Lekcija 150
Pioniri s ručnim kolicima, 1856.–1860.
Uvod
Sveci koji su stigli u dolinu Salt Lake 1847. godine krenuli su s razvijanjem poljoprivrednih i drugih resursa za buduće naseljavanje. U rujnu 1851. godine Brigham Young i njegovi savjetnici u Prvom predsjedništvu ponovili su poziv svim svecima koji su živjeli u Iowi i diljem svijeta da se saberu u dolini Salt Lake. Mnogi su sveci posljednjih dana odgovorili na poziv predsjednika Younga uz veliku žrtvu. Članovi Dvanaestorice bili su poslani nadgledati selidbu i 1852. godine više je svetaca putovalo u dolinu Salt Lake nego bilo koje druge godine. Osim toga, mnogi su sveci putovali u dolinu Salt Lake u družinama s ručnim kolicima između 1856. i 1860. godine.
Prijedlozi za podučavanje
Sveci su poslušni savjetu da se saberu u dolini Salt Lake
Zatražite polaznike da zamisle kako je zatraženo od njih da prijeđu oko 2090 kilometara pješice vukući kola i dopušteno im je ponijeti samo 7,7 kilograma osobne imovine. Upitajte tko bi se u razredu dobrovoljno prijavio za to putovanje.
Pokažite polaznicima sliku ručnih kolica ili nacrtajte popratnu ilustraciju na ploči. Objasnite da je 1856. godine predsjednik Brigham Young predložio da naseljenici trebaju putovati koristeći ručna kolica umjesto kola zbog financijskih teškoća. Ručna kolica bila su puno jeftinija i omogućila bi većem broju svetaca emigrirati. Između 1856. i 1860. gotovo 3000 svetaca odabralo je putovati na zapad preko ravnica Sjedinjenih Država do Ute vukući svoju imovinu u ručnim kolicima. Većina skupina s ručnim kolicima natovarila je namirnice, osobne stvari i ponešto hrane, te je hodala iz Iowa Cityja, Iowa, do Salt Lake Cityja, Utah. Zadnje tri družine započele su svoje putovanje u Florenceu, Nebraska.
Prikažite kutiju ili kantu s predmetima teškim ukupno oko 7,7 kilograma. Dopustite da nekoliko polaznika podigne predmete. Objasnite da je odrasloj osobi koja je putovala u družini s ručnim kolicima bilo dopušteno ponijeti oko 7,7 kilograma imovine. Svako je dijete moglo ponijeti oko 4,5 kilograma. Osobna imovina uključivala je odjeću i druge predmete. Imovina svake osobe bila je mjerena i sve što je premašivalo ograničenje težine bilo je odbačeno.
-
Da ste vi bili jedan od ovih pionira s ručnim kolicima, koje biste materijalne stvari odabrali ponijeti? Zašto?
-
Što mislite zašto su sveci bili spremni toliko žrtvovati kako bi stigli u Utu?
Iako je put bio težak, osam od deset družina s ručnim kolicima između 1856. i 1860. uspješno je završilo putovanje. Ali 1856. godine četvrta i peta družina s ručnim kolicima krenule su kasno u godini i doživjele su teška iskušenja. To su bile Willijeva skupina s ručnim kolicima, koju je vodio James G. Willie, te Martinova skupina s ručnim kolicima, koju je vodio Edward Martin. Nakon što su prešle oko 1600 kilometara zapadno od Iowe, družinama je preostalo opasno malo hrane i zaliha. U listopadu su teške zimske oluje uhvatile obje družine na visokim ravnicama Wyominga, koje su zaustavile njihov napredak. Ovi su sveci strašno trpjeli na ekstremnoj hladnoći i snijegu. (Razmotrite prikazati slike pionira s ručnim kolicima, poput slike Pioniri s ručnim kolicima prilaze dolini Salt Lake [Knjiga umjetnosti o evanđelju (2009.), br. 102; vidi i LDS.org].)
Ako je moguće, dajte polaznicima primjerak sljedećeg izvješća o Aaronu i Elizabeth Jackson. Objasnite da su Jacksonovi putovali u Martinovoj družini, koja je obično bila oko 160 kilometara iza Williejeve družine. Pozovite polaznika da naglas pročita izvješće. Zatražite od razreda da prati, tražeći dokaze vjere Aarona i Elizabeth.
