3. poglavlje

Nevolje – dio Božjeg nauma za naš vječni napredak

»Kada nas [nevolje smrtnosti] ponize, pročiste, poduče i blagoslove, one mogu biti snažan instrument u rukama Božjim da nas učine boljim ljudima.«

Iz života Howarda W. Huntera

Na Općem saboru u travnju 1980. starješina Howard W. Hunter, tadašnji član Zbora dvanaestorice apostola, govorio je o pridruživanju velikoj svjetini kako bi gledao utrke dugih čamaca u Samoi. »Svjetina je bila nestrpljiva«, rekao je, »i većina očiju bila je okrenuta prema moru, iščekujući prva naziranja [čamaca].« Odjednom se začuo urlik svjetine kako su čamci u daljini ušli u vidokrug. Svaki je imao posadu od pedeset snažnih veslača koji su spuštali i podizali vesla u ritmu koji je gurao plovila kroz valove i zapjenjenu vodu – predivan prizor.

Čamci i muškarci ubrzo su bili potpuno vidljivi dok su se utrkivali prema cilju. Iako su ovi snažni muškarci vukli svom svojom snagom, težina čamca s pedeset muškaraca kretala se protiv snažne suprotstavljajuće sile – otpora vode.

Navijanje svjetine doseglo je vrhunac kada je prvi dugi čamac prešao ciljnu liniju.«

Nakon utrke, starješina Hunter prošetao je do mjesta na koje su čamci pristali i razgovarao s jednim od veslača koji je objasnio da je pramac dugog čamca »tako napravljen da reže i dijeli vodu kako bi se prevladao otpor koji ograničava brzinu čamca. Nadalje je objasnio da vučenje vesla suprotno otporu vode stvara silu koja uzrokuje pokretanje čamaca. Otpor vode stvara i otpor i kretanje prema naprijed.«¹

Starješina Hunter iskoristio je utrku čamaca u Samoi da održi govor o svrhama nevolja. Tijekom svog službeništva kao apostol, govorio je o nevoljama mnogo puta, nudeći savjet, nadu i ohrabrenje. Govorio je iz osobnog iskustva, iskusivši po život opasne bolesti i druga iskušenja. Svjedočio je čvrstim uvjerenjem da u vrijeme nevolje, »Isus Krist posjeduje moć da ublaži naša bremena i olakša naše terete«.²

Krist na ribnjaku u Bethesdi — U našim kušnjama, Spasitelj svakome od nas upućuje poziv koji je uputio čovjeku na izvoru u Bethesdi: »Želiš li ozdraviti?« (Ivan 5:6).

Naučavanja Howarda W. Huntera

Nevolje su dio Božjeg nauma za naš vječni napredak

Primijetio sam da život – svaki život – ima punu mjeru uspona i padova. Doista, vidimo mnoge radosti i patnje u svijetu, mnogo promijenjenih planova i novih smjerova, mnogo blagoslova koji ne izgledaju i ne djeluju kao blagoslovi, te mnogo onoga što nas čini poniznima i poboljšava naše strpljenje i našu vjeru. Svi smo s vremena na vrijeme imali ta iskustva i pretpostavljam da ćemo ih uvijek imati…

Predsjednik Spencer W. Kimball, koji je dobro poznavao patnju, razočaranje i okolnosti izvan svoje kontrole, jednom je napisao:

»Pošto smo ljudi, rado bismo iz svojeg života izbacili fizičku bol i mentalnu patnju i osigurali sebi stalan mir i ugodu, ali ako bismo zatvorili vrata tuzi i nevolji, možda bismo uklonili naše najveće prijatelje i dobročinitelje. Patnja može stvoriti svece od ljudi dok oni uče strpljivost, dugotrpnost i samokontrolu« [Faith Precedes the Miracle (1972.), 98].

