Naučavanja predsjednika
19. poglavlje: Naša predanost prema Bogu


19. poglavlje

Naša predanost Bogu

»Uspješan život… zahtijeva predanost – predanost svom dušom, koju ćemo duboko održavati i vječno njegovati, prema načelima koja znamo da su istinita u zapovijedima koje je dao Bog.«

Iz života Howarda W. Huntera

Kada je Howard W. Hunter pozvan u članstvo Zbora dvanaestorice apostola, izjavio je: »Prihvaćam, bez suzdržavanja, ovaj poziv… meni upućen te sam voljan posvetiti svoj život i sve što imam toj službi.«1

Starješina Hunter živio je vjeran svojoj predanosti. Nakon što je zaređen kao apostol, vratio se u Kaliforniju kako bi dovršio crkvene i poslovne obveze te započeo pripremu za preseljenje u Salt Lake City. Teško je bilo starješini i sestri Hunter napustiti svoju obitelj i prijatelje u Kaliforniji – a starješini Hunteru, napustiti svoj odvjetnički posao. Kako je završio svoju karijeru kao odvjetnik, napisao je:

»Danas sam završio većinu posla u uredu. Dovršeno je gotovo sve što je u tijeku. Bio sam sam danas u uredu i shvatio sam da je moja odvjetnička praksa sada pri svom kraju. Stavio sam napomene na brojne spise i ostavio ih na stolu… Osjećao sam mučninu dok sam napuštao ured. Uživao sam radeći kao odvjetnik i ta je služba bila moj život već dosta godina, ali unatoč tome, počašćen sam i sretan odgovoriti na veliki poziv koji mi je upućen u Crkvi.«2

Starješina Hunter je iz osobnog iskustva znao kako »podložiti se Očevoj volji nije uvijek lako.«3 Međutim, znao je važnost potpune posvećenosti Bogu. O toj je predanosti napisao: »Većina ljudi ne razumije zbog čega osoba naše vjere odgovara na pozive u službu ili zbog čega se obvezujemo dati sve što imamo. U potpunosti sam uživao vodeći odvjetnički ured, no ovaj poziv će daleko više nadići težnju za profesijom ili novčanom dobiti.«4

žena s vrećicom namirnica

Jedan način na koji možemo pokazati svoju »potpunu predanost« i »potpunu odanost« jest da služimo osobama u potrebi.

Naučavanja Howarda W. Huntera

1

Naš Otac na Nebu zahtijeva našu potpunu predanost, a ne samo doprinos.

Dok razmišljam o blagoslovima koje nam je Bog dao te o mnogim ljepotama evanđelja Isusa Krista, svjestan sam da ćemo na svom putu zauzvrat morati učiniti neki doprinos, u vremenu, novcu ili nekom drugom sredstvu. Sve je to vrijedno i potrebno, no ono ne sačinjava naš puni prinos Bogu. Naposljetku, ono što će naš Otac na Nebu od nas zahtijevati jest mnogo više od samog doprinosa; ono je potpuna predanost, potpuna odanost, sve ono što jesmo i što možemo biti.

Molim vas, shvatite da ne govorim samo o predanosti Crkvi i njezinim aktivnostima, iako to uvijek treba osnaživati. Ne, točnije, govorim o predanosti koja se očituje u našem ponašanju, osobnom integritetu, našoj odanosti prema domu, obitelji i zajednici kao i prema Crkvi… 

Dopustite mi da se kratko prisjetim samo jednoga od tih veličanstvenih primjera iz Svetih pisama gdje je troje mladih ljudi ustrajalo na svojim načelima i održavalo svoj integritet čak i kada je bilo očito da će ih to koštati njihovih života.

Oko 586 godina prije Krista, Nabukodonozor, babilonski kralj, jurišao je na grad Jeruzalem i osvojio ga. Bio je toliko impresioniran kvalitetama i učenjem djece Izraelove da je nekoliko njih doveo na kraljev dvor [u Babilon].

