsjednika Howarda W. Huntera potiču mnoge da se okrenu Spasitelju, kao što je to i on činio.
Predsjednik Crkve
»Predsjednik Hunter je jedan od najbrižnijih, kristolikih ljudi koje smo ikada poznavali. Njegova je duhovna dubina toliko dubokoumna da je neizmjeriva. Budući da je kao njegov naročiti svjedok toliko mnogo godina bio pod vodećim utjecajem Gospodina Isusa Krista, duhovnost predsjednika Huntera je bila dotjerana na čudesan način. Bila je vrelo njegovog cijelog bića« (James E. Faust).93
Dana 30. svibnja 1994., preminuo je predsjednik Ezra Taft Benson nakon podulje bolesti. Šest dana kasnije, Zbor dvanaestorice apostola sastao se u hramu Salt Lake kako bi ponovno uspostavili Prvo predsjedništvo. Kao stariji apostol, Howard W. Hunter je odijeljen kao predsjednik Crkve. Pozvao je Gordona B. Hinckleyja i Thomasa S. Monsona, koji su služili kao savjetnici predsjedniku Bensonu, da budu njegovi savjetnici.
Predsjednik Hunter sa svojim savjetnicima u Prvom predsjedništvu: predsjednikom Gordonom B. Hinckleyjem (lijevo) i predsjednikom Thomasom S. Monsonom (desno)
Na konferenciji za novinare, idućeg dana, predsjednik Hunter je iznio svoju prvu javnu izjavu kao predsjednik Crkve. »Naša su srca bila vrlo krhka od smrti našeg prijatelja i brata Ezre Tafta Bensona«, započeo je. »Osjetio sam njegov gubitak naročito na osoban način u svjetlu nove odgovornosti koja mi je došla nakon njegove smrti. Mnogo sam suza prolio i tražio Oca na Nebu u iskrenim molitvama sa željom da budem jednak tom visokom i svetom pozivu koji je sada moj.
Moja je velika snaga tijekom ovih proteklih sati i minulih dana bilo moje trajno svjedočanstvo da je ovo djelo Božje, a ne ljudsko, da je Isus Krist ovlaštena i živuća glava ove Crkve te da ju on vodi u riječi i djelu. Zavjetujem svoj život, svoju snagu i punu mjeru svoje duše potpunom služenju njemu.«94
Nakon izražavanja ljubavi, predsjednik Hunter je izdao dva poziva članovima Crkve. Prvi je bio da budu marljiviji u praćenju primjera Isusa Krista, a drugi da imaju više udjela u blagoslovima hrama (vidi stranice 1–3). Također je pozvao one koji su bili povrijeđeni, koji su se mučili ili su se bojali neka »vrate se [i] dopuste nam da stojimo s vama te vam osušimo vaše suze«.95
Unatoč krhkom zdravlju, predsjednik Hunter je bio odlučan učiniti sve što je mogao da se sastane sa svecima i osnaži ih. Dva tjedna nakon što je postao predsjednik, održao je svoje prvo obraćanje, govoreći novim predsjednicima misije, a zatim više od 2.200 misionara. Kasnije je toga mjeseca otišao u Carthage i Nauvoo u Illinoisu radi komemoracije 150. godišnjice mučeništva Josepha i Hyruma Smitha. »Gdje god smo išli ljudi su se okupljali oko njega«, rekao je predsjednik Gordon B. Hinckley. »Rukovao se s tisućama, s osobitim smiješkom kada su se djeca okupila oko njega pogledao bi ih u oči i stisnuo im ruku.«96
Dana 1. listopada 1994., tijekom nedjeljnog jutarnjeg zasjedanja Općeg sabora, članovi Crkve su službeno podržali Howarda W. Huntera kao predsjednika Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana i kao proroka, vidioca i objavitelja. U svojem je uvodnom izlaganju predsjednik Hunter ponovio svoj poziv članovima Crkve da slijede primjer Spasitelja i »gledaju na hram Gospodnji kao na veliki simbol vašeg članstva«.97 Ponovno je naglasio hram idućeg tjedna kada je otputovao na Floridu kako bi posvetio hram Orlando Florida. »Evanđeoski nauk koji je Gospodin objavio nije potpun bez hrama«, naučavao je, »jer se u njemu poslužuju uredbe neophodne za njegov naum života i spasenja.«98
