4. poglavlje

Pomoć s visina

»Vjerojatno ni jedno obećanje u životu nije više umirujuće od tog obećanja božanske pomoći i duhovnog vodstva u vremenima potrebe.«

Iz života Howarda W. Huntera

Howard W. Hunter je naučio moliti kada je bio dječak. »Moja me majka naučila moliti i zahvaljivati se Nebeskom Ocu za sve u čemu sam uživao«, rekao je. »Često sam mu se zahvaljivao za ljepotu Zemlje i predivne trenutke koje sam imao na ranču, kraj rijeke i s izviđačima. Također sam naučio tražiti ga ono što sam trebao ili htio… Znao sam da me Bog voli i sluša.«¹

Tijekom svoga života, predsjednik Hunter se često okretao molitvi kao izvoru božanske istine te je i druge podučavao da čine isto. Na primjer, kada je služio kao biskup, čovjek u njegovom odjelu izrazio je ogorčenje prema drugom čovjeku. Savjet predsjednika Huntera odrazio je njegovo svjedočanstvo o pomoći koja dolazi kroz molitvu:

»Rekao sam mu: ‘Brate moj, otiđeš li kući ili moliš li se za njega svako jutro i svaku večer, sastat ću se s vama za dva tjedna od danas, a onda ćemo odlučiti što treba biti učinjeno.’«

Nakon što je slijedio taj savjet, čovjek se vratio i ponizno rekao o drugom čovjeku: »Njemu je potrebna neka pomoć.«

»Jeste li vi voljni pomoći mu?«, upitao je predsjednik Hunter.

»Da, naravno«, rekao je čovjek.

»Nestao je sav otrov i svo ogorčenje«, kasnije se prisjećao predsjednik Hunter. »To je kako je kada se molimo jedni za druge.«²

»Gospodin je obećao da ako ćemo biti ponizni… u vremenima potrebe i obratiti mu se za pomoć, bit ćemo ‘jaki i blagoslovljeni s visina’« (NiS 1:28).

Naučavanja Howarda W. Huntera

Naš Nebeski Otac obećava pružiti nam pomoć i vodstvo u vremenima potrebe.

Svi mi suočavamo se s trenucima u svojem životu kada nam je na poseban i hitan način potrebna nebeska pomoć. Svi mi imamo trenutke kada nas prevladaju okolnosti ili zbunjuju savjeti drugih pa osjećamo veliku potrebu za duhovnim vodstvom, veliku potrebu da pronađemo ispravan put i učinimo ono što je ispravno. U svetopisamskom predgovoru o rasporedbi ovih posljednjih dana, Gospodin obećava da ako ćemo biti ponizni u vremenima potrebe i obratiti mu se za pomoć, bit ćemo »jaki i blagoslovljeni s visina, i s vremena na vrijeme primati spoznaju« (NiS 1:28). Ova je pomoć naša ako ćemo ju potražiti, imati povjerenja u nju i slijediti ono što je kralj Benjamin u Mormonovoj knjizi nazvao »porivima Svetoga Duha« (Mosija 3:19).

Vjerojatno nijedno obećanje u životu nije više umirujuće od tog obećanja božanske pomoći i duhovnog vodstva u vremenima potrebe. To je besplatan dar s nebesa, dar koji nam je potreban od naše najranije mladosti to posljednjeg od svih dana našeg života…

U evanđelju Isusa Krista imamo pomoć s visina. »Veselite se«, kaže Gospodin, »jer ću vas ja predvoditi« (NiS 78:18). »Podat ću tebi od Duha svojega, i on će ti um prosvijetliti, a to će dušu tvoju ispuniti radošću« (NiS 11:13).

Svjedočim o božanskom podrijetlu Isusa Krista. Bog daje život i udjeljuje nam svojega Duha. U suočavanju s problemima života i životnim zadacima, neka svatko od nas svojata taj dar od Boga, našeg Oca, i pronađe duhovnu radost.³

Poput Josepha Smitha, možemo se okrenuti Svetim pismima i molitvi kako bismo bili podučeni s visina.

Dječak–prorok, Joseph Smith… je tražio spoznati misao i volju Gospodnju u vrijeme zbunjenosti i brige u svojem životu… Tijekom dječaštva mladog Josepha, područje u blizini Palmyre, New York, postalo je mjesto »neobično[g] uzbuđenj[a] po pitanju religije« Doista, činilo se da je cijeli okrug bio zahvaćen time, a »mnoštvo se ljudi«, napisao je, priklonilo različitim vjerskim strankama što je uzrokovalo da su se ljudi »uznemiri[li] i podvoji[li]« [Josip Smith 2:5].