U toj izjavi, predsjednik Kimball govori o zatvaranju vrata određenim životnim iskustvima… Vrata se redovno zatvaraju u našim životima, a neka od tih zatvaranja uzrokuju stvarnu bol i patnju. Ali ja doista vjerujem da gdje se ta vrata zatvore, druga se otvore (i možda više od jednih), s nadom i blagoslovima u drugim područjima naših života koje u drugim okolnostima možda ne bismo otkrili…

Prije nekoliko godina, [predsjednik Marion G. Romney] je rekao da će svi muškarci i žene, uključujući i najvjernije i najodanije, naići na teškoće i nevolje u svojim životima jer, prema riječima Josepha Smitha: »Ljudi moraju patiti kako bi se mogli uspeti na goru Sion i biti uzvišeni ponad nebesa« [Naučavanja predsjednika Crkve: Joseph Smith (2007.), 230; vidi Conference Report, listopad 1969., 57].

Predsjednik Romney tada je rekao:

»To ne znači da mi žudimo za patnjom. Izbjegavamo sve što možemo. Međutim, sada znamo, i svi smo znali kada smo odabrali doći u smrtnost, da ćemo ovdje biti iskušani u kušnji teškoća i nevolja…

[Nadalje,] Očev naum dokazivanja [i pročišćavanja] njegove djece nije isključilo Spasitelja. Patnja koju je on preuzeo izdržati, i koju je izdržao, jednaka je ukupnoj patnji svih muškaraca [i žena posvuda. Tresući se, krvareći i želeći da ga kalež preskoči, rekao je]: ‘I ispih i dovrših priprave svoje sinovima ljudskim’ (NiS 19:18–19)« (Conference Report, listopad 1969., str. 57).

Svi moramo dovršiti naše »priprave… sinovima ljudskim« [NiS 19:19]. Kristove priprave bile su prilično drugačije od naših, ali svi mi imamo priprave kroz koje moramo proći, vrata koja trebamo otvoriti. Za te važne priprave često je potrebna neka bol, nekakve neočekivane promjene na životnom putu i ponešto podložnosti, »kao što se dijete podlaže ocu svojemu« [Mosija 3:19]. Dovršavanje božanskih priprava i otvaranje celestijalnih vrata može nas dovesti – i nesumnjivo će nas dovesti – upravo do posljednjih sati naših smrtnih života.³

Došli smo u smrtni život kako bismo se suočili s otporom. To je dio nauma za naš vječni napredak. Bez iskušenja, bolesti, boli i patnje ne bi moglo biti dobrote, čednosti, zahvalnosti za dobrobit ili radosti… Moramo upamtiti da nam one iste sile otpora koje sprečavaju naš napredak pružaju prilike da ih prevladamo.⁴

Naše smrtničke nedaće za naš su rast i iskustvo.

Kada nas [nevolje smrtnosti] ponize, pročiste, poduče i blagoslove, one mogu biti snažan instrument u rukama Božjim da nas učine boljim ljudima, da nas učine zahvalnijima, ljubaznijima i obazrivijima prema drugim ljudima u njihovim trenucima teškoće.

Da, svi smo imali teške trenutke, individualno i kolektivno, no čak i u najgorim trenucima, kako u davnini, tako i danas, ti problemi i proročanstva nikada nisu imali nijednu drugu namjeru nego da blagoslove pravedne i pomognu onima koji su manje pravedni prema pokajanju. Bog ljubi sve, a Sveta nam pisma govore je da »dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Ivan 3:16).⁵

Veliki patrijarh Mormonove knjige, Lehi, govorio je ohrabrujuće svom sinu Jakovu, sinu koji je rođen u pustinji u vrijeme kušnje i otpora. Jakovljev život nije bio onakav kakav je očekivao i nije bio u skladu s idealnim slijedom iskustava kakav je zacrtao. Propatio je nevolje i neuspjehe, ali Lehi je obećao da će te nevolje biti posvećene za korist njegovog sina (vidi 2. Nefi 2:2).

Lehi je tada dodao ove riječi koje su postale poznate:

»Jer svakako mora biti oprečnosti u svemu. Da nije tako… pravednost se ne bi mogla ostvariti, ni opačina, ni svetost, ni bijeda, ni dobro, ni zlo« (2. Nefi 2:11).

