23. poglavlje

»Ništa manje na uslugu«

»Većina nas bit ćemo uglavnom tih, relativno nepoznat narod koji… obavlja posao bez pompe. Vama kojima… to nije impresivno kažem da vi niste ‘ništa manje na uslugu’ od najimpresivnijih od vaših suradnika.«

Iz života Howarda W. Huntera

Predsjednik Howard W. Hunter nije bio poznat samo kao predani vođa i voljeni prorok, već i po tihom načinu na koji je služio. Znao je da je samo služenje važno, a ne je li primio ikakvo priznanje. Starješina Neal A. Maxwell iz Zbora dvanaestorice je rekao o njemu: »Predsjednik Howard W. Hunter je krotak čovjek… To je isti ponizan čovjek koji je, kad sam se probudio nakon zamornog i prašnjavog dana s njim na zadatku u Egiptu, tiho čistio moje cipele, što se nadao obaviti neopaženo.«¹

Predsjednik Thomas S. Monson je prvi puta primijetio skroman način služenja predsjednika Huntera prilikom posvećenja hrama Los Angeles Kalifornija 1956., nekoliko godina prije nego je ijedan od njih pozvan kao apostol. Rekao je:

»Upoznao sam se s predsjednikom Hunterom kada je služio kao predsjednik okola Pasadena Kalifornija gdje je imao odgovornost koordinirati mjesnim rasporedom za posvećenje hrama Los Angeles (Kalifornija). Moja je povlastica bila otiskati karte. Njegovo je zaduženje bilo ogromno. Ja sam vidio samo onaj dio koji se odnosio na karte koje su bile označene bojom, zamršeno obilježene i numerirane i najsustavniji način koji sam ikada vidio. Velikodušno je predao zasluge drugima te se pobrinuo da se njegovo ime na spominje previše, iako je bio pokretačka sila iza ovih monumentalnih poduhvata.«²

Starješina James E. Faust iz Zbora dvanaestorice je nadalje primijetio: »Nije imao potrebe prorasle iz ega. S cjelokupnom je svojom mudrošću mogao sjetiti među svojom braćom i reći vrlo malo. Bio je savršenom miru sam sa sobom.«³

Predsjednik Hunter je razumio da je svako djelo služenja važno u Božjim očima, bez obzira koliko nerazglasano ili neupadljivo ono bilo. Nekoliko tjedana prije nego je predsjednik Hunter preminuo, prijatelj je upitao: »Dragi predsjedniče, koja je najuzvišenija pozicija ili poziv – ona dragog prijatelja od povjerenja ili ona proroka Božjeg?« Nakon što je čuo ovo pitanje, »čini se kao da je predsjednik potiho promišljao nekoliko minuta, zatim je polako dohvatio ruku svojega prijatelja i okrenuvši svoju glavu izravno prema njemu, sa suzom koja je curila niz njegov krhki obraz, odgovorio je: ‘Oba su sveta poziva povjerenja.’«⁴

Služenje koje mijenja život pružaju mnogi »koje se ne vidi pod jarkim svjetlom, koji ne dobivaju pažnju svijeta«.

Naučavanja Howarda W. Huntera

Oni koji služe potiho i neupadljivo nisu »ništa manje na uslugu« od onih koji primaju klicanje svijeta.

O mladom i hrabrom zapovjedniku Moroniju je rečeno: »Kad bi svi ljudi koji bijahu, i koji jesu, i koji će biti, bili poput Moronija, gle, same sile paklene bile bi uzdrmane zauvijek, da, đavao nikad ne bi imao vlast nad srcima sinova ljudskih« (Alma 48:17).

Kakav kompliment slavnom i moćnom čovjeku! Ne mogu zamisliti bolje počasti jednog čovjeka drugome. Dva stiha nakon toga nalazi se izjava o Helamanu i njegovoj braći koji su igrali manje zamjetnu ulogu od Moronija: »A gle, Helaman i braća njegova ne bijahu ništa manje na uslugu narodu od Moronija« (Alma 48:19).