Nevolje su došle Izraelcima onoga dana kada je Nabukodonozor načinio zlatnog idola i zapovjedio svima u babilonskoj provinciji da ga štuju, zapovijed koju su trojica mladih Izraelaca – Šadrak, Mešak i Abed Nego – u tišini odbili. Kralj je »bijesan i gnjevan« zapovjedio da se dovedu pred njega (Dn 3:13). Rekao im je da će, ako ne padnu ničice pred zlatnim kipom u danom trenutku, biti »smjesta bačeni u peć užarenu«. Zatim je samozadovoljno upitao: »I koji je taj bog koji bi vas izbavio iz ruke moje?« (Dn 3:15)

Trojica mladića odgovorila su ljubazno, ali oklijevajući:

Oni odgovore: »Ne treba da ti odgovorimo na to. Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju; on će nas i izbaviti [ako nam prijetiš smrću].

No, ako toga i ne učini, [ako iz bilo kojeg razloga ne odabere spasiti nas iz vatre], znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao« (Dn 3:17–18).

Naravno, Nabukodonozor je bjesnio sve više i naredio da se jedna peć zagrije sedam puta jače od normalne temperature. Potom je zapovjedio da se trojicu hrabrih mladića baci potpuno odjevene usred vatre. Doista, kralj je tako ustrajao na tome, a plamen je bio tako užaren da su vojnici koji su vodili Šadraka, Mešaka i Abed Nega pali mrtvi od užarene peći dok su bacali svoje zarobljenike.

Zatim se dogodilo jedno od velikih čuda na koje vjernici imaju pravo po volji Božjoj. Ta su trojica mladića stajala i mirno hodala usred peći, a da ih plamen ne opeče. Doista, kada ih je kasnije pozvao sam zabezeknuti kralj, njihova je odjeća bila netaknuta, njihova kože bez ijedne opekotine, a kosa na njihovim glavama neopaljena. Čak se niti miris dima nije uvukao u te hrabre, predane mladiće.

»Blagoslovljen bio Bog Šadrakov, Mešakov i Abed Negov«, reče kralj, »koji… je izbavio svoje sluge, one koji se uzdahu u njega… [koji] predadoše svoje tijelo ognju negoli da štuju ili se klanjaju drugome osim svome Bogu…

Tada kralj uzvisi Šadraka, Mešaka i Abed Nega na visoke položaje u pokrajini babilonskoj« (Dn 12:30).

Sposobnost držati se nečijih načela, živjeti s integritetom i vjerom sukladno tim uvjerenjima – to je ono što je važno, to je ta razlika između doprinosa i predanosti. Ta odanost istinskom načelu – u našim životima, domovima i obiteljima te na svim mjestima gdje susrećemo druge ljude i utječemo na njih – ona je ono što Bog na kraju krajeva traži od nas… 

Uspješan život, dobar život, pravedan kršćanski život zahtijeva nešto više od doprinosa, iako je svaki doprinos vrijedan. Na kraju, potrebna je predanost – svom dušom, koju ćemo duboko održavati i vječno njegovati, prema načelima koja znamo da su istinita u zapovijedima danima od Boga… 

Ako ćemo biti odani i vjerni svojim načelima, obvezati se živjeti u poštenju i integritetu, tada niti jedan kralj niti jedna borba ili užarena peć neće nas moći ugroziti. Da bi kraljevstvo Božje uspjelo na zemlji, moramo stajati kao svjedoci »u svako doba, i u svemu, i na svakome mjestu gdje se možda na[đemo], i to do smrti« (Mosija 18:9).5

2

Budite predani u poslušnosti Gospodinu bez obzira što drugi odlučili činiti.