Veliku sam utjehu tijekom godina našao u ovom objašnjenju za neka od životnih bolova i razočaranja. Još veću utjehu nalazim u tome da su se najveći muškarci i žene, uključujući Sina Božjeg, suočili s takvim otporima kako bi bolje razumjeli kontrast između pravednosti i opačine, svetosti i bijede, dobra i zla. Iz tamnog, vlažnog utamničenja u zatvoru Liberty, prorok Joseph Smith naučio je da ako smo pozvani proći kroz nedaće, to je za naš rast i iskustvo i u konačnici će nam se ubrojati za naše dobro (vidi NiS 122:5–8).

Gdje se jedna vrata zatvore, druga se otvore, čak i za proroka u tamnici. Nismo uvijek dovoljno mudri ili iskusni da možemo pravedno prosuđivati sve moguće ulaze i izlaze. Stan koji Bog priprema za svakog od svoje ljubljene djece može imati samo nekoliko hodnika i stalaka, posebnih tepiha i zastora kroz koje želi da prođemo na našem putu da ih posjedujemo…

U raznim trenucima naših života, vjerojatno u ponovljenim trenucima naših života, moramo priznati da Bog zna ono što mi ne znamo i vidi ono što mi ne vidimo. »Jer misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina« (Izaija 55:8).

Ako kod kuće imate problema s djecom koja lutaju, ako trpite novčane gubitke i emocionalne napore koji ugrožavaju vaše domove i vašu sreću, ako se morate suočiti s gubitkom života ili zdravlja, neka mir bude vašoj duši. Nećemo biti iskušani iznad naše sposobnosti da se odupremo (vidi 1 Korinćanima 10:13; Alma 13:28; 34:39). Naša su skretanja i razočaranja tijesan i uzan put prema njemu.⁶

Joseph Smith u zatvoru — Kada je Joseph Smith bio u zatvoru Liberty, Gospodin mu je objavio da nam nevolje mogu dati iskustvo i biti za naše dobro.

Imamo svaki razlog da budemo optimistični i samouvjereni čak i u najvećim teškoćama.

Uvijek je bilo nešto teškoća u smrtnom životu i uvijek će biti. No znajući ono što znamo i živeći onako kako bismo trebali živjeti, doista nema mjesta, nema izgovora, za pesimizam i očajanje.

U svom sam životu vidio dva svjetska rata, plus Korejski rat, te rat u Vijetnamu i [više]. Radio sam tijekom Velike depresije i uspio studirati pravo dok sam istovremeno osnivao svoju mladu obitelj. Vidio sam kako burze i svjetske ekonomije divljaju i vidio sam nekoliko despota i tirana kako divljaju, od čega je sve uzrokovalo poprilične nevolje širom svijeta.

Stoga se nadam da nećete vjerovati kako su se sve svjetske nevolje slile u vaše desetljeće, ili da stvari nisu bile gore nego što su vama osobno, ili da nikada neće biti bolje. Uvjeravam vas da su stvari bile gore i da će uvijek biti bolje. Uvijek tako bude – naročito kada živimo i volimo evanđelje Isusa Krista i dajemo mu priliku da cvate u našim životima…

Suprotno onome što neki govore, imate svaki razlog da u ovom svijetu budete sretni, optimistični i samouvjereni. Svaki naraštaj od početka vremena morao je nešto prebroditi i riješiti neke probleme.⁷

Kada dođemo Spasitelju, on će ublažiti naša bremena i olakšati naše terete.

»Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.

Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj dušama svojim,

jer jaram je moj sladak, a moje breme lako« (Matej 11:28–30)…

Ova čudesna ponuda pomoći koju je udijelio Sin Božji nije ograničena samo na Galilejce u njegovo doba… Ovaj poziv da uzmemo njegov blagi jaram i prihvatimo njegovo lako breme nije ograničeno na minule naraštaje. On je bio i jest univerzalni apel svim ljudima, svim gradovima i narodima, svakom muškarcu, ženi i djetetu posvuda.

U našim osobnim velebnim trenucima potrebe ne smijemo ne prepoznati ovaj nepogrešiv odgovor na probleme i brige našeg svijeta. Ovo je obećanje osobnog mira i zaštite. Ovo je moć za otpust grijeha u svim vremenskim razdobljima. Mi također moramo vjerovati da Isus Krist posjeduje moć ublažiti naša bremena i olakšati naše terete. Mi također moramo doći k njemu i tamo primiti počinak od svojih napora.