Drugim riječima, iako Helaman nije bio toliko primjetan ili zamjetan kao Moroni, bio je uslužan, to jest, bio je koristan kao i Moroni.

Očito, mogli bismo jako profitirati proučavanjem života zapovjednika Moronija. On je primjer vjere, služenja, posvećenosti, predanosti i mnogih drugih božanskih osobina. Međutim, umjesto da se usredotočim na ovog veličanstvenog čovjeka, odabrao sam pogledati one koji se ne vide pod jarkim svjetlom, koji ne dobivaju pažnju svijeta, a ipak nisu »ništa manje na uslugu«, kao što to Sveta pisma kažu.

Nećemo svi mi biti poput Moronija, slušati kako nam naši kolege kliču cijeli dan svaki dan. Većina nas bit ćemo uglavnom tih, relativno nepoznat narod koji… obavlja posao bez pompe. Vama kojima je ta [pomisao] samotna, koja vas plaši ili vam to nije impresivno kažem da vi niste »ništa manje na uslugu« od najimpresivnijih od vaših suradnika. I vi ste dio Božje vojske.

Na primjer, razmotrite značajno služenje koje majka ili otac pružaju u tihoj anonimnosti dostojnog doma svetaca posljednjih dana. Razmislite o učiteljima evanđeoskog nauka, zboristima u Maloj školi, vođama izviđača i kućnim posjetiteljicama Potpornog društva koji služe i blagoslivljaju milijune, no čijim se imenima nikada neće javno pljeskati niti će biti prikazivani po nacionalnim medijima.

Deseci tisuća nevidljivih ljudi koji svakoga dana omogućuju naše prilike i sreću. Kao što Sveta pisma navode, oni nisu »ništa manje na uslugu« nego oni čiji su životi na naslovnicama novina.

Jarko svjetlo povijesti i suvremena pozornost često se usredotočuju na jednoga nego na mnoge. Pojedinci su često izdvojeni između svojih kolega i uzdignuti kao heroji. Priznajem da je ova vrsta pozornosti jedan način da se utvrdi ono čemu se ljudi dive ili što smatraju da ima neku vrijednost. No neki puta takvo priznanje nije zasluženo, a može čak i slaviti krive vrijednosti.

Moramo mudro birati svoje junake i primjere, dok isto tako odajemo hvalu onim legijama prijatelja i građana koji nisu tako poznati, no koji nisu »ništa manje na uslugu« od Moronija u našem životu.⁵

U Svetim pismima, mnogi ljudi koji su služili u sjeni drugih dali su važne doprinose.

Možda biste mogli sa mnom razmotriti neke zanimljive ljude iz Svetih pisama koji nisu stajali pod jarkim svjetlom pažnje, no koji su se kroz snažne leće povijesti dokazali kao stvarni junaci.

Mnogima koji pročitaju priču o velikom proroku Nefiju gotovo u potpunosti promakne još jedan smjeli Lehijev sin koji se zvao Sam. Nefi je jedna od najslavnijih likova u cijeloj Mormonovoj knjizi. No Sam? Samovo ime spominje se samo deset puta. Kada je Lehi savjetovao i blagoslovio svoje potomstvo, rekao je Samu:

»Blagoslovljen ti i potomstvo tvoje. Ti ćeš, naime, baštiniti zemlju kao i brat tvoj Nefi. I potomstvo tvoje će se s njegovim potomstvom brojiti, i ti ćeš biti poput brata svojega, a potomstvo tvoje poput potomstva njegova. A bit ćeš blagoslovljen u sve dane svoje« (2. Nefi 4:11).