Dana 19. listopada 1856. članovi Martinove skupine s ručnim kolicima trebali su prijeći preko široke rijeke tijekom zimske oluje. Mnogi su članovi skupine, uključujući Aarona Jacksona, bili slabi i bolesni pa je prelazak rijeke uzeo strašan danak od njih. Elizabeth Jackson je opisala što se dogodilo s njezinim suprugom nekoliko dana kasnije.
»Otišla sam na spavanje oko 9 sati… Činilo mi se da sam spavala otprilike do ponoći. Bilo mi je iznimno hladno. Vrijeme je bilo nemilo. Osluškivala sam da čujem diše li moj suprug – jako je mirno ležao. Nisam ga mogla čuti. Uspaničila sam se. Stavila sam svoju ruku na njegovo tijelo kada sam na svoj užas otkrila da su se moji najgori strahovi ostvarili. Moj je suprug bio mrtav… Zazvala sam pomoć od drugih osoba u šatoru. Nisu mi mogli pomoći… Kada je svanulo, neki su muški članovi skupine pripremili tijelo za ukop… Omotali su ga u deku i položili ga na hrpu od trinaestero drugih koji su preminuli, a zatim su ih prekrili sa snijegom.
Neću ni pokušati opisati svoje osjećaje u trenutku u kojemu sam postala udovica s troje djece pod tako nepodnošljivim okolnostima. Ne mogu to učiniti. Ali vjerujem da je anđeo bilježnik zapisao u arhivima gore i da će moje patnje za evanđelje biti posvećene meni za moje dobro« (Leaves from the Life of Elizabeth Horrocks Jackson Kingsford [1908.], 6–7; vidi i history.lds.org).
-
Što je Elizabeth rekla da će njezina patnja za evanđelje učiniti za nju? Što mislite što znači izraz »posvećene meni za moje dobro«? (Njezina će patnja biti učinjena svetom za njezinu dobrobit.)
-
Što nam se može dogoditi budemo li trebali trpjeti strpljivo radi evanđelja? (Napišite sljedeće načelo na ploču: Budemo li trpjeli strpljivo radi evanđelja, to nas može posvetiti za dobro [vidi NiS 122:7; 2 Nefi 2:2].)
-
Iako možda nećete trpjeti kao što je Elizabeth Jackson trpjela, na koje ćete načine vi možda morati trpjeti radi evanđelja? Kako biste mogli biti blagoslovljeni kroz ova iskustva?
Objasnite da se u sljedećih nekoliko dana nakon smrti Aarona Jacksona Martinova družina progurala naprijed oko 16 kilometara. Mnogo je ljudi umrlo tijekom tog vremena. Jedne noći, tijekom ovog dijela putovanja, nitko nije imao dovoljno snage za podizanje šatora. Elizabeth Jackson je sjedila na stijeni s jednim djetetom u krilu i s po jednim djetetom s njezine svake strane. U tom je položaju ostala do jutra. Elizabeth je postala obeshrabrena. Tada je u noći 27. listopada imala iskustvo koje joj je dalo nadu u spasenje. Pozovite polaznika da naglas pročita sljedeće izvješće i zatražite od razreda da posluša što je Elizabeth saznala u snu.
»Lako će se uočiti da sam u takvim teškim okolnostima postala očajna. Bila sam oko 9.500 ili 11.000 kilometara daleko od svoje domovine u divljoj, stjenovitoj, planinskoj zemlji, u bijednim okolnostima: tlo je bilo prekriveno snijegom, voda prekrivena ledom i s troje djece bez oca, a nisam imala ništa da ih zaštitim od nemilosrdnih oluja. Kad sam otišla na spavanje te večeri, 27. listopada, imala sam čudesnu objavu. U mom snu moj je muž stao uz mene i rekao – ‘Ohrabri se Elizabeth, izbavljenje je blizu’« (Leaves from the Life of Elizabeth Horrocks Jackson Kingsford, 8; vidi i history.lds.org).
Recite polaznicima da se san ispunio kada su spasitelji iz Salt Lake Cityja sutradan pronašli Martinovu družinu.
Objasnite da su 4. listopada 1856., više tjedana prije nego što su zimske oluje pogodile družine s ručnim kolicima, putnici izvijestili predsjednika Brighama Younga da su družine pionira još na ravnicama udaljene stotinama kilometara. Sljedećeg je dana, na nedjeljnoj službi, Brigham Young govorio o spašavanju ovih pionira s ručnim kolicima. Pozovite polaznika da pročita sljedeće segmente njegovog obraćanja. Pozovite razred da posluša načelo o kojem je predsjednik Young podučio svece. (Ako je moguće, dajte polaznicima primjerak ove izjave tako da mogu pratiti.)