Naravno, obveze idu uz takva obećanja. »Uzmite jaram moj na sebe«, on moli. U biblijsko vrijeme jaram je bio predmet od velike pomoći onima koji su obrađivali zemlju. Omogućio je da se snaga druge životinje poveže sa snagom jedne životinje, dijeleći i smanjujući težak napor vuče pluga ili kola. Teret koji je bio prevelik ili možda nemoguć za jednu životinju moguće je da ga podjednako i ugodno nose dvije životinje zajedno povezane jednim jarmom. Njegov jaram zahtijeva veliki i iskreni trud, ali oni koji su doista obraćeni, njihov je jaram sladak, a breme lako.

Zašto da se sa životnim bremenima suočavamo sami, pita Krist, ili zašto da se s njima suočimo uz vremenitu podršku koja će brzo propasti? Onima koji su teško opterećeni, Kristov jaram, moć i mir stajanja rame uz rame s Bogom, pružit će podršku, ravnotežu i snagu da se suočimo s našim izazovima i izdržimo naše zadaće ovdje na teškom polju smrtnosti.

Očito, osobna bremena života variraju od osobe do osobe, ali svatko ih od nas ima… Naravno, neke su patnje uzrokovane grijesima svijeta koji ne slijedi savjet [našeg] Oca na Nebu. Bez obzira na razlog, nitko od nas nije potpuno oslobođen od životnih izazova. Kako pojedincu, tako i svima, Krist je zapravo rekao: Dok god svi moramo nositi teret i poduprijeti jaram, zašto ga ne prepustite meni? Moje obećanje vama je da je jaram moj sladak, a moje breme lako (vidi Matej 11:28–30).⁸

nasmiješeni mladić — »Učenici Kristovi u svakom su naraštaju pozvani, zapravo primili zapovijed, da budu ispunjeni savršenim odsjajem nade.«

Sveci posljednjih dana ne trebaju se plašiti nedaća posljednjih dana.

Sveta pisma… ukazuju na to da će biti razdoblja kada će cijeli svijet imati teškoća. Znamo da će u našoj rasporedbi nepravednost, nažalost, biti prilično očita i to će donijeti neizbježne teškoće, boli i kazne. Bog će iskorijeniti nepravednost u svoje vrijeme, ali naš je zadatak živjeti cjelovito, vjerno i ne brinuti se o jadima svijeta ili kada će prestati. Naša je zadaća imati evanđelje u našim životima i biti jarka svjetlost, grad na brežuljku, koji zrači ljepotom evanđelja Isusa Krista, radošću i srećom koja će uvijek doći ljudima svake dobi koji obdržavaju zapovijedi.

U posljednjoj rasporedbi bit će mnogo nedaća (vidi Matej 24:21). Mi znamo da će biti ratova i glasina o ratovima (vidi NiS 45:26) i da će se cijeli svijet poljuljati (vidi NiS 45:26). Sve su rasporedbe imale svoja opasna razdoblja, ali u naše će se doba dogoditi prava opasnost (vidi 2 Timoteju 3:1). Zli će ljudi napredovati (vidi 2 Timoteju 3:13), no zli su ljudi često napredovali. Nevolje će doći i bezakonje će obilovati (vidi NiS 45:27).

Strah je neizbježno posljedica nekih od ovih proroštva, a taj strah nije ograničen na mlađi naraštaj. To je strah onih koji, bez obzira na njihov uzrast, ne razumiju ono što mi razumijemo.

No želim naglasiti da ti osjećaji nisu potrebni vjernim svecima posljednjih dana i oni ne dolaze od Boga. Veliki je Jahve drevnom Izraelu rekao:

»Ohrabrite se i budite odlučni! Ne bojte se i nemojte predati pred njima. Ta sam Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti…

Sam Jahve ide pred tobom; on će s tobom biti; neće te zapustiti niti će te ostaviti. Ne boj se i ne dršći!« (Ponovljeni zakonik 31:6, 8.)