Kada je Jošui dana zapovijed uništiti grad Jerihon koji se prostirao pred [plemenima Izraelovim,] velike su se gradske zidine uzdizale te je bilo fizički nemoguće da Izraelci prođu tu prepreku – ili se barem tako činilo. Ne znajući svrhu, no siguran do kraja, Jošua je proveo upute koje mu je dao glasnik Gospodnji. Njegova je predanost bila potpunoj poslušnosti. Njegova je briga bila učiniti točno ono što mu je rečeno da bi se ispunilo Gospodinovo obećanje. Upute su nesumnjivo bile čudne, no njegova vjera u ishod ga je poticala. Kao rezultat toga, naravno, bilo je još jedno u nizu čudesa koje su Izraelci doživljavali tijekom godina dok ih je vodio Mojsije, Jošua i mnogi drugi proroci koji su se obvezali slijediti zapovijedi i uredbe Gospodinove.

Kako su se Jošua i njegovi ljudi približavali Jerihonu točno su pratili Gospodinove upute, a prema događaju iz Svetih pisama »padoše bedemi i narod prodrije u grad, svatko odande gdje se našao, i osvojiše ga« (Jošua 6:20).

Zapis kaže da je nakon što je Izrael bio u miru od ratovanja sa svojim neprijateljima, Jošua, tada već star, pozvao sav Izrael. U svojem ih je oproštajnom govoru podsjetio da su pobjeđivali jer se Bog borio za njih, no ako sada prestanu služiti Gospodinu i obdržavati njegove zakone, bit će uništeni… 

Taj je veliki vojskovođa i duhovni vođa tada je izrekao obvezu, za sebe i za svoju obitelj: »Danas izaberite kome ćete služiti… Ja i moj dom služit ćemo Jahvi« (Jošua 24:15).

Bila je to velika izjava potpune predanosti čovjeka Bogu, proroka željama Gospodinovim, Jošue, čovjeka, njegovom Bogu, koji je mnogo puta u prošlosti blagoslovio njegovu poslušnost. Govorio je Izraelcima da će, bez obzira na njihovu odluku, on činiti ono za što zna da je ispravno. Rekao je kako je njegova odluka služiti Gospodinu neovisna o onome što oni odlučili, da njihova djela neće utjecati na njegova, da njegovu odluku o predanosti Gospodinovoj volji neće promijeniti ništa ili nitko. Jošua je čvrsto kontrolirao svoja djela, a njegove su oči bile uprte na zapovijedi Gospodnje. Bio je predan poslušnosti.6

Abraham i Izak

»Kako li je Gospodinu bilo drago kada je Abraham… učinio što mu je rečeno bez pitanja i oklijevanja.«

3

Odlučite sada odabrati put stroge poslušnosti.

Nakon što ste shvatili zakon evanđelja i volju Gospodinovu čitajući i proučavajući Sveta pisma i riječi proroka, a zatim shvatili razlog zašto se o poslušnosti često govori kao o prvom zakonu neba i zašto je potrebna da bismo bili spašeni. To nas vodi do najveće kušnje. Jesmo li voljni postati potpuno poslušni Božjem zakonu? Doći će vrijeme u našim životima kada moramo donijeti konačnu odluku.7

Zasigurno Gospodin voli, više od ičega drugog, nepokolebljivu odlučnost da slušamo njegov savjet. Iskustva velikih proroka Staroga zavjeta zabilježena su kako bi nam pomogla shvatiti važnost odabira puta stroge poslušnosti. Kako li je Gospodinu bilo drago kada je Abraham nakon što je primio uputu žrtvovati svoj sina jedinca, Izaka, učinio što mu je rečeno, bez pitanja i oklijevanja. U zapisu stoji što je Bog rekao Abrahamu:

»Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati« (Post 22:2).

Sljedeći stih govori:

»Ujutro Abraham podrani… sa sobom povede… i svog sina Izaka… i uputi se na mjesto koje mu je Bog označio« (Post 22:3).