Samova je uloga u biti uloga podrške i pomoći njegovom slavnijem, mlađem bratu, a on je naposljetku primio iste blagoslove obećane Nefiju i njegovom potomstvu. Ništa što je obećano Nefiju nije uskraćeno vjernom Samu, ipak znamo vrlo malo o detaljima Samovog služenja i doprinosa. On je bio gotovo nepoznata osoba u životu, no očito je slavodobitni vođa i pobjednik u analima vječnosti.

Mnogi doprinose na neopjevane načine. Išmael je putovao s Nefijevom obitelji na veliku osobnu žrtvu, propativši »mnoge nevolje, glad, žeđ i umor« (1. Nefi 16:35). Tada, posred svih tih nevolja, izginuo je u divljini. Samo nekoliko nas možemo tek početi razumijevati žrtvu takvog čovjeka u tim primitivnim vremenima i uvjetima. Možda, kada bismo bolje opažali i razumjeli, i mi bismo oplakivali, kao što su to činile kćeri u divljini, za onim što je ovakav čovjek dao – i od čega je odustao – kako bismo mi imali Mormonovu knjigu danas.

Mnogo je imena i uspomena na takve muškarce i žene koji nisu bili »ništa manje na uslugu« u Mormonovoj knjizi. Bilo da se radi o majci Saraji ili kućnoj pomoćnici Abiš, sluškinji lamanske kraljice, obje su dale doprinos koji nije bio priznat u ljudskim očima, ali nije prošao neviđen kod Boga.

Imamo samo dvanaest stihova Svetog pisma koji sa životom Mosije, kralja nad zemljom Zarahemlom i ocem čuvenog kralja Benjamina. Ipak, njegovo je služenje narodu bilo nezamjenjivo. Vodio je narod »mnogim propovijedanjem i proricanjem« i »neprestance ih riječ Božja karaše« (Omni 1:13). Limhi, Amulek i Pahoran – od koji je posljednji imao plemenitost duše da ne osudi kada je bio nepravedno optužen – kao i drugi primjeri ljudi koji su služili nesebično u sjenama tuđeg jarkog svjetla.

Vojnik Teankum koji je žrtvovao svoj život ili Lakonej koji je bio vrhovni sudac, a koji je podučavao da se pokaje tijekom izazova gadijantonaca, ili gotovo nespomenuti misionari Omner i Himni koji nisu bili »ništa manje na uslugu« od svojih suradnika, a ipak su zadobili vrlo malo pažnje u Svetim pismima.

Ne znamo puno o Šiblonu, Alminom vjernom sinu, čija se priča nalazi između priča o Helamanu, budućem vođi, i Korijantonu, prijestupniku, ali je značajno da je opisan kao »pravedan čovjek [koji] uspravno hodaše pred Gospodinom« (Alma 63:2). Veliki prorok Nefi, spomenut u knjizi Helamanovoj, imao je brata po imenu Lehi koji je prividno spomenut samo usputno, ali je je naveden kao netko tko »ne zaostajaše ni trunka za [Nefijem] gledom na ono što spada na pravednost« [Helaman 11:19; vidi i stih 18].⁶

Nakon što je Abiš (lijevo) dotaknula ruku lamanske kraljice, kraljica je ustala s poda (vidi Alma 19:15–29).

Iako možda nećemo biti dobro poznati, možemo pružiti veliku službu u kraljevstvu.

Naravno, postoje primjeri ovih korisnih pojedinaca i u našoj rasporedbi. Oliver Granger je tip tihe osobe pune podrške u posljednjim danima koju je Gospodin spomenuo u odsjeku 117 Nauka i saveza. Mnogima Oliverovo ime može biti nepoznato pa ću biti slobodan upoznati vas s ovim ranim odlučnim zagovornikom.

Oliver Granger je bio jedanaest godina stariji od Josepha Smitha, a poput proroka bio je iz države New York. Zbog ozbiljne prehlade i izloženosti kada je imao trinaest, Oliver je izgubio veći dio svojeg vida. Unatoč ograničenom vidu, služio je na tri misije. Također je radio na hramu Kirtland i služio u velikom vijeću u Kirtlandu.

