15. poglavlje

Sakrament Gospodinove večere

»Kada je [Isus] uzeo kruh i razlomio ga te kada je uzeo kalež i blagoslovio ga, predstavljao je sebe kao tog Jaganjca Božjeg koji će ponuditi duhovnu njegu i vječno spasenje.«

Iz života Howarda W. Huntera

Howarda W. Huntera je odgojila majka kao aktivna svetica posljednjih dana i dobar otac koji tada nije bio povezan ni s jednom crkvom. Njegov se otac nije protivio njihovom sudjelovanju u Crkvi – čak je i povremeno prisustvovao na sakramentalnim sastancima s njima – no nije htio da njihova djeca budu krštena kada su imala 8 godina. Osjetio je da ne bi trebali donijeti tu odluku dok djeca ne budu starija. Kada je Howard navršio 12 godina, nije mogao primiti Aronovo svećeništvo i biti zaređen kao đakon jer nije bio kršten. Iako je mogao sudjelovati s mladićima u drugim aktivnostima, Howard je bio jako razočaran što nije mogao posluživati sakrament s njima.

»Sjedio sam na sakramentalnom sastanku s drugim dječacima«, prisjećao se. »Kada je došlo vrijeme da oni posluže sakrament, utonuo bih u svoje sjedalo. Osjećao sam se tako izostavljenim. Htio sam poslužiti sakrament, ali nisam mogao jer nisam bio kršten.«¹

Gotovo pet mjeseci nakon svojeg 12. rođendana, Howard je nagovorio svojeg oca da mu dopusti biti kršten. Ubrzo nakon toga je zaređen za đakona. »Sjećam se kada sam prvi puta posluživao sakrament«, rekao je. »Bio sam prestrašen, ali oduševljen što sam imao tu povlasticu. Nakon sastanka me biskup pohvalio zbog načina na koji sam se vladao.«²

Kada je Howard W. Hunter pozvan kao apostol, redovito je sudjelovao u uredbi sakramenta s drugim Vrhovnim autoritetima u hramu Salt Lake. Starješina David B. Haight, koji je služio sa starješinom Hunterom u Zboru dvanaestorice, je opisao iskustvo slušanja kako on blagoslivlja sakrament:

»Volio bih kada bi svi dječaci u Aronovom svećeništvu diljem Crkve mogli imati istu priliku slušanja kako starješina Howard W. Hunter blagoslivlja sakrament kao što smo mi imali u hramu. On je Kristov naročiti svjedok. Dok sam ga slušao kako moli našeg Nebeskog Oca da blagoslovi sakrament, osjetio sam duboku duhovnost u svojoj duši. Svaka je riječ bila jasna i smislena. Nije bio u žurbi niti se požurivao. Bio je glasnogovornik za sve apostole u obraćanju našem Nebeskom Ocu.«³

Ovi događaji prikazuju cjeloživotno poštovanje predsjednika Huntera za svete simbole Kristove pomirbene žrtve.

Kao što naučavanja u ovom poglavlju pokazuju, jedan način na koji je predsjednik Hunter nastojao pomoći članovima Crkve razumjeti važnost sakramenta jest objašnjavanjem njegove povezanosti s drevnom proslavom Pashe te pregledavanjem Spasiteljevog predstavljanja ove uredbe njegovim učenicima tijekom pashalnog obroka.

»Ovo činite na moju uspomenu!« (Luka 22:19).

Naučavanja Howarda W. Huntera

Pasha izjavljuje da smrt nema stalnu moć nad nama.

[Pasha] je najstarija od židovskih praznika, a slavi se događaj koji je prethodio primanju tradicionalnog Mojsijevog zakona. Ona podsjeća svaki naraštaj na povratak djece Izraelove u obećanu zemlju te na velike muke u Egiptu koje su mu prethodile. Slavi uspomenu na prolazak naroda iz podjarmljenosti i ropstva u slobodu i izbavljenje. To je starozavjetni praznik proljeća kada se svijet prirode budi u život, rast i donošenje ploda.