U studenom je predsjednik Hunter govorio pri satelitskom prijenosu slaveći stotu godišnjicu Rodoslovnog društva – događaj koji je imao posebno značenje za njega, jer je predsjedavao tom organizacijom od 1964. do 1972. »U čudu se osvrćem na tapiseriju koju je Gospodin satkao u promicanju hramskog rada i djela obiteljske povijesti«, rekao je. Zatim je izjavio: »Imam jednu prevladavajuću poruku: Ovo se djelo mora ubrzati.«99
Predsjednik Hunter je nastavio žustro raditi do kraja godine. Tijekom Božićnog sastanka duhovne misli Prvog predsjedništva, svjedočio je o Spasitelju i ponovno naglasio važnost slijeđenja njegovog primjera:
»Spasitelj je posvetio svoj život blagoslivljanju drugih ljudi… Nikada nije dao s očekivanjem primanja. Dao je slobodno i s ljubavlju, a njegovi su darovi bili od neprocjenjive vrijednosti. Dao je oči slijepima, uši gluhima i noge hromima, čistoću nečistima, potpunost bogaljima i dah beživotnima. Njegovi su darovi bili prilika pogaženima, sloboda potlačenima, oprost pokajnicima, nada onima koji očajavaju i svjetlost u tami. Dao nam je svoju ljubav, svoju službu i svoj život. I što je najvažnije, dao je nama i svim smrtnicima uskrsnuće, spasenje i vječni život.
Trebamo nastojati davati kako je on davao. Dati od sebe jest sveti dar. Dajemo kao podsjetnik na sve što je Spasitelj dao.«100
Kao dio svojeg govora, također je prilagodio poruku koja je objavljena u časopisu iste godine kada je pozvan kao apostol:
»Ovog Božića ispravite svađe. Potražite zaboravljenog prijatelja. Ostavite sumnju i zamijenite je povjerenjem. Napišite pismo. Dajte blag odgovor. Potičite mlade. Iskažite svoju odanost riječju i djelom. Održite obećanje Odreknite se zamjeranja. Oprostite neprijatelju. Ispričajte se. Nastojte razumjeti. Razmislite o svojim očekivanjima prema drugima. Mislite najprije na nekoga drugoga. Budite ljubazni. Budite nježni. Smijte se malo više. Izrazite svoju zahvalnost. Zaželite dobrodošlicu strancu. Obradujte srce djeteta. Radujte se u ljepoti i čudu zemlje. Izgovarajte ljubav i onda je izgovarajte ponovno.«101
Idući je tjedan predsjednik Hunter otputovao u Mexico City kako bi uspostavio 2000. okol Crkve. Devetnaest godina ranije, u Mexico Cityju, tijekom jednog je vikenda vodio uspostavljanje 15 okola iz onoga što su bila 5 okola. Predsjednik Gordon B. Hinckley je osnivanje 2000. okola opisao kao »značajni važni događaj u povijesti Crkve.«102
Jedne noći tijekom tih mjeseci, Richard, sin predsjednika Huntera, nalazio se u Memorijalnoj zgradi Josepha Smitha i primijetio je da je jedna od domaćica u invalidskim kolicima. »Mogao sam vidjeti da joj je to bilo novo«, rekao je. »Otišao sam razgovarati s njom i rekao sam joj da je moj otac imao invalidska kolica baš poput njezinih. Rekla mi je da je prorok njezine Crkve imao invalidska kolica baš poput njezinih. Rekla je da ako je on mogao uspjeti, možda i ona može. To joj je dalo nadu. Mislim da su tatu mnogi voljeli. Vjerojatno je jedan od razloga tome taj što su mogli vidjeti da je on patio baš koliko i oni pate, nosio se sa svojim teretom patnje i to im je davalo nadu.«103