Za dječaka koji je tek navršio četrnaest, njegova je potraga za istinom učinjena još i težom i zbunjujućom jer su se članovi Smithove obitelji razlikovali u svojim vjerskim sklonostima u to vrijeme.

Dakle, s tom pozadinom i okruženjem, pozivam vas da razmotrite ove prilično izuzetne misli i osjećaje dječaka tako nježne dobi. Napisao je:

»Za vrijeme toga velikog uzbuđenja duh mi obuzme ozbiljno razmišljanje i velika tjeskoba, no, premda mi osjećaji bijahu duboki i često u sukobu, ipak se držah po strani svih tih [grupacija]… No, pomutnja i sukob među različitim vjerozakonima bijahu tolike te bijaše nemoguće osobi mladoj poput mene i nenaviknutoj na ljude i stvari da stvori bilo kakav siguran zaključak tko ima pravo a tko krivo.

S vremena na vrijeme moj bi duh obuzelo strahovito uzbuđenje. Vika i buka bijahu goleme i ne jenjavahu…

U vrtlogu toga rata riječima i košmaru mišljenja često se pitah: Što činiti? Koja od tih stranaka ima pravo? Ili, nemaju li sve one krivo? Ako ijedna ima pravo, koje je to i kako ću ja to saznati?

I dok se tako naprezah u krajnjim teškoćama što ih uzrokovaše sukobi stranaka tih pobornika, uzeh jednog dana čitati Jakovljevu poslanicu, glava prva, redak peti, koja glasi: Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se.

Nikada nijedan odlomak Pisma nije prodro i čovječje srce s većom snagom no što je tada taj u moje. S velikom je, čini se, silom prožeo svaki oćut moga srca. Uvijek sam se iznova na nj navraćao svjestan da, ako ikome treba mudrosti od Boga, meni zacijelo treba. Jer ne znadoh kako postupiti, i, ne dobijem li više mudrosti nego što je tada imah, nikad i neću znati« [Josip Smith 2:8–12].

Naravno, ono što se sljedeće dogodilo promijenilo je tijek ljudske povijesti. Odlučivši da »ište od Boga«, mladi se Joseph povukao u šumarak u blizini svoje seoske kuće. Kao odgovor na njegovu revnosnu molitvu, tamo su Bog, Vječni Otac, i njegov Sin Isus Krist posjetili Josepha i savjetovali ga. To veliko očitovanje o kojem skromno svjedočim odgovorilo je na više pitanja za našu rasporedbu od samo toga kojoj se crkvi mladi Joseph trebao ili nije trebao pridružiti.

No, moja svrha… nije izložiti prve trenutke obnove, iako je to jedna od najsvetijih priča u Svetim pismima. Umjesto toga, htio bih jednostavno naglasiti dojmljiv stupanj duhovne osjetljivosti koju je pokazao ovaj vrlo mladi nepodučeni dječak.

Koliko mnogo nas u dobi od četrnaest godina, ili u bilo kojoj dobi, može sačuvati hladnu i smirenu glavu dok nas tko mnogo sila vuče i navlači, posebice po pitanju tako važne teme kao što je vječno spasenje? Koliko bi se mnogo moglo oduprijeti emocionalnom sukobu koji može doći kada se roditelji razliku u svojim vjerskim uvjerenjima? Koliki će mnogi, u dobi od četrnaest ili pedeset, preispitati svoju dušu i tražiti Svete spise kako bi pronašli odgovore na ono što je apostol Pavao nazvao »dubine Božje« (1 Korinćanima 2:10).

Kako čudesno… da se ovaj dječak iskreno okrenuo Svetim pismima, a zatim osobnoj molitvi, vjerojatno dvama najvećim izvorima duhovnog uvida i dojma koji su sveobuhvatno dostupni čovječanstvu. Zasigurno je bio rastrgan nepodudarnim mišljenjima, no bio je odlučan da učini ispravno i pronađe ispravan put. Vjerovao je, kao što vi i ja moramo vjerovati, da može biti podučen i blagoslovljen s visina, kao što je bio.

No, možemo reći da je Joseph Smith bio vrlo poseban duh i njegov je slučaj poseban. Što je s ostatkom nas koji smo možda stariji – barem stariji od četrnaest – i nismo bili određeni za otvaranje rasporedbe evanđelja? I mi moramo donijeti odluke, razriješiti zbrku i prozrijeti kroz rat riječi u cijelom mnoštvu tema koje utječu na naše živote. Svijet je pun takvih teških odluka, a ponekada kada se suočimo s njima možemo osjetiti svoju dob i slabosti.