»Mnogo naše braće i sestara je na ravnicama s ručnim kolicima, a mnogi su sada vjerojatno 1100 kilometara od ovog mjesta i moramo ih dovesti ovdje, moramo im poslati pomoć…
To je moja vjera; to je uputa Duha Svetoga kojeg imam, da spasim te ljude… To je spasenje koje sada tražim da spasimo svoju braću koja bi mogla izginuti ili strašno patiti ako im ne pošaljemo pomoć.
Pozvat ću biskupe danas, neću čekati do sutra, ni do sljedećeg dana, za 60 dobrih timova s mazgama i 12 ili 15 kola… [kao i] 12 tona brašna i 40 dobrih vozača kola pored onih koji već tjeraju životinje…
Kazat ću vam svima da vaša vjera, religija i pronošenje religije nikada neće spasiti niti jednu vašu dušu u celestijalnom kraljevstvu našeg Boga, osim ako ne budete primijenili upravo ova načela koja vas sada podučavam. Idite i dovedite te ljude koji su sada na ravnicama« (»Remarks«, Deseret News, 15. listopada 1856, 252).
-
Što je predsjednik Brigham Young podučio svece? (Polaznici mogu prepoznati različita načela, ali pobrinite se da razumiju kako kao učenici Isusa Krista mi trebamo pomoći potrebitima.)
Objasnite da su mnogi muškarci i žene odgovorili i u roku od dva dana nakon propovijedi predsjednika Younga ljudi su otišli pronaći imigrante, vozeći kola natovarena zalihama.
-
Kako je ovaj napor spašavanja bio žrtva za svece u dolini Salt Lake?
-
Koje su neke žrtve koje možemo prinijeti kako bismo pomogli onima s tjelesnim potrebama?
-
Koje su neke žrtve koje možemo prinijeti kako bismo pomogli onima s duhovnim potrebama?
Pozovite polaznika da naglas pročita sljedeću izjavu predsjednika Gordona B. Hinckleyja. Zatražite od razreda da posluša dodatne načine kako možemo pomoći potrebitima.
»Zahvalan sam što danas nitko od naših ljudi nije nastradao na visoravnima Wyominga. Ali znam da svuda oko nas ima mnogih koji trebaju pomoć i koji zaslužuju spasenje. Naše poslanje u životu, kao sljedbenika Gospodina Isusa Krista, mora biti poslanje spašavanja. Postoje beskućnici, gladni, u oskudici. Njihovo je stanje očito. Učinili smo mnogo. Možemo učiniti više kako bismo pomogli onima koji žive na rubu egzistencije.
Mi možemo posegnuti kako bismo osnažili one koji se valjaju u blatu pornografije, teškog nemorala i droga. Mnogi su postali toliko ovisni da su izgubili moć kontroliranja svoje vlastite sudbine. Oni su jadni i slomljeni. Mogu biti izbavljeni i spašeni…
Ne trebamo se danas brinuti zbog onih na visoravnima Wyominga. Trebamo se brinuti zbog mnogih koji su neposredno oko nas, u našim obiteljima, u našim odjelima i kolčićima, u našim susjedstvima i zajednicama« (»Our Mission of Saving«, Ensign, studeni 1991., 59).
-
Kada ste vidjeli nekoga kako je pomogao onima u duhovnoj ili tjelesnoj potrebi? Kako su pomogli?
Pozovite polaznike da razmisle i pomole se kako bi znali kako mogu pomoći nekom drugome. Možete im dati trenutak da zapišu svoje misli u svoje bilježnice ili dnevnike proučavanja Svetih pisama.
Kako biste pomogli polaznicima vidjeti da smo blagoslovljeni kada izdržavamo iskušenja s vjerom, pozovite polaznika da pročita sljedeće izvješće:
Godine 1856. Francis i Betsy Webster imali su dovoljno novca za putovanje kolima u Utu, ali su donirali novac fondu stvorenom da pomogne svecima emigrirati u Utu (Trajni emigracijski fond). Njihova je donacija omogućila da dodatnih devet osoba putuje s ručnim kolicima. Francis i Betsy, koji su očekivali dijete, putovali su u Salt Lake City s Martinovom družinom s ručnim kolicima i trpjeli su zajedno s ostatkom družine.