A vama, našem čudesnom naraštaju suvremenog Izraela, Gospodin je rekao:

»Ne boj se, dakle, malo stado! Dobro činite; nek se zemlja i pakao udružuju protiv vas, jer, budete li na mojoj stijeni sazidani, neće vas oni nadvladati…

Gledajte k meni u svakoj misli! Ne sumnjajte, ne bojte se!« (NiS 6:34, 36.)

Poslušajte ovu predivnu utjehu: »Ne bojte se, dječice, jer moji ste, a ja sam pobijedio svijet, a vi ste od onih koje mi Otac dade.« (NiS 50:41.) »Zaista, kažem vama, prijatelji moji, ne bojte se, nek vam se srca utješe. Da, radujte se sveudilj i u svemu hvale iskazujte« (NiS 98:1).

U svjetlu tako predivnog savjeta, mislim da je na nama da se radujemo malo više i očajavamo malo manje, da zahvaljujemo za ono što imamo i za veličinu Božjih blagoslova za nas, a da govorimo malo manje o onome što nemamo ili kakva tjeskoba može pratiti teška vremena ovog ili bilo kojeg drugog naraštaja.

Doba velike nade i uzbuđenja

Za svece posljednjih dana ovo je doba velebne nade i uzbuđenja – jedna od najvećih era u obnovi i stoga jedna od najvećih era bilo koje rasporedbe, budući da je naša najveća od svih rasporedbi. Trebamo imati vjeru i nadu, dvije velebne temeljne vrijednosti Kristova sljedbeništva. Moramo nastaviti koristiti pouzdanje u Boga, budući da je to prvo načelo našeg vjerovanja. Moramo vjerovati da Bog ima svu moć, da nas ljubi i da njegovo djelo neće biti zaustavljeno niti poremećeno u našim pojedinim životima ili općenito u svijetu…

Obećavam vam u Gospodinovo ime čiji sam sluga da će Bog uvijek štititi i skrbiti za svoj narod. Imat ćemo svoje teškoće kao što je svaki naraštaj i narod imao teškoće. Ali uz evanđelje Isusa Krista, imate svaku nadu, obećanje i uvjerenje. Gospodnja moć nad njegovim svecima uvijek će pripremiti mjesta mira, obrane i sigurnosti za njegov narod. Kada imamo vjeru u Boga, možemo se nadati boljem svijetu – za nas osobno i za cjelokupno čovječanstvo. Prorok Eter u drevne je dane podučavao (i znao je ponešto o nevoljama): »Tko god vjeruje u Boga, smije se zasigurno nadati boljemu svijetu, da, i to mjestu zdesna Bogu, a ta nada dolazi po vjeri, ona je poput sidra ljudskim dušama te im daje sigurnost i postojanost, obilujući uvijek dobrim djelima što vode k proslavi Boga« (Eter 12:4).

Učenici Kristovi u svakom su naraštaju pozvani, zapravo primili zapovijed, da budu ispunjeni savršenim odsjajem nade (vidi 2 Nefi 31:20).

Nastojati otjerati strah

Ako su naša vjera i nada usidreni u Kristu, njegovim naučavanjima, zapovijedima i obećanjima, tada možemo računati na nešto doista osobito, iskreno čudesno, što može podijeliti Crveno more i povesti suvremeni Izrael »tamo [gdje] će progon, nama biti stran« (Crkvena pjesmarica, 2000., br. 7). Strah, koji može zateći ljude u teške dane, glavno je oružje u arsenalu koji Sotona koristi kako bi unesrećio ljude. Onaj koji se plaši gubi snagu životne borbe u bici protiv zla. Stoga moć zloga uvijek pokušava stvoriti strah u ljudskim srcima. U svako doba i u svakom razdoblju čovječanstvo se suočavalo sa strahom.

Kao Božja djeca i potomci Abrahama, Izaka i Jakova, moramo nastojati otjerati strah iz ljudi. Plahi, bojažljivi ljudi ne mogu dobro raditi svoj posao, a Božje djelo ne mogu uopće raditi. Sveci posljednjih dana imaju božanski dodijeljenu misiju ispuniti ono što strah i tjeskoba ne smiju nadvladati.