Ponekada možemo osjetiti da je naša duhovna oštrica otupila. Na neke izrazito tegobne dane, možemo se čak osjetiti i kao da nas je Bog zaboravio, napustio nas u našoj zbunjenosti i brizi. No taj osjećaj nije opravdaniji za one starije među nama nego što je za mlađe i manje iskusne.. Bog nas poznaje i voli. Mi smo, svatko od nas, njegove kćeri i njegovi sinovi, i što god nam životne lekcije donijele, obećanje je i dalje istinito: »Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se« (Jakovljeva 1:5).⁴

Možemo slijediti primjer Josepha Smitha u traženju mudrosti od Boga.

Molitva je jedan način da se primi duhovno znanje i vodstvo.

Učenje, mudrost svijeta i sve što je vremenito dolazi nam kroz naše fizičke osjećaje na zemaljske, vremenite načine. Dodirujemo, vidimo, čujemo, kušamo, njušimo i učimo. Međutim, kao što je Pavao rekao, duhovno znanje nam dolazi na duhovan način iz svojeg duhovnog izvora. Pavao nastavlja:

»Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer to je za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati« (1 Korinćanima 2:14).

Otkrili smo i znamo kako je jedni način stjecanja duhovnog znanja da se pristupi našem Ocu na Nebu preko Duha Svetoga u ime Isusa Krista. Kada to činimo, ako smo duhovno spremni, vidimo ono što naše oči nisu prije vidjele i čujemo ono što nismo prije čuli – ono »[š]to je Bog pripravio«, koristeći Pavlove riječi (1 Korinćanima 2:9). Takvo što primamo kroz Duha.

Vjerujemo da su komunikacija s našim Ocem na Nebu i usmjerenje od Gospodina dostupni danas, a o tome i svjedočimo svijetu. Svjedočimo da Bog govori čovjeku danas kao što je to činio u Spasiteljeve dane i u dane Starog zavjeta.⁵

Možemo se uvijek moliti, ne samo u trenucima očaja.

Čini se da naše suvremeno doba predlaže kako je pobožnost uz molitvu i poštovanje za svetost nerazumno ili nepoželjno, ili oboje. Pa ipak, skeptični »suvremeni« ljudi imaju potrebu za molitvom. Trenuci opasnosti, velika odgovornost, duboka tjeskoba, prevelika žalost – ti su izazovi koji nas potresaju iz našeg starog samozadovoljstva i uspostavljene rutine iznjedrit će na površinu naše naravne porive. Dopustimo li im – ponizit će nas, omekšati i potaknuti na smjernu molitvu.

Ako je molitva grčevit vapaj u kritično vrijeme, onda je krajnje sebična, a mi smatramo Boga kao majstora ili uslužnu agenciju da nam pomogne samo u hitnim slučajevima. Trebamo se sjećati Svevišnjega danju i noću – uvijek – ne samo u vrijeme kad je sva druga pomoć propala, a mi ju očajnički trebamo. Ako postoji čimbenik u ljudskom životu o kojem imamo zapis o čudesnom uspjehu i neprocjenjivoj vrijednosti za ljudsku dušu, to je pobožna, smjerna, usrdna komunikacija s našim Nebeskim Ocem.

»Čuj, o Jahve, riječi moje, jecaje moje razaberi!«, opjevao je psalmist.

»Osvrni se na glas mog prizivanja, o Kralju moj i Bože moj, jer tebe vruće zazivam!

Jahve, zorom glas mi već čuješ, zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć« (Psalmi 5:1–3).

Vjerojatno ono što ovaj svijet treba, jednako nužno kao išta drugo, jest »u nadi čeka[ti]«, kao što je psalmist rekao – čekati u našim radostima kao i u našim nedaćama, u našem obilju kao i u našoj potrebi. Moramo stalno čekati i priznavati Boga kao davatelja svega dobrog i izvora našeg spasenja…

Mnogi su dijelovi našega društva iz kojih je izblijedio duh molitve, poštovanja i štovanja. Mnogi muškarci i žene iz mnogih krugova su pametni, zanimljivi ili sjajni, no nedostaje nam jedan ključni element u potpunom životu. Oni ne čekaju. Ne prinose svoje zavjete u pravednosti (vidi NiS 59:11). Njihov razgovor svjetluca, no nije svet. Njihov je govor duhovit, no nije mudar. Bilo da je to u uredu, svlačionici ili laboratoriju, oni koji prikazuju svoje ograničene moći, a zatim otkrivaju kako je nužno da hule one neograničene moći koje dolaze odozgor spustili su se previše nisko na ljestvici dostojanstva.