Godinama kasnije, kada su Rebeku upitali bi li pošla sa slugom Abrahamovim da postane Izakovom ženom i bez sumnje znajući da je poslanje sluge imalo blagoslov Gospodinov, jednostavno je rekla: »Hoću« (Post 24:58).

Naraštaj nakon toga, kada je Jakov upućen vratiti se u zemlju Kanaan, što je značilo napuštanje svega što je imao i za što je radio mnoge godine, pozvao je Rahelu i Leu u polje gdje je bilo njegovo stado i objasnio što je Gospodin rekao. Odgovor Rahele [i Lee] bio je jednostavan, izravan i indikativno je odražavao [njihovu] predanost: »Zato izvrši sve što ti je Bog rekao« (Post 31:16).

Zatim, imamo primjere iz Svetih pisama kako bismo trebali razmatrati i procjenjivati zapovijedi Gospodinove. Ako odaberemo reagirati poput Jošue i Abrahama, Rebeke, Rahele [i Lee], naš odgovor će biti, jednostavno, i dalje činiti ono što je Gospodin zapovjedio.

Postoji dobar razlog za donošenje odluke sada služiti Gospodinu. U ovo nedjeljno jutro [Općeg sabora] kada su složenosti i iskušenja života na neki način stavljeni po strani i kada imamo vremena i više naginjemo vječnoj perspektivi, možemo jasnije procijeniti što će nas odvesti k većoj sreći u životu. Trebali bismo sada odlučiti, u ovo jutro, kako ćemo djelovati kada pristignu tama noći i oluje iskušenja.

Molim se da smognemo snage odlučiti činiti sada ono što bismo trebali činiti. Molim se da ćemo sada odlučiti služiti Gospodinu.8

4

Samo vjerovanje nije dovoljno, potrebno je činiti volju Nebeskog Oca.

Kada se obraćao mnoštvu, Učitelj je rekao: »Neće svaki koji mi govori: ʻGospodine, Gospodine!ʼ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca« (Matej 7:21).

Dok slušam te riječi čini mi se kao da mi se Gospodin obraća riječima: »Upravo zbog toga što osoba može priznavati moju ovlast ili vjerovati u moju božansku narav, ili samo izražavati vjeru u moja naučavanja ili pomirbenu žrtvu koju sam učinio, to ne znači da će ući u kraljevstvo nebesko ili steći viši stupanj uzvišenja.« Između redaka je rekao: »Samo vjerovanje nije dovoljno.« Zatim izrazito nadodaje: »Nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca«, to jest, onaj koji radi i djeluje u vinogradu koji donosi plod… 

Sva priroda koja je u Božjoj nadležnosti, čini se da prikazuje isto načelo. Pčela koja ne »vrši«, ubrzo će biti protjerana iz košnice. Dok gledam zaposlene mrave na stazi i oko mravinjaka, dojmljen sam činjenicom da su činitelji, a ne samo vjernici. Kljucanje ne donosi sjeme kokoši, ona mora čeprkati. Ustajao bazen, ozelenjen algama i otpacima neaktivnosti, mjesto je gdje se razvijaju bolesti močvare, no čisti planinski potok koji prolazi između stijena dok vijuga kanjonom poziva vas da popijete njegove vode.

Riječi Učiteljeve u vezi s kućom bez temelja govore mi da čovjek ne može imati plitko i nepromišljeno shvaćanje o sebi i graditi vlastiti život na bilo kojoj osnovi koja se čini lakom i pogodnom (vidi Matej 7:26–27). Sve dok je vrijeme dobro, njegova ludost neće biti očita, no jednoga dana će doći poplave, blatne vode iznenadne strasti, bujice nepredviđenih iskušenja. Ako njegova ličnost nema sigurnih temelja u nečemu višemu od puste riječi, njegova se cjelokupna moralna struktura može urušiti.9

Jakov je rekao: »Čisto i neokaljano bogoslužje pred Bogom i Ocem sastoji se u ovomu: pohađati sirote i udovice u njihovoj nevolji i čuvati samoga sebe čistim od ovog svijeta« (Jakovljeva 1:27).