Pasha je povezana s kršćanskom proslavom Uskrsa… Pasha [i Uskrs] svjedoče o velikom daru koji je Bog dao te o žrtvi koje je bila uključena njegovim predavanjem. Obje ove velike vjerske svečanosti izjavljuju da će smrt »proći preko« nas, no neće moći imati stalnu moć nad nama i da grob neće slaviti pobjedu.

U izbavljenju djece Izraela iz Egipta, sam Jahve je govorio Mojsiju iz gorućeg grma na Sinaju, rekavši:

»Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu – nastavi Jahve – i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove…

Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta« (Izlazak 3:7, 10).

Stoga što je faraon bio nepopustljiv, mnoge su pošasti zahvatile Egipat, no »otvrdnu srce faraonu, i ne pusti on Izraelce« (Izlazak 9:35).

Kao odgovor na faraonovo odbijanje, Gospodin je rekao: »Svaki će prvorođenac u egipatskoj zemlji umrijeti, od prvorođenca faraonova, koji bi imao sjediti na njegovu prijestolju, do prvorođenca ropkinje koja se nalazi uz mlinski kamen; a uginut će i sve prvine od stoke« (Izlazak 11:5).

Kao zaštitu protiv ove posljednje i najstrašnije kazne nanesene Egipćanima, Gospodin je podučio Mojsija da među djecom Izraelovom svaki čovjek uzme janje bez mane.

»Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo.

Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći sa beskvasnim kruhom i gorkim zeljem…

A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je Jahvina pasha…

Kad vas vaša djeca zapitaju: Što vam taj obred označuje?

odgovorite im: Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao« (Izlazak 12:7–8, 11, 26–27).

Nakon što su Izraelci pobjegli faraonovom stisku i smrt je došla prvorođencima Egipćana, Izraelci su na posljetku prešli Jordan. Zabilježeno je: »Izraelci se… utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu uvečer četrnaestoga dana u mjesecu« (Jošua 5:10). Tako je bilo sa židovskim obiteljima godinu za godinom nakon toga, uključujući obitelj Josipa i Marije te mladog dječaka, Isusa.⁴

Spasitelj je uspostavio uredbu sakramenta tijekom spomen proslave Pashe.

Kao što evanđelje po Ivanu pojašnjava, proslava Pashe označavala je značajnu prekretnicu tijekom Kristovog smrtnog službeništva. Tijekom prve Pashe njegovog službeništva, Isus je obznanio svoje službeništvo pročišćavanjem hrama kada je s njegovih vrata protjerao mjenjače novaca i prodavače životinja Tijekom druge Pashe Isus je očitovao svoju moć čudom kruhova i ribica. Ovdje je Krist predstavio simbole koji će kasnije imati još i veće značenje u gornjoj sobi. »Ja sam kruh života«, rekao je. »Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikad ožednjeti« (Ivan 6:35).

Naravno, tek će njegova posljednja proslava Pashe pružiti puni izričaj ovoj drevnoj svetkovini. Do tog posljednjeg tjedna njegovog smrtnog službeništva, Isus je jasno znao što će njemu značiti ova određena Pasha. Nevolja je već bila zraku. Matej je zabilježio:

»Kad Isus dovrši sve te govore, reče učenicima svojim:

‘Znate da je Pashe do dva dana, i Sina Čovječjeg predat će da se razapne’« (Matej 26:1–2).

Savršeno znajući što ga čeka, Isus je zamolio Petra i Ivana da sve pripreme za pashalni obrok. Rekao im je da upitaju gospodara mjesne kuće: »Gdje je dvorana u kojoj bi mogao blagovati pashalnu večeru sa svojim učenicima?« (Luka 22:11).

U određenom smislu, samoća njegovog rođenja bit će umnožena u samoći njegove smrti. Lisice su imale jame i ptice nebeske gnijezda, no Sin Čovječji nije imao gdje da nasloni glavu ni svojem rođenju ni u svojim posljednjim satima smrtnosti (vidi Matej 8:20).