Kada je većina svetaca protjerana iz Kirtlanda, Ohio, Crkva je ostavila neke nepodmirene račune. Oliver je određen da zastupa Josepha Smitha i Prvo predsjedništvo te da se vrati u Kirtland i riješi crkvene poslove. U Nauku i savezima je o ovom zaduženju zabilježeno: »Nek se, dakle, uporno bori za otkup Prvog predsjedništva crkve moje, govori Gospod« (NiS 117:13).

Izvršio je ovo zaduženje na takvo zadovoljstvo uključenih vjerovnika da je jedan od njih napisao: »Upravljanje Olivera Grangera u rješavanju nezgotovljenog posla naroda koji se preselio u Far West, u otkupljenju njihovih zaloga i time podržavanju njihovog integriteta, doista je bilo vrijedno hvale te mu je dalo za pravo da ga jako poštujem te ga se sa zahvalnošću prisjećam« (Horace Kingsbury, kako je citiran u Joseph Smith, History of the Church, 3:174.)

Tijekom Oliverovog vremena u Kritlandu, neki su ljudi, uključujući i nezadovoljne članove Crkve, pokušavali nauditi ugledu Prvog predsjedništva i dovesti njihov integritet u pitanje šireći lažne optužbe. Oliver Granger je doista »otkupio Prvo predsjedništvo« svojom vjernom službom… O Oliveru Grangeru je Gospodin rekao: »Da će mu ime biti u svetoj spomenici iz pokoljenja u pokoljenje, u vijeke vjekova« (NiS 117:12). »Uzdignut ću slugu svojega Olivera i začeti mu veliko ime na zemlji i među svojim narodom zbog integriteta njegove duše« (History of the Church, 3:350).

Kada je preminuo 1841., iako je samo nekoliko svetaca ostalo u području Kirtlanda, a još i manje prijatelja svetaca, na sprovodu Olivera Grangera nazočilo je veliko mnoštvo ljudi iz obližnjih gradova.

Iako Oliver Granger nije toliko poznat danas kao neki drugi među prvim vođama Crkve, ipak je bio velik i važan čovjek u službi koju je pružio kraljevstvu. Pa čak i ako se nitko osim Gospodina ne bi sjećao njegovog imena, to bi mu bio dovoljan blagoslov – kao što bi bio ikome od nas.⁷

Nefi je primjer kako se trebamo spominjati Boga kao izvora snage i blagoslova.

Mislim da bismo trebali biti svjesni kako postoji duhovna opasnost za one koji krivo shvate osebujnost stalnog stajanja u središtu zanimanja. Mogli bi početi žudjeti za glasovitošću i time zaboraviti značajnost služenja.

Ne smijemo si dopustiti da se usredotočimo na prolazno svjetlo popularnosti ili zamjenu tog privlačnog sjaja za suštinu istine, već na često anoniman rad koji privlači Božju pažnju, čak i ako ne zadobije pažnju u udarnim vijestima. Zapravo, pljeskanje i pozornost mogu postati duhovna Ahilova peta i najdarovitijima među nama.

Obasja li vas ikada u životu jarko svjetlo popularnosti, moglo bi biti dobro da slijedite primjer onih u Svetim pismima koji su primili slavu. Nefi je jedan od velikih primjera. Nakon svega što je postigao putujući divljinom sa svojom obitelji, njegov je stav bio i dalje usredotočen na ono što je najvažnije. Rekao je:

»A kad zaželim radovati se, srce mi zajeca zbog grijeha mojih. Znadem ipak u koga se uzdam.

Bog moj je uporište moje. On me provede kroz nevolje moje u pustinji, i sačuva me na vodama bezdana velikog.

Ispuni me on ljubavlju svojom tako da se tijelo moje posve istroši.