Drugim riječima, vjera je više od spoznaje Boga ili ispovijedanja vjere i više je od same teologije. Vjera znači činiti riječ Božju. Ona znači biti čuvarem, svoga brata, između ostaloga… 

Možemo biti vjerni u štovanju šabata, a možemo biti vjerni u našim dužnostima tijekom ostalih šest dana u tjednu… [Kako] li je važna kada su sve naše misli, riječi koje izgovaramo, naša djela, ponašanje, odnos sa susjedima, naši poslovi i sve svakidašnje stvari koje činimo u skladu s našim vjerskim uvjerenjima. Pavlovim riječima: »Bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju« (1 Korinćanima 10:31). Možemo li stoga izbrisati vjeru iz naših tjednih poslova i preusmjeriti ju samo na šabat? Zasigurno ne, ako slijedimo Pavlovljevo upozorenje.10

5

»Živući članovi« nastoje održavati potpunu predanost.

Gospodin je u uvodu u Nauk i saveze otkrio da je ovo »jedin[a] istinit[a] i živ[a] Crkv[a] na svem površju zemaljskomu«. Zatim je dodao: »Koja je meni, Gospodu, veoma po volji kad je riječ o crkvenoj skupnosti, ne o pojedincima« (NiS 1:30). To bi u našem umu trebalo potaknuti razmišljanje od vječnog značaja: Mi znamo da je to istinito i živuća crkva institucionalna, no jesam li ja istiniti i živući član pojedinac?

Kada upitam: »Jesam li ja istiniti i živući član?«, pitanje jest, jesam li duboko i potpuno posvećen obdržavanju saveza koje sam sklopio s Gospodinom? Jesam li potpuno predan živjeti evanđelje i biti činitelj riječi, a ne samo slušatelj? Živim li svoju vjeru? Hoću li ostati vjeran? Jesam li čvrst protiv iskušenja Sotone? 

Ako pozitivno odgovorimo na pitanje »Jesam li živući član?«, potvrđujemo našu predanost. To znači da ćemo sada i uvijek voljeti Boga i naše bližnje kao same sebe. To znači da će naša djela održavati tko smo mi i u što vjerujemo. To znači da svaki dan budemo kršćani, hodati kako bi Krist želio da hodamo.

Živući članovi su oni koji nastoje održavati potpunu predanost… 

Živući članovi prepoznaju svoju dužnost prionuti naprijed. Oni se krste kao prvi korak njihovog »živućeg« putovanja. Ono je znak Bogu, anđelima i nebu da će slijediti Božju volju… 

Živući članovi slušaju Duha, koji ubrzava unutarnji život. Neprestano traže njegove upute. Oni mole za snagu i premoć nad teškoćama. Njihova srca ne počivaju na stvarima ovoga svijeta nego na stvarima vječnosti. Duhovna obnova se ne žrtvuje radi tjelesnog zadovoljstva.

Živući članovi stavljaju Krista na prvo mjesto u svojim životima, znajući iz kakvog izvora dolazi njihov život i napredak. Sklonost je čovjeka da stavlja sebe u središte svemira i očekuje da se drugi usklade s njegovim željama i potrebama. Pa ipak, priroda ne cijeni takve pogrešne pretpostavke. Središnja uloga u životu pripada Bogu. Umjesto da ga molimo da učini ono što ga tražimo, trebali bismo nastojati dovesti sebe u sklad s njegovom voljom te tako nastaviti svoj napredak kao živući članovi… 

Živući članovi, nakon što su se obratili, ispunjavaju zapovijed ojačati svoju braću i sestre [vidi Luka 22:32]. Nestrpljivi su podijeliti svoju radost s drugima i nikada ne gube tu želju… 