Naposljetku, pripreme za pashalni objed bile su zgotovljene, u skladu s gotovo tisuću petsto godina tradicije. Isus je sjeo sa svojim učenicima, a nakon što su pojeli žrtveno janje te blagovali od kruha i vina ove drevne gozbe, podučio ih je novijem i svetijem značenju tog drevnog blagoslova od Boga.

Uzeo je jedan od ravnih, oblih beskvasnih kruhova, blagoslovio ga i razlomio ga na komadiće koje je razdijelio apostolima, rekavši: »Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje. Ovo činite na moju uspomenu« (Luka 22:19).

Kada je napunio kalež, uzeo ga je, zahvalio i pozvao ih da piju iz njega, rekavši: »Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva« (Luka 22:20). Pavao je o tome rekao: »Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe« (1 Kor 11:26).

Kruh i vino, umjesto životinja i biljaka, postat će simboli tijela i krvi velikog Jaganjca, simboli koje treba jesti i piti s poštivanjem i u sjećanje na njega zauvijek.

Na taj jednostavan, no impresivan način Spasitelj je uveo uredbu koju danas poznajemo kao sakrament Gospodnje večere. Patnjom u Getsemanskom vrtu, žrtvom na Kalvariji i uskrsnućem iz grobnice u vrtu, Isus je ispunio drevni zakon i uveo novu rasporedbu utemeljenu na višem, svetijem razumijevanju zakona žrtve. Više se od ljudi neće tražiti da žrtvuju prvorođeno janje iz njihovog stada, jer je Prvorođenac Božji morao doći ponuditi sebe kao »konačnu i vječnu žrtvu«.

To je veličanstvenost pomirenja i uskrsnuća, ne samo prelaska iz smrti, već dara vječnog života po beskrajnoj žrtvi.⁵

Koliko li je prikladno bilo tijekom proslave ovog drevnog saveza zaštite [pashalnog objeda] da Isus ustanovi simbole novog saveza sigurnosti – simbole vlastitog tijela i krvi. Kada je uzeo kruh i razlomio ga te kada je uzeo kalež i blagoslovio ga, predstavljao je sebe kao tog Jaganjca Božjeg koji će ponuditi duhovnu njegu i vječno spasenje.⁶

»Kada je uzeo kruh i razlomio ga te kada je uzeo kalež i blagoslovio ga, predstavljao je sebe kao *tog* Jaganjca Božjeg.«

Naše sudjelovanje u sakramentu je prilika da sagledamo svoj život i obnovimo svoje saveze.

Ne tako davno… imao sam povlasticu nazočiti sakramentalnoj službi u našem odjelu kod kuće… Dok su svećenici pripremali sakrament, bili smo vođeni u pjevanju:

Bože, Oče, molbe čuj;
milost danas daruj nam.
Blagujući vodu, kruh,
Krista mi se sjećamo.

[Crkvena pjesmarica, br. 33].

Svećenik je kleknuo nad slomljenim kruhom te se pomolio: »Da ga jedu na spomen tijela Sina tvojega i posvjedoče tebi, o Bože, Vječni Oče, da su voljni preuzeti ime Sina tvojega i uvijek ga se spominjati, i obdržavati zapovijedi njegove« (NiS 20:77). Đakoni su se raspršili po kapeli i poslužili razlomljeni kruh. Jedan je od njih došao do našeg reda i ispružio srebrnu pliticu dok sam ja blagovao. Zatim sam ja držao pliticu kako bi sestra Hunter blagovala, a ona ju je držala za osobu uz nju. Tako je plitica išla do kraja reda u kojem je svatko služio i bio posluživan.

Razmišljao sam o događajima koji su se odvili te večeri prije gotovo dvije tisuće godina kada je Isus izdan… Sakrament Gospodinove večere [je] ustanovljen kako bi zamijenio [životinjsku] žrtvu i bio podsjetnik svima koji blaguju da se on doista žrtvovao za njih, i da bude dodatni podsjetnik na saveze koje su sklopili da će ga slijediti, obdržavati njegove zapovijedi i biti vjerni do kraja.

Dok [sam ja] razmišljao o tome, prisjetio sam se Pavlovog poticaja u njegovom pismu crkvi u Korintu. Rekao je: »Zato tko god nedostojno jede ovaj kruh ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju.