Početkom 1995. godine, predsjednik Hunter je posvetio hram Bountiful Utah. Predsjedavao je nad šest zasjedanja posvećenja prije nego je postao toliko iscrpljen da je primljen u bolnicu. Nakon što je otpušten nekoliko dana kasnije, Crkva je izdala izjavu da je imao rak prostate koji se proširio na njegove kosti. Predsjednik Hunter se nije više pojavljivao u javnosti tijekom posljednjih šest mjeseci svojeg života, iako se i dalje nastavljao sastajati sa svojim savjetnicima i voditi crkvene poslove iz svojeg doma. »Zahvalan sam što je imao tu priliku posvetiti [taj hram]«, rekao je predsjednik Gordon B. Hinckley, »posebice u svjetlu njegove ranije molbe da članovi Crkve ‘gledaju na hram Gospodnji kao na veliki simbol [svojeg] članstva’.«104
Predsjednik Howard W. Hunter je preminuo 3. ožujka 1995. u dobi od 87 godina. Njegove posljednje riječi izgovorene »vrlo tihim, nježnim glasom« onim oko njegovog kreveta bile su jednostavno: »Hvala vam.«105 Iako je bio predsjednik Crkve samo devet mjeseci, njegov je utjecaj bio dubok. »Članovi Crkve iz cijeloga svijeta na poseban su se način povezali s njime kao sa svojim prorokom, vidiocem i objaviteljem«, rekao je starješina James E. Faust. »Vidjeli su u njemu personifikaciju odlika samoga Spasitelja. Na čudesan su način odgovorili na njegove proročke poruke da učinimo svoje živote više poput Kristova te da učinimo naše hramove središtem našeg štovanja.«106
Na pogrebu predsjednika Huntera, predsjednik Gordon B Hinckley je odao počast:
»Veličanstveno je stablo u šumi palo, ostavljajući prazno mjesto. Velika je i tiha snaga napustila našu sredinu.
Mnogo je rečeno o njegovoj patnji. Vjerujem da je trajala duže te bila oštrija i dublja nego što je to itko od nas stvarno znao. Razvio je visoku toleranciju na bol i nije se žalio na nju. To što je živio toliko dugo je čudo samo po sebi i od sebe. Njegova je patnja tješila i ublažavala boli mnogih drugih koji pate. Znali su da on razumije težinu njegovih tereta. Posezao je prema takvima s posebnim oblikom ljubavi.
Mnogo je rečeno o njegovoj ljubaznosti, promišljenosti, uljudnosti prema drugima. Sva je istina. Prepustio se uzorku Gospodinovom kojeg je toliko ljubio. Bio je tih i promišljen čovjek. No, isto je tako mogao biti potaknut na snažan glas i mudra mišljenja…
Brat Hunter je bio ljubazan i blag. No, mogao je biti snažan i uvjerljiv u svojim izjavama… Bio je izučen po pitanju zakona. Znao je kako predstaviti slučaj. Izložio bi razne pretpostavke po ispravnom redu. Od njih je nastavio dalje prema svojem zaključku. Kada je govorio, svi su slušali. Njegovi su prijedlozi najčešće prevladali. No, kada nisu bili prihvaćeni, imao je podatnosti povući svoj savjet…
Već četrdeset i šest godina nosio je plašt svetog apostolstva, njegov je glas bio glas vodstva i snage u proglašavanju naučavanja Isusa Krista i unaprjeđivanju djela Crkve. Proputovao je svijetom kao odani i sposoban poslužitelj u Gospodarevoj službi…
Howard W. Hunter, prorok, vidjelac i objavitelj, je posjedovao je sigurno svjedočanstvo o živućoj stvarnosti Boga, našeg Vječnog Oca. S velikim je uvjerenjem izražavao svoje svjedočanstvo o božanstvenosti Gospodina Isusa Krista, Otkupitelja čovječanstva. S ljubavlju je govorio o proroku Josephu Smithu i svima onima koji su slijedili nakon njega do vremena samog predsjednika Huntera…
Neka Bog blagoslovi njegovu uspomenu za naše veliko dobro.«107