Živući članovi prepoznaju potrebu staviti u djelo svoja vjerovanja. Ti se sveci brižljivo zauzimaju za provođenje u djelo mnogih dobara i plemenitih djela prema vlastitoj slobodnoj volji [vidi NiS 58:27]… 

Živući članovi vole jedni druge. Oni pohode sirote i udovice u njihovoj nevolji. I sami sebe drže neokaljanima od ovoga svijeta [vidi Jakov 1:27]… 

Imamo čvrsto uvjerenje u izjavu da je to istinita i živuća Crkva istinitog i živućeg Boga. Još je jedno pitanje na koje trebamo odgovoriti: Jesam li predan i obvezan, istiniti i živući član?

Stojimo čvrsto i budimo istiniti i živući članovi Crkve te primimo obećanu nagradu da budemo među onima o kojima se govori u Nauku i savezima »oni[ma] koji se uspeše na Goru Sion i u grad Boga živoga, mjesto nebesko, od svih najsvetije« (NiS 76:66).11

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

  • Pregledajte naučavanja predsjednika Huntera o razlici između »doprinosa« i »potpune predanosti« (1. odsjek). Kakvo značenje ima u našem životu naša potpuna predanost Bogu? Što možemo iz priče o Šadraku, Mešaku i Abed Negu primijeniti na sebe?

  • Pregledajte priču predsjednika Huntera o Jošui u 2. odsjeku. Što iz te priče možete naučiti o potpunoj predanosti Bogu? Kako možemo razviti predanost i biti poslušni Bogu bez obzira što drugi činili? Kako možemo pomoći djeci i mladima da razviju takvu predanost?

  • Koji su vaši dojmovi dok pregledavate priče iz Svetih pisama iz 3. odsjeka? Koji su drugi svetopisamski primjeri poslušnosti utjecali na vas? Zašto mislite da »Gospodin voli… nepokolebljivu odlučnost da slušamo njegov savjet«?

  • Promislite o naučavanjima predsjednika Huntera u 4. odsjeku. Zašto sama vjera »nije dovoljna«? Kako činiti volju Nebeskog Oca pomaže da se pripremimo za vremena nevolje? Kako možemo primijeniti naučavanja predsjednika Huntera o življenju svoje vjere?

  • Pregledajte svaki opis predsjednika Hunter za »živućeg člana« u 5. odsjeku. Kako možemo razviti te kvalitete »živućih članova«? Promislite kako biste bili boljim »istinitim i živućim članom« Crkve.

Povezani stihovi iz Svetih pisama

1 Samuel 15:22–23; Psalmi 1:1–3; Jakovljeva 2:14–26; 2. Nefi 32:9; Omni 1:26; Mosija 2:41; Alma 37:35–37; 3. Nefi 18:15, 18–20; NiS 58:26–29; 97:8; Abraham 3:24–26

Pomoć pri podučavanju

Pročitajte zajedno nekoliko navoda iz poglavlja. Nakon čitanja, upitajte članove razreda da kažu primjere iz Svetih pisama i iz vlastitih iskustava koji su u vezi s naučavanjima iz citata.

Napomene

  1. Conference Report, listopad 1959., 121.

  2. U Eleanor Knowles, Howard W. Hunter (1994.), 153.

  3. »The Opening and Closing of Doors«, Ensign, studeni 1987., 54.

  4. U Knowles, Howard W. Hunter, 151.

  5. »Standing As Witnesses of God«, Ensign, svibanj 1990., 60–62.

  6. »Commitment to God«, Ensign, studeni 1982., 57–58.

  7. »Obedience« (obraćanje na saboru područja Havaji, 18. lipnja 1978.), 5, Church History Library, Salt Lake City.

  8. »Commitment to God«, 58.

  9. In Conference Report, listopad 1967., 11, 12–13.

  10. The Teachings of Howard W. Hunter, uredio Clyde J. Williams (1997.), 111–112.

  11. »Am I a ‘Living’ Member?«, Ensign, svibanj 1987., 16–18.