Nažalost, ovaj nedostatak poštovanja pronalazimo ponekada čak i u Crkvi. S vremena na vrijeme, posjeti su nam previše bučni, ulazimo na sastanke i odlazimo s njih previše neuljudno, a to bi trebao biti naš sat molitve i pročišćujućeg štovanja. Poštovanje je ozračje neba. Molitva je izražavanje duše Bogu Ocu. Dobro činimo što postajemo više poput našeg Oca čekajući na njega, uvijek ga se prisjećajući i znatno mareći za njegov svijet i djelo.⁶

Razvijamo svoju sposobnost primati duhovno znanje dok odvajamo vrijeme za meditaciju, razmatranje i molitvu.

Razvijanje duhovnosti i prilagođavanje samih sebe prema najvišem utjecaju pobožnosti nije laka stvar. Potrebno je vrijeme, a često je uključen i napor. Neće se dogoditi slučajno, no ostvaruje se kroz promišljene nastojanja, prizivanjem Boga i obdržavanjem njegovih zapovijedi…

Prorok Joseph Smith… nam je dao vjerojatno najjasniju izjavu od svih o potrebi da postanemo duhovni, kao i o vremenu i strpljenju koje moramo prepoznati kao dio postupka: Rekao je: »Smatramo da je Bog stvorio čovjeka s umom sposobnim za primanje poduke, te sa sposobnošću koja se može uvećati s obzirom na pozornost i marljivost koje se pridaju svjetlu dobivenom s neba; te da što čovjek postaje bliži savršenosti, to su jasniji njegovi pogledi i veće je njegovo radovanje, sve dok ne prevlada zla u svojem životu i izgubi svaku želju za grijehom; te poput ljudi iz davnine stigne do one točke vjere u kojoj je obavijen moću i slavom svojeg Stvoritelja i ponesen da boravi s njim. Ali mi smatramo da je ovo točka do koje nijedan čovjek nije stigao u trenu« [Naučavanja predsjednika Crkve: Joseph Smith (2007.), 210–211].⁷

Moramo odvojiti vrijeme da pripremimo svoje umove za duhovno. Razvijanje duhovnog kapaciteta ne dolazi predavanjem ovlasti. Mora postojati želja, napor i osobna priprema. Naravno, to zahtjeva… post, molitvu, istraživanje Svetih pisama, iskustvo, meditaciju te glad i žeđ za pravednim životom.

Mislim da je korisno pregledati sljedeće savjete Svemogućeg Boga:

»Budeš li iskao, ti ćeš primiti objavu za objavom, spoznaju za spoznajom, da upoznaš otajstva i ono što je mironosno – što radost donosi, što donosi život vječni« (NiS 42:61).

»Ištite od Oca mojega u ime moje s vjerom, vjerujući da ćete primiti, i imat ćete Duha Svetoga koji očituje sve ono što je potrebno sinovima ljudskim« (NiS 18:18).

»Nek slavlje vječnosti ostane u dušama vašim« (NiS 43:34).

»Sabirite neprestance u mislima svojim riječi života, a u onaj čas će vam se dati onaj dijelak što je podoban za svakog čovjeka« (NiS 84:85).

»Tražite pomno, molite uvijek, i vjerujte, pa će sve pridonositi dobru vašemu, budete li hodili uspravno i spominjali se saveza što ga uzajamno sklopiste« (NiS 90:24).

»Bog će ti dati spoznaju svoga Svetoga Duha, da, neizrecivim darom Duha Svetoga« (NiS 121:26).

To su obećanja koja će Gospodin zasigurno ispuniti ako se pripremimo.

Odvojite vrijeme da meditirate i molite se o duhovnim pitanjima.⁸

Bog će nam pomoći duhovno napredovati korak po korak.

Dio naše poteškoće koju imamo dok nastojimo postići duhovnost jest osjećaj da ima puno toga za napraviti, a da ne uspijevamo. Savršenstvo je nešto što je još ispred svakog od nas, no možemo se okoristiti svojim snagama, počevši time gdje se nalazimo, i tražiti sreću koja se može pronaći u vršenju onoga što je Božje. Trebamo se sjetiti Gospodinovog savjeta:

»Stoga ne klonite u dobročinstvima, jer polažete temelj za veliko djelo. A iz onoga što je maleno proizlazi ono što je veliko.