On smete dušmane moje i uzrokova da se oni tresu preda mnom« (2. Nefi 4:19–22).

Jarko svjetlo nikada nije oslijepilo Nefija po pitanju izvora njegove snage i blagoslova.⁵

Kada razumijemo zašto služimo, nećemo biti zabrinuti po pitanju gdje služimo.

U vremenima pozornost i vidljivosti, moglo bi nam biti korisno odgovoriti na pitanje: Zašto služimo? Kada razumijemo zašto, nećemo biti zabrinuti po pitanju gdje služimo.

Predsjednik J. Reuben Clark ml. je naučavao ovo važno načelo u svojem životu. Na Općem saboru u travnju 1951., predsjednik David O. McKay je podržan kao predsjednik Crkve nakon što je predsjednik George Albert Smith preminuo. Do tog je trenutka predsjednik Clark služio kao prvi savjetnik predsjedniku Heberu J. Grantu, a zatim predsjedniku Georgeu Albertu Smithu. Predsjednik McKay je bio drugi savjetnik njima obojici.

Tijekom posljednjeg zasjedanja sabora kada se raspravljalo o poslovima Crkve, brat Stephen L. Richards je pozvan u Prvo predsjedništvo i podržan kao prvi savjetnik. Predsjednik J. Reuben Clark ml. je tada podržan kao drugi savjetnik. Nakon što su dužnosnici Crkve podržani, predsjednik McKay je objasnio zašto je odabrao svoje savjetnike tim redom. Rekao je:

»Osjetio sam da bi jedno vodeće načelo koje treba slijediti u ovom odabiru bilo starješinstvo u vijeću [Dvanaestorice]. Ta su dvojica muškaraca sjedila u svojim mjestima predsjedavajućeg tijela Crkve, a ja sam se osjetio potaknutim da bi bilo uputno nastaviti to isto starješinstvo u novom zboru Prvog predsjedništva« (Conference Report, 9. travnja 1951., str. 151).

Zatim je predsjednik Clark zamoljen da govori nakon predsjednika Mckayja. Njegove opaske ovom prilikom bile su kratke, ali su podučile važnu lekciju: »U službi Gospodinu, nije važno gdje služite, već kako. U Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana osoba zauzima mjesto na koje je propisno pozvana, i to mjesto niti traži niti odbija. Obvezujem se potpuno odano i posvećeno služiti predsjedniku McKayju i predsjedniku Richardsu u povjerenim zadacima uz punu mjeru moje snage i sposobnosti, onoliko koliko će mi oni dati pravo da ih izvršavam, koliko god nedorastao bio« (ibidem, str. 154).

Lekcija koju je naučavao predsjednik Clark izražena je na drugi način u ovoj pjesmi Meade McGuire koja je puno puta ponavljana:

»Oče, gdje ću danas raditi?«
I ljubav mi poteče topla i slobodna.
On zatim malo mjesto ukaže
i reče: »Brini se o tome za mene.«
Brzo odgovorih: »O ne, ne to!
Ta, nitko nikada vidjeti neće,
bez obzira na to koliko dobro djelo se postigne;
ne to malo mjesto za mene.«
A riječ koju on izusti ne bijaše stroga;
On nježno mi odgovori:
»O, maleni, srce svoje ispitaj.
Za njih ili za mene, radiš li ti?
Nazaret je bilo mjesto malo,
a Galileja isto bi‘.«

[Vidi Best–Loved Poems of the LDS People, sastavili Jack M. Lyon i drugi (1996.), 152.]

Kralj Benjamin je izjavio: »To što vam rekoh da provedoh dane svoje u služenju vama, ne činim u želji da se pohvalim, jer bijah samo Bogu na službu. A gle, kazujem vam ovo da naučite mudrost, da naučite kako ste, kad služite bližnjemu svojemu, samomu Bogu svojemu na službu« (Mosija 2:16–17).⁹

Mi smo »najsretniji i najuspješniji u životu« kada su naši »interesi spojeni pružanjem pomoći drugima i pomažući im da pronađu put«.