Mnogo godina kasnije, dok je brat Webster sjedio na nastavi Nedjeljne škole, slušao je kako neki članovi Crkve kritiziraju vođe Crkve radi tragedije družina s ručnim kolicima. Ne mogavši se suzdržati, ustao je i posvjedočio o blagoslovima jer je bio u Martinovoj družini s ručnim kolicima. Pozovite polaznika da naglas pročita svjedočanstvo Francisa Webstera i zatražite polaznike da prepoznaju jedan način na koji su oni koji su patili s družinama s ručnim kolicima bili blagoslovljeni.
»Tražim da prestanete s tim kritiziranjem jer raspravljate o nečemu o čemu ništa ne znate. Hladne povijesne činjenice ovdje ništa ne znače jer ne daju ispravnu interpretaciju o pitanjima o kojima govorimo. Je li bila pogreška poslati družinu s ručnim kolicima tako kasno u godini? Da. No, ja sam bio u toj skupini, kao i moja žena… Patili smo više nego što možete zamisliti i mnogi su umrli zbog izloženosti lošem vremenu i gladi. No jeste li ikada čuli nekoga iz te skupine tko je preživio da je izgovorio takvu kritiku? …
Gledao sam unatrag mnogo puta da vidim tko gura moja kolica, ali moje oči nisu vidjele nikoga. Tada sam znao da su anđeli Božji bili tu.
Je li mi bilo žao što sam odabrao doći s ručnim kolicima? Ne. Ni tada i ni u jednom trenutku mojeg života od tada. Bila je povlastica platiti cijenu koju smo platili kako bismo se upoznali s Bogom i ja sam zahvalan što sam imao povlasticu doći u Sion u Martinovoj grupi s ručnim kolicima« (William R. Palmer, »Pioneers of Southern Utah«, The Instructor, svezak 79, br. 5, [svibanj 1944.], 217–218).
-
Koje načelo možemo naučiti iz svjedočanstva Francisa Webstera? (Polaznici trebaju prepoznati sljedeće načelo: Izdržimo li patnju vjerno, možemo se upoznati s Bogom.)
-
Koje ste vrste stavova ili ponašanja vidjeli u onima koji su vjerno izdržali patnju? Na koje ste se načine vi upoznali s Bogom kroz iskušenja s kojima ste se suočili?
Pozovite nekoliko polaznika da iznesu svoja svjedočanstva o jednom načelu koje su naučili u današnjoj lekciji. Možete iznijeti svoje svjedočanstvo.
Komentari i osnovni podaci
Kamo mogu iskušenja i nevolje voditi?
Razmatrajući žrtvu ranih pionira svetaca posljednjih dana, predsjednik James E. Faust iz Prvog predsjedništva je primijetio:
»U agonijama života čini se da bolje slušamo slabe, božanske šapate Svetog Pastira.
U svakom životu dolazi do bolnih, očajničkih dana nedaća i borbi. Čini se da postoji puna mjera tjeskobe, tuge i često slomljena srca za svakoga, uključujući one koji iskreno nastoje činiti ispravno i biti vjerni. Apostol Pavao spomenuo je svoj vlastiti izazov: ‘I da se ne bih uzoholio… stavljen mi je trn u tijelo, sotonin poslanik, da me trajno muči’ [2 Korinćanima 12:7].
Trnje koje bode, koje je ubodeno u tijelo, koje boli, često mijenja živote koji se čine kao da su lišeni važnosti i nade. Ta promjena dolazi kroz proces pročišćavanja koji se često čini okrutnim i teškim. Na taj način duša može postati poput meke gline u rukama Stvoritelja u izgradnji života vjere, koristi, ljepote i snage. Za neke, vatra pročišćavanja uzrokuje gubitak vjerovanja i vjere u Boga, no oni s vječnom perspektivom razumiju da je takvo pročišćavanje dio procesa usavršavanja…
Iskušenja i nedaće mogu biti priprema za ponovno rođenje« (»Refined in Our Trials«, Ensign, veljača 2006., 4).
Ostati vjeran u kulturnoj divljini
Starješina Neal A. Maxwell prepoznao je nevolju koja je dio naše osobne staze u današnjem svijetu:
»Budemo li vjerni dan će doći kada će oni dostojni pioniri i preci, koje s pravom hvalimo jer su nadvladali nevolje u svojem putu kroz divljinu, hvaliti današnje vjernike jer su uspješno prošli putem kroz pustinju očaja i jer su prošli kroz kulturnu divljinu, još uvijek zadržavajući vjeru« (If Thou Endure It Well [1996.], 28).