Evo, Gospod traži srce i duh voljan, a oni koji su voljni i poslušni, blagovat će dobra zemlje sionske u ove posljednje dane« (NiS 64:33–34).

Uvijek mi je bilo ohrabrujuće što je Gospodin rekao da su »voljni i poslušni [oni koji će] blagovat[i]… dobra zemlje sionske u ove posljednje dane«. Svi mi možemo biti voljni i poslušni. Da je Gospodin rekao kako će savršeni jesti dobra zemlje sionske u ove posljednje dane, pretpostavljam da bi se neki od nas obeshrabrili i odustali…

Mjesto za početak je ovdje. Vrijeme za početak je sada. Dužina našeg napretka treba biti korak po korak. Bog, koji je »osmislio našu sreću«, vodit će nas baš kao malu djecu, a mi ćemo se tim postupkom približiti savršenstvu.

Nitko od nas nije stekao savršenstvo ili zenit duhovnog rasta koji je moguć u smrtnosti. Svaka osoba može i mora ostvariti duhovan napredak. Evanđelje Isusa Krista je božanski naum za vječan duhovan rast. Ono je više od etičkog kodeksa. Ono je više od idealnog društvenog reda. Ono je više od pozitivnog razmišljanja o samopoboljšanju i odlučnosti. Evanđelje je spasonosna moć Gospodina Isusa Krista s njegovim svećeništvom, podržavanjem i s Duhom Svetim. S vjerom u Gospodina Isusa Krista i poslušnošću njegovom evanđelju, poboljšavajući se korak po korak kako idemo, moleći za snagu, poboljšavajući naše stavove i ambicije, otkrivamo da smo uspješni u stadu Dobroga pastira. To će zahtijevati stegu, obuku, napor i snagu. No, kao što je apostol Pavao rekao: »Sve mogu u [Kristu] koji mi daje snagu« (Filipljanima 4:13).

Suvremena objava daje sljedeće obećanje: »Stavi uzdanje svoje u onoga Duha koji te navodi da dobro činiš – da, da pravedno činiš, da hodiš ponizno, da prosuđuješ pravično; i to je Duh moj.

Zaista, zaista, kažem ti, podat ću tebi od Duha svojega, i on će ti um prosvijetliti, a to će dušu tvoju ispuniti radošću.

I tad ćeš znati, to jest po tom će poznati sve što god zaželiš od mene, što spada na pravednost, što s vjerom u me povjeruješ da ćeš primiti« (NiS 11:12–14).⁹

Prijedlozi za proučavanje i podučavanje

Pitanja

Nakon što pročitate 1. odsjek, prisjetite se trenutaka kada ste trebali nebesku pomoć. Kako je obećanje i božanskoj pomoći u vrijeme potrebe blagoslovilo vaš život?
U 2. odsjeku, što možemo naučiti iz primjera Josepha Smitha što nam može pomoći kada se suočimo s pomutnjom? Kako možemo razviti veću duhovnu osjetljivost poput Josephove?
Razmotrite naučavanja predsjednika Huntera o tome kako primamo duhovno znanje (vidi 3. odsjek). Kako možemo povećati svoju želju i sposobnost stjecanja duhovnog znanja? Koji su neki od načina na koje vam je duhovno znanje pomoglo?
Koje su opasnosti sagledavanja Boga »kao majstora ili uslužnu agenciju da nam pomogne samo u hitnim slučajevima« (vidi 4. odsjek)? Kako je molitva bila blagoslov vama?
U 5. odsjeku predsjednik Hunter nas podučava o tome kako razviti duhovnost. Zašto je potreban napor da bi se razvila duhovna snaga? Što možemo naučiti iz stihova iz Pisama koje predsjednik Hunter citira u ovom odsjeku?
Pregledajte naučavanja predsjednika Huntera o duhovnom rastu u 6. odsjeku. Kako je duhovan rast bio postupni korak za vas? Kako naučavanja predsjednika Huntera iz ovog odsjeka mogu biti korisna ako osjetite da ne uspijevate u svojem duhovnom rastu?

Povezani stihovi iz Svetih pisama

Psalmi 25:5; Mudre izreke 3:6; 2. Nefi 32:8–9; Alma 5:46; 34:17–27; 37:36–37; NiS 8:2–3; 88:63; 112:10; Josip Smith 2:13–17

Pomoć pri podučavanju

Pozovite članove razreda da pregledaju poglavlje i potraže rečenice ili odlomke koji su im važni. Zamolite ih da pročitaju te rečenice ili odlomke i objasne zašto su im oni smisleni.