Trebali bismo služiti vjerno i tiho te biti na oprezu zbog pohvala drugih.

On je najsretniji i najuspješniji u životu čiji su interesi spojeni pružanjem pomoći drugima i pomažući im da pronađu put.

Znak na pružnom prijelazu koji nas upozorava da stanemo, pogledamo i osluhnemo može nam biti vodič. Zaustavimo se dok jurimo kroz život. Potražimo sve prijateljsko, obzirno i ljubazno što možemo napraviti te sve male ljudske potrebe koje možemo ispuniti. Slušajmo druge i učimo o njihovim nadama i problemima kako bismo bili sposobni na male načine doprinijeti njihovom uspjehu i sreći.¹⁰

Predsjednik Ezra Taft Benson je rekao: »Kristolika služba uzvisuje… Gospodin je obećao da će oni koji izgube svoje živote u služenju drugima pronaći sami sebe. Prorok Joseph Smith rekao nam je da trebamo ‘utrošiti… živote svoje’ u ostvarivanju Gospodinovih nauma (NiS 123:13)« (Ensign, studeni 1989., str. 5–6).

Osjećate li da tako puno toga što činite nije vrlo poznato, ohrabrite se. Većina najboljih ljudi koja je ikada živjela isto nije bila vrlo poznata. Služite i rastite, vjerno i potiho. Budite na oprezu po pitanju ljudske pohvale. Isus je rekao u propovijedi na gori:

»Pazite da ne vršite svoje pravednosti pred ljudima da vas oni vide! Inače nećete imati plaće kod svoga oca nebeskoga.

Zato kada daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kako to čine licemjeri po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću.

Kad ti daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica,

kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti« (Matej 6:1–4).

Neka vas naš Otac na Nebu uvijek tako nagrađuje.¹¹

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Što nam predsjednik Hunter pokušava pomoći da razumijemo naglašavanjem da Helaman i njegova braća nisu bili »ništa manje na uslugu« od zapovjednika Moronija? (Vidi 1. odsjek.) Kako vam to razumijevanje može pomoći?
Čemu nas mogu podučiti primjeri iz Svetih pisama u 2. odsjeku? Kako ti primjeri mogu utjecati na naše osjećaje kada služimo? Kako su vas blagoslovili oni koji su služili na tihe, neopjevane načine?
Što možemo naučiti iz priče predsjednika Huntera o Oliveru Grangeru? (Vidi 3. odsjek.) Zašto se ne bismo trebali brinuti o primanju priznanja kada služimo?
Kako »jarko svjetlo popularnosti« ili slave može biti opasno? (Vidi 4. odsjek.) Što vas Nefijev primjer može podučiti o tome kako ostati »usredotočen[i] na ono što je najvažnije«?
Pregledajte zapis predsjednika J. Reubena Clarka ml. u 5. odsjeku. Što vas je dojmilo kod stava i riječi predsjednika Clarka? Razmotrite svoj odgovor na pitanje: »Zašto služim?«. Kako možemo razviti stav pružanja najboljeg što možemo bez obzira na to gdje služimo?
U 6. odsjeku predsjednik Hunter se osvrće na Gospodinovo obećanje da će »oni koji izgube svoje živote u služenju drugima pronaći sami sebe« (vidi Matej 10:39; 16:25). Što to znači? Jeste li otkrili da je to istina? Kako vam je služenje donijelo sreću?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Matej 6:2–7, 24; 20:25–28; Jakovljeva 1:27; NiS 76:5–7; 121:34–37

Pomoć pri proučavanju

»Razgovarajte o tome što ste naučili. Kada to radite, misli vam postaju jasnije i povećava se vaša moć pamćenja« (Podučavanje, nema većeg poziva [1999.], 17).