Neka svatko ispita samog sebe te onda jede od kruha i pije iz kaleža,

jer tko jede i pije, osudu svoju jede i pije ako u tome ne razabire Tijelo« (1 Kor 11:27–29).

Bio sam zabrinut. Postavio sam si ovo pitanje: »Postavljam li Boga iznad svega i obdržavam li njegove zapovijedi?« Zatim je došlo promišljanje i odluka. Sklopiti savez s Gospodinom o neprestanom obdržavanju njegovih zapovijedi je ozbiljna obveza, a obnoviti savez blagovanjem sakramenta je podjednako ozbiljna. Dostojanstveni trenuci promišljanja tijekom posluživanja sakramenta imaju veliko značenje. To su trenuci samoispitivanja, introspekcije, samorazlučivanja – vrijeme za promišljanje i odluku.

Do tog je trenutka svećenik već klečao za stolom, molio se da svi koji će piti »čine to na spomen krvi Sina tvojega koja je za njih prolivena… kako se uvijek spominju njega, da Duh njegov bude s njima« (NiS 20:79).

Vladala je tiha meditacija, tišina koju je prekinuo samo glas sitne bebe čija ga je majka ubrzo privinula blizu sebe. Sve što prekida tišinu tijekom ove svete uredbe čini se kao da ne pripada tu; no zvuk malene zasigurno neće povrijediti Gospodina. I njega je ljuljala brižna majka na početku smrtnog života koji je započeo u Betlehemu, a završio na križu na Kalvariji.

Mladić je završio posluživati sakrament. Zatim su uslijedile riječi ohrabrenja i poduke, završna pjesma i molitva te su sveti trenuci »neiskvareni zemaljskom brigom« došli do kraja [vidi »Sacred Prayer«, Hymns, br. 144]. Na putu kući… sljedeća mi je misao pala na pamet: Kako li bi bilo predivno kada bi sve osobe razumjele svrhu krštenja i voljnost da ga prihvate, želju da obdržavaju saveze sklopljene tom uredbom da služe Gospodinu i žive po njegovim zapovijedima, a uz to, želju da blaguju od sakramenta na šabat kako bi obnovili te saveze da mu služe i budu vjerni do kraja…

Nazočivši na sakramentalnom sastanku i blagovavši od sakramenta učinilo mi je dan smislenijim te sam osjetio da bolje razumijem razlog zbog kojeg je Gospodin rekao: »A da mogneš potpunije očuvati sebe neokaljanim od svijeta, pohađaj dom molitve i prinosi sakramente svoje u sveti dan moj.

Jer, doista, to je dan određen da otpočineš od truda svojih i pobožnost svoju iskažeš Svevišnjemu« (NiS 59:9–10).⁷

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Razmotrite naučavanja predsjednika Huntera o Pashi u drevnom Izraelu (vidi 1. odsjek). Što možemo naučiti iz Pashe? Kako je Pasha povezana s proslavom Uskrsa?
Razmotrite zapis predsjednika Huntera o tome kako je Spasitelj ustanovio sakrament (vidi 2. odsjek). Zašto je ovaj događaj značajan za vas? Na koje je načine sakrament »savez sigurnosti« za nas?
Što vas dojmi u zapisu predsjednika Huntera o blagovanju sakramenta u 3. odsjeku? Što možemo naučiti iz ovog zapisa da učinimo sakrament smislenijim? Kako je blagovanje sakramenta blagoslov vama?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

1 Korinćanima 5:7–8; 11:23–29; 3. Nefi 18:3–14; 20:8–9; Moroni 6:5–6; NiS 20:75–79; 27:1–2

Pomoć pri podučavanju

»Kada podučavamo evanđelje, trebamo ponizno shvatiti da je Sveti Duh istinski učitelj. Naša je povlastica služiti kao oruđe preko kojeg Duh Sveti može podučavati, svjedočiti, tješiti i nadahnjivati« (Podučavanje, nema većeg poziva [1999.], 41).