Apostol Gospodnji je nekoć rekao ovo: »Ključ za pobjedu nad strahom dan je kroz proroka Josepha Smitha. ‘Budete li pripravni, bojati se nećete’ (NiS 38:30). Tu božansku poruku treba ponavljati danas u svakom okolu i odjelu« (starješina John A. Widtsoe, Conference Report, travanj 1942., str. 33).

Jesmo li spremni prepustiti se Božjim zapovijedima? Jesmo li spremni ostvariti pobjedu nad našim apetitima? Jesmo li spremni slušati pravedan zakon? Ako možemo iskreno odgovoriti potvrdno na ova pitanja, možemo zapovjediti strahu da ode iz naših života. Zasigurno se razina našeg straha u našim srcima može mjeriti našom pripremom da živimo pravedno – živeći na način koji bi trebao karakterizirati svakog sveca posljednjih dana u svako doba i vrijeme.

Povlastica, čast i odgovornost življenja u posljednje dane

Dopustite mi da završim s jednom od najvećih izjava koje sam pročitao od proroka Josepha Smitha koji se suočio s takvim velikim teškoćama u njegovom životu i koji je, naravno, platio konačnu cijenu svoje pobjede. Ali on je bio pobjedonosan i bio je sretan, čvrst, optimističan muškarac. Oni koji su ga poznavali osjetili su njegovu snagu i odvažnost, čak i u najtamnijim trenucima. Nije pao duhom niti je dugo ostajao beznadan.

O našem je dobu govorio – vašem i mom – da je naš trenutak »o kojem su proroci, svećenici i kraljevi [prošlih vremena] govorili s posebnim užitkom; [svi ti davni Božji svjedoci] s radosnim su iščekivanjem očekivali dan u kojem mi živimo; i nadahnuti nebeskim i radosnim iščekivanjima pjevali su, pisali i proricali o našem dobu… mi smo povlašteni narod kojeg je Bog [odabrao] da iznesemo slavu posljednjih dana« [Naučavanja predsjednika Crkve: Joseph Smith, 186].

Kakva povlastica! Kakva čast! Kakva odgovornost! I kakva radost! Imamo svaki razlog u vremenu i vječnosti da se radujemo i zahvaljujemo za kvalitetu naših života i obećanja koja su nam dana.⁹

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Kako nam spoznaja da je teškoća dio Božjeg nauma za naš vječni napredak može pomoći? (Vidi 1. odsjek.) Što mislite zašto su teškoće neophodni dio smrtnosti?
Pogledajte naučavanja predsjednika Huntera u 2. odsjeku o nekim svrhama teškoća. Na koje ste načine vidjeli kako teškoće mogu biti za našu korist? Kako možemo gledati na teškoće iz Gospodinove vječne perspektive?
Zašto, kako je predsjednik Hunter podučavao, imamo razlog kako bismo bili optimistični čak i u vrijeme teškoća? (Vidi 3. odsjek.) Kako možemo razviti veći optimizam tijekom takvih trenutaka? Koji su neki od blagoslova koje nastavljamo imati čak i za vrijeme najozbiljnijih teškoća?
Kako možemo prihvatiti Spasiteljev poziv da mu dopustimo nositi naše terete i olakšati naša bremena (vidi 4. odsjek)? Što znači da preuzmemo njegov jaram? Kako je Spasitelj pomogao vama u vrijeme teškoća?
Predsjednik Hunter podučava da osjećaji straha zbog nedaća u posljednje dane ne dolaze od Boga (vidi 5. odsjek). Kako život u strahu škodi? Kako možemo živjeti s nadom i vjerom umjesto sa strahom?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Ivan 14:27; 16:33; Hebrejima 4:14–16; 5:8–9; 1. Nefi 1:20; Alma 36:3; NiS 58:2–4; 101:4–5; 121:7–8; 122:7–9

Pomoć pri proučavanju

»Mnogi smatraju da je najbolje vrijeme za proučavanje ujutro nakon prospavane noći… Drugi radije proučavaju u mirnim satima nakon što posao i dnevne brige prođu… Možda je od vremena u danu važnije odrediti redovito vrijeme za proučavanje« (Howard W. Hunter, »Reading the Scriptures«, Ensign, studeni 